MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

OSVRT NA TEKST , VLADIKE I SVEŠTENSTVO NA FACEBOOK




"Prednosti i mane virtualne društvene mreže u širenju duhovnosti“

„Čudan smo narod mi Srbi? Prvo smo podelili nebo na srpski raj i srpski pakao, a sada bi jos i da uskratimo slobodu koju nam je sam Hristos dao. Pitam, sta ima lose u tome da se jedan Vladika, obrati svome stadu i putem interneta ili facebook-a? Zar je nemoguce cuti rec Boziju i ovim putem? Znate li koliko divnih i odanih Svestenika i Monaha ima koji se bas pored PC ekrana bore za duse necije, i koliko sati provode trudeci se da nekome pomognu da pronadju svoj put do SPASENJA VECNOG? Znate li koliko je molitava uzneto Gospodu na taj nacin? Zato Braco i Sestre, pustimo neka svako umnozava svoje talante na onaj nacin, koji je Gopodu mio..”

Napisah i stadoh…Poceh da citam ostale komentare…Suze mi same idu na oci. Pa braco i sestre, dragi “Akademci”, da su odgovore pisali nepravolavni ili pak inoverni, razumela bih. Ali sta je to sto ne da mira nasem coveku, jednom pravoslavnom coveku koji zivi u Srbiji, pitam se koju on crkvu pohadja, na kojoj sluzbi ucestvuje i  o cijem spasenju misli.. Pokazimo Braco i Sestre malo razuma, urazumimo se i pomolimo Gospodu da nas prosvetli..

Jedne veceri, sedeci u tami za svojim racunarom, u mislima hiljadu pitanja, a u dusi ocaj i praznina. Postavljam sebi pitanje, kuda dalje? Kako? Prizivam Gospoda…U tom momentu, trazeci nesto, ni sama ne znam sta, nekako dodjoh do sajta “Manastir Lepavina”. Poceh da citam, divni tekstovi, divne pouke i u svakom od njih pronalazim delic sebe.. Tada ugledah na sajtu, razgovor sa ocem Gavrilom putem “Skajpa” . zacudih se. Pa zar je moguce da je Gospod cuo moj priziv…Prikljucih se, predstavih se i iznesoh svoj problem…DUSA MI SE NAPUNI NEKOM CUDNOM RADOSCU; srce treperi, obuzese me osecaji.. KAKO SU VELIKA DELA TVOJA GOSPODE…pa me uputi da bas u ovom momentu, kada sam izgubila i tracak nade, a ti mi saljes Oca Gavrila, da me uputi ovim putem. Cuje se rec Bozija ovim putem, cuje se u Srbiji , cuje se u Evropi, cuje se u Svetu.. A mi svi sabrani u Hristu oko PC ekrana, u nekoj cudnoj sabornosti, slusamo i hranimo nase duse koje su GLADNE HRISTA…



Pa eto, Braco i Sestre pa sami rastumacite.. Ko zna koliko je nas koji smo se ovim putem vratili Gospodu. CUDNI SU PUTEVI GOSPODNJI. Zivimo u svetu gde se sve usavrsava, gde svakodnevno tehnologija ide napred, a zasto bi mi stajali. Ko zna koliko nas je ocajnicki trazeci utehu, bas ovim putem pronaslo smirenje. Svakim putem, koji je od Gospoda dat i blagosloven, treba ici…

  Njegovo Vladicanstvo - Vladika…Sta treba reci? Pastir koga je Gospod poslao da cuva svoje stado. A ko je njegovo stado? I gde se ono nalazi? Braco i Sestre, stado je rasuto po celom svetu, a to smo mi. Rasuti po svim krajevima planete, zalutali i trazimo svoga pastira koji ce nam pruziti ruku spasenja. Zar ima nesto lose u tome, sto je tehnika dostigla takav nivo, da nasi Pastiri mogu u svakom momentu biti uz nas. U Gospodu smo svi jedno, ne postoje granice, niti nacije niti drzave. Pa se pitam, gde je greska? Oprostite mi Braco i Sestre, sto Vam se ovako obracam. Ko zlo trazi, zlo ce i naci , a ko dobro trazi, dobro ce i pronaci.  Sto bi Otac Tadej lepo rekao: “Kakve su nam misli, takav nam je i zivot”, Zato Braco i Sestre, ne sudimo, ne trazimo zla tamo gde ga nema. Nego sve gledajmo kao promisao Boziju, i trudimo se da sve sto se desava da nas necemu uci. Tako cemo smirujucii sebe pred Gospodom, smiriti i one oko nas. Ne trazimo zlo u Vladikama, Svestenicima, Monasima, nego zaronimo svi u svoje duse i pogledajmo sta je u nama samima. Ako ne postujemo coveka, ni dela njegova, postujmo barem cin koji im je sam Gospod dao. Jel, svaki je covek, Ikona Bozija, i na najcrnjem liku kada se dobro skine prasina mora imati barem zracak svetlosti. Tako je i sa nasim srcima. Nije lako Braco i Sestre biti Hriscanin, jel to znaci odreci se samog sebe i unistiti svoje JA. I sve to Hrista radi. SVE ZA HRISTA, A HRISTA NI ZA STA….Zablagodarimo Gospodu, i NE SUDIMO, DA NAM NE BI SUDILO…A nase Pastire, pustimo da hrane svoje stado onako kako je to Gopsodu milo, jel ti isti pastiri nisu tu radi njih samih, vec radi nas i spasenja dusa nasih.

Oprostite mi Braco i Sestre jos jednom na smelosti da sve ovo kazem. Znam da sam mala, i da sam niko i nista, i imate pravo ako pomislite ko sam ja da Vam se obracam, ali shvatite ovo kao jednu javnu ispovest, jedan moj razgovor sa samom sobom i oprostite mi, i pomjanite mene gresnu.

Nedostojna sluškinja, Raba Božija

Sonja Emreković
03 juni 2009 godine

Pročitano: 5199 puta