MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

INTERVJU: VLADIKA GRIGORIJE, EPISKOP ZAHUMSKO-HERCEGOVAČKI



 
Raskol u SPC nije nemoguć

Ako dođe do podele Eparhije raško-prizrenske, siguran sam da neće pratiti administrativnu granicu Kosova, kaže episkop zahumsko-hercegovački


Prema nekim nezvaničnim najavama, Sveti arhijerejski sabor će na narednom zasedanju, koje bi trebalo da bude održano sredinom novembra, imati puno posla: razmatranje „slučaja” umirovljenog vladike raško-prizrenskog Artemija, podela eparhija, izbor novih episkopa... U intervjuu za naš list, episkop zahumsko-hercegovački Grigorije kaže da se o novim granicama eparhija govori već duže vreme i da su glavni razlozi za to sabiranje naroda i kvalitetniji rad episkopa. Umnožavanjem eparhija stekao bi se bolji uvid u rad sveštenstva i život vernika, jednom rečju – u celokupni crkveni život.

– Razloga za podelu svakako da ima još. Jedan od ključnih je migracija stanovništva. Mnogo pravoslavnih Srba je u ratnom vihoru napustilo maticu i nastanilo se u Evropi i Americi, a znatan broj je iz ratom zahvaćenih područja prešao u Srbiju. U Republici Srpskoj ima pet eparhija na milion stanovnika. Nemačka, Austrija, Švajcarska imaju isti broj pravoslavnih Srba i jednog episkopa, a služiti i sabirati vernike izvan matice je mnogo kompleksnije, teže i zahtevnije – kaže vladika Grigorije.

Posle poslednjeg, prolećnog zasedanja govorilo se i o podeli Eparhije raško-prizrenske na dve eparhije. Gde bi mogla biti granica i da li bi ona pratila administrativnu liniju sa Kosmetom?

O tome se govorilo i pre zasedanja poslednjeg Sabora. U crkvi se odluke ne donose na prečac i bez prethodnog ozbiljnog i temeljnog promišljanja. Da li će do te podele doći na sledećem zasedanju Sabora – to ne znam. Ako dođe do podele, siguran sam da neće pratiti administrativnu granicu Kosova. Sličan primer je i Zahumsko-hercegovačka eparhija koja ne prati administrativnu granicu Republike Srpske.

Da li bi i Arhiepiskopija beogradsko-karlovačka mogla biti podeljena na nekoliko eparhija?

To je pitanje dogovora i odluke Sabora. Preuranjeno je i ishitreno donositi bilo kakve zaključke. Međutim, ako želite moje lično mišljenje – da, mislim da je to neophodno. Još je blaženopočivši patrijarh Pavle izneo predlog za podelu Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke. Beograd je glavni grad Srbije, ali ima veliku važnost i za Srpsku pravoslavnu crkvu. Ogroman je broj mladih u Beogradu, kome ih prepuštamo i zašto? Rezultat tog prepuštanja smo videli ovih dana na ulicama Beograda, ali i šire. Vreme je da se svi zapitamo koliko smo krivi za to. Srbi, kao i svaki narod, poseduju potencijal za dobro i za zlo. U istoriji je uglavnom bilo više ovog prvog. Danas kao da nam stvari potpuno izmiču kontroli.

Nezvanično ste pominjani kao jedan od arhijereja koji bi mogao stati na čelo neke od novih eparhija, „beogradske” ili „raške”.

Mislim da episkop treba stoluje tamo gde je duhovno rođen i gde oseća i smatra da može najviše dati. Ovakve odluke, kao što sam već napomenuo, donose svi arhijereji na čelu s patrijarhom Irinejom. Duhovni milje i dinarski mentalitet hercegovačkog naroda, sa kojim sam u proteklih osamnaest godina u potpunosti srastao, razlikuje se od mentaliteta i načina života u drugim krajevima. Postavlja se pitanje da li bih se na odgovarajući način uspeo „uzglobiti” u novoj sredini i okolnostima, onako kako bi to bilo najbolje za tamošnje sveštenstvo i vernike. Uostalom, kao što sam već naglašavao – o tome će odlučivati Sabor.

Sinod je saopštio da će o pismu vladike Artemija u kojem on poručuje crkvenoj vladi da se „nikakvoj, ubuduće, vašoj nekanonskoj odluci nećemo povinovati” i drugim optužbama koje je izneo u tom saopštenju odlučivati Sabor. Kakav ishod se može očekivati?

Kada je u pitanju vladika Artemije, retko se u istoriji crkve može naći sličan primer koji pokazuje koliko je crkva bila blagonaklona prema nekome ko u tolikoj meri ispoljava samovolju. Sadržaj tog pisma je neverovatan i teško je poverovati da ga je pisao episkop Srpske pravoslavne crkve. Duboko sam uveren da umirovljeni episkop raško-prizrenski više ne zna šta radi i da nije svestan posledica svojih poteza i izjava, kao ni odgovornosti koju ima pred Bogom i crkvom. A pogotovo to ne znaju oni koji ga obožavaju kao bezgrešnoga Boga. Smatram da su njegovi sledbenici u ovom trenutku idolopokloničke vere. To je očito iz njihovih delovanja i izjava koje su pune mržnje prema drugome, pa čak i prema patrijarhu koji projavljuje hrišćansku veru punu ljubavi.

Da li je zbog svega toga moguć raskol u crkvi?


To nije nemoguće. Pre dve godine sam u pismu upućenom svim arhijerejima Srpske pravoslavne crkve upozoravao na to. Daj, Bože, da do toga ne dođe, jer je to uistinu veliki greh. Ako o tome bude rešavao Artemije, nadam se da će na vreme proraditi njegova crkvena svest i savest. Ipak, vladika Artemije je celi život proveo u crkvi koja je njegov dom. Ako se budu pitali njegovi idolopoklonici, raskol je izvestan.

Kakvi su odnosi sa drugim crkvama i verskim zajednicama, sa muftijom Zukorlićem, na primer, posle njegovih optužbi na račun SPC, ili sa Rimokatoličkom crkvom?

Ti odnosi su dobri, što se moglo primetiti i na ustoličenju patrijarha Irineja u Peći. Muftiju Zukorlića posmatramo kao izuzetak, usamljen slučaj, a čini mi se da tako gledaju na njega i u Islamskoj zajednici. Pomalo iznenađuje njegova samouverenost, ali i to je plod njegove vere. On veruje u to što radi, a da li je to u redu – pokazaće vreme. I odnosi sa Rimokatoličkom crkvom su korektni, i više od toga – puni razumevanja i obostrane brige. Kriza je svuda vidljiva – i na području Istočne i na području Rimokatoličke crkve. Jasno je da ljudima treba vera u pravoga Boga. Idoli, kao što su uspeh i moć koji poništavaju drugoga već su doveli do dezintegracije mnogih ličnosti. Krajnje je vreme, i ovo važi za sve, od prvih do poslednjih – preispitajmo svoju veru, a time i šta je smisao našeg života.

Jelena Čalija

---------------------------------------------------

I na „Paradi ponosa” su naša braća i sestre

Sinod se oglasio i povodom „Parade ponosa” saopštenjem da se protivi takvoj manifestaciji, ali i da poziva na nenasilje. S druge strane, član Sinoda, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, ponovo je podsetio na simboliku Sodome i Gomore, gradova koji su zajedno sa svojim stanovnicima izgoreli u sumporu i ognju, govorio o „jalovom erosu” koji „vodi u smrt i ništavilo”. Kako ocenjujete ove različite izjave?

Svima, onima koji su u crkvi i onima koji to nisu, toga dana je trebalo da bude teško. Policajci na koje su bacane kamenice su naša braća. Oni koji su protestovali protiv parade su naša deca i naša braća. A u toj paradi su, verovali ili ne, takođe naša braća i sestre. Bez obzira na greh, jer mi, kao što je rečeno, možemo i moramo odbacivati greh ali ne i grešnika, jer je naš zadatak gledati čoveka onakvim kakav on treba da bude i kakav on može biti. Kao čovek se slažem sa onim što je rekao gradonačelnik Beograda. Sve je to ponovo poziv na ozbiljan i predan rad na polju integrisanja ličnosti, jer, ako toga ne bude, uzaludne će biti sve druge integracije. A ličnost se reintegriše u zajednici prave vere. Što se tiče mitropolitovih reči – ne znam tačno šta je mitropolit govorio, ali eros, ma kakav bio, nije dovoljan sam po sebi. Jer to je snaga koja teži potčinjavanju drugoga. Hrišćansko agape je zamenilo takav eros i znači snagu koja sebe daje drugome i koju iznedrava ljubav. Da bi ljubav mogla da obuhvati oboje, i eros i agape – neophodna je vera kao tačka integracije.

objavljeno: 19.10.2010.

izvor: http://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/Raskol-u-SPC-nije-nemoguc.lt.html

Pročitano: 4588 puta