MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

OD VREMENA KONSTATACIJE "JA SAM VERUJUĆI..." DO TRENUTKA REALNOG OCRKOVLJENJA JE PUT NEKAD DUG KAO ŽIVOT



Svjatijejši Patrijarh Moskovski i cele Rusije Kiril

4.aprila 2010. godine, na dan praznika Svetlog Hristovog Vaskrsenja, Svjatijejši Patrijarh Moskovski i cele Rusije Kiril posetio je dečiji dom-internat za umno zaostalu decu - br.15 Odeljenje socijalne zaštite stanovništva grada Moskve. Po završetku posete Svjatijejši Patrijarh Kiril je odgovorio na pitanja dopisnika TV kanala “Rusija 24” Ivana Semenova o socijalnom služenju i drugim aspektima društvene delatnosti Ruske Pravoslavne Crkve. Press-služba Patrijarha Moskovskog i cele Rusije je priredila stenogram intervjua. Emisija je emitovana na TV kanalu Rusija-24.

 

- Vaša Svetosti! Već drugi Vaskrs otkako ste na dužnosti Predstojatelja Ruske Pravoslavne Crkve Vi dočekujete u socijalnoj instituciji. Prošli put ste bili u domu za beskućnike, a danas ste došli u dom za decu-invalide. Da li želite da formirate novu tradiciju u Ruskoj Crkvi?

- Nisam razmišljao o tome da formiram novu tradiciju, već imam unutrašnju potrebu da na dan Svetog Vaskrsenja posetim ljude, koji stradaju, i pored toga, imam veoma dobre saradnike, koji se bave socijalnim radom, - oni mi pomažu da napravim pravilan izbor. Istina, prošli put sam bio medju beskućnicima, a danas sam posetio ovu izuzetnu ustanovu. Ako Bog da snage, i ubuduće ću to da radim, ali ne želim nikako da to formalizujem. I ako nekome to bude za primer šta radi Patrijarh, ja ću biti srećan, ali takodje neću nikoga na to da pozivam, jer za to treba da postoji unutrašnja želja samog čoveka da dan Hristovog Vaskrsenja podeli sa onima koji stradaju.

- Ali ipak, Crkva je verovatno dužna da poziva svoja čeda da podele stradanja sa stradalnicima i donesu radost onima kojima ona nedostaje. Kako će se razvijati socijalni rad Crkve pod Vašim rukovodstvom?

- Trenutno stavljamo veliki akcenat na razvoj rada. Dešavaju se velike promene na opštecrkvenom nivou, i nadam se da će se aktivirati rad i lokalno. Treba da kažem da se i danas radi mnogo, veoma mnogo, ali to ostaje neprimećeno u sredstvima javnog informisanja. Treba da težimo tome da socijalni rad Crkve dobije značajan udeo u sredstvima javnog informisanja. I to ne radi toga da bi se nešto pokazalo, već zato što je to istinska potreba verujućeg srca.

Danas sam se susreo sa milosrdnim sestrama. Mlade devojke i žene! Kakva svetla lica! Kakva radost! A rade sa najtežim slučajevima – sa tom decom koja praktično nemaju kontakt sa okolnim svetom. Kod njih nema ni tuge, ni neke usiljnosti u opštenju – to su živi i radosni ljudi. Ali one nisu došle ovde zbog toga što ih je neko na to primorao, već su bile vodjene srcem.

Verujući čovek uvek ima potrebu da podeli svoje resurse sa drugim čovekom. Kao prvo, Sam Hristos nas na to poziva, a potom i religiozni način zivota formira takav pogled na svet. I zato mi se čini, da u saglasnosti sa zadacima koji stoje pred Crkvom, i u vezi sa unutrašnjom potrebom verujućih ljudi da čine dobro, mi treba da formiramo odgovarajući sistem. Sistem je – mehanizam, sistem je to – što treba da pokrene, da pomogne u organizaciji, u pronalaženju sredstava; a sami hrišćani to treba da rade.

- Vaša Svetosti, ovde, u ovom dečijem domu, rade ne samo milosrdne sestre, vec i pravoslavni dobrovoljci, koji nisu profesionalci, koji dolaze prosto da se pozabave sa tom decom, i da im donesu radost. U svetu postoje veoma jake hrišćanske dobrovoljačke organizacije: u ruskoj Pravoslavnoj Crkvi se tek počinje sa tim. Kako će se razvijati taj pokret?

- Kada sam govorio o svetlim licima, imao sam u vidu te dobrovoljce. Mi ih zovemo milosrdnim sestrama. One prolaza specijalnu pripremu u Crkvi. To su verujući ljudi, uglavnom su to mlade devojke, koje posvećuju svoj život činjenju dobra. U Ruskoj Crkvi se trenutno formira taj institut – možda to neće biti tako brzo kako bismo želeli. Ali se nadam, da će iskustvo Moskve – a Moskva je po tom pitanju na prvom mestu u celoj državi i u celoj Crkvi – biti primenjeno i na celu Crkvu, tim pre što sam zajedno sa Sinodom odredio oca Arkadija Šatova, koji je rukovodio socijalnom crkvenom službom u Moskvi, da sada rukovodi opštecrkveno Odeljenje socijalnog služenja i dobrošinstva. I zbog toga mislim da će se iskustvo Moskve sada aktivno prenositi i na druge regione.

- Vaša Svetosti, danas je Vaskrs – najvažniji pravoslavni praznik. Prema anketi javnog mnenja, 70% naših sunarodnika priznaju sebe za pravoslavne. Ali prema najoptimistišnijim ocenama, danas se na službama u crkvama Moskve pričestilo maksimalno 300, a mozda i 400 hiljada ljudi – a to je 3-4%. Odakle takav raskorak – šta ce Crkva raditi po tom pitanju? Šta će se raditi u tom pravcu?

- To je naš glavni zadatak. Ako pitate čoveka da li je on verujući ili neverujući, on odgovara: “Da, ja sam verujući, ja sam pravoslavan“. Sama ta konstatacija je veoma važna. Neki su kritičari, pa tako i “profesionalni kritičari” Crkve…

- Da li imate u vidu moje kolege?

- Da, Vaše kolege, i još neke ljude, koji sebe nazivaju naučnicima, ali se njihov profesionalizam sastoji u tome da uvek i svuda kritikuju Crkvu, da govore, kako je ona loša. Tako da se iz tog izvora može izvući najzastrašujuća informacija o tome, da kod nas ima tako malo verujućih: „Pogledajte kako se malo ljudi pričešćuje na dan Svetog Vaskrsa“. Odista, ova konstatacija je činjenica, jer se zaista ne pričešćuje mnogo ljudi. Ali druga činjenica je svedočanstvo ljudi o samima sebi. I kada čovek kaže, da je on verujući, a jos pre samo tri-četiri godine se smatrao neverujućim, onda to znači da na nivou ličnosti i društva dolazi do velikog pomaka.

Danas smo svedoci toga da postajemo istinski religiozan narod, ali za to da vera postane nacin zivota ljudi, od vremena konstatacije „Ja sam verujući“ do trenutka istinskog ocrkovljenja -  je put dug kao život. I tu ništa ne može brzo da se desi. Treba raditi trplejivo i krotko. Ali već danas treba da svedočimo o tome, da smo pravoslavna zemlja. Većina naših ljudi se asocira sa pravoslavnom tradicijom, i to je velika Božija milost.

Ali želeo sam da kažem još nešto. Sećam se Vaskrsa – čak ne ni u sovjetsko vreme, kada je Vaskrs bio prosto borba na barikadama, kada je vlast činila sve da bi ugušila taj praznik, kada su kordoni milicije i komsomolaca okruživali svaku crkvu i nisu propuštali nijednu mladu osobu...

- A noću su specijalno prikazivane strane komedije...

- Potpuno tačno. Ili neki heroj tipa „Limunadnog Dzoa“ – sećam se, bilo je to u godinama moje mladosti – bi pokušao da odvrati ljude od crkve, a posebno omladinu. Ali pored toga, postojala je i druga tendencija za uništenje crkvenog života – kada bi se pojavili pijani ljudi, ili možda ne veoma pijani, i kada su vlasti kažnjavale njihovo huliganstvo u crkvi. Zatim je sve to zamenjeno ogromnim brojem pripite omladine, koja je odlazila u crkvu da prosto vidi kako to izgleda. Oni su se dolazeći u crkvu, različito ponašali. Neko je zaista bio oduševljen velicanstvenošću Bogosluženja i ostajao bi i postajao vernik. A neko bi samo huliganisao, zviždao, uznemiravao masu.

- Danas u našim crkvama na Vaskrs nema posmatraša. Juše je bilo 5 hiljada ljudi u Hramu Hrista Spasitelja – kako su došli tako su i odstojali do kraja službe. Najveći deo njih se pričestio. Za mene je to veoma važan pokazatelj.

Sada me zovu iz raznih eparhija, I ja postavljam jedno te isto pitanje. Odgovor je uvek isti: praktično nema posmatrača, i skoro da nema tih pripitih radoznalaca. Narod odlazi u Božiji hram. Prošlo je ne tako puno vremena, i kod nas se već dešava ta realnost. Daj Bože da se crkveni život i dalje razvija, kako bi se gradilo više crkava. Tragišno je da mi još nemamo dovoljan broj hramova, te je nemoguće organizovati promišljen, individualan rad sa ljudima, kada je jedan hram za 25-30 hiljada ljudi. Daj Bože da se ti balansi promene, da se poveća broj hramova, kako bi sveštenici bili sposobni da na individualnom niovu rade sa savremenim čovekom.

- Vaša Svetosti, to ocrkovljenje naroda se ipak dešava u svetskoj državi. Danas dolazi do oštrih momenata diskusije Crkve i nekog dela svetskog društva, naprimer diskusije o sudbini vrednosti i kulturnim riznicama, koje istorijski pripadaju Crkvi. Šta učiniti da se te diskusije ne pretvore u konfrontaciju, borbu?

- Tu, s jedne strane, kod predstavnika muzejskog osoblja, postoji razumna zabrinutost. Decenijama su u muzejima čuvani neki predmeti, vrednosti; uložen je veliki trud da se sačuvaju ikonopisi, spomenici, povezani sa pravoslavnom kulturom. I danas nastaje perspektiva korišćenja ikona ne samo od strane muzeja, već i od strane Crkve, i mnogi imaju realan problem: „A šta će biti?“ Ali na tom polju usiljeno lupaju nogama „profesionalni kritičari“, o kojima smo nešto već rekli. Oni i stvaraju tu neprijatnu atmosferu, kada se pričaju neke divlje istorije, kakvih u stvarnosti nikada nije ni bilo, ili se nešto puno hiperbolizuje. Stvara se neki divlji utisak o tome, da se kao prvo, Crkvi vraćaju bezbrojna blaga. Gde su ta blaga? Ikona je nešto što Crkva nikada neće prodavati. Ona se trenutno nalaze u fondovima. A ako to bude predato Crkvi, onda će sve to imati svoje direktno prednaznačenje – da služi ljudima. I u Crkvi se nikada ne podiže ruka da se nešto proda, a pogotovo ne u inostranstvo. Trenutno skupljamo sredstva i otkupljujemo naše ikone iz inostranstva. Crkva je u poslednje vreme skupila dosta novca, i njime su otkupljene ikone koje su nekada izvezene iz Sovjetskog Saveza i iz Rusije. I zbog toga Crkva vrši povraćaj blaga u zemlju.

Neki kažu: “Ako ne znate kako s nečim da izadjete na kraj, nećete znati ni da to sačuvate”. Razgovarao sam s jednom mudrom ženom na tu temu, i ona mi je formulisala veoma pravilan argument: crkvena blaga, crkvene vrednosti, crkvene svetinje se ne predaju u ruke plemena tumba-jumba, koje bi ih ono uništilo, bacilo u vatru. Nije Crkva bacala ikone u vatru, vec država. I Crkva je sačuvala sve te ikone tokom vekova, a potom su one bile silom otete, i većina njih je uništena ili prodata. I zato govoriti u ime svetskog mira da “ćemo mi da sačuvamo, a vi nećete” znači govoriti protiv istorijske pravde.

A evo šta je zaista potrebno – kao prvo, potrebno je da se u muzejima sačuvaju te ekspozicije koje inače postoje. Jer bilo bi potpuno nepravilno uzeti i ekspoziciju Tretjakovske galerije ili muzeja Andreja Rubljova i te ikone razdeliti po crkvama, jer one zaista imaju i duhovnu i umetničku vrednost. One su u rukama profesionalaca. Pored toga tu su još veoma visokokvalifikovane ekskurzije. Kada inteligentni, a najčešće verujući ljudi pričaju o tim ikonama, to takodje ima veliki značaj. Ikone u muzejima takodje govore svojim jezikom. I zato se ništa ne govori o deljenju svih tih ekspozicija.

- To jest to je misionarenje ćutke, može li se tako reći?


- Naravno, naravno. Ali zašto recimo čudotvorna ikona koja se nalazi u ekspoziciji ne bi mogla da se postavi na taj način da se pred njom mole desetine hiljada ljudi? Tako je pronadjena mogućnost da se Vladimirska ikona Majke Božije postavi u crkvi pored Tretjakovske galerije. I ikona je oživela: ljudi dolaze i mole se. ja, kada sam stupio na Patrijaršijski presto, prvo što sam uradio je bilo da sam došao da se pomolim pred tom svetinjom i grada Moskve, i cele Rusije.

I zato treba tražiti neka razumna rešenja. Pri čemu ako Crkva uzima nešto na čuvanje, to najčešće privlači sponzore, i stvaraju se idealni uslovi za čuvanje ikona. Ogromna sredstva se ulažu da se naprave specijalni kovčezi za čudotvorne ikone. Mislim da će se to i dalje dešavati.

I najvažnije je to, da treba da saradjujemo sa osobljem muzeja. Nedavno sam posetio muzej Andreja Rubljova. Imao sam izuzetan razgovor i sa direktorom, i sa predstavnicima muzeja. To su veoma obrazovani ljudi, koji se predivno odnose prema svome poslu. Mislim da Crkva treba aktivno da saradjuje sa takvom vrstom ljudi radi toga da bi, s jedne strane, ikone bile ne samo muzejske ekspozicije, vec i to što one predstavljaju za verujućeg coveka, i s druge strane, da bi se naše umetničke vrednosti sačuvale što je moguće brižljivije.

- Hvala puno Vaša Svetosti za ovaj intervju.


Prevod sa ruskog dr Radmila Maksimović, na Blagovesti 2010. godine


Izvor:

Pročitano: 4665 puta