MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PROTOJEREJ MAKSIM KOZLOV: JA SAM PROTIVNIK „NOVE DUHOVNOSTI“




Hrišćanstvo je za vekove, a čovek se u svom zemnom životu - rađa i umire. Mi smo već sad drugačiji, a hrišćanstvo, Pravoslavlje – uvek je isto. Da li je asketski život u XXI veku živ ili su nam samo ostali primeri Svetih Otaca prošlih vekova?

Uoči  konferencije pod nazivom „Život u Hristu“, održanoj u Danilovskom manastiru, na ova pitanja tražimo odgovore  zajedno sa Magistrom Bogoslovije, profesorom Moskovske duhovne akademije, starešinom hrama sveštenomučenice Tatjane pri Moskovskom  državnom univerzitetu, protojerejem Maksimom Kozlovim.


-    Oče Maksime, možete li da nam objasnite šta znači duhovni život za današnje hrišćane i  kakav se smisao vidi u ovim rečima?

Postoje konstante, koje niko ne može da izmeni. Duhovni život za pravog hrišćanina ni na čemu ne može biti osnovan osim  na Jevanđelju.  Svaki dan sebe moramo da proveravamo: da li su po Jevanđelju naše stege, koje nameravamo da stavimo i koje želimo da dostignemo, ili ne? Ako ovo izvire iz Svetog Pisma – to je izvesna nada na relativno zdravlje našeg stanja. Ako se Jevanđelje podrazumeva samo po sebi, a naša „duhovnost“ takođe sama po sebi, to je alarm koji saopštava da nešto nije „baš dobro“.

Postoji klasična rečenica protojereja Sergija Bulgakova: „Ako hoćeš da proveriš istinitost svog shvatanja,  proveri ga pomoću „crkvenog predanja“.

Ako  je ono,  što se tebi čini da je ispravno, između ostalog i u moralno-asketskom poretku,  vidljivo  iz crkvenog predanja,   to ima pravo na postojanje.

Ako ne – ma kako da su ti dragocena ta gledišta,  moraš da shvatiš da u XXI veku ne može  biti pravilno ono, što su Sveti Oci u  V veku smatrali da je nepravilno.

Sveti Oci nas nikada ne uče tako da bismo nešto mogli smatrati i ispravnim i istovremeno  protivurečnim.  Ako su  ključni  pojmovi  kao što je smirenje, poslušnost, celomudrenost, nešto što je neodvojivo za asketski poredak  hrišćanina,   to je upravo onako, kako je bilo u V, VI i u narednim vekovima, kada se asketika tek formirala. Tako je to i  danas.  Na primer, ako neko nije u smirenju,  a ipak  želi da postane lider , niko danas ne može da kaže da je to  ono što mi  kod sebe treba da pobuđujemo. Ili, drugi primer,  ako je neko u neposlušanju, a i njegovo  unutrašnje stanje  samo po sebi je takvo da  živi bez Crkve, bez autoriteta sveštenstva, autoriteta Svetog Pisma – niko ne može da kaže da je to ono što mi sebi treba da uzmemo  kao „pravilo“.

Ako u ovo vreme u nečemu i vidim naš glavni zadatak –on se sastoji  u tome da se ne dozvoli kidanje Predanja. Da se, ne daj, Bože, ne stvori nekakva „nova duhovnost“, koja odgovara, kako to danas vole da kažu, izazovu XXI veka, a koja nije ukorenjena u crkvenom Predanju.

-    A kako će biti onima, koji  bukvalistički i,  možda, ne baš pravilno interpretiraju Sveto Pismo, potencirajući da – ko mora da bude sa Hristom – ne mora da bude sa svetom?


— Hristos je posebno o tome govorio, dakle,  da mi svet ne treba da volimo više od Njega, i ne treba da se okrećemo ka svetu.

Odrastao čovek,  kao sasvim zreo, koji, poverovavši u Hrista, ustroji sebi  neki  novi moralni zakon u kome odmah i potpuno sagori u želji da dosledno sledi Hrista, u nekom momentu ipak može da zažali za onim što je izgubio, rekavši: „Onaj život je bio interesantan i sjajan. Ma, kakvi su to gresi, pa,  neka su i gresi, ali bili su žestoki, sjajni, neviđeni... A, koliko su tek lepote  donosili svaki dan!“ 

Eto, to okretanje unazad, u smislu ponovnog prihvatanja onih smernica i vrednosti, kojima se čovek rukovodio do svesnog ulaska u veru, jeste put koji je bezuslovno štetan. Niko se više ne može vratiti u stanje pre Krštenja ili pre ulaska u veru: „Verujem u jedno Krštenje za otpuštenje grehova“.

Kršten čovek, ma šta da pogreši i ma šta da učini, ne može ponovo  postati nekršten. U suštini, on se već nalazi u zajednici sa Onim, od Koga je to Krštenje primio. On zato može ponovo i da ustane, ali, i da svojim gresima takođe dušu svoju  uprlja do krajnosti, pa ipak  on ne može postati nekršten. Onaj, ko je jednom postao hrišćanin, ne može pasti u „nevino“ stanje onih ljudi, koji sa hrišćanstvom nigde i nikada nisu imali dodira.

Mnogobožački i ateistički svet oko nas – to je jedno te isto. A čovek, koji je postao hrišćanin, a onda se pokolebao – to je kvalitativno ipak sasvim  drugo stanje.

Fridrih Niče, koji je potpuni nehrišćanin, ali je istovremeno istančani  posmatrač čovekove prirode,  svojevremeno  je  rekao: “Slatka strela hrišćanstva drhti u srcu svih nas“. Razumete, kod onoga kod koga je srce za hrišćanstvom  bar jednom zadrhtalo, taj više nikada neće biti onakav, kakav je bio pre toga. Na to nas upozorava Jevanđelje.



— Koji su najteži problemi u duhovnosti savremenog pravoslavnog čoveka?

— Strasti, koje su opisali  Sveti Oci tokom prošlih vekova,  iste su kao i danas. Ali, u posebne bolesti savrememnog hrišćanina ne možemo a da ne ubrojimo   r a s k i d   sa    P r e d a nj e m. Mi smo danas više ljubitelji knjige. Tek mali broj je prihvatio  hrišćanski život „ iz ruke u ruku“ od iskusnih  učitelja.

Recimo,  šta je to što će za asketsko Pravoslavlje uvek  i beskonačno biti cenjeno iskustvo Atonskih staraca? To je činjenica da se  na Svetoj Gori praktično hiljadu godina sa učitelja na učenika prenosi predanje  u pravom smislu te reči. Baš kao u prva vremena hrišćanstva: od  Isusa Hrista – na Apostole, od Apostola – na sveštenike, Episkope...  Duhovno nasleđe tih  istih  hirotonija nije podrazumevalo samo to, što je  jedan drugog rukopoložio. Ne, on ga je naučio istom onom duhovnom blagu,  čemu je i sam bio nekada naučen od samog Apostola.

Na Svetoj Gori se i danas vrši isto takvo veoma iskusno svedočenje duhovnog života . A mi – po knjigama...?

U današnje vreme, na žalost , takvih  učitelja duhovnog života,  koji se trude da dostignu koliku-toliku visinu na  lestvici vrlina, opisanoj od strane Svetog Jovana Lestvičnika, nema baš  mnogo, tako da i  svih onih, koji su visoko na toj lestvicii, nema dovoljno. 

Pa koga, dakle, imamo? Sveštenici, od kojih su mnogi ušli u veru već uveliko u zrelom dobu, zaronjeni su u ekonomske, administrativne i porodične brige. Oni, na žalost, ponekad ni glavu ka nebu ne mogu da dignu. Dobro je i to da zbog toga ne gledaju samo u zemlju, već makar malo, napred,  ipak , dakle,ispred sebe.

Dakle, ljudi čitaju knjige svetog Teofana Zatvornika, svetog Ignjatija Brjančaninova, i nastoje da njihovo učenje primene kod sebe.

Postiže se veoma različit  uspeh – a kod mnogih, dosta loš. To je zbog toga, što je veoma teško da učiš bez nekoga ko će ti objasniti kako da primeniš te svetootačke tekstove. U XIX veku još je bilo moguće učiti po knjigama, zato što je celokupan život ljudi tome doprinosio.  A sada, kada život  današnjeg čoveka tome bolno ne doprinosi, a sve se svodi na – idi, nauči  Isusovu molitvu ili sačuvaj  unutrašnju trezvenost i rasuđivanje, ili pak kakvu-takvu toplinu i iskrenost molitve, ja, dakle, već  ne govorim o asketskom podvigu.

Zbog toga ljudi doživljavaju ne malo razočarenje. Za jedne počinje nekakav automatizam u crkvenom životu i lagano navikavanje na takvu životnu „ pobožnost“, međutim, sve je to do prvog iskušenja.  Drugi se pak  sasvim ohlade i postaju indiferentni za crkveni život.

Još je gore kada ljudi, koji su lično  razočarani, počinju da traže neke reforme i neprekidno pričaju  kako je  u Crkvi  nešto potrebno  menjati. Na primer, da se službe drže kraće, da se u Ustav  unesu izmene, i to se sve događa upravo  u vreme kada je nužno nešto menjati upravo kod samog sebe. Ovo je ozbiljan problem  savremene pravoslavne duhovnosti.

Razmotrimo još jednu pojavu današnje problematike. Naime, prošlo je oko dvadeset godina od vremena kada je naše društvo postalo u dovoljnoj meri slobodno. Ljudi mog vremena,  koje je zateklo vreme prelaska iz sovjetske vlasti u današnji period,  razmišljaju: -  „Sada mi vaspitavamo našu decu, pa naše unuke i tako ćemo izvesti pokoljenja slobodnih hrišćana“.

A mi se sada  pitamo: “ Koliko je dece od  tih pravoslavnih roditelja,  za ovih dvadeset godina, ostalo u Crkvi? Svaki sveštenik će reći da starija deca, koja su učila veronauku, nakon 12-14 godine doživljavaju pad u veri. Ostaju tek retki. Neki se od njih   ponekad vraćaju,  tada se vraćaju  sami, po pravilu,  u zrelom dobu, kada su se već oženili ili udali, ili pak oni, koji su se suočili sa patnjama i  životnim nedaćama.

Pitamo se takođe zašto se događa vakum  u tom aktivnom mladalačkom periodu? Reč je o tome da se njima ne može pomoći   r e č i m a   da bi se zadržali u crkvenim jaslama.

— Oče, kako da se izađe iz ove komplikovane situacije, po Vašem mišljenju?

-    Ako trezveno razmišljamo, onda ćemo viditi da nikakve izmene spoljašnjih  uslova nisu garancija za uspeh  u poznavanju crkvenog katehizma i da uz sve kvalitete programa za omladinu, obilje socijalnih radnika i poznavaoca katehizma, ne postoji nikakvo drugačije, niti važnije svedočenje hrišćanstva osim svedočenja životom. 

Svedočeći ogromno crkveno iskustvo, prepodobni Serafim Sarovski je rekao: „Spasavaj se sam, a oko tebe spasiće se hiljade“. I drugog nečeg ne može da bude.  Ljudi se približavaju pobožnom životu na osnovu primanja divnih  lekcija, ali, tako se samo u početku  rane  mogu zalečiti. Međutim,  da bi  se čovek naučio pravednom životu može samo ako i sam živi pravedno. To je azbuka hrišćanstva.

—    Događa se da čovek živi dosta pobožno, ali da mirjani uopšte ne žele da ga uzmu za primer...

—  To znači da u njegovoj pobožnosti nema temelja, dakle, on nema ljubavi za druge ljude. Askeza bez ljubavi prema čoveku pretvara se u karikaturu.

Na primerima izučavanja istorijskih događaja, znamo kakve su strašne nesreće ljudima, a i celom hrišćanskom rodu, donosili oni, koji su živeli asketskim životom, a  nisu imali ljubavi Božije. Takav primer je prekrasno opisao Dostojevski u „Legendi o Velikom inkvizitoru“.  Dakle, to je čovek,  koji je u svakom pogledu očuvao pravila, ustave i propise, ali, nije imao bogoopštenja, koje donosi radost.

Da,  možemo se moliti, postiti i slušati radio „Radonjež“ po nekoliko sati dnevno,  ali,  ako pri tome tebi nije interesantno sa tvojim Bogom, ti ćeš biti potišten  i tužan. Na žalost, to je činjenica.

— Oče, po Vašem mišljenju, koje je vrline u današnje vreme najteže dostići?

Čini mi se da je to u današnje vreme u prvom redu   c e l o m u d r i j e . Neprijatelj čoveka svim silama vojuje da bi tu reč danas bilo izlišno  upotrebljavati.

Čak i neki hrišćani  tu nesavesnost posmatraju prilično sa distance i skloni su da kažu: „ Da , u principu hrišćanski život je dobar, veliki  i uzvišen, o tome se govori i u Jevanđelju, ali, kako  da ga  primenimo u našim životima?“, ili, „ Da, naravno, dobro je kada muškarac sa jednom ženom proživi ceo život, ali, šta vi lično hoćete od mene, pa ja ne živim u XVII veku?“

Konačno,  zar je veliki procenat onih koji žive onako kako bi trebalo da se živi po pravilima hrišćanske etike, čak i među crkvenim služiteljima? Ne, nije...Pa šta mi onda hoćemo?

Ne mogu a da ne konstatujem još jedan minus današnje savremene duhovnosti, a to je -   c i n i z a m   nesagledivih  razmera. Dakle, to  je neznanje da se na sebe uzme odgovornost,  tako da ta nemoć  poput biča šiba i naš crkveni narod.  Ljude, kojima se danas nešto može narediti računajući da će u odnosu na dato naređenje biti odgovorni i da to prihvate kao poslušanje prema Bogu, treba tražiti Diogenovim fenjerom.

Iako sam spreman da se bavim analizom, da bi dao dobar odgovor zašto se sve to tako dogodilo, ipak ne mogu a da ne ukažem na ovu primedbu kao konstataciju.

—    U poslednje vreme često govore da je čovek postao ciničan. Koliki je to greh?

— U tu reč možemo da unesemo različit smisao. Uopšte,  to je forma, odnosno, način zaštite od falša. Cinizam je kada je previše reči, a premalo primera.

Znate, ispričaću vam jednu potpuno crkvenu anegdotu: Na Bogosloviji drži čas jedan stari poznati profesor, mitroforni protojerej. Predmet je dosta važan, ali ne i dovoljno interesantan. Čini mi se da je u pitanju Stari Zavet. Na času je disciplina neophodna, ali lekcija postaje teška za praćenje, prosto u grudima nešto gori. Profesor predlaže test, bogoslovi su uznemireni i snuždeni.

Pogledavši kroz prozor, stari sveštenik odjednom, ali potpuno van teme, postavi pitanje: - „Recite mi, braćo,  šta je to sreća?“ Mnogi podigoše ruku. Šapat u razredu: “Sada ćemo da zagovorimo dedicu, i čas će brzo proći“.

Ustade Ivanov: - „Baćuška, sreća je biti pravoslavni hrišćanin, od detinjstva biti vaspitan u Pravoslavnoj veri, ići u crkvu, ispovedati se, pričešćivati se. Zatim, prvo naći iskrenu devojku...“, - i dalje, dalje, mnogo lepih reči, dosta pravih reči izreče...
-    „Koliko ti imaš godina?“, - upitaa protojerej
-    „Devetnaest, baćuška!“
-    „Dobro, kada doživiš pedesetu-šezdesetu, tada ćemo razgovarati da li je to sreća ili nesreća. Ko je sledeći?“
Ruku je bilo mnogo manje, razred se gotovo prepolovio.
Sidorov odgovara mnogo opreznije: - „Sreća je, baćuška, kada mi kako treba postimo Veliki Post, pa odemo kod duhovnika na ispovest, do tančina se ispovedimo, pažljivo ispoštujemo pravilo, ujutro krenemo u hram pa se posle Liturgije pričestimo... Eto, to je sreća“.
-    „Da, Sidorove“, - odgovori sveštenik – „nije sporno, ali, koliko će dugo trajati tvoja sreća? Eto, ako te toga dana, dakle, u nedelju, pozove dežurni pomoćnik i kaže: - „Sidorove, ne puštam te danas u Moskvu, već idi u kuhunju umesto bolesnog Ivanova“. Da li će tvojoj sreći biti kraj, ili ne? Dobro je to, ali nekako neubedljivo... Ko će još da odgovori na ovo pitanje...? Ruku gotovo da nema.
Tada predsednik odeljenja zamoli da odgovori: - „Sreća je, baćuška, biti kao što ste Vi. Dakle,  još u mladosti odabrati put sveštenoslužitelja, decenijama stajati kraj Prestola, biti ocenjivan od strane sveštenih starešina,  imati svu ljubav svojih parohijana, biti  uvažen od sabraće i imati duboko poštovanje od nas,  učenika... Eto, to je prava sreća“.
-    „Da, pametan si ti, pametan...“, - odgovara profesor, - „ali,  tek ako budeš bar malo u mojoj koži, shvatićeš da li je to sreća...  Dakle, braćo, šta je to sreća?“ Ni jedne ruke...
Profesor ponovo pogleda kroz prozor, a tamo prolećno sunce počinje da prigreva, i, reče: „A šta je sreća, braćo? Sreća je - dobro raspoloženje“.

Eto kako je sve jednostavno, a mi često slušamo nekoga ko izgovara previše visokoumnih reči.  Iako takvih reči znamo  i imamo u izobilju, moramo  da nastojimo da budemo realni, da ne falširamo, da se ne zanosimo . Tada će ljudi poverovati, okrenuće se...
Kada je mnogo zanosa, posutog šećerom, rađa se cinizam i dobijamo odgovor:  - „Znamo mi sve vas, i vrednost vaša nam je odavno poznata“.  Sveti Grigorije Bogoslov je rekao: - “Reč se uvek može demantovati rečju. Ali, šta će demantovati život?“
 Naći primere iz života, danas  je veoma teško, pa tako ispada da je sve bolje u knjigama.  Na prizive, koji nisu potvrđeni uverljivim primerom ličnog svedočenja, srce se ne odaziva. Tada se rađaju drugi, beskorisni kvaliteti.
Ovaj problem, između ostalog, stoji i pred sredstvima informisanja Crkve - mnogo zanosa, mnogo reči.

Jasno je da mi želimo da svedočimo istinu. Crkveni novinari su takođe pozvani da svedoče istinu, a ne da svoj rejting podgrevaju na već vrelom.  Ali, ni drugu stranu ne treba  uzeti previše ozbiljno? Da se ne dogodi - kako mi je slatko, pljuvačka mi ide na usta,  suze samo liju, -  a ubedljivost nikakva.

Primer pravog hrišćanina mora da bude takav , da je on uz velike napore  postigao da sebi prokrči put. Zato je uz talenat nužno izgraditi osećaj za meru.
Poznavao sam malo oca Andreja Nikolajeva iz Tverske oblasti, koga su pre četiri godine, zajedno sa porodicom, zapalili. Eto, on je bio primer. Ovaj sveštenik uopšte nije bio asketa, a možda nije bio ni nekakav veliki molitvenik, ali,  živeo je u svom selu Prjamuhino,  gde su mu parohijani uglavnom bili ljudi, koji su  često    bili po zatvorima ili koji su kad-tad tu morali da dođu... I, on je živeo drugačijim životom – po nekom drugom zakonu. Njegovu decu nisu mogli da podnesu, jednostavno zbog toga  što deca nikome nisu psovala majku, a njega,  prosto zato što on, na primer, nije pio votku.

Eto,  u takvom okruženju, oni su kao takvi, pobožni, već bili izazov.  Ovo je pravi primer, ovde ne može biti ni reči o cinizmu. Čovek je i životom i smrću potvrdio istinitost svog sveštenstva i svog poziva.

— Da li hrišćanin može da ne bude asketa?

—    Ako govorimo o mladim neofitima, njih što pre u datom momentu treba zadržati od neumerene želje da uzimaju breme, koje ne mogu da ponesu.
Dešava se da se početnik spremi da čita kanone, akatiste, Psaltir, večernje molitve, i onda se preoptereti...Njega, po pravilu, poput klatna neka sila počne da baca na drugu stranu. Tada on počne da razmišlja: „Kad  mi sad nije uspelo, znači, da uošte ništa i nije bilo potrebno“. Dela i reči rasuđivanja blagorazumnog sveštenika najbrže će ga zadržati.  Poznate su reči svetog Jovana Lestvičnika: „Ako vidiš početnika, kako uzlazi na nebo, uhvati ga za nogu, da njegov pad ne bi bio suviše težak“.

Naravno, susrećemo i primere ljudi, koji su skloni da prime hrišćanstvo kao neku dopunu ukupnom konforu svog života. Kada se čovek nekako u potpunosti sredio i sada normalno živi, on odjednom poželi da i u odnosu na Nebo ima neki mir, odnosno, konfor: -  „Evo, ovde je kod mene sve sređeno, ali zašto da ne udarim jedan stub pa da i  tamo zauzmem eventualne pozicije? Potrebno je, dakle, da okačim ikonu na zid, da  Sveto Pismo stavim na sto, da nekoliko puta godišnje dođem do hrama, možda u vreme Velikog posta i da se pričestim... I, eto, to je celo „malecko hrišćanstvo“.

Savestan sveštenik takvom čoveku mora da objasni, da je takav njegov trud ravan – nuli.

—  Ako se taj čovek, upravo kako Vi kažete „malkice hrišćanin“, stvarno malo moli, posti i ide u crkvu, a pri tom mnogo pomaže bližnjima, pa ipak  kategorički ne želi da ide na „veliko pogruženje“ u pravoslavni crkveni život, kako da ga uputimo na to?

—    Treba naći puteve, koji se danas javljaju kao aksiome. Jer, taj čovek se ipak slaže da je sve što je napisano u Jevanđelju istina? Jednostavno mu treba objasniti da se ne slaže sa Jevanđeljem baš sve što on radi. Da Carstvo Nebesko -  nije tek neko mesto za pristojne ljude dobrog srca, već za mnoge grešnike koji se kaju, zatim za carinike i bludnice, koji svojim pokajanjem i podvigom pretiču fariseje i pravednike.

Naslednicima ovog Carstva neće nas  učiniti  naša  dobrota, niti građanske vrline, a ni socijalne aktivnosti, već čisto srce, gde sebe smatramo ubogim grešnikom, koji se nada jedino u Spasitelja. Taj njegov spokoj: - „Pa, eto, ja pomažem...“,  čak i ako je i hram pokrio zlatnim kupolama, pa i ako u humanitarne fondove novac daje, ipak se mora protresti i  zaplašiti. Jer, to su sve – prilozi.

—  A kakav biste princip asketizma Vi posavetovali?

—  Bilo koji asketizam počinje od onog o čemu govori Jevanđelje.: - „Pokaj se, jer se približi Carstvo Nebesko“. Prvo što je nužno da se shvati „da sam ja tvar propadljiva“,  a onda će se pred čovekom otvoriti svi putevi kako bi započeo izgradnju svog unutrašnjeg drugog čoveka.

— Oče, nekima se događa blago „pomračenje uma“... Da li to, možda, tako i treba? Iako imaju sredstava za normalan život, neki ljudi, na primer, namerno koriste  drvene krevete bez dušeka, na kojima spavaju čak i mala deca,  a sve s namerom da vode „pravilan“ asketski način života, tražeći da takvim načinom žive i svi ostali...

—   To često biva zbog toga što takvi ljudi, po pravilu, nisu imali pravo crkveno detinjstvo. Želeći sada nešto bolje,  oni hrišćanstvo pretvaraju u teror.
To jeste veliki problem. Vidite šta pravoslavni roditelji sadašnje prve generacije   rade sa svojom decom, jer oni lično nikakvo crkveno detinjstvo nisu imali. Oni nastoje da svojoj deci „naduvaju“ sve ono što oni misle da je ispravno.  - „Da sam ja u svom detinjstvu imao sve to, kako bih  ja bio dobar čovek“, - govori ne znajući da time izopačuje decu. Bogalje ih molitvenim pravilima, koja traju po pola sata-sat, zahtevaju da deca uzrasta od 3 ili 5 godina  drže postove i  da se pričešćuju na svakom Bogosluženju na koje ih dovedu.

I kod takvog deteta, sve što treba da izazove oduševljenje, izaziva osećanje obaveze, koju ne razume. Sve ovo ide od onog od čega smo počeli razgovor, dakle od knjiga, odnosno, neiskusnog prilaska hrišćanstvu. Razum bi mogao čoveku da pomogne da ne žuri, da se ne guši, kao i da na bližnjega, odnosno na svoju decu, gleda ne kao na ideologemu, koju on hoće da stvori.

— Ali, s druge strane, činjenica da „volimo svu udobnost ovog života“, smatra se neospornim grehom?


—  Ovde se ima u vidu to  da taj čovek voli prekomerno uživanje. Da, reč „prekomerno“ odmah obeležite  navodnim znacima. Sve, što je preko mere, šteti čoveku. Ako čovek u svojoj duši nije miran što ima obične „ikea“ stolice, a ne stolice od mahagoni drveta iz vremena Luja XIV,  to je već strast, koju je svim silama potrebno iskoreniti.

Setimo se spaljivanja čizama nastojatelja u filmu „Ostrvo“. Treba, dakle, slomiti fotelju, koja nam ne dozvoljava ni o čemu drugom da mislimo, osim o tome kako je ta   fotelja predivna, jedinstvena, neuporediva. Ali, ako je čoveku manje-više sve svejedno, nema potrebe praviti od sebe Rahmetova i spavati na ekserima.

— A šta da se radi ako čovek za vreme posta oseti ogromno zadovoljstvo jedući, na primer, taranu sa krompirom?

— To je takođe pitanje mere.

S jedne strane, ne treba misliti da  sve, što  nam Gospod daje kao utehu, treba posmatrati kao neku mazohističku odvratnost.  Tu taranu, dakle, ne treba spremati tako loše, da bi nam, kada je jedemo proradio, oprostite, refleks za povraćanje.
Takođe i u bračnim odnosima, ne treba da zbog posta ispadne da dvoje ljudi ne vole jedno drugo, gde bi se njihovi odnosi pretvorili u  banalno fizičko odbijanje jednog od drugog. To je   j e d n a    krajnost. 
D r u g a   krajnost ogleda se u tome da se posna trpeza odjednom proglašava  bogatijom i ukusnijom od mrsne trpeze. „Posna  jela  su tako ukusna, i zbog čega bismo jeli meso?“


— Da li se sećate kako  Šmeljev u delu „Leto Gospodnje“ podrobno opisuje  najukusnija posna jela...?

 
— Da, sećam se, i to je bilo izopačenje smisla posta.
Uz svu našu ganutost slikama Šmeleva predrevolucionarne Moskve, mi moramo da shvatimo, da je jedna od glinenih nogu, na kojima je stajala vlat toga sveta pre revolucije, bio i takav odnos prema postu – ta najveličanstvenija  posna pijaca, od koje nam, kad je samo spomenemo, pljuvačka ide na usta.

— Neki smatraju da je savremeni post nekima postao zamena za dijetu?

— Taj problem postoji i on se pojavio zbog toga što se post ne  shvata kao liturgijski deo našeg života, odnosno, vreme pojačanih molitava.  Postoji i ovaj problem - koliko savremeni hrišćanin može nešto da  prihvati kao strogo ograničenje?
Naravno, svođenje posta na dijetu je besmisleno. Ako nam post nije postao vreme pokajanja, ograničavanje  od hrane neće imati duhovni cilj. Post u hrani je potreban da se ne bismo naslađivali preko mere i da se tako oslobodimo za molitvu.

— A ako se čovek trudi da ne greši, pa ipak ne uspeva da u potpunosti ispoštuje post?

—    Ovde je veoma važno da upravo takvih bezličnih formulacija ne bude. Šta to znači „ne uspeva“? Ti radiš ovo, radiš nešto drugo, i, odjednom, ne uspeva ti, znači, tebe tu i nema? Gde je to čovek nestao? Šta je to bezličnost? Znači da nema izražene  želje i odlučnosti. Meru posta treba razumno odrediti sa duhovnikom.

— Da li ste primetili, da se u vreme posta ljudi često svađaju, a trebalo bi da je suprotno? U sredstvima javnog informisanja i na internetu diskusije postaju oštrije, a događaju se i skandali. Zašto se baš u to vreme, kada je potrebno maksimalno  izbegavati konflikte, naprotiv, diže takav talas?

— Da, kako počne post, tako nastaju televizijske debate. I to je veoma primetno, a i zašto se to  događa, sasvim je jasno.

— Možda se to događa iz potpuno banalnog razloga, na primer, ljudi su nervozni zato što malo jedu?

—    Između ostalog i zbog toga. Odsustvo navika da se malo stegnemo pri pojavi slabije ponude, vodi ka tome, da naša pala priroda, već ogrezla u tom stanju, počinje da se protivi. Lukavi nastoji da čoveka liši blagodati, koja se postiže postom, odnosno, duha krotosti.

—    Po Vašem mišljenju, da li je posno pravilo negde i iskomplikovano?

—  Mislim da ima problema, koji traže saborno razumno rešenje Crkve. Zašto je, na primer, zvezdasta moruna – posniji proizvod  od kefira? Ili morski plodovi – od zemičke sa jajima u prahu? Ali, na nivou pastirske prakse to se sve može regulisati.  Mažda ne bi bilo loše povremeno potražiti preporuke Crkve ovim povodom.

—    Šta da radimo ako čovek stane na stanovište da to njega neko ipak nečim  ograničava za vreme posta, i jednostavno, bez razmišljanja, vrši atak na  ljude?

— Ako čovek, bilo kakve navike da ima, ne stekne i izvestan stepen samoodricanja, onda,  kada slično ograničenje naiđe iz bilo kakvih drugih spoljašnjih okolnosti, videćemo  kako on za to uopšte nije spreman.

Znamo kako bolesnici i starci mogu da budu tirani, jer nisu navikli ni na kakvo spoljašnje ograničenje u života.  Njih satiru pomisli, kako njima nisu baš toliko potrebni bližnji koji su oko njih, bar ne onako kako to oni o sebi misle.   

—    Šta je to dobrotoljublje?

— To je ljubav prema duhovnoj lepoti. Ljubav prema tome, da bi naše unutrašnje biće, čovek, lik i podobije Božije, bio iznutra lep, i u Biblijskom smislu te reči bio „ dobar zelo*“,da bi pri spoznaji da si u svemu nemoćan, imao i spoznaju o onome o čemu je Apostol Pavle govorio: - „ Velika je plata – biti blagočestiv i zadovoljan“. (1Tim 6:6). Zadovoljan je onaj koji rado prihvata život, koji mu je dao Bog.

— A ako mnoge nevolje ne daju osećaj zadovoljstva u životu?


—    Treba se setiti, da su postojali ljudi visoke duhovnosti, koji su se molili za takve  patnje. Često nam se čini da mi toliko patimo, da drugi ljudi i ne  moraju da pate... Pre svega, to je pogrešno shvatanje da mi zaslužujemo nešto drugo. 
Prvo pitanje je uvek: - „Zašto ja, zašto ne Vasja? Zbog čega?“ Zatim,  dešava se unutrašnji protest,  ili nas  pak osećaj: - „Pa zašto je taj srećan?“,-  lišava  mira.

—  Znači, onaj ko pati, nije u pravu? A šta da savetujemo majci koja, na primer, ima bolesno dete, jer, njoj je čak ponekad teško da vidi zdravu decu?

— Potrebno je da ona iskreno sebi postavi pitanje: zar ona nikada nije znala da postoje bolesna deca? Da li je ona tek na primeru svog deteta saznala da postoje razne dijagnoze? Šta više,  Daunov sindrom ili narkomanija? A može li biti  da je Gospod čuva od nekih velikih patnji?

Da, teško je negovati bolesno dete, ali, da li je to teže od krsta, koji nosi majka, kojoj je mlado, zdravo, jako dete poginulo u cvetu mladosti, ili se propilo ili učinilo kakav zločin? Kako da sudimo čiji je krst teži?

— Čime da se savremeni čovek rukovodi u duhovnom životu? Naravno, u prvom redu, Jevanđeljem. Šta biste preporučili u okviru duhovne literature?


—   Ako govorim sasvim iskreno, bilo mi je potrebno mnogo godina crkvenog života da bi skupio hrabrost pa da kažem: „Određene knjige, koje su priznate od strane duhovnika  velikog  autoriteta  duhovnog  života, dosadne su mi za  čitanje. Mogu ja da nateram sebe da ih pročitam, ali, da me nadahnu, oduševe, zagreju, nikako ne mogu“.

Smatrajući sebe „za nekoga ko je ustao protiv Predanja“,  taj duševni bol sam sa ogromnim srahom podelio sa iskusnim sveštenikom. On mi reče: - „ Svetitelji ne govore u horu. Svi su oni različiti. Ti nemoj da se lenjiš, traži one duhovnike, kojima će se tvoja  duša odazvati.   Jer, koga zavoliš – toga ćeš i slušati i za njim  ćeš i poći“.

U raznim godinama zrelosti to su bile i različite knjige. Danas su mi beskrajno drage knjige onih podvižnika pobožnosti, koje do nas donose živo asketsko predanje sa Svete Gore, a takođe i dela uvek dragog starca Pajsija Svetogorca, zatim radovi starca Jefrema Katunskog kao i mnogih grčkih podvižnika.  Postoje čudesna svedočanstva duhovnog života svetog prepodobnog Jovana Kronštanskog. Tako  u njegovim  nedavno objavljenim  dnevnicima, otkriva se čudesan lik svetog čoveka, koji se borio sa gresima, koje je vremenom pobeđivao, jer se tako bespoštedno  borio za svetost života.

Dakle, treba tražiti onog oca koga ćeš zavoleti.

A sam asketski ideal života nije u krizi. On je za sve i za sva vremena isti.
Prevod sa ruskog Takosava Damjanović
10 decembar 2010 god.


Izvor: http://www.pravmir.ru/protoierej-maksim-kozlov/



 

Pročitano: 9225 puta