Duhovni razgovor o. Gavrila preko Facebooka sa bratom E. A-   A+  

*** Hristos Voskrse. Oče Blagoslovite. Nadam se da Vas zdravlje služi. Gospodu se molimo i Majci Božijoj  za Vas.  U nekim kratkim razgovorima rekli ste mi da moramo biti hrabri vojnici Hristovi . Trudim se u tome mada sam svjestan svoje nemoći i molim se Gospodu da me ukrepi, jer bez njega nije ništa moguće dobro činiti . Oče, rekli ste mi da pročitam tekstove sa Vaših foruma i ja sam to u većinom i uradio, ali još uvjek nisam zadovoljio svoju potrebu  u potpunosti za odgovorima, a kao što Vi rekoste svaki je čovjek priča za sebe i zato se ipak  obraćam ponovo Vama,  jer je rečeno  da treba starije i " iskusne pastire pitati za savjet " i za posredničke molitve. Tražim duhovnika i Gospodu se molim da me griješnog usliši da ga nađem, ali do tada koristim i ovu virtuelnu mogućnost da obogatim sebe na Slavu Gospoda. Nadam se i Gospodu se molim da ćete i mene griješnog udostojiti temeljnijeg razgovora  na spasenje moje griješne duše.

o.Gavrilo - Bog blagoslovio brate. Za 5 časova možemo ponovo stupiti u kontakt. Još ne možemo započeti razgovor.

*** Onda  za  5 časova, oče.

-----------------------------------------------5 časova kasnije --------------------------------------------------
 
 *** Pomaže Bog oče , evo ja sam tu. Blagoslovite.

o.Gavrilo -  Bog blagoslovio.  Možemo razgovarati.
 
*** Oče, ja nisam bas vičan pisanju, a  naročito kad treba pisati o svojim unutrašnjim zbivanjima i problemima nastaje zbrka, ali po Vašim rečima da treba samo sjesti i pisati iz srca, iskreno i nikako drugačije, evo, ja počinjem da pišem.

o.Gavrilo -  To je najbolje i najiskrenije.

*** Oče na početku treba odmah da naglasim da  sam ja sam odgovoran za sve što se deŠava i da priznajem grijehe svoje i Gospodu i da se molim za oproštenje grijehova.

o.Gavrilo - Da, sam je čovjek najodgovorniji za ono što čini bez razuma, ali zato  ima načina za ispravljenje da bude dobar i čestit. A odgovoran je i kad čini bogougodna dela, i to je njegova odgovornost.

*** Vec sam dosta puta pokušavao da pokrenem razgovor, ali nikad do kraja, a Vi rekoste da bude na korist i spasenje duše i ne pretjerano opširno, pa potrudiću se i da bude tako. Moram da krenem od početka da bih Vas što bolje informisao. Dolazim iz tradicionalne pravoslavne porodice. Roditelji mi nažalost nisu vjernici, a prilično su imućni. Bili smo dosta imućni. Oni su radili u inostranstvu. Ja sam rođen tamo i doselili smo se u našu zemlju ponovo kad sam imao 6 godina. Pored svog tog bogatstva, tu nije bilo onog što je najveće bogatstvo; nije bilo bogougodnog života kakav je naš zaista ideal u hrišćanskoj porodici.

o.Gavrilo - Nikad nije kasno da se počne bogougodnim životom živjeti.

*** Otac mi je ženoljubac i bavio se švrljanjem i šaranjem,  a majka nažalost nije znala kako da se izbori sa tim, pa je počela da odlazi kod onih koji se bave čaranjem i na moju najveću žalost radi to i dan danas.

o.Gavrilo -  Šta će drugo činiti,  kad nije u veri. Ona veruje  u bezverje što je za dušu nekorisno.

*** Rat se desio potom, izbjeglištvo i ne bih o tome. Ko je to preživeo, taj ako je normalan, ne misli nikom zlo, jer ga je svojim očima vidio. Roditelji mi se u ratu razvode i svako na svoju stranu odlazi. Mržnja neviđena je bila, a to i jeste najveći  problem koji je dotiče i ruši ljudska uvjerenja.  Sestra i ja smo ostali sa mojim tatom, a mama nas je napustila, jer nije mogla više da izdrži. Moja sestra ju je napadala maltene fizički nažalost.

o.Gavrilo - Tako si ostao  između roditelja podvojen, a vezan.

*** Tačno je to. Moj  život ću dati za njih. Takvi su, kakvi su i ja se molim Gospodu za njih.

o.Gavrilo  -
  Tako i treba. Roditelji su ti i ostaje nada da će jednog dana duhovno progledati.

*** Da nastavim oče moju priču. Da zlo bude još veće, mi smo pravili kuću u jednom malom mjestu kao izbjeglice i moja se majka na sudu odriče te imovine u moje ime,  jer me je tata nagovorio da na sudu svjedočim protiv mame, a ja to nisam htjeo. Samo sam potpisao advokatu punomoć.  Majka mi tada kroz suze kaže, a ja to neću nikad zaboraviti, da  ja neznam ko je moj tata, ali sa vremenom nažalost ću saznati. Na nasu nesreću par kuća od nas tamo gdje smo napravili kuću živjeli su romi koji su sve više i više se vrtili oko nas. Od naše sirotinje smo odvajali i njima davali nesluteći nikakvo zlo, jer tamo odakle smo izbjegli  sve je porušeno i popaljeno i nije obnovljeno, a  imamo zabranu za obnovu, pa imamo razumijevanje i za njihove muke. Uletilo je zlo još veće tada, jer to druženje moglo je donijeti dobra, ali nije. Tata se skroz odvojio od nas i već 12 godina živi sa romima. Ja sam se počeo strašno razboljevati i naravno prišao sam Crkvi.

 o.Gavrilo - Dugačka je tvoja životna priča,  a inspirativno pišeš. 

***Oprostite oče, ja ne znam drugačije da pišem, a ovo je tek 1000000. dio. Tako sam, da nastavim priču, pristupao  molitvi bez duhovnoga vodstva.   Ne kukam na svoj krst.  Slava Bogu za sve,  ali se bojim za svoju dušu.

 o.Gavrilo - Ako čvrsto verujemo u Gospoda, On nam je najbolji putevoditelj.

*** Slava Gospodu vavijek.
 
o. Gavrilo - Amin.
 
***  Oče ja volim da se molim i molitva mi strašno pomaže, jedino nisam znao koliko je uopšte bitno sve raditi uz prisustvo duhovnika. Molio sam se sa suzama Gospodu svaku noć da nikakvo zlo ne snađe moje prijatelje i porodicu i ako treba nekom nešto da se desi, da ja to ponesem na plećima.
(Nerazumno je to bilo s moje strane, jer za to treba imati snage i znanja i da se sve to ponese.)
Bilo je to moje prvo iskustvo  i kad je poprilično krenulo nizbrdo, jedno veče me je napao crni oblak u sred molitve i osjetio sam strašan strah, skamenio sam se, počelo je da zuji oko mene, a molitvenik mi je ispao i pao sam na patos od straha. Nisam znao šta se dešava posto je bilo kasno uveče i nisam imao koga da pitam za savjet.  Pribrao sam se i započeo molitvu mucajući. Sutradan sam ispričao ljudima koji su jači u vjeri šta mi se desilo i rekli su mi da je nemoguće da se to meni desi.  Trebao sam reci: "Odstupi satano i neka ti Gospod zaprijeti. " Ja to nisam znao, a to  su bili njihovi savjeti; savjeti iskusnijih. Obratio sam se svešteniku, Slava Bogu da ih imamo,  i očitao mi je molitvu za kuću, ali zlo je nastavilo da me proganja. Strašna me je tuga hvatala , a  na sve strane teškom mukom sam postizao ciljeve i borio sam se kao lav. Odlazio sam redovno u crkvu, postio , ispovjedao se,  pričešćivao,  ali čim sam ulazio u kuću strašno je bivalo. Počeo sam duhovno da padam, glavobolje nesnosne sam imao , mučnine, povracanja, nemoć, slabost tjelesnu. Kao da sam se raspadao od bolova...

o.Gavrilo -  Da li je to sve nestalo ili još traju te duhovne borbe?

***  Ne, to je tek početak. To je trajalo godinama i ja sam posrnuo opasno i poceo sam da koristim opojna sredstva i da bludno živim i na kraju sam učinio gadost pred Gospodom, jer me je  mama me odvela kod vračare zavodnice. Kriv sam , oče. Pomagajte i praštajte što ovako naširoko pričam, ali ne mogu drugačije. Odnio sam joj vodu iz kuće koju je ona na svoj način ritualno smutila i dala mi je da pijem tu vodu koju sam ja, budala i gad, pred Gospodom, popio. Tako sam zaveden opsjenom bio
 
o.Gavrilo - Znači još teče istorija odnosno i dalje ima da se piše svedočanstvo.
 
*** Da, oče itekako teče...

o.Gavrilo - Samo ti piši kad si dobio nadahnuće za pisanje.

*** Zatim su prestale  glavobolje i mučnina i sa tatom nemoguće svađe.  Primili smo jednu baku iz susjednih krajeva, jer smo je našli  da spava na stanici kao beskućnik i nije imala kod koga i mi je uzmemo sebi. Ona je stalno pričala o katancima, zaključavanju,  o bacanju u reku itd. Ja tada zatvaram servis kojim sam se bavio želeci da probam nesto bolje i odlazim opet u inostranstvo, van ovih naših krajeva. Pritom sam tatu toliko izvređao da me je stid toga dok god budem živ. Šta god da je uradio, ja nemam pravo na tako nešto.

o.Gavrilo - A kako je ta baka pričala, da li pozitivno ili negativno o  delovanju tih katanaca i bacanja u reku?
 
*** Prilično negativno je pričala, uglavnom da su to vradžbine.

o.Gavrilo - Da li je to tumačila kao pozitivne ili negativne vradžbine, ako se uopšte može o tome tako reći?

*** Ne znam oče, jer svakako u priči puno preskačem. Vračara pomenuta mi je isto skidala magije koje  mi je djevojka uradila i rekla mi je da dođem kući i da pokupim sve poklone što mi je djevojka dala,  pa sam joj sve odnio i zaprepastio sam se kad smo počeli da raskopavamo sta je ušiveno bilo. Gospod da se smiluje na nenu dušu, jer ja sam joj oprostio...Da se vratim ponovo u inostranstvo. Elem, tamo kad sam došao,  nikako nisam mogao da se snađem i da zaradim  dobre novce,  a kući mi se nije išlo. Vratim se onda opet kući, a tamo tata primio sestru sa mužem i djetetom u kuću. Hvala Bogu, kažem, ima mjesta za sve, ali iz početka mi nije bilo drago.

o. Gavrilo -  Odakle se ti javljaš sad, iz inostranstva ili od roditelja?
 
*** Sad od kuće.

***  Sestra mi pred put nazad inostranstvo dadne tada da popijem manastirsku vodu iz 12 manastira i  popio sam je  i otišao na posao u inostranstvo, ali sam izgubio sve novce i opet me muke strašne spopadnu. Ipak nikad nisam prestao da se molim Gospodu: "Gospode, Isuse  Hriste, Sine Božiji, pomiluj me griješnog." Prijavim se u inostranstvu na azil sa nadom da će mi vratiti papire i dokumenta da mogu da ostanem tamo.  Borio sam se lavovski opet. Kod službe odgovorne za azilante dođem u kontakt sa jednom sektom koja je ipak tvrdila da proučava Bibliju. Rekao sam tada: " Gospode, ostajem pravoslavac, ali ću i sa njima razgovarati." Počinjem da proučavam Bibliju sa njima, i nismo se nalazili u mnogim stvarima, ali nekako mi je bilo drago da čitam i upoznajem Boziju reč i kroz tu vrstu diskusije i dijaloga svako sa svog stanovišta.

o.Gavrilo -  E, brate još i to te snađe. Brate, za večeras ćemo da završimo, pa ćemo sutra u isto vreme da nastavimo.

*** Kako Vi kažete oče Gavrilo. Hvala Vam na strpljenju. Znam da je naširoko.
 
o.Gavrilo - Bog blagoslovio brate. Samo se ti spremaj da nastavimo sutra. Bogata je tvoja istorija. AMIN.
 

21. april 2010. god.

 
-----------nastavak razgovora sledećeg dana 22. aprila 2010. godine -------

*** Hristos Voskrese. Oče blagoslovite.

o.Gavrilo -  Vaistinu Hristos Voskrese. Bog blagoslovio.

*** Oče  hvala Vam na strpljenju prema nama grešnima.

o.Gavrilo -  Imam ja strpljenje za slušanje kad se radi o dušekorisnim razgovoru. Sad smo počeli malo ranije razgovor pa verujem da ćemo imati vremena za razgovor.

*** Ostao sam Vam dužan jednom od pre da na ovaj način kroz duhovni razgovor putem virtuelne stvarnosti neke pojedinosti o svom životu objasnim. Naime moja porodica je bila veoma siromašna posebno od kako se zaratilo na balkanskim prostorima, ali još od pre smo zainteresovani za beletristiku i uopšte literaturu. Neke knjige baš stare, kad smo posle rata ostali bez ičega našli smo na ulici i počeli smo da ih čitamo. Bilo je tu i knjiga o vradžbinama. Desilo se da su ležale na ulici, a mi jednostavno nismo imali novaca da kupujemo knjige u tim situacijama, pa smo uzimali što nam dođe pod ruke. Tako mi je došla pod ruku pomenuta stara knjiga o magiji. U toj knjizi je bilo napisano ponešto smisleno o tim stvarima, Bože oprosti. Recimo, bila je i jedna tema o krađi predmeta sa mrtvaca. Baš strašne teme su bile u toj knjizi.

o.Gavrilo -  Pa,  da,.. to može za nekoga koji čita svašta, a sirot je, da bude interesantno.

***  Kada sad razmisljam o toj staroj knjizi i ja se pitam mnoge stvari . Ja sam imao neke kontakte i sa sektašima ( takav sam ja grešnik), pa su mi oni poklonili neke spise koje smatraju svetim po njihovom poimanju vere, ali ja sam  slično kao Vaš jedan sagovornik onomad, tražio da mi nabave ono što je pravoslavno u tekstovima koje oni smatraju svetim, čak sam to  sam zahtevao, ma kako apsurdno zvučalo i da tek tako ja mogu nastaviti dalje  druženje s njima. Moje pravoslavlje je stalno izbijalo iz mene, čak i u takvim okolnostima prosjačenja izbegličkog, ali i radozanlosti duhovne koja se krila iza sve te znatiželje, pri čemu sam se počeo stalno pitati i preispitivati. Sva ta kritička pitanja su bila bolna, o ratu, o siromaštvu, o svemu što je zadesilo naše prostore i svetu koji srlja kao da ni sam ne zna kud, o meni samom koji bezglavo čitam sve i svašta. Bio sam prilično bolestan od svega toga, čak i fizički. Neki su se ljudi bogati smilovali pa su mi omogućili tj. platili da se lečim od fizičkih tegoba u elitnoj bolnici. Hvala Bogu da ima milosrđa danas, iako sam ja grešan i nikakav. Oni su me upoznali prvo koliko su mogli i pokušali doktorima da detaljno objasne moje stanje da bi se moje zdrastveno stanje detaljno ispitalo..

 o.Gavrilo – Brate, kad govorimo o Bibliji, mora se naglasiti da je ona u veke ista,  samo što ljudi tumače svako na svoj način

*** Da, oče valjda želeći da se pridružim toj sekti, oni meni onda donesu prevod  Vuka Karadžića, ovi ljudi iz te sekte s kojima sam bio u kontaktu, ja grešnik. A nakon svih pretraga ne nalaze mi doktori za čudo ništa, nikakvu bolest. Potpuno sam zdrav. Jedino mi u stvari molitve pomažu.
Ipak žalim se doktorima na psihičko stanje i depresivno. Prepisuju mi tablete koje sam pio pod nadzorima oko dva meseca. Od toga mi je bilo još gore, jer sam stekao utisak da putem tih tableta od čoveka stvore robota.

o.Gavrilo - 
A dobro,  jesi li  u to vreme išao u crkvu na bogosluženja ispovedao se i pričestio?

*** Ne, oče nisam imao uslove tj. realne mogućnosti da sve to ispoštujem, jer je hram bio daleko, ja sam živeo 40 kilometara od 1. pravoslavnog hrama, a nemam auto. Čitam međutim celo vreme  Bibliju i sve više i raznišljam o duhovnim stvarima u to vreme i želim da se ispovedim i po mogućnosti pričestim kao bolesnik.

o.Gavrilo -  Znači tek tada je počelo duhovno buđenje i put k Bogu.

*** Da, oče. Tek tada se dešava moje duhovno buđenje. Čitajući Sveto Pismo tek mi se otvaraju oči i počinjem shvatati sta je to Hrišćanstvo pošto dolazim iz porodice koja nije baš bila pobožna a i ja sam bio  u crkvu kada bi dolazio kao robot, ali ipak sa osećanjem da sam rab Božiji.

o.Gavrilo -  Ipak i pored svih tih zavrzlama  si osetio korist od molitve u zdravstvenom pogledu.

*** Da.  Počeo sam da čitam sve više i više psalme Davidove. Tako bih po čitavu noć  provodio čitajući psalme i plačući pred Bogom i postajao sam svestan sve više i vise svoje ništavnosti i ogromne ljubavi Božije prema ljudima. Čak sam osetio sve veći stepen smirenja.

o.Gavrilo -  Kako si materijalno opstao u toj stranoj zemlji ?

***  Primili su me na čudesan način kao najrođenijeg. Voleli  su me i cenili, posebno moju intelektualnu radoznalost koju sam vezivao sa mojim zanimanjem ugostiteljskim, jer zapravo sam radio najniže uslužne poslove i čitao knjige pritom. To je uveseljavalo moje kolege. Nikome nije bilo dosadno. Polako postajem šef kuhinje,  mada to nisam nikad radio i šofer i prevodilac. Radio sam po više poslova svakog dana da bih preživeo. Nije lako u stranoj zemlji, pa se ponešto i zaradi, a osim toga čoveka ne muče ni crne misli o onome što je ostavio za sobom kada je zaposlen.
Pričam inače dva strana jezika. Od pomenutih poslodavaca  sam novac dobio i platu i stan da mogu da iznajmim. Tako pomalo mi se materijalna situacija poboljšavala. Prvo sam bio u grupnom smještaju, a kasnije sam mogao sebi i da priuštim stan u gradu i posao...

o.Gavrilo - Znači bio si vredan i marljiv za posao. Zato su te tako prihvatili.

*** Posvetio sam se sve više i više duhovnom životu nakon toga.  Pogledam tako oko sebe i gledam bedu i jad ljudi koji su došli kao i ja sa nadom u bolji život. Mnogi ne vide to, ali ipak se vidi. S jedne strane bili su teški kriminalci, mnogi tu, a s druge strane bilo je veliki broj onih koji su imali stvrane izbegličke probleme. Prisustovao sam mnogim problemima, bio kao neka vrsta nemog svedoka po tim izbegličkim kampovima,  koji su me mogli života koštati, ali  Gospod me sačuvao kao i hiljade puta do sad. Pošto sam bio sposoban u poslu,  dobijam stan u centru grada sa kolegom. Neprestano, uporedo s tim čitam sve više i više Sveto Pismo.  Posle čitanja psalama se osećam mnogo bolje i počinju neverovatne stvari da se dešavaju, barem ja to tako vidim. Postižem  uspehe , počinjem da pokrećem  i neke  projekte, čak ja do juče materijalna beda zapošljavam ljude i trudim se da ih edukujem i izvučem iz kriminala. Postajem štedljiv,   imam kartice tzv. no limit kreditne ,automobile i uživam veliko poverenje. Dobijam opet novi stan zajedno sa jednim pripadnikom islama iz Alžira. Kod njega dolaze muslimani iz celog islamskog sveta. Tu se mole. Ja im nisam smetao, stalno smo delili hranu sa njima, a sve što se kuvalo  ja sam uvek i njima davao.

o.Gavrilo – Da li je to duhovno buđenje i hrišćanska ljubav prema svima su došli kod tebe  samo po sebi bez da te neko rukovodio od ljudi koji su posedovali pobožnost i vrlinski hrišćanski život?

*** Gospod je na neobičan način uslišio moje molitve, molitve mog srca. Proučavanje Svetoga Pisma sa pripadnicima ove pomenute sekte, probudilo je u meni uspavanog pravoslavca odnosno čoveka koji se deklariše kao pravoslavni, a pri tome nije imao pojma šta to znači, a ni šta znači kad Gospod kaže: „ Ja sam Alfa i Omega.“ Moram da spomenem još nešto. Otkako sam počeo da stanujem sa muslimanom i da jedem neke baš teško začinjene hrane koje su oni kuvali, počelo je da mi se narušava zdravlje. Opet odlazim kod lekara, ali on kaže da je sve u redu kod mene. Počeo sam da pojačavam svoje molitve. Psaltir ne ispuštam po celu noć iz ruke. Bilo mi je lakše.
Plakao sam vrišteći,  Gospode zašto si me ostavio? Na posao onda izjutra ustane, i sve je opet okej. Problemi jesu ogromni, ali sve ih rešavam. Kod nas u stanu noćiva i njihov hodža. Meni ispred vrata čita njihove molitve. Ja pojačavam psalme. Ne izlazim puno u grad. Čitam sve više Sveto Pismo.

o.Gavrilo – Ali,  kako to da se ti nisi se zainteresovao za Pravoslavu crkvu kad u tom gradu u kom si živeo imaju dve crkve iako kažeš da su ti daleko.

*** Greh je moj. Ali ja osećam u sebi da se predajem Lekaru Svemogućem, celog predajem sebe i trazim lek od njega. Za pravoslavne hramove u blizini nije mi bilo poznato da ih ima bliže od ovog što sam naveo. U tome svemu, da nastavim priču, dolazi do velikog preokreta u mom životu.

o.Gavrilo -  E,  dobro nastavi ti svoju priču da te ne prekidam i ne dekoncetrišem  sa mojim pitanjima.

*** Čitajući psalme oko dva ujutro uhvatio me umor i ponovo sam zaplakao Gospodu i to toliko da mi je pokrivač bio mokar od suza. Molitva je krenula iz moje duše. Desilo se nešto za šta bi mnogi me proglasio ludim. Osetim da mi se telo počelo grčiti kao da nešto pokušava da izađe iz mene kao da vidim dvostruko i nešto hoće da izađe iz mene. Vapim u sebi : Gospode, Isuse Hriste, pomiluj me grešnog. Molitva počinje da izlazi iz mene gušeći se kao da će u formi kuglica da izađe iz mog grla molitveni glas. Kad je kuglica zaista ispala, ja sam se srušio i zaspao kao beba. Bilo je neopisivo kad sam se ujutru probudio. Oče, ja nisam ludak. Nema više boli, lagan sam kao pero. Moju dušu više ništa ne stišće. Prestali oni fizički bolovi. Zdrav sam potpuno i ponovo. Svi primećuju drastičnu promenu u meni. Naprosto sijam. Kada bih video nekoga da bi mi odsekao ruku, ja bih ga ljubio u ruku jednu i u drugu. Takav sam osećaj ljubavi imao. Sve se to tako dešavalo, a za vreme radnog dana imam neobično dobre rezultate. Predstavnici banaka dolaze kod mene u posetu da vide projekte koje vodimo na poslu i koje smo postigli. Napredujem polako.
Svi me pitaju šta se dešava samnom , a ja smeškam se i odgovaram im da je Gospod sa mnom.
Moje kolege i sustanari u stanu počinju se čudno komešati. Sve su nervozniji. Zatičem ih ponovo. Sve više i više ih ima, došao im i glavni predavač. Nešto se dogovaraju. Pitaju me onda, šta je sa mnom odjednom?  „Ja javno propovjedam Istinitog Gospoda Hrista.“ To je tako. Tako sam im rekao. Toliko sam se dobro osećao da sam sebi dozvolio neviđenu drskost i glupost i  podigao sam glavu u nebo i rekao sam: „ Satano ne možeš mi ništa.“ Vraćam se posle s posla i odlazim na tuširanje. Okupao sam se i dobro pogledao put do kupatila kao i uvek Čist parket u stanu.
Izlazim i nisam ni naslutio, a odjednom sam osetio oštru bol u nozi da sam pao na pod. Mislio sam da sam stao na ekser. Nije ga međutim bilo. Boli me noga, ali nema krvi. Sednem i vidim da sam nagazio na čupavo klupko. Kao munja mi sevne kroz glavu: „Gospode, zar je moguće?“ Prekrstim se. Uzmem to u ruke i opet osetim strašnu bol u ruci. Odnesem to kod kolege s posla i pokažem mu to, a on se smeje. Počinjem i njemu da propovedam kako je Bog moj sve to pobedio. To je on ostavio da bude na izlasku iz sve te mučne priče koja je počela sa izbeglištvom i tim starim knjigama koje su ležale na putu nepotrebne i ostavljene. Oče, usput da Vas upitam, ako sad počnem  dalje da pričam onda će sve to biti teško za poverovati ovo moje pisanje. Noću nakon svega ovoga počinje nešto strašno da me napada. Pomeraju se stvari, škripe podovi. Ja se branim molitvom, jer molitva je moj lek od svega. Počinjem da slabim i  ponovo pokušava da uđe u mene to nešto... Počinjem strašno kašljati.

o.Gavrilo -  Završi ti sa ovim što nije za verovati,  pa ćemo sutra nastaviti u isto vreme da se ne bi izgubila nit.

*** Nakon dve nedelje borbe iznemogao sam i na molitvi nešto ulazi kroz moja usta ponovo u mene. Osetio sam takvu neopisivu bol u celom telu,  glava mi se raspala od bolova. Strašno.
Tresao sam se od muke, srušio u krevet i molio se. Nešto je pokušavalo da se stopi sa mnom. Onesvestio sam se od bola. Ujutro osjećao sam u sebi prisutnost drugog entiteta , strašne bolove u čitavom telu,  jako zujanje u glavi , izuzetno veliki nemir i bujice ružnih pomisli. Haos.

o.Gavrilo - Za danas toliko, a  sutra u isto vreme nastavljamo zanimljivu  priču.

*** Blagodarim oče . Blagoslovite.

o.Gavrilo - Bogu hvala! Bog blagoslovio.

*** Va veke.

o.Gavrilo -  AMIN-


22. april 2010. god.


 
-----------nastavak razgovora sledećeg dana 23. aprila 2010. godine -------


*** Hristos Voskrese! Oče blagoslovi.
 
o.Gavrilo- Vaistinu Hristos Voskrese.  Bog blagoslovio brate. Da krenemo polako sa razgovorom. Ti počni, a ja ću te pratiti i neću te ometati.
 
*** Oče moram priznati da me je sramota da me oslovljavate bratom, jer nisam ja dostojan toga.
 
o.Gavrilo - Braća smo mi u Hristu.
 
*** Znam. Slava Gospodu, ali  ja sam izdao Gospoda djelima svojim i kajem se i želim da se ispravim.

Kad su mi se neke stvari te vrste desile, ja sam  znao sa čime imam posla i bio sam svestan svega toga da nemam šanse da se suprostavim tome sam. Trebala mi je pomoć onih kojima je dana vlast i moć da pomognu. Na zapadu, gde sam bio tada, to nije funkcionisalo. Uz sve to, moram istaći da je celokupan život koji sam vodio odnosno svet u kojem sam živeo pao u vodu, a nije bio ni bitan, jer je u tom svetu vladala samo  varka i prelest. Dok sam u snazi, ja donosim odluku da se vratim u moju Srbiju u  zagrljaj moje Crkve, jer  druge pomoći nema. Svi su šokirani što ostavljam najbogatiju državu i nije im jasno.
 
o.Gavrilo – Jeste, samo čoveku ponekad kasno bude kad to sve uvidi.
 
*** Iskreno se nadam da za mene nije kasno. Doneo sam odluku da se zamonašim koja nije prvi put u mome životu i bio sam čvrsto odlučan u tome. Dolazim kući, javljam se odmah svešteniku, zakazujem razgovor i počinjem post i  temeljne ispovesti.  Saopštavam mu svoju odluku da želim da odem u manastir i molim ga za pomoć. Ispovedio sam sve temeljno, a trajalo je to i molio sam ga i izašao mi je u susret. Često odlazim u manastire, pokušavam tako da stupim u kontakt sa nekim s kim mogu razgovarati o svemu po ovakvim pitanjima, jer nemogu se osloniti na svoju pamet. Nabavljam puno literatutre,  počinjem da čitam i da se upoznajem sa tim šta je to uopšte religija. Postim, ispovedam se, pričešćujem se. U  manastirima osećam veliko olakšanje. Saopštavam tati odluku. Bio je jako iznenađen kao i ostali članovi porodice. Neke lagane kontakte pokušavam da uspostavim sa ljudima u manastirima, a shvatam da to nije lako, jer treba imati vremena i odgovarajućeg duhovnika.

Često komuniciram sa sveštenikom i uvjek mi obećava da se strpim i da traži pravo mesto za mene.
Svake nedelje sam na Liturgiji. Kod kuće, nakon mog pomenutog povratka sa zapada zatičem haosnu situaciju. Tata kao i uvjek sa svojim ženama, a kuća puna nekih nepoznatih gostiju i stranih ljudi i pri tome ratuje sa sestrom. Sestra živi na istom placu sa nama, ali ima svoju kuću. Tata joj je napravio kuću. Razgovaram sa njom, i tu mi priznaje da sama stalno vrača radi tatinog problema sa ženama.

Ja nisam u stanju da je ubedim da je to loše što radi. Svaki put dajem da se čitaju molitve u manastirima za moju porodicu i kumove i za upokojene. Sestra se tuče sa tatom, i dolazi policija.
Ja često iz manastira donosim vodu, sol, ulje,  kropim kuću vodom, sređujem tati stan, krečim, perem. Čekam sveštenika, a on mi  stalno govori da se strpim. Redovno izvršavam molitvena pravila.

Razgovaram sa tatinim družbenicama, a većinom su maloletne i pokušavam da ih urazumim i da im kažemda je neprirodno biti sa starcem. Uspevam u tome donekle. Nevolje me stizu, ne moram da ih tražim. Majka dolazi, počinje da me kune,  jauče da nisam normalan i kakva je to odluka za manastir. Nisam se hteo suprostavljati. Zove me da idem u inostranstvo sa njom. Vreme prolazi, a ja ostajem bez novca.  Moram biti strpljiv i javljam se svesteniku i govorim mu da idem u inostranstvo na par meseci. Moj slučaj je još uvek u toku. Kad sam otišao van zemlje, opet i tamo odlazim redovno u crkvu. Ostajem par meseci, a majka mi pozajmljuje novac.  Vraćam se. Počinjem radove na svome stanu, jer  imam svoj sprat. Javio sam se svešteniku čim sam se vratio. Odlazim ponovo na ispovest i pričest. Postim sredom i petkom. Radim tako i čekam odgovor. U to dobijam poziv od devojke koju sam u međuvremenu upoznao i kaže mi da dođem kod nje u posetu. Ona je inače iz jednog mesta duboko u centralnoj Srbiji. Tako odlazim kod nje i nakon jedne nedelje govorim joj  da sam doneo još davno odluku da odem u manastir. Noj naravno nije bilo svejedno. Podržava me u odluci i moli me da ostanem sa njom dok ne odem, makar to.
 
o.Gavrilo -  Sad ti se polako postavljaju oni nevidljivi nepomjanici i zamke da ne odeš u manastir.
 
*** Da, oče pao sam strašno. Ipak ja odlazim kod nje, te devojke , ali i u tamošnje sedište naše Crkve.  Razgovaram o mojoj  želji, ali ne i o problemima. Tamo me jako ljubazno primaju. Izlaze mi u susret i žele pomoći. Ostavljam moju adresu, broj telefona i čekam u tom gradiću. Rekli su mi da se javljam svakih sedam dana. Rekoh da je to o.k. Pišem moj cv i ostavljam im sa mojim kompletnim podacima. Devojka me čeka. Teško mi je biti sa devojkom sa kojom nemam budućnost i napominjem joj to, no ona je uporna i želi da sam tu.
 
o.Gavrilo - Gde si se trebao javljati u našu crkvenu opštinu tamo u tom mestu u Srbiji?

*** Da, ma to Vam je jedno malo mesto, palanka. Prično slično  kao Vaše selo Duboka odakle ste  Vi rodom oče.  Moje čekanje tamo se nastavlja puna tri meseca i bio sam poprilično dosadan i uporan kod sekretara naseg episkopa. Javljaju mi da je situacija teška po Srbiji i da su moje papire poslali za Beograd. Saopštavam to devojci i odlazim kući. Počinjem sa postom i moj tata navaljuje da odemo u jedan manastir na Fruškoj Gori. Njegov kolega je naime dobar prijatelj sa igumanom tog fruškogorskog manastira. Čuo sam razne priče vezano za taj manastir, ali pristajem da odemo tamo. Velika je gužva tamo, ali nas preko veze prima tatin kolega koji je jako bogat čovek i vernik. Unutra ulazi prvo moj tata, pa ulazim ja. Moj tata prisustvuje razgovoru, ali tu je i jedna sestra u Hristu sa nama koja je stalno prisutna oko igumana. Iguman sedi u toj prostoriji gde prima posetioce na čelu stola i tu razgovor naš počinje. Ispričao sam mu za moju želju. Inače da dodam da je ta pomenuta sestra neka vrsta poslušnice i obavlja razna poslušanja za igumana, jer ostala bratija i  mirski ljudi koji pomažu imaju svoje druge obaveze i zaduženja. Da se vratim na razgovor sa igumanom koji mi na svu moju priču odgovara da ja verovatno sve ovo radim i nameravam zbog razočarenja i zato što nemam religijski jaku tradiciju u porodici. Pošto je iguman prozorljiv, kako se to kaže, ja sam mu samo u kratkim crtama pričao o sebi očekujući da će on i sam videti u čemu je suština problema u našoj kući. On počinje da priča o tome da u našoj kući svakakao svi previše smo fantaste i nerealni. Nabrojao mi je neka imena i pitao da li ih poznajem, na što sam ja potvrdno odgovorio, ali on me dalje vezano za to nije ispitivao niti šta konkretno govorio. Podvukao sam mu da je moja odluka čvrsta i da je Gospod moja prava porodica, na šta iguman zakazuje vreme kada će da mi očita molitvu i kaže šta moram doneti. Daje mi papir na kome je sve zapisano.

o.Gavrilo - Šta je pisalo na tom papiru?
 
*** Pa npr. hleb mora se zamjesiti kod kuće sa molitvom, u kvadratnoj tepsiji ispeći i neki prilog da se donese za izgradnju Crkve i manastira.
 
o.Gavrilo – Da li je rečeno u kojoj moneti da se donese novac?
 
*** Nije ništa posebno rečeno, ali je kako sam se raspitao običaj doneti prvi put ne manje od 7000 srpskih dinara. Iguman me je pitao da li sam nekom zlato iz kuće od naše familije poklanjao? Sve tako čudna neka pitanja. Rekao sam da jesam, ali u stvari nisam poklanjao, nego su tatine kolegice, tako da ih nazovem mi ukrale prsten i zlatni lanac što je velika sramota. Iguman je na to napisao obred, molitvu jednu i kako se mesi kolač sa molitvom...
 
o.Gavrilo – To što si priložio novca je naverovatnije prilog za manastir, tome su namenjene te hiljade dinara. Sigurno je manastir bio u lošem stanju, pa je to za obnovu.
 
*** Da, prelepo je obnovljen manastir, Slava Bogu. Na kraju me je iguman pogledao i rekao prije polas da li ja znam da postoje ljudi koji imaju moć da čoveka toliko zavedu da mu čak uzmu svu energiju iz  tela i onda smo se rukovali tj. ja sam uzeo od njega blagoslov. Nakon toga ustajemo, odlazimo i ja nastavljam daljnjim tokom. Molim se i čekam molitvu. 31.12.  dolazimo.  Molitva je prošla, bilo je puno ljudi koji su tražili pomoć kao i ja. Ja i dalje čekam da mi se jave povodom mog odlaska u manastir,a i stigli su mi napokon stvari iz inostranstva, pa mogu da se aktiviram i po pitanju privatnog posla ako već treba da čekam. U to je i spremanje za Božić. Ja postim, odlazim na pričest u manastir drugi jedan obronku Fruške Gore. Slava Bogu. Tamo kupujem tati 3 ikone, kandilo i časni krst. Pitam monaha jednog da li je  potrebno dodatno osvećenje.  Rekao mi je da ne treba nego samo ti brate unesi u kuću. Tako ja unosim u kuću ikone kod tate u stan. Postavljam ih, palim kandilo i pomolim se Gospodu kadeći stan tamjanom.
 
o.Gavrilo - Dobre si to priloge dao i nabavio ikone i ostalo. Mnogi vide, kad trebaju da daju prilog za obnovu neke svetinje, da im je mnogo, a kad nalepe na čelo zelenbaće nekoj pevačici to smatraju normalnim. Kad treba da daju prilog da se neka svetinja obnovi, to je preskupo, pa im se čini da postoje neke tarife.  

*** Oče, priznajem. U pravu ste. Da nastavim dalje 08.01. bila je ledena zima, tako sam je osećao i kao da me je nešto s leđa gurnulo da sam odmah pao, i osećao sam se tako loše da sam pao u krevet. 9. Januara je Sveti Arhiđakon Stefan, naša krsna slava. Gosti počeli da dolaze, a ja u krevetu sa temperaturom od 40 stepeni. Jako mi je loše. Silazim na sat među okupljene, ali ne mogu da izdržim. Prisustvujem osvećenju kolača, koljiva i uzimam parče i odlazim u krevet opet. Molim se neprestano. Ipak sve mi je lošije. 3. Dana zovem hitnu pomoć. Kažu u hitnoj da je to normalno da vlada jaki virus i da treba da pijem samo puno tekućine. Doktor se krsti na to i pita me gde sam zaradio dvostruku upalu pluća i kaže da mi je imunitet skroz otkazao. Sedam u kolica, jer u bolnici niko neće da me primi, a sav sam iscrpljen. Ne mogu da stojim. Sestra vidi da sam gotov. Šalje me na drugo odeljenje da probam tamo da me možda prime. Tata me gura u kolicima. Sestra na drugom odeljenju neće isto da me primi pošto se vodim kao izbeglo lice i takva su mi dokumenta. Neprestano se pri ovome svemu molim Gospodu. U trenu kada sam u sebi izgovorio: „Gospode, u tvojoj su ruci dani moji, sa mnom čini kako ti je Volja.“m izlazi doktorka, vidi me u kolicima i prilazi. Pita sestru šta je problem. Sestra kaže da da nije u pitanju izbeglički status. Na to doktorka kaže: „Da li si ti normalna, zar ne vidiš u kakvom je stanju momak?“ Otima joj papire, i mom tati kaže da uđe u ordinaciju. Ulazim odmah, ona me pregleda i ispituje i pita da li sam uzimao opojna sredstva, jer se sve u krvi vidi. Kažem na to da sam davno to probao. Primaju me napokon. Nekoliko dana ležim. Napokon ustajem i odlazim u wc. Svi stariji bolesnici iz sobe prilaze i svako nešto donosi i kažu: „ Au, mali , pa ti se izvuče. „ Bilo mi je jako loše, neprestano se molim, čitam Sveto Pismo, molitvenik, vršim pravilo ležeci i Žitija Svetih čitam, pijem stalno krstovdansku vodu. Ležeći se molim. Užas je pri tom u bolnici. Ljudi strašno pate, molim se za njih, primam bolne terapije i dolazi konzilijum lekara sa načelnikom bolnice i pregledaju pacijente. Uzima moje papire, pregleda i gleda u starca kraj mene. Tiho izgovara: „ Ovaj stari je gotov..“ Moja doktorka  ga lupa u lakat i govori: „ Doktore, nije to taj nego ovaj mladic.“ Ponovo svi pregledaju dokumente,  mene.  Odmah me šalju na ponovni snimak pluća. Nakon dva sata dolaze ponovo i ne veruju snimku. Šalju me sutra ponovo. Dolaze opet, pregledaju, pitaju me kako sam sve ovo zaradio i konstatuju da je to nesvakidašnje. Ležao sam u bolnici mesec dana, pa me puštaju  na oporavak kućni sa redovnim javljanjem...
 
o.Gavrilo – Brate, polako za danas da privodimo kraju ovaj duhovni razgovor i svedočanstvo, pa ćemo sutra u isto vreme da nastavimo...
 
*** Blagodarim oče. Zahvaljujem što ste me saslušali.
 
o.Gavrilo -
Bog blagoslovio i laku noć do sutra u isto vreme ako budemo živi i zdravi da nastavimo. Amin.

 

24. april 2010. god.


-----------nastavak razgovora sledećeg dana 24. aprila 2010. godine -------

 
*** Hristos Voskrese! Oče, blagoslovi.
 
o. Gavrilo - Vaistinu Hristos Voskrese! Bog blagoslovio, brate.
 
*** Oče, opet Vam se javljam. Dolazim iz crkve, gde sam bio na ispovesti, a ako Gospod dozvoli, biće na narednoj Svetoj Liturgiji i pričest, i to u jednom manastiru gde se posebno poštuje Sveti  Grigorije
 
o. Gavrilo: - Nek je s blagoslovom Gospodnjim.
 
*** Hvala, oče Gavrilo. Inače, u mojoj navali reči dozvoljavam sebi suviše, pa čak sam i nekulturan i ne mogu da dođem do daha od silne priče, a Vas uopšte ne pitam kako ste sa zdravljem, oče.
 
 o. Gavrilo: - Brate, sa zdravljem sam donekle, hvala Bogu, dobro.
 
 *** Ne bih da više dužim priču o iskušenju, jer je suštinski problem jasan. Dve godine sam uporno pokušavao da odem u manastir i, nažalost, nisam uspeo. U mojoj nedostojnoj molitvi pominjaću Vas. Ja sam raslabljen poprilično i svu snagu koristim za borbu. Radne sposobnosti su mi opale za 80 posto. Sad prelazim na suštinu razgovora, a to je da Vas molim za savet. Moje pitanje je da li idem pravilnim putem pokajanja, da li treba da nosim ovaj problem sam ili da tražim neko duhovno lice za „stručnu pomoć“ (mislim na čitanje molitava iz Velikog trebnika) i treba li da nastavim i jednostavno nosim to breme koje imam i trpim sve do Gospodnje pomoći?
 
o. Gavrilo: - Ako budeš istrajan u želji za odlaskom u manastir i ako budeš spreman na poslušnost, ali takođe ako budeš spreman da se uhvatiš u koštac sa iskušenjima, videćeš da ovi svetovni demončići  nisu toliko opasni, a u manastiru su iskušenja od specijalaca nepomjanika.
 
*** Oče, meni je veliki problem što mi sve to crpe snagu i velika mi je pometnja u glavi, tako da nisam više siguran. Imao sam jasan cilj šta mi je činiti, a sad sam donekle pomućen. Pri dugim molitvama, opet mi silno nagrne želja da služim Gospodu svojim odlaskom u manastir. Čim se blagodat povuče, ja postanem totalno nesiguran.
 
o. Gavrilo: -  Moli se Gospodu za prosvetljenje uma kojim putem da kreneš.
 
*** Oče, to stalno radim. Jednostavno još mi nije jasno skroz jasno, a inače drugi razlog mog javljanja je molba da se pomolite da mi Gospod pomogne kojim tačno putem da krenem.
 
o. Gavrilo: - Ponajpre treba da se čuvaš da ne padaš u iste padove u koje si do sada padao.
 
*** To mi je jasno, to pokušavam, a najbitnije je, ako sam shvatio, izvršavati Gospodnje zapovesti i onu: "Oni koji me ljube čuvaju moje zapovesti."
 
Dužan sam Vam isto reći. Prvi put sam rekao nekome o mom iskušenju s pomenutim igumanom iz manastira o kome sam Vam onomad pričao. Oče, veoma sam Vam zahvalan za strpljivo slušanje i zahvalan što ćete me pominjati u molitvi, koju uvek jako osetim i blagodarim Gospodu što me je uputio na Vas. Još da dodam da, ako nemate ništa protiv, ja bih Vam se povremeno javljao. Hvala Vama i blagome Gospodu na svemu.
 
o. Gavrilo: - Samo da ti olakšam dilemu vezanu za igumana tog manastira koji si spominjao, gde si se bio zabrinuo. Taj iguman nije nikakv vračar, kao što mnogi misle, nego on ima neke svoje načine kako prima ljude i daje savete. Jeste da to nije baš po nekim crkvenim pravilima. On čini to kako zna, a osim toga, ima on svog Episkopa, koji njega nadgleda i ako bi šta kod njega bilo nepravilno, Vladika bi mu to zabranio.
 
*** Ne želim time glavu razbijati, jer ja sam to ispovedio i već zaboravio. Uostalom, ima on svog episkopa, kako ste sami rekli.
 
o. Gavrilo: - Svako može da priča i da na svoj način rasuđuje, ali zna se ko je nadležan za pomenutog igumana, on odlučuje o tome da li je nešto ispravno ili nije u duhovnom i svešteničkom i monaškom činu.
 
*** Za mene je to završena priča. Postoje nadležne crkvene vlasti koje o tome diskutuju, a ne ja kao svetovnjak. Sve što sam Vam rekao je samo iz jednog razloga, da bih Vam što bolje prikazao kritičnost mog stanja i uopšte realnost kako sam je doživeo i da bih dobio što bolji duhovni savet od Vas za moje duhovno napredovanje. Oče, ja sam bio poprilično temeljan u izlaganju i rekli ste mi neke savete. Želim da Vas pitam da li mislite sad još nešto da mi kažete na osnovu moje priče, pa da privodimo ovaj razgovor kraju, kao što Vi imate običaj da kažete. Znam da Vas mnogi željno očekuju i trebaju pomoć.
 
 o. Gavrilo: - Brate, trudi se da živiš jevanđelskim životom i životom po Sv. Ocima, idi redovno u crkvu nedeljom i praznicima, posti, redovno se ispovedaj i pričešćuj, a za duhovne savete obrati se svom nadležnom svešteniku kao duhovnom ocu. Inače, svako ima slobodu na svoje mišljenje.
 
*** Sve što ste rekli, to i radim, samo trebam biti čvršći. Hvala, oče, na svemu.
 
o. Gavrilo: -  Znači, završili smo sa razgovorom, a da li će biti neke duhovne koristi od ovog razgovora koji smo vodili tokom ova četiri dana?
 
*** Pa, hoće. Želeo sam, oče, da čujem iskreno mišljenje duhovnog lica. Znam ono što sam i pre znao, molim se Gospodu da mi pomogne i da istrajem u duhovnoj borbi, a nema brzih rešenja nego sve kroz iskreno pokajanje, ispravljanje života prema Gospodnjim zapovestima sa čvrstom verom i nadom u milost Gospodnju za sve ljude, pa tako i za mene grešnog.
 
o. Gavrilo: -  Što je do mene, ja ću te pominjati u molitvi za zdravlje i duhovni napredak.
 
*** Meni je bilo od velike koristi i shvatio sam ono što me je interesovalo. Utvrdio sam gradivo. Nemam više pitanja, moram se pokazati samo na delima . Vrlo sam Vam zahvalan. Kao što je rečeno: "Molite se jedni za druge", tako ću i ja pominjati Vas mojom nedostojnom molitvom. Oče, to mi je i trebalo, da se molim i da Gospod rasvetli tamu duše moje. Ako sam Vas bilo čime uvredio ili povredio, Hrista Boga radi, oprostite, oče…
 
o. Gavrilo: - Za mene je bio interesantan duhovni razgovor s tobom i nadam se da će ovo obostrano biti na duhovnu korist i spasenje duše.
 
*** Oče, ja sam osetio kako mi je Gospod dotakao dušu Svojom ljubavlju i molim se i znam da je On Ljubav i Njegovo je da nas miluje i spase. Verujem u Njega i Njegovu promisao za sve ljude. Oče, slava Gospodu našem, slava Ocu i Sinu i Svetome Duhu.
 
o. Gavrilo: - Pominjaću, brate. Amin.
 
 
 
KRAJ RAZGOVORA
 
 

24. april 2010. godine