MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ZAŠTITIĆU SVOJE PAROHIJANE BEZ OBZIRA NA SVE



O. Nektarije Hadži-Petropulos

Intervju sa shiigumanom Nektarijem, igumanom manastira Svete Trojice u Meksiko Sitiju 



Iguman Nektarije Hadži-Petropulos je istorijska figura moderne Ruske pravoslavne crkve, prema riječima parohijana manastira Svete Trojice u Meksiko Sitiju. U kratkom periodu, otac Nektarije i još dva monaha, u čijim venama ne teče niti jedna kap ruske krvi, otvorili su ruski manastir u srcu glavnog grada Meksika, oko koga se formirala značajna ruska zajednica.

Iguman Nektarije je poznat ne samo u okviru ruske zajednice, već širom Meksika. Kao poznati akademik, često gostuje na radiju i televiziji i predaje na mjesnom univerzitetu. U crkvenim krugovima, u međuvremenu, stekao je ljubav svojim blagim odnosom prema parohijanima, o kojima revnosno brine. Iguman je vodio računa o mnogim ljudima u trenucima krize, bilo duhovnoj, finansijskoj ili pravnoj. Zadužio je na desetine žena sačuvavši ih od nasilja u porodici. Uprkos njegovom osjetljivom zdravlju (o. Nektarije boluje od divertikuloze debelog crijeva, kamena u bubregu, i drugih bolesti), on neprestano radi za dobrobit manastira i zajednice, smatrajući da je briga o njima njegova sveta dužnost.

U tri godine od osnivanja manastira zajednica je, zajedno sa ocem Nektarijem na čelu, iskusila mnoge teškoće: stalne finansijske probleme, svinjski grip u Meksiku i slabo zdravlje samog igumana.

U intervjuu koji slijedi, o. Nektarije objašnjava kako je on, Grk, postao ruski „baćuška“, kako je to biti pravoslavni monah u jednom od najvećih gradova na svijetu, i šta mu znače njegovi parohijani.


- Da li ste oduvijek željeli biti monah?

- Oduvijek sam to znao. To nije bila iznenadna odluka. Želio sam živjeti u manastiru, biti u crkvi. Međutim, pošto sam bio sin jedinac, moja majka je rekla: „Ne možeš biti monah, želim da imaš mnogo djece.“ Cijela moja porodica mi je govorila da mogu biti oženjeni sveštenik, ali ja to nisam želio. Ukoliko želim biti u Crkvi, onda cijeli svoj život moram posvetiti Gospodu.

- Da li je Vaša porodica bila veoma pobožna?

- Moji roditelji nisu bili veoma pobožni. Kao dijete živio sam u Istanbulu, i tri puta godišnje bismo išli u posjetu Grčkoj. Posjetili bismo dosta manastira, i uvijek sam uživao u njihovom zajedničkom životu: radili su zajedno, molili se, objedovali skupa. Želio sam da to imam u budućnosti.

- Kako ste postali monah?

- Moj duhovni otac, episkop Pavle iz Nazijansosa (oblast Kapadokija), bio je grčki episkop u Meksiku. Poznavao je mog oca prije nego što sam se rodio. Moja majka je umrla od leukemije kada sam imao 14 godina. Molila je episkopa Pavla da se brine o meni, sa čim se složio moj otac, i ja sam se sa njim preselio u Meksiko.

Episkop Pavle bio je poznati akademik u Meksiku. Imao je izbalansiran akademski i vjerski život. Uvjerio me da nastavim studirati. Želio sam da idem u grčku bogosloviju Svetoga Krsta u Bostonu, međutim, on mi je rekao da prvo idem na koledž.

[Rekao je:] „Ja ne želim da ti budeš običan sveštenik; želim da dobiješ doktorat iz teologije.“

Kada me upitao da li želim da budem monah, ja sam odgovorio da želim. Postrigan sam u Meksiku sa 18 godina.

Moj duhovni otac je ubijen 1984. godine, po izlasku iz crkve. Katolički fanatik koji je mrzio Pravoslavnu crkvu ga je upucao i ubio. Bio je uhapšen i kasnije je izvršio samoubistvo.

- Imali ste svega 19 godina u vrijeme smrti episkopa Pavla. Šta ste radili nakon smrti Vašeg zaštitnika?

- Živio sam u Japanu sa mojom bakom, i otišao sam na univerzitet, gdje sam studirao arheologiju. Pokušavajući da ispunim želju mog duhovnog oca, nastavio sam sa studijama. Imam bakalaur diplomu iz arheologije, diplomu magistra iz kulture i umjetnosti, i doktorat iz teologije i istorije. Nakon diplomiranja, vratio sam se u Meksiko. Osjećao sam da trebam da nastavim sa radom svog duhovnog oca u Grčkoj crkvi.

- Kako ste postali iguman manastira Svete Trojice?
 
Otac Nektarije i bratija manastira Svete Trojice

- To nije bio moj izbor (smješka se). Godine 2004. Arhiepiskop Kiril (iz San Franciska) primio me u Rusku pravoslavnu zagraničnu crkvu. Obučavan sam u ruskom manastiru u Džordanvilu. Ja sam ruski sveštenik, rukopoložen za đakona i sveštenika u ruskom manastiru.

Kada sam bio tinejdžer, mislio sam da je divno čekati Gospoda na Liturgiji, ali vremenom sam shvatio da je biti sveštenik veoma ozbiljno, i da ja nisam dostojan toga. Znao sam takođe da, ako se to i desi, to neće biti moja volja već Božija. Uvijek sam se nadao da ću biti običan sveštenik, ali Bog je imao druge planove za mene: želio sam da se preselim u grčki manastir u Arizoni, ali sam se vratio nazad u Meksiko. To nije bio moj prvobitni plan. Ali s obzirom na to da sam poznavao situaciju u Meksiku, bilo mi je lakše, prije nego nekom izvana, da tamo osnujem manastir.    

- Kakav je osjećaj za Vas, koji niste Rus, da budete tijesno povezani sa ruskom zajednicom?


- Moja porodica nije iz Grčke, već sa Crnog mora – iz regiona Suhumski u Abhaziji. Osjećam se veoma bliskim Rusima, i oni su me vrlo dobro prihvatili. Njihova tradicija nije drugačija od one u mojoj porodici. Ja ne govorim ruski jezik, ali nešto razumijem. Učim ga, i bratija ga, takođe, uči.

- Kako je to biti pravoslavni monah u Meksiko Sitiju?

- Svuda privlačimo pažnju, zato što oblačimo mantije, imamo duge kose i brade. Mantije nosimo svakodnevno. To pokazuje da je naš način života drugačiji, iako nismo izolovani kao u Džordanvilu, gdje ne morate ići van manastira da radite, što je blagoslov. Za mene, biti monah znači biti umno na nebesima, iako sam na zemlji.

- Kako se ljudi na ulici odnose prema Vama?

- Neki od njih su agresivni zato što nosimo krstove; povezuju nas sa Katoličkom crkvom i skandalima s pedofilijom. Ali većina iz susjedstva zna da smo mi ruski pravoslavci i poštuju nas. Oni znaju da mi stalno nosimo mantije, tako da ne postoji mogućnost da imamo tajni život, niti da radimo nedolične stvari dok nosimo civilnu odjeću.

Dvojica braće i ja radimo van manastira kako bismo zaradili za život. Ja predajem, a bratija radi u pekari. Jedan od njih takođe predaje fotografiju na univerzitetu.

- Vi dajete cijelu Vašu platu manastiru?

- Naravno. Ne žalim se na to. Moj glavni cilj u životu je da služim Gospodu. Tako da sve što radimo, činimo radi Gospoda. Naši parohijani su vrijedni radnici, ali oni imaju finansijskih problema. Ja ne vršim pritisak na njih da pomažu manastiru; ja im samo kažem koje su naše potrebe i oni odgovore. Ako imaju novac, oni će ga priložiti crkvi. Oni nisu navikli da idu u crkvu i daju priloge. Mnogi od naših parohijana nikad nisu išli u crkvu u Rusiji, međutim, sada dolaze svake nedjelje.

- Šta mislite, zašto oni u Meksiku počinju ići u crkvu?

- Kada živite u stranoj zemlji i kada morate govoriti stranim jezikom, onda morate tražiti vaše vlastite korijene, vašu vlastitu kulturu, vaše vlastite ljude, i to morate čuvati da biste znali da nečemu pripadate. Devedeset i osam posto naših parohijana su ruske žene, došljakinje iz Rusije. Većina je udata za Meksikance i imaju djecu koja ili nisu krštena ili su krštena u Katoličkoj crkvi. Težak je proces pomoći porodicama da postanu pravoslavne. Obično, umjesto da vodim brigu o pravoslavnim osobama, ja takođe vodim brigu o njihovim supružnicima. Na ovaj način zadržavam cjelokupnu porodicu, a djeca će biti odgojena u Pravoslavnoj crkvi. Znam da ćemo, ako ne prihvatimo obraćene, izgubiti cijelu porodicu.

- Kakve su reakcije meksičkih supružnika kada pokušate da ih integrišete u zajednicu? Da li je teško?
 
Sveta Liturgija u manastiru

- Veoma je teško u početku.  Obično, meksički muževi nisu vjernici. U početku pokušavam da im dokažem da ne želim da ih obratim. Kada osjete da im nisam prijetnja, dovode porodice i postaju moji prijatelji. Obično su to kulturni, profesionalni ljudi, i s obzirom da sam akademik, sa lakoćom govorim o umjetnosti, istoriji, nauci, itd.  Svi drugi govore ruski, dok oni sa mnom govore španski, međutim, ja im ne spominjem crkvu.  Šest do osam mjeseci kasnije oni me pitaju: „Oče, da li je moguće da ja postanem pravoslavac? Ja želim biti dio ove zajednice.“ Veoma je uzbudljivo, jer oni postaju jedna velika porodica.

Nemaju sve rusko-meksičke porodice sretne završetke. Dosta njih se upozna preko interneta, ali na kraju imaju bijedan život. Neki muževi tuku svoje žene. One dolaze k meni ne znajući šta da rade. Način na koji ih muževi kontrolišu je da zadrže njihove pasoše. Mi imamo advokate, među parohijanima, koji su voljni da pomognu tim ženama. Ponekad platimo troškove advokata, zato što one nemaju novac.

- Da li ste imali problema sa muževima onih žena kojima ste pomogli?


- Prijetilo mi se mnogo puta. To se svuda dešava. Znam i za druge sveštenike kojima se prijetilo zato što su štitili zlostavljane žene. Ja se ne plašim. Znam da neko mora da ih brani; da im da vjeru. One nemaju nikoga ovdje u Meksiku. One su bile siročad – ali ne više.  One imaju Crkvu, i mi ćemo ih štititi kako god možemo. Ja ću štititi svoje parohijane bez obzira na sve.

- Šta Vam daje hrabrost?

- Moja vjera u Boga. Sve je to veliko čudo za mene... Ponekad bih bio toliko bolestan da sam mislio da neću moći služiti Liturgiju, ali onda bih stavljao svoje povjerenje u Božije ruke i rekao Mu: „Nemam fizičke snage, mislim da neću moći to uraditi, pa Te molim da me uzmeš i držiš kako bih mogao završiti Liturgiju.“ Obično bih, u vrijeme završetka službe, zaboravljao na moj bol i patnju. Siguran sam da će, ako vodim računa o svojoj zajednici, Bog voditi računa o meni. To mogu vidjeti svaki dan. Mi radimo pravu stvar.

- Vi niste zabrinuti za finansijsku situaciju manastira?

- Da se zaista brinem, to mi svakako ne bi pomoglo (smješka se). Ako brinem o tome, to znači da imam malo vjere. U prošlosti smo imali velikih problema. Ljudi nisu mogli vjerovati da neko ko nije Rus može osnovati ruski manastir. Nisu nam vjerovali. Ali mi smo uspjeli da preživimo, da otvorimo crkvu. Sada je veoma lijepa. Tako da bi  brinuti o finansijama značilo nemati vjeru u Boga. Ja vjerujem u Njega, vjerujem da će pomoći. Čak dopiremo i do drugih gradova u Meksiku.

- Koje su Vaše najveće potrebe?

- Mi imamo džip koji koristimo za rad u fabrici – koji bratija uzima ujutru. Ja idem na koledž taksijem, međutim, podaleko je i skupo. Odlazak u grad traje oko tri sata uzimajući u obzir saobraćaj, i za mene je opasno da se penjem u autobus ili da koristim podzemnu željeznicu zbog problema sa mojim koljenima.

Definitivno nam treba drugo vozilo, ali to košta oko 5000 dolara.  Najamnina za manastir je oko 2000 dolara.  Moramo postaviti i drugi toalet – trenutno imamo samo jedan i to nije dovoljno za broj hodočasnika koji primamo.

Još jedna stvar koja čini situaciju težom jeste moje zdravlje. Liječenje, testovi i posjete bolnici koštaju nas mnogo – oko 700 dolara mjesečno. Ja nisam imao prihode dva mjeseca jer nisam predavao, a ipak sam morao ići kod ljekara zbog problema sa kamenom u bubrezima. Ovih dana se baš ne osjećam dobro.

Međutim, Bog je bio veoma, veoma milostiv prema meni, iako nisam bio u mogućnosti da radim koliko bih trebao. Naša svakodnevna borba nije ništa u poređenju sa radošću da se bude sveštenik u porodici i da se naš manastir otvori onima koji su bili siročad toliko mnogo godina.

- Oče, spomenuli ste da niste uradili sve što ste trebali. Na šta ste tačno mislili?

- Vremenom sam bio tako umoran od bola, i od borbe sa finansijama... Trošio sam dosta vremena boreći se, umjesto radeći i tjerajući sebe da uradim više za porodice. Ja naprosto to nisam mogao. Žalim zbog toga, zato što znam da svaka osoba koja dolazi u crkvu ima potrebu i da ja trebam zaboraviti na vlastite borbe i patnje. To je moja dužnost.

Nemojte misliti da se mučimo svaki dan. Naprotiv, radost je vidjeti našu djecu koja odrastaju sa nevjerujućim meksičkim ocem a bivaju integrisani u zajednicu. Oni govore ruski, oni su pravoslavci. Naše Ruskinje dobijaju utjehu dolaskom u crkvu i bivajući dijelom zajednice. To je pravi blagoslov.


 
intervju uradila Alena Plavšić

prevela s engleskog mr Dragana Pećanac
23. novembra 2010.

 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/42063.htm

Pročitano: 7913 puta