MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

U TIŠINI HRAMA, PRED SVEĆOM




PITANJE: Vas list odnedavno citam, i veoma sam obradovana cinjenicom da postoji mogucnost postavljanja pitanja o svim zivotnim problemima. Za sebe ne mogu reci da sam pravi i savrseni vernik. Mlada sam osoba, zivim u malom gradu, u crkvu odlazim povremeno , i to obicno izvan sluzbi. Volim da se molim u tisini hrama, pred svojom svecom. Medjutim, imam jedan problem i potrebu, a rec je o tome da osecam pritisak proslih dogadjaja, uz veliku dozu grize savesti za ucinjeno do sada. To me veoma opterecuje, ali nemam snage da sve to priznam pred nekim, pa cak ni da se ispovedim pred svestenikom. Narocito ne pred parohom koji dolazi u kucu za svecenje slavske vodice. Posto osecam da sve ovo ne mogu dugo nositi. Molim vas da mi date savet sta da uradim, kako bih uspela da se nekako oslobodim pritiska koji mi dolazi iznutra, i da normalno zivim, bez suvisnih opterecenja. Postoji li neko mesto gde bih mogla da se isplacem i tako sve svoje muke eliminisem? Molim Vas da razumete ovu moju stvarnu potrebu i uputite me na pravi put.

J. J. iz P. 

ODGOVOR: Vi na veoma ilustrativan nacin iskazujete stvarno stanje crkvenosti mnogih savremenika. Moja sveca, moje potrebe, moja molitva, moja slava, i sve u samoci, „bez guzve“. To je opasno zatvaranje u sebe, i otuda svi oni strahovi od sebe i svojih ranijih dela. Da biste to prevazisli potrebno je da znate da ispovest, koju Vi zelite a odlazete, nije priznanje krivice i cekanje kazne, nego je odluka da se pobedi grehovna nemoc. To je iskorak iz svoje samodovoljnosti u dinamiku neistrosive ljubavi Bozije, nije ni samoopravdanje ni samoosudjivanje. Radi se o slobodi, koja ne moze biti ucenjena stidom od vec ucinjenog. Taj i takav stid samo zaustavlja zivotno ostvarenje, nametanjem zamki i prepreka. Sve vraca unazad i obezvredjuje coveka do nemoci i neznanja. Sve se gleda samo kroz grehovni promasaj, dok se previdja spasonosna ljubav Bozija. Tada smo svi porazeni grehom, i niko ne zeli da stvarno pobedjuje grehovnu nemoc.

Vi dobro osecate da vise ne mozete da se sami borite, ali to ne znaci da treba da odustanete, ili kako Vi kazete, „da se isplacem“. Jer se na taj nacin nemoc samo uvecava, nista se ne resava, i nema stvarnog boljitka. Imate sveti hram, liturgijsku zajednicu i svestenika u mestu, idite tamo u radosti vere, a ne samo onda kada resavate neki problem. Dosta ste odugovlacili i mnogo toga se nagomilalo, ne junacite se misljenjem da mozete vise tako, ali i ne ocajavajte misleci da je kraj svemu. Odaberite novi pocetak u radosti pokajanja, znajuci da samo tako ulazite u izobilje neistrosive ljubavi Bozje. Zna Bog sva nasa dela, zna i ceka da se obratimo, nece umesto nas da donosi odluke, i ne zeli da nas na bilo sta prisiljava. Pomaze nam uvek kad mu se obratimo sa verom, i bez dvoumljenja. Ne presrece nas nikada i ne sveti se nikome, mi samovoljno istupamo iz atmosfere poverenja i saradnje u samovolju i nepoverenje. Tu je temelj svih nasih strahova i izgovaranja, zbog kojih odustajemo od pobede nad grehom.

Preduslov pobede nad grehom jeste pobeda nad svakim strahom koji vodi u nemoc priznanja. Zbog toga, nemojte da strahujete od ispovesti pred bilo kojim svestenikom, jer on delo Bozje cini, a ne sudi sam po svojoj volji. Imajte bar onoliko poverenja koliko imate kad se obratite lekaru pod pritiskom neke bolesti, zarko zeleci ozdravljenje. To sto poznajete svestenika treba da bude prednost, a ne nesto sto onemogucava ispovest. Samo to poznanstvo treba da bude dublje i smislenije od povremenih susreta prilikom svecenja slavske vodice, ili slucajnih vidjenja na nekim obredima. Potrebno je liturgijsko ostvarenje, kako biste dobro i do kraja razumeli lepotu crkvenog zivota. Samo tada je moguce sve videti na pravi nacin, i pobediti usamljenost koja pokrece sve strahove i nedoumice.

Nemojte se plasiti onoga sto je vec ucinjeno, jer na taj nacin sami sebe obesnazujete. To se dogodilo, i tu nema mesta nagadjanjima, sta bi bilo da je bilo. Ali je moguce i potrebno prepoznati i razlikovati dobro od zla, istinu od lazi. Tu nema mesta izgovaranjima ni samoosudama, postoji samo sigurna odluka za ubuduce, po onoj apostolskoj reci: „Ono sto je iza zaboravljam, idem prema onome sto je napred.“

Ovde nikako ne treba zaboravljati savet: „Ne daj da te zlo pobedi, nego zlo pobedjuj dobrim“. Kada znamo da je svaki strah siguran put u zlo, onda razumemo da nema mesta bilo kakvom stidu, jer ako toga nije bilo onda kad smo nesto ucinili, cemu onda strahovanje posle? To samo otezava stanje i sve dovodi do beznadja i bezizlaza. Svako se skriva od nekoga i radi necega, tako da niko ne zeli da se bori sa sobom i za sebe na pravi nacin. Samo trazimo razloge, a ne uvidjamo stavrne uzroke i posledice onoga sto cinimo. To treba ispravljati bez odlaganja i izgovaranja. Kako? Stalnim traganjem za dobrim smislom i pravom merom, bez dvolicenja i dvoumljenja. Nemojte se plasiti ispovesti, na koju Vas niko ne moze prisiliti, a koja Vam je ocigledno potrebna. Kome da se ispovedite? To Vi najbolje treba da prepoznate i da se odlucite. Bilo bi dobro da to bude kod Vaseg paroha, ako je moguce, a ako nije razmislite dobro i izaberite gde i kod koga. To nije neko nemocno oplakivanje sebe i svojih promasaja, nego je svemocno ustajanje i sigurno idenje napred u zivot.

Nista od onoga sto Vas muci nije sakriveno pred licem Bozjim, Njemu je sve poznato, On sve vidi, ali nista ne cini na silu. Strpljivo ceka da svako od nas dodje sebi i vrati se Njemu, i ne gubi veru u nas i strpljenje prema nama ni onda kad se mi neodlucno dvoumimo. Neka Vas to saznanje pokrene napred, tako da ne svodite veru samo na paljenje sveca i slavljenje krsne slave. Tako zasigurno ne mozete na pravi nacin razumeti mesto i ulogu svestenika u crkvenom zivotu, i zbog toga ste neodlucni po pitanju ispovesti. Onda kada se ostvarite u radosti pricesca i stvarnosti ucestvovanja u evharistijskoj gozbi, gde uvek treba imati „upaljene svetiljke“ i biti u „svadbenom ruhu“, razumecete pravi smisao pobede nad grehom. Necete se baviti samo time da kod drugih stvarate lepu sliku o sebi, nego cete cuvati lepotu lika Bozjeg u sebi, stalnim pokajanjem a ne umisljenom bezgresnoscu. Sveti oci i ucitelji Crkve mudruju da „nije strasno pasti nego je opasno ne ustati“, i tako nam pokazuju da nema mesta strahu zbog pada i promasaja. Umesto toga potrebno je znati ustati i ici napred, bez neposrednih posrtanja i oklevanja. Jer, kao sto u svakodnevnom zivotu idemo gledajuci napred, ponekad i na levu ili desnu stranu, a veoma retko unazad, tako treba ostvarivati pokajnu dinamiku.

Prepoznajte svoju odgovornost u spasonosnoj stvarnosti, i dobro razumite dinamiku ljubavi Bozje, ne opterecujte se uslovima sa strane, i ne izgovarajte se drugim, alobodno se suocite sa sobom. Tada cete videti da je svuda Jedan i Isti Hristos, Koji poziva sve umorne da se odmore, uzimajuci Njegovo lako breme, a ne govori nam da cemo uspeti bilo sta ako se nekad i negde isplacemo. Jeste, dar suza je veliki, ali se ne iznudjuje u nemoci, i nije kazna nego blagoslov. Ali to nije neko plakanje zbog bilo cega, nego je uvek najdublji izliv ljubavi. Pre svega toga treba znati one blagoslovene reci Hristovog jevandjelskog poziva: „Ne bojte se, ja sam, ne plasite se“. Zbog toga nam apostol Pavle porucuje: „Radujte se u Gospodu, i opet vam kazem radujte se“. Radujte se i Vi, i ne tugujte, jer zelite boljitak. Samo odbacite nemocno strahovanje, i slobodno recite, kao apostol Petar posle odricanja, u pokajnoj radosti: „Da Gospode, volim te, Ti znas da Te volim“. Tada cete razumeti i sledovati slobodu pokajanog razbojnika koji vapi: „Seti me se Gospode u Carstvu Tvome“. To ce osmisliti obracanje: “Boze budi milostiv meni gresnome“, tako da necete ostati u stanju nesigurnosti i straha, nego cete traziti i dobiti Carstvo, a ne samo oprostaj sagresenja. Uverite se u to, i ne robujte grehu, strahom od kazne, nego sve pobedjujte silom neistrosive ljubavi. Tada necete osudjivati ni drugoga ni sebe, nego cete dobro o svemu rasudjivati, bez posrtanja u grehovnu nemoc. Osetite radost prave vere i zdrave crkvene zajednice, izdizuci se iznad priznanja greha u poznanje spasonosne volje Bozje, „da se svi ljudi spasu i dodju do poznanja istine“. Tako cete trezveno uskladiti odgovornost i optimizam, i uspecete stvarno da se radujete, iznad svih tugomora i ocaja. Znaci, trazite radost, i naci cete je u hramu i na liturgijskom sabranju.

Lj. S.

„Pravoslavlje“, 1. jun 2004. godine

Pročitano: 10329 puta