MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Mati Teodosija



Zemljana staza koja vodi nagore, pored pojedinačnih podvorja sa ogradama iz kojih su se probijali jaki zeleni listovi tulipana, vodila me je ka Sveto-Aleksejevskom ženskom manastiru. Zasebne kuće za jednu porodicu, su bukvalno kao lastavičja gnezda tesno obavile podnožje manastira, koji je nekada posedovao dvadeset pet hektara zemlje. Danas ima samo pet. Ali i tih pet hektara koji su obrasli poljskom travom, sa starom niskom crkvicom iz XVIII veka i hramom u izgradnji, čini se kao da predstavljaju ogromnu teritoriju za trinaest monahinja, jednu inokinju, četiri poslušnice i mati Teodosiju, koja je došla ove zime i nedavno postala nastojateljica. Visoka, mirna i stroga mati Teodosija me je pozvala u svoj kabinet. Naš razgovor je počeo veoma složno. Postavila sam pitanje, koje najviše od svega interesuje mirske ljude – kako svetski običan čovek postaje monah? Šta se dešava u njegovom životu, da li dobija znake?

- Crna odežda nije slučajno na meni, - odgovorila je mati. – Ja sam umrla za svetski život, i mene nekadašnje odavno više nema. Bog, duša – da, to je monah ... A potom je brižno upitala, gledajući na moje potpetice: «Možda da se preobujete u drugu obuću da vam se noge odmore? Ja više ne mogu ni da zamislim da sam ranije nosila iste takve ... Uzevši blagoslov iz eparhije, ona je ispričala sve o svom putu ka Crkvi.

Otac Kiril

- Moj dolazak u manastir je bio posledica jednog logičnog toka. U detinjstvu sam spontano slušala reči molitvi, koje je čitala moja baka. U dečačkim godinama smo sestra i ja često zamišljali svoj život na pustim, šumovitim mestima, vodile smo maštovite razgovore o monaštvu, iako ništa o njemu nismo znali. Jer su to bila ta vremena kada su Crkve stajale zatvorene. Nismo ni sumnjale da negde postoji Sergejeva Lavra, a divile bismo se kada bi ugledale monaha. Oni su za nas bili iz nekih tajanstvenih, bajkolikih predela. Ali mlada duša je tražila ideal, čistotu. Svetski život je već tada izazivao neprijatnosti. Medjutim, morala sam da prodjem i mirski put.

…Dobivši više obrazovanje, mati Teodosija je uspešno radila u Kalugi. Imala je voljene bližnje, stabilnu platu i stan. Kada su početkom 90-ih godina počele da se otvaraju Crkve i manastiri (a kalužska zemlja je bogata svetim mestima) i da se obnavlja duhovni život, ona je pošla po manastirima da radi na njihovim obnavljanju. Prenosila je cigle zajedno sa poklonicima, radila je u trpezariji, praonici. Gde god je bila na dopustima, nije mogla a da ne ide u Crkvu. “Duša-hrišćanka je zvala u krilo Crkve”, - kaže ona. – Ulazeći u Crkve, nisam znala Svetitelje koji su naslikani na ikonama, već samo Bogomajku i Spasitelja. Nailazila je na ne previše učtive odgovore “babuški” u Crkvi, i smućivala se zbog svog neznanja”.

Obratila se duhovnim knjigama radi prosvećenja. Jedna od prvih knjiga koju je pročitala, a koju čita i dan-danas, iako je u monaštvu već jedanaest godina je bila o starcu Siluanu. Ona počinje sledećim rečima: “Bog je – Ljubav”. “Ta knjiga me je odmah zainteresovala. U to vreme sam već gubila interesovanje za život bez Boga. Ali mi svi želimo da volimo i budemo voljeni. U knjizi se o tome i govorilo – duša uvek traži pravu, uzvišenu ljubav i nalazi je samo u Bogu”.

1992 godine u Sveto-Vavedenjskoj Optina pustinji buduća mati se na praznik Sretenja prvi put pričestila. Ponovo su joj se pojavile misli o monaštvu, nejasne i nesvesne. I kako je bila zadivljena kada je razgovarajući sa sveštenikom u Kazanjskom ženskom manastiru (tu je došla kao poklonik), čula od njega direktno pitanje: “Ti hoćeš da budeš monahinja?” – “Ne znam…”. – “A želiš li da saznaš Božiju volju? Idi u Trojice-Sergejevu Lavru kod oca Kirila, duhovnika cele Rusije, i od njega ćeš saznati”.

Na praznik Preobraženja Gospodnjeg sam zajedno sa prijateljicom otišla u Lavru. Kod starca je bilo veoma mnogo naroda. nismo uspeli da dodjemo do njega ni prvi, ni drugi dan. Trećeg dana, stojeći pritešnjena u masi, čula sam kako je otac Kiril, izgovorivši jutarnju molitvu, pri pominjanju imena za zdravlje odjednom pomenuo moje ime, kao da me je video u masi. A ljudi su me sve više gurali od njegove kelije.
- Na ulazu u Crkvu sam ugledala ikonu Majke Božije i pročitala: “Igumanija Svete Gore, pokroviteljica monaha” i počela da joj se molim. I na čudan način – ne znam ni sama kako, našla sam se pred starčevim vratima i sa trepetom sam ušla unutra.

Naš razgovor nije bio dug. Ja sam samo rekla: “Živela sam svetskim životom. I ne znam šta da radim?” “Idi u manastir”, - tiho je odgovorio starac. Od uzbudjenja sam se skroro ugušila. “Kako? Je li to Božija volja?” On me je nežno potapšao po ramenu: “Idi, idi nećeš pogrešiti…” Izašla sam iz njegove kelije, i s prijateljicom koja je već ranije odlučila da ide u manastir, ćutke dugo sedela na klupi u Lavri. To je bilo ćutanje sa strahopoštovanjem. Umirila sam se – to je nesumnjivo Božija volja.

U oktobru sam uzela otpust, i ništa ne govoreći na poslu, otišla da budem poslušnica u tek otvoreni Sveto-Nikolajevski manastir, u gradu Malojaroslavcu. Majka se uznemirila: “Umreću ako primiš monaštvo. Čime smo te uvredili?” Ćerka se molila da roditeljima to ne bude tako bolno.
Manastir je bio razoren, i ostala je samo jedna zgrada u kojoj se moglo živeti. Stavili su je da noćeva u kuli u kojoj nije bilo grejanja, i s jednom duševno bolesnom ženom, koja je celu noć vikala, plakala. S tom potpuno besanom noći i narednom čredom poslušanja su počele i njene sumnje. Možda pravi grešku? Nije sposobna za takav život, i roditeljima je žao, a i računali su na nju u starosti. “Bog je ispitivao moju veru. I meni su stalno bile na umu reči oca Kirila – idi i nećeš pogrešiti”. Bilo je to iskušenje i kako su joj tada samo pomogle zavetne reči oca Kirila …

Ona je bila jedna od prvih poslušnica. Nove sestre, koje su prošle svetski život, su takodje dolazile u manastir.

- Najteže mi je bilo da obuzdam svoju gordost, egoizam, nevoljno sam se potčinjavala nastavnici (ona je potom postala moja duhovna majka), besprekorno ispunjavajući sve do jednog, čak možda besmislenog poslušanja: sadjenje mrkve sa vrhom u zemlju ili sadjenje cveća, na mestima gde se uveliko gradilo. Ali manastirski život je zasnovan na ljubavi i poslušanju. Da bi se u sebi razvile te osobine, potrebno je da se molimo jedni za druge, i da usmeravamo svoje srce ka ljubavi. Sam Isus Hristos je živeo u poslušanju Ocu Nebeskom. Koga voliš, toga i slušaš …

U julu 1993 godine poslušnicu su postrigali u monahinju sa imenom mati Teodosija, a njenu prijateljicu u monahinju sa imenom Antonija (u čast prvih monaha-osnivača Kijevo-Pečerske Lavre, Teodosija i Antonija).

- To je bila prava radost! I roditelji su se na čudan način umirili i dali mi svoj blagoslov za monaštvo.

Krst nastavnice

- Čim je naš manastir podignut, postao je poznat u celoj zemlji po velikoj duhovnoj i spoljnoj visini, i nama su počele da se obraćaju vladike iz drugih eparhija s molbom da otpustimo naše monahinje na služenje u drugim manastirima. Sestre su se istovremeno razišle, jedna u Orel, druga u Tjumenj, Antonija u Habarovsk, a ja u Saratov. Razletele smo se po Rusiji podižući manastire slične našem Sveto-Nikolajevskom. Jedva smo zadržale suze na oproštaju. Za jedanaest godina zajedničkog života smo se veoma duhovno povezale. Ali sada shvatam da nema nikakve razlike, jer smo molitveno čvrsto povezani. Duhovne veze su jače od fizičkih.

Ugledavši prvi put Saratovski Sveto-Aleksejevski ženski manastir, mati Teodosija je shvatila da njen nastojateljski krst nije lak. Manastir nije bio izgradjen, kao ni Sveto-Nikolajevski, i potrebna mu je velika gradnja koju niko ne finansira. Bio je bogohulno oskvernjen u sovjetsko vreme, kao i mnoga druga mesta. U manastiru u Tjumeni je naprimer kroz oltar prolazila linija vino-vodnih proizvoda. A kod nas je bilo još gore – u zgradi stare crkvice je otvorena ženska klinika, gde su se vršili abortusi. Telašca nerodjenih beba su u bacana u obližnju iskopanu jamu. Sada se na “bratskom grobu” nerodjene dece uzdiže hram pokajanja u čast Smolenske ikone Majke Božije “Odigitrije”.

Kada sam saznala da se Crkva gradi na pogrebnom mestu, shvatila sam da je tu potreban još jedan oltar – presto u čast 14 hiljada Mladenaca iz Vitlejema, ubijene od strane Iroda. Jer su nevina i nezaštićena deca, pogubljena u majčinoj utrobi (a to ubistvo je surovije od onoga na ulici) slična prvim Vitlejemskim mučenicima. Ta svoja razmišljanja sam podelila sa Vladikom Longinom, i s njegovim blagoslovnom se gradi dvoprestolna Crkva. Na čudesan način smo iz Jerusalima (a tamo je mati godinu dana bila u poslušanju u Ruskoj Duhovnoj Misiji) dobili česticu moštiju jednog od vitelejemskih mladenaca, - nastojateljica otvara kutijicu, u kojoj je u malom celofanskom paketiću u crvenom papiru zavijen delić moštiju. – To je blagoslov svetog grada Jerusalima našem manastiru, ukrepljenje i pomoć našim sestrama …

Duhovno rukovodstvo i pomoć Vladike Longina zajedno sa sopstvenim iskustvom strogog manastirskog života su pomogli da se mnogo toga izmeni u životu Sveto-Aleksejevskog manastira. To je i neprekidna molitva, koja ne prestaje ni danju ni noću, i duga bogosluženja, neumorno čitanje Psaltira za zdravlje i upkojenje. Ovde se za svako pa čak i najmanje delo, kao što je naprimer kupovina kvasca, traži blagoslov. Svako veče, po završetku Bogosluženja, monahinje idu u litiju po manastirskoj teritoriji s ikonama Presvete Bogorodice “Odigitrije”, pokrovitelja manastira svetog Alekseja, mirotočivom ikonom svete blagoverne kneginje Ane Kašinske, izgovarajući 150 puta molitvu “Bogorodice Djevo radujsja”.

- Sve nam se daje prema molitvi i veri. Molimo se za one koji nam se obraćaju za pomoć. Molimo i čitaoce časopisa “Pravoslavna vera” da se mole za naš manastir. Ovo mesto je bez sujete, blagodatno, ispunjeno molitvama monaha-shimnika, koji su ovde nekad živeli. Mnogi ljudi su dolazili kod njih za savet, i po njihovoj molitvi je u planini izbio izvor sa pravom izvorskom vodom. Nema potrebe da se ide daleko u sveta mesta. Ona su pored, samo izgovori molitvu i imaćeš i Rim i Jerusalim u svojoj Otadzbini.

Inga Sundukova
Objavljeno u časopisu “Pravoslavna Vera”

preuzeto sa http://www.eparhia-saratov.ru/txts/journal/articles/04faith/1/2.html
prevod sa ruskog dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 4346 puta