MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

"TREBA ŽIVETI TAKO DA SPASETE SVOJU DUŠU..."



Intervju sa pravoslavnim rok-muzičarem, vodjom grupe «Alisa» Konstantinom Kičevim.

4. decembra je u Samarskom lokalnom domu nastupila legendarna rok-grupa «Alisa». Koncert je bio jedinstven i nazvan je «Šesti šumarski. Posle dvadeset godina». Generalni informacioni sponzor nastupa bio je radio «Samara-Maksimum», gde je na dan koncerta radi intervjua bio pozvan vodja grupe «Alisa» Konstantin Kinčev. Tamo je naš dopisnik uspeo da porazgovara sa rok-muzičarem i da dobije odgovore umetnika na pitanja slušalaca. Niže navodimo njegove odgovore na pitanja kako našeg dopisnika, tako i slušalaca. Poslednjih petnaest godina Konstantin Kinčev svojim pesmama i u intervjuima predstavlja sebe kao pravoslavnog čoveka. Medju omladinom je popularan umetnikov sajt, na kojem Kinčev govori o veri, o traženju sebe u ovom životu. Odgovara na pitanja ljudi koji traže Boga, ali koji iz nekog razloga još nisu došli u crkvu. Priča o sebi, kako je živeo zarobljen filozofskim mislima, ginuo od narkomanije ...A potom je otkrio Istinu, otkrio je Svetlost, otkrio je Boga.

Puno klupko ...

Konstantin je od detinjstva želeo da živi «punim plućima», to jest tako «da mu ne bi bilo mučno bolno radi besciljno proživljenih godina»...A za to treba snažno goreti, kao zvezda na nebu. I on je odlučio da postane zvezda! Puno se bavio hokejem, i njegov tim je uvek bio najbolji medju dvorišnim timovima. Potom je imao želju da postane najbolji u hojeaškom timu, ali je u jednom trenutku shvatio da neće postati zvezda hokeja. Bilo mu je žao jer je u srcu bila pesma «hokej igraju pravi muškarci». Ali kada je nladić Konstantin čuo rok-muizku shvatio je: ne samo da igraju, već i pevaju! Da bi se tako pevalo treba biti pravi muškarac. On je verovatno tu težnju za liderstvom nasledio od dede – bugarskog revolucionara Kinčeva, čije će prezime Konstantin Pamfilov potom uzeti kao svoj pseudonim. I čak u svojih pesedet godina, od kojih je više od petnaest u Pravoslavlju, Kinčev citira reči Pavke Korčagina o «mučnom bolnom»...Takva strast prema slobodi i takva iskrena ljubav prema Spasitelju, prema otadzbini...Tu nema šuškanja i prevare, već postoji strogost, istina i ljubav. I upravo zbog toga nam je Kinčev drag. On je smogao snage da obuzda svoju žustru narav i da se stavi u služenje Gospodu, da peva o veri ...Ali pevač ne može sebe da zamisli da peva u horu, jer smatra da će sve zbuniti...

Verovatno ste više puta čuli mišljenje da su rok-atmosfera i Pravoslavlje nespojivi...

- Tu nema protivurečnosti. Ko se bavi rok-muzikom, veću pažnju obraća na tekst, a to je u saglasnosti sa pravoslavnom tradicijom, u čijoj osnovi je uvek bila reč. Trepet – koji se oblači u formu nekih smislenih i muzikalnih pulsacija i jeste ruski rok.

U toku je post, a vi nastupate na koncertima.
- Pa eto tako se desilo...Shvatam da to nije ispravno, ali treba živeti...Ali u toku Strasne Sedmice ne sviramo...Uopšte ne sviramo u toku Velikog i Velikogospojinskog posta. To jest tokom najstrožijih postova ne održavamo koncerte.

Imate koncert u samarskom domu oficira, a tamo postoji parter za sedenje – da li je to za vašu publiku? Njoj je davno više od četrdeset. Dolaze ljudi sa decom i unucima...
-    Ja vidim samo mlade.

Kažu da umetnik na koncertu treba da bude hrabar. Odakle crpite tako veliku energiju? Ona se prosto zapahnjuje na vašim koncertima...
- Ako bih pio alkohol lišio bih se te energije...Vodka oduzima čoveku energiju, traži celog čoveka. Uopšte ne pijem nikakv alkohol već više od deset godina. Na koncertu crpim energiju iz svoje srži...Iz srca...dodjite na koncert, videćete!

Ljubav je odgovornost

Kako se spremate da dočekate Novu godinu?
- Ja sam pravoslavan i neću čekati Novu godinu u postu. Riba se može jesti, pa će supruga napraviti jela od ribe, tradicionalnu novogodišnju salatu sa maslinama i lignjama...Tako ćemo skromno dočekati Novu godinu, spremajući se svim srcem za Božić.

Čime se još bavi vaša supruga pored priprema salata za praznik?
- Putovala je sa mnom na moje ture, a poslednjih godina nastupa i kao režiser naših velikih koncerata. Sve što vidi Moskva i Sankt-Peterburg je njen rad i rad našeg slikara Andreja Lukašova.

A u porodici ste kao i na sceni, apsolutni lider?
- Pa, nisam ...Sva opšta i organizaciona porodična pitanja preuzimam na ebe. Ali porodični život se sastoji od niza detalja, koji su njen sastvni deo, da li obuti papuče ili ići bos, i gomila drugih sitnica – to sve žena radi...

Živite zajedno već skoro trideset godina. U čemu je tajna porodične sreće?
- Tajna je jednostavna – ljubav i odgovornost. Nema odgovornosti bez ljubavi, kao što nema ljubavi bez odgovornosti. Bez odgovornosti može postojati samo površni osećaj zaljubljenosti...Istinska ljubav podrazumeva veliku odgovornost. Gospod voli ljude i oseća odgovornost za dušu svakog čoveka, i mi tako treba da se odnosimo prema ljubavi...
Pokazao sam se kao odgovoran čovek: odlučio sam da se oženim u dvadeset prvoj godini, te treba imati hrabrosti nositi taj krst ...Odgovarati za tvoje bližnje – za ženu i za decu.

Čime se bave vaše ćerke? Da li ste ih vi ocrkovljavali ili ste im dali mogućnost da same pridju veri?
- Starija završava GITIS, a mladja ga studira. Ja sam ih ocrkovljavao. Uzimao bi ih za ruku i vodio u crkvu, u Pravoslavnu nedeljnu školu...One sad već ne mlogu da žive van Pravoslavne Crkve, i sada same odlaze bez moje pomoći.

Ko je iz vaše porodice prvi postao vernik?
- Žena je bila krštena pre mene, ali je shvatanje vere došlo kasnije...

Da li u vašem radnom danu ima vremena za odmor?

- Nemam radni dan, pa nemam ni odmor. Ujutru ustajem, radim, a uveče ležem da spavam...

Da li čitate knjige?
- Ako poželim čitam, a s vremena na vreme gledam sportske programe na televizoru.

Put ka Bogu



Kada ste prvi put pročitali Jevandjelje?

- Kada sam imao 16-17 godina...Moja baka mi je dala Jevandjelje, a rastao sam u potpuno ateističkoj porodici. Ta Knjiga je ostavila ozbiljan trag. Naravno nešto je proletelo mimo svesti, ali su tri momenta za mene bili otkrovenje. Priče o bludnom sinu, o sejaču i o razbojniku, raspetom s desne strane Hrista. Ali do momenta kada sam shvatio Božansko načalo svega, bilo je još daleko...

Kako se to desilo?
- 1992. godine mi je bilo već trideset godina...Pozvali su me da nastupam na koncertu u Jerusalimu. Tamo sam prvi put bio u crkvi na Liturgiji, a da nisam samo svratio da vidim šta narod tamo radi. I prestajao sam celu službu. Kao slepo mače, nešto sam čak «piskao», učio da se molim...Tamo smo imali jedan koncert i slobodno vreme u nedelju. Čak štaviše, naš koncert se održavao na mestu gde je ranije bila ognjena geena...Praobraz ada! To mesto je ranije bilo van zidina drevnog Jerusalima, u niziji. Škrgut zuba je dolazio odatle – tamo su u drevna vremena idolopoklonici prinosili ljudske žrtve Molohu, tu su bacali svakojako djubre, a noću su tu dolazili šakali, kako bi dovršili ostatke...Eto na kakvom mestu je bio naš koncert, ja sam to snažno osetio. I tu u Jerusalimu sam postao svestan da treba da se krstim. Tamo mi je jedna monahinja rekla: «Vratičeš se kući i krstiti». Jedne noći sam je pratio u manastir, koji se nalazi pored Getsimanskog vrta. Tamo je bilo tako lepo da me je odjednom obuzela jedna misao – bila bi sreća umreti ovde! I ništa mi u životu više ne treba...
Tako se potom i desilo – došao sam u Moskvu i krstio se.

Proizilazi da je Jerusalim najvažniji grad u vašem životu?

- Tri grada su odigrala posebnu ulogu u mom životu. Moskva – to je fizička sredina, Sankt-Peterburg – duševna, i Jerusalim – duhovna. Piterska publika će zauvek ostati najbliskija publika grupe «Alisa». U Piteru smo postali to što smo postali...Piter me je podigao, i on će u mojoj duši ostati kao najrodjeniji grad. I prema Pitercima se odnosim sa velikom ljubavlju.

«Straži, moli se i veruj...»

Koja nova grupa može danas da postigne takav uspeh kao «Alisa»?
- Ona, koja ne bude polagala mnogo na mišljenje većine, i ne bude pokušavala da se svidi okolini, već bude pevala onako kako osećaju sami muzičari. Ali prema talantima...

Dobar je klip za pesmu «Jesen», prijateljska atmosfera...Vi, Butusov i Ševčuk...Šta je to u stvari?

- To je bio Ševčukov projekat. Pozvao me je da skinemo i Slavu na tom klipu. S Butusovim se čujem s vremena na vreme, a sa Ševčukom ne razgovaram. Jednom sam snimao za bioskop i shvatio da to nije moje. Ne želim time da se bavim, a često mi nude da glumim.

Da li ste uspeli da pogledate film «Car»?

- Nije mi se svideo...

Recite mi kako se uveriti u ispravnost izabranog puta ako vas sumnje snažno obuzimaju?

- Ja sam ovako odlučio: idi životnim putem s uverenošću u izabrani put, ali neprekidno sumnjaj u ispravnost svakog učinjenog koraka. U tome može da pomogne samo vera, Gospod i tvoje lično obraćanje Bogu u molitvi. Obraćaj Mu se, i Gospod te neće ostaviti bez odgovora, daće ti snage da pobediš sumnje. Ja tako živim u svakom slučaju...

Šta je najvažnije za Pravoslavnog čoveka?

- Najvažnije je – da bude spasen...Da živi tako da spase svoju dušu...

Šta za to treba raditi?

- Živeti kao čovek. Ne jesti druge ljude. A ne jesti druge – to je već mnogo! A da li smo pravilno postili, molili se – Gospod će Sam rešiti, za nas je najvažnije da volimo Boga i ljude.

Kako neverujući čovek da učini prvi korak? Od čega treba početi?

- Gospod će ga Sam privesti, samo treba otvoriti srce za Njega. Gospod stoji na vratima svačijeg srca i kuca. Samo mi ne čujemo...Ako čujemo, i pustimo Ga, On će ući. Ako Ga ne pustimo – čovek će ostati bez Boga. Dušu treba otvoriti, dušu. Dušom tražiti Gospoda. Postoje tri ključne reči – straži, moli se i veruj. Kriminalci su imali pravilo: «Ne veruj, ne boj se, ne moli». Ono im je kao pomagalo da prežive na zoni...A u stvari je suprotno! Pazi sa svojim postupcima, mislima i rečima ne uvrediš Boga. Treba se bojati uvrediti Gospoda! Uvek Ga moli za pomoć, i pritom snažno veruj. Treba obavezno verovati u to da će sve biti dobro.

A gde naći snagu kada je čini se – kraj svemu?
- Treba otići u crkvu i sve ispričati svešteniku. Ja tako postupam, za sva pitanja se obraćam svešteniku. I svima snažno savetujem da se u bilo kojoj situaciji ne predaju panici i uniniju, već treba otići u crkvu na službu...I Gospod će otkriti pravi put i pomoći da se izadje iz bilo kole složene životne situacije.

Na fotografijama: Konstantin Kinčev uoči rok-koncerta u Samari; rok-muzičar na radiju «Samara-Maksimum». Sleva – novinarka Olga Kruglova.

Prevod sa ruskog dr Radmila Maksimović

Izvor : www.cofe.ru/blagovest/article.asp
 

Pročitano: 4274 puta