MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

«Poklonička putovanja omekšavaju ljudska srca ...»



Nedavno je rukovodilac pokloničke agencije «Radonjež» (grad Toljati, Samarske oblasti) Ljudmila Ivanovna Batelova obeležila desetogodišnjicu svog prvog pokloničkog putovanja. U toku tog perioda ona je sa svojim pokloničkim grupama obišla skoro celu Rusiju, više puta je boravila u bližem i daljem inostranstvu, stekla je ljubav i uvažavanje hiljade ljudi koji su se u različito vreme susretali sa njom na blagodatnoj pokloničkoj stazi. I ja sam se upoznao sa Ljudmilom Ivanovnom sad već daleke 1995 godine, kada sam zajedno sa pokloničkom grupom iz Toljatija posetio Serafimo-Divjejevski manastir.

Nedavno je Ljudmila Ivanovna Batelova nagradjena Patrijaršijskom poveljom za svoj mnogogodišnji rad u slavu Svete Crkve. Povelju joj je uručio predstavnik moskovskog pokloničkog centra «Radonjež» u Svetom Gradu Jerusalimu – s tim centrom je vezuju davnašnji poslovni kontakti. U dane svog pokloničkog jubileja Ljudmila Ivanovna je posetila redakciju časopisa «Blagovest» i ispričala o svom radu u pokloničkoj agenciji.

- Još sredinom sedamdesetih godina sam počela da radim kao vodič u velikoj turističkoj firmi, - seća se Ljudmila Batelova. – Kasnije sam ušla u malu toljatinsku firmu «TDS». To je već bilo početkom devedesetih godina. Tada su kod mene došli i prvi toljatinski poklonici i zamolili me za pomoć da odu u Divjejevo. Ali sam se ja bojala da rukovodim putovanjem – nisam imala nikakvo duhovno znanje, jer sam u to vreme dolazila u crkvu samo da upalim sveću ... Ali potom su ti ljudi došli i drugi put i ponovo me zamolili da ih povedem kod Baćuške Serafima. A kada mi je jedna mlada poklonica ispričala kako je u Optina pustinji noćevala u crkvi, porazile su me njene reči: «I svu noć su nad nama pevali Angeli!». Da mi je to rekla neka starica, teško da bih poverovala, ali je to rekla mlada devojka. Tada sam odlučila da počnem da organizujem poklonička putovanja.

- Šta je najvažnije u vašem radu?

- Najvažnije je voleti ljude i to najrazličitije! Bez toga se ništa ne može uraditi. Nedavno su se neki poklonici u autobusu sporečkali i svaki od njih je želeo da sedi napred. A prednjih mesta je bilo svega osam! I šta da se radi? Mogla sam strogo da im odgovorim, ali sam uradila drugačije: «Pa, Aleksandre Ivanoviču, - rekla sam vozaču, - uradite tako da naš autobus prodje poprečno putem, kako bi svi mi sedeli na prednjim mestima!». Svi su se nasmejali i umirili. Ljudsko srce na putovanjima postepeno omekšava. Mnogi sedaju u autobus napeti, unezverenih pogleda, nervozni, a nazad se vraćaju potpuno drugačiji! Prošle godine smo bili u Pskovo-Pečreskom manastiru – to je šestodnevno putovanje. S nama je putovala i jedna porodica. Muž je sedeo sav napet (žena ga je s trudom nagovorila da krenu da posete svetinje). Njegovo lice se razvedrilo u Pečorama, a već u Izborsku osmeh nije silazio s njegovog lica. Oči su mu sijale. «Meni je tako dobro! – sve vreme je ponavljao. – Želim da i moj brat dodje ovde ...»

- Postoje mnogi manje-više dobrostojeći ljudi koji ne žele ds idu recimo na Kanarska ostrva, već u ruske manastire, ali se još pribojavaju naših pokloničkih «usluga» - noćevanja u autobusu ili u crkvi na podu ...

- Sve zavisi od materijalnih mogućnosti ljudi. Mi možemo da se dogovorimo sa hotelom, ali se za noć plaća ne manje od četiri stotine rubalja. A na to neće pristati svaki poklonik. Ali se mi trudimo da po tom pitanju pravimo izbor. Naprimer, u Hutinskom manastiru postoji konak koji se plaća ali sa povlasticama. I ljudi koji mogu da plate, noćevaju u njemu. Trudimo se da ne noćevamo u autobusu. Postoje maršrute sa dobrim rasporedom (naprimer, Kijev – Černjigov – Počajev). U Tihonovoj pustinji su izgradili veliki konak, ali se on takodje plaća ::. A koliko su tek konaka izgradili u Divjejevu! Tamo se više ne tiskamo kao ranije u crkvi na podu ... U Optina pustinji takodje postoje konaci za poklonike koji se plaćaju. Manastiri danas nisu u mogućnosti da poklonicima obezbede besplatan boravak. Ljudi su ranije bili otvoreniji i radoznaliji. Sve ih je interesovalo – i kako da se ponašaju u manastiru, i kako žive monasi ... A danas ljudi žele manje da znaju, ali da imaju više udobnosti. Ranije su govorili: «Ah, noćevati u crkvi! Kako je to dobro ...». A danas žele da im bude udobnije. Komfor naravno nije loš, ali mi svaki dan živimo u komforu i kod kuće imamo sve udobnosti. Da li se može nekoliko dana proživeti bez komfora? Danas je pokloniku već nezamislivo da ide peške. A znate za sledeće reči: «Ako ste Bogu došli peške – vi ste Njegovi prijatelji, a ako ste doputovali k Njemu – vi ste Njegovi gosti ...Ali ako mi na sveto mesto ne dolazimo peške, već putujemo ipak pritom savladjujemo neke teškoće pa iako nismo prijatelji Gospodnji, ipak smo Njegovi drugovi. Treba barem malo da osetimo teškoće pokloničkog putovanja.

image


- Da li za vreme putovanja ima ozbiljnih iskušenja?

- Obično iskušenja ima više, kada s nama putuje neki «narodni iscelitelj», ekstrasens. Ukoliko takvi ljudi udju u autobus, obavezno se desi nešto loše. Ti ljudi se na putu sami otkrivaju. Očigledno je da nam ih Gospod razotrkiva ... Oni po pravilu putuju da bi se «napunili energijom». Ali mi ne možemo da ih odbijemo. U našem gradu ima puno svih mogućih sekti, i s nama često putuju ljudi koji su već bili i kod pentikostolaca, i kod jogista. Ali su se ti ljudi pokajali i prišli Pravoslavnoj veri! Možda će se i ekstrasensima desiti nešto slično u velikim svetinjama? Ali kada je to potrebno, ja moram da štitim poklonike od njihovih navalentnih usluga. Naprimer, u Optina pustinji se desio sledeći slučaj. Za vreme Svenoćne službe sam se okrenula i videla da mojih poklonika ima veoma malo na službi. Uznemirila sam se. Došla sam posle službe u konak, i videla da neki poklonici sede okupljeni oko neke žene, koja ih je učila potpuno bogohulnim stvarima (tobože radi «dobre letine» treba izmrviti prosforu u zemlju ...). I nju otvorenih usta slušaju ne samo početnici, već čak i starice koje rade u crkvi već mnogo godina ... Ja sam strogo reagovala, rekavši: to je bogohuljenje gaziti prosforu nogama! Nju treba jesti sa strahopoštovanjem. Gatara je ućutala. A potom sam i naše starice ukorila što slušaju svakojake samozvane propovednike ... Druga gatara je na putovanju «polečila» rukama jednu staricu, i ovoj je postalo loše. Ja nisam uspela da stanem na put tom bezorazluku! A jednom se desilo i sledeće: čim smo u autobusu zapevali molitve, mlada devojka je odmah počela da kevće, da vredja ... Potom je to kod nje prošlo. Sada radi u crkvi.

- Da li su današnji poklonici mladji ljudi?

- Da, današnja omladina mnogo putuje i po pravilu se dobro ponaša. Oni se na putovanjima druže i drže zajedno. Potom nastavljaju prijateljstvo i krug njihovog opštenja se proširuje. A za Božić okupljamo naše stalne poklonike i organizujemo čajanku. Naravno, svašta se dešava. Tako su pre nekoliko godina s nama putovala petorica narkomana sa roditeljima. S njima nije bilo lako. Ali su oni posle toga postali drukčiji. Jedan od njih se oženio i živi pored manastira, gde i radi. Drugi se takodje oženio, ne drogira se ... Desio se i sledeći slučaj: s nama su putovale majka i ćerka-narkomanka. Da bi se odvikla od narkotika, devojka je pokušala da ide u protestanstku sektu. Mislila je da će se tamo izlečiti. Ali se to nije desilo. Neko im je predložio da podju s nama u Divjejevo i u Trojice-Skanov manastir. Majka je sve vreme puta tvrdila da ne priznaje ikone i osenjivanje krsnim znakom. Naši poklonici pa čak i monasi su pokušali da razgovaraju sa njom, ali ona nikoga nije slušala. U Trojice-Skanovom manastiru je razgovarala sa ocem Germanom i mati Evstolijom, koji su ubedili i nju i ćerku da se ispovede. Ali žena je rekla da će poverovati samo ukoliko se desi neko čudo. I odjednom su ćerkine noge tako otekle, da je jedva mogla da hoda. Rekli su joj da ode na službu, a potom ujutru na ispovest. Pošla je na službu, a ujutru već nije bilo nikakvih oteklina na nogama. I tada je zajedno sa majkom otrčala u crkvu, ispovedile su se i pričestile ... Potom su nakupovale mnogo duhovne literature. Žena se sve vreme krstila – toliko joj se svidjalo da se krsti! Ona je govorila: «Zbog čega ja to nisam ranije osetila?!». A jednom je jedna žena-staroverka pošla sa nama (s uzbudjenjem je pitala: «A mogu li ja da putujem s vama, mogu li da udjem u crkvu?»). Bolovala je od astme i više nije mogla da živi bez lekova. I posle celivanja moštiju, ujutru je prosto zaboravila na kapi ... Takvih slučajeva ima mnogo.

- S kojim starcima ste imali prilike da se sretnete na pokloničkim putovanjima?

- Moji pogledi na starce su se tokom ovih godina promenili. Ranije sam želela da nadjem takvog duhovnika, koji bi mi sve u detalje objasnio ... Ali potom sam uvidela kako je starcima teško, jer kod njih dolazi mnogo ljudi! Dešava se da kod starca dodje žena sa svojim problemima, i on joj da savet da četrdeset puta pročita Pslatir, a ona je lenja da to ispuni. Potom odlazi kod drugog starca, da bi joj on «skinuo» taj savet ... Ne treba samo slušati savete staraca, već ih i ispunjavati. Smatram da kod staraca treba odlaziti samo u izuzetnim slučajevima.

A susretala sam mnogo duhovnih ljudi. Poznavala sam starca shiigumana Jeronima Sanaksarskog. To je bio tako svetli starac! On je hodao-leteo po manastiru. Jednom sam kod njega u manastir dovela decu iz petog razreda. Ona su se rastrčala po porti i vikala. Ja sam ih ukoravala da su u manastiru i da treba da budu tihi i mirni ... I tada je jedan monah rekao: «Ti se seti kada si ti sama ovde došla prvi put. Jesi li odmah pošla na službu? Neka trče, ne diraj ih!». I nastavila sam da razgovaram s njim, kad dolazi otac Jeronim i to isto govori: «Ne grdi decu! Neka trče ...» - i potom sam sa starcem započela već drugu temu. Kako je starac znao da sam samo maločas grdila decu?... A bio je i sledeći slučaj. Povela sam decu na pokloničko putovanje, a nisam mogla da ih kontrolišem! Da su imali repove verovatno bi visili na drveću ... Starac je porazgovarao s njima u manastiru i blagoslovio ih. I oni su se vratili kuci kao druga deca! Njihovi roditelji su mi rekli: ne bi poverovali da deca mogu tako da se promene ... A vozač je rekao: da sam nisam vozio decu u svetinju, ne bih uopšte poverovao da su to ta ista deca koju sam vozio nazad!
...Kod nas u Tašlu na sveti izvor i k čudotvornoj ikoni Majke Božije dolaze ljudi i iz Moskve, pa čak i iz inostranstva. I svi poklonici potom odlaze kod oca Nikolaja Vinokurova. Može se zaključiti da je on za njih – starac! A zasto za nas nije? ... Zbog čega tražiti starce negde daleko, kad se može otići u Tašlu kod našeg oca Nikolaja po savet ...

- Kako sastavljate maršrute putovanja?

- Trudimo se da ne organizujemo previše duga putovanja. Najviše putujemo nedeljom. Jednom sam rekla ocu Jeronimu iz Alatirskog manastira: treba još da idemo i tu, i tu ... A on mi je odgovorio: «Ti hoćeš dzak blagodati? Ne, uzmi zrnce, ali ga sačuvaj!». Jer se sa sobom može poneti samo toliko, koliko čovek može da primi ... Putovali smo i u Pskov, Pečore. I poklonici su govorili: hajde da svratimo i u Kolomnu ... Došli smo u Kolomnu rano, a ljudi ne žele da izadju iz autobusa. A kada su ipak izašli, skoro sam ih na silu vodila. Bili su pospani, išli smo po trgu, ali nije bilo nikakvih utisaka. A u Pskovu nas je blagodat već ispunila ...

- Da li ste vidjali čuda na pokloničkim putovanjima?

- Videla sam isceljenja. A prema čudima se odnosim mirno. Nisam ja dostojna da vidim čuda! Iako se nedavno desio sledeći slučaj. U vreme putovanja u Pskov, plovili smo na Talabsko ostrvo. Tamo je sahranjen starac Nikolaj Gurjanov i molili smo se na njegovom grobu. Vetra uopšte nije bilo, ali se posle parastosa zaljuljala jedna grana, a druge se uopšte nisu pomerale. Starac Nikolaj nam je dao znak!

image


- Trenutno je u toku početak nove pokloničke sezone. Kakve savete biste dali onima koji žele prvi put da se upute na pokloničko putovanje?

- Treba biti odlučan ... Dešava se da odeš na put sa gomilom problema, a kada se vratiš iz manastira svi se problemi odjednom sami razrešili! Jedna žena se veoma bojala da će na poslu imati neprijatnosti zbog svog odsustva (kasnila je na posao nekoliko sati). A još je i autobus malo kasnio. Došla je na posao i rekli su joj: načelnik je dolazio, ali uopšte nije primetio da si odsutna! Gospod nekome otvara, a nekome zatvara oči!
Neko ima povrtnjak, i kako da ode na pokloničko putovanje na celu nedelju? I jedna moja poznanica je pre puta tugovala za povrtnjakom da će zarasti, ali ga je ... prepustila Gospodu! «Pa ja ne idem negde da šetam, već idem na pokloničko putovanje ...» - rekla je stojeći pred ikonom. I kada se vratila, odahnula je: ništa nije zaraslo, ni travka. Kako je to dobro! Obradovala se i još nedelju dana nije ulazila u povrtnjak sa motikom.
Bio je i sledeći slučaj. Jedna naša stalna poklonica je na moj predlog da putuje odgovorila: «Ne, ne mogu – treba sutra da spremam tegle za zimnicu», - i nije pošla. Sledećeg jutra je videla da su sve tegle potamnele. Dešava se da neko pred put kaže da se tobože sprema da ide u manastir i te reči čuje nečastivi. Odmah mu poraste temperatura, pritisak ... Ali ukoliko čvrsto rešiš, dodješ do autobusa – pritisak se normalizuje, temperature nema! A tamo se i svi zajedno pomolimo za isceljenje ... Na putu se potpuno zaboravi na svoje domaće probleme. Potom mi se ljudi zahvaljuju što nisam opravdala njihove razloge da ne idu i što sam ih ubedila da krenu.

Na fotografijama: Ljudmila Batelova u redakciji časopisa «Blagovest», pored Mamvrijskog hrasta na Svetoj Zemlji; pored Dvanaest izvora u Izborsku Pskovske oblasti.

preuzeto sa http://www.cofe.ru/Blagovest/article.asp?heading=36&article=10599
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic


Pročitano: 6405 puta