MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

LJUDI NE IDU KA PRAZNOM BUNARU



Nastojateljica odeskog Sveto-Arhangelo-Mihajlovskog manastira
igumanija Serafima (Ševčik).


U naše vreme kada se vlast meša u crkvene poslove, kada se na državnim TV programima propagira raskol pod vidom stvaranja «lokalne crkve», treba posedovati oštru publicističku reč. Treba da saradjujemo sa svetskim SMI-a, da idemo na radio, televiziju. Treba svuda da tražimo saveznike.

- Mati Serafima, čestitamo Vam priznanje «najboljeg pravoslavnog novinara godine», sa nagradama Ukrajinske Pravoslavne Crkve i Nacionalnog saveza novinara. Vaša nova knjiga «Molitva za pobedu» je dobila visoku ocenu i kritike, kako novinara tako i istraživača-istoričara, i nagradjivana je na književnim izložbama. U koji žanr biste svrstali svoje stvaralaštvo?


- Ja bih svoje knjige nazvala crkvenom publicistikom, iako pišem radove na ozbiljnoj faktološkoj osnovi. Naprimer, knjiga «Molitva za pobedu» je posvećena 65-ogodišnjici početka Velikog Otadzbinskog rata i 60-ogodišnjici Pobede, pisala sam je približno godinu dana i na osnovu stotina izvora: arhiva, memoara, svedočanstava, pri čemu u njoj nije predstavljena samo sovjetska strana, već i nemačka – memoari nemačkih vojnih načelnika itd. Želela sam da prikažem rat prema shvatanju raznih strana. Prethodna knjiga «Pist vid djavola», koja je izašla za 70-ogodišnjicu Golodomora, zasnovana je na materijalima Sinodalne komisije UPC, gde su dolazila svedočanstva o toj tragediji iz svih eparhija naše Crkve. Pisac treba da vlada temom koju istražuje, jer obrada materijala zahteva kompetentan pristup. Ali bez obzira moje knjige su publicistika, i namenjene su masovnom čitalaštvu, a ne uskom krugu specijalista. Želela sam da knjige budu žive, «čitljive». Novinari znaju šta to znači. Čini mi se da obradjujući tako složene teme kao što je rat, treba da težimo da one budu razumljive najrazličitijem čitalačkom auditorijumu. Crkvena žurnalistika treba da bude takva da bi njeno seme palo ne samo na dobru zemlju – u srca verujućih ljudi, već i na kamenu, trnovitu, onu pored puta ili izgaženu milionima nogu. Mi uvek treba da mislimo na one koji nisu ocrkovljeni. Smatram da je to naš glavni auditorijum.

- Dijapazon vaših stvaralačkih interesovanja je veoma širok. Pisali ste o pesniku Maksimilijanu Vološinu, kao i o ubistvu sveštenomučenika Vladimira. Takodje ste uradili fundamentalno istraživanje o drevnoj istoriji Kijevo-Pečerske Lavre, kao i knjige-eseje o istaknutim crkvenim jerarsima. Bavite se i ševčenkijanskom, kao i istorijom hrišćanstva u Novorusiji, a čak ste izgradili i jedistveni muzej u Ukrajini – «Hrišćanska Odesa». Pišete i na ukrajinskom, i na ruskom jeziku. Ko Vam je preneo ljubav prema pisanju?

- Kao prvo, ja sam rodom iz Čerkaske oblasti, to je ševčenkovski kraj, gde je uvek postojala posebna ljubav prema poetskoj reči, istoriji i kulturi. Naš Kobzar je voleo i Ukrajinu, i Pravoslavlje i štitio ga je (pored svih svojih pogrešnih političkih poteza), kao niko od radnika naše kulture. A «putokaz» ka pisanju mi je dao mitropolit Odeski i Izmailjski Agafangel, koji me je blagoslovio da se bavim istraživanjem istorije Spaso-Preobraženjske katedralne crkve. Moja prva knjiga je izašla 1993 godine i bila je posvećena toj predivnoj crkvi. Tada ni ja, ni drugi istraživači, moram da priznam, nismo mislili da će to zrno bisera biti obnovljeno. I drago mi je da je jedna od prvih faza u njegovom obnavljanju bila knjiga «Odeska Spaso-Preobraženjska crkva: život, pogibija, vaskrsenje».

- Da li je crkveno-istorijska publicistika pokušaj osavremenjavanja?

- Danas crkvena žurnalistika zauzima aktivnu poziciju u informacionom prostoru, i zadire u složene probleme socijalno-društvenog života. Ja, čak štaviše, čitam od prve do poslednje reči svaki broj «Vestnika Pres-službe UPC», kupujem izdanja Kijevske mitropolije, pretplaćena sam na izdanja RPC iz Moskve i Petrograda, pokušavam da budem u toku svih dogadjaja u crkvenom životu, i čitam novosti crkvene literature. Uvidjam da Crkva pokušava da pronadje put ka masovnom čitalaštvu. Ukoliko se ranije crkvena literatura kupovala uglavnom u crkvama, danas se to dešava na medjunarodnim književnim sajmovima, koji se održavaju u Odesi, Kijevu, Moskvi, Piteru, gde zauzima dostojno mesto. Crkva ulazi u svetsku kulturu, društvenu misao, literaturu, menja pogled na mnoge stvari. Ona izdaje klasičnu literaturu, ali već sa pastirskim poukama. I to je prirodno. Ja sam naprimer pročitala izdanje basni Krilova i na nov način shvatila ta zadivljujuća dela. Crkva ulazi u omladinsku sferu, reklo bi se daleku od Crkve: rok-muziku, kriminalističke serije, sport. I njen glas je značajan. Mislim, da ne bi bilo loše vratiti tu praksu, kada su u popularnim svetskim izdanjima, takvim, kao što su to svojevremeno bile novine «Nezavisnost», objavljivane aktuelne publikacije iz crkvene problematike.

- Ali danas se diskutuje o tome da sa teškoćama ostvarujemo medjusobne odnose sa svetskom štampom i slabo je osvajamo.

- Ukoliko mi sami ne budemo govorili o Crkvi na stranicama svetskih novina, onda će umesto nas o njoj govoriti Gudzik, Kolodni i drugi autori koji su veoma daleko od Crkve. Čini mi se da svetska i politička izdanja sama tragaju za dubokom crkvenom rečju. Čak i partijska izdanja Kompartije socijalista štampaju intervju sa Blaženim Mitropolitom Vladimirom, daju crkvene informacije. Ja dobijam izdanja Penzionog fonda i tamo čitam intervju sa Mitropolitom, članke, pastirske poslanice, razmišljanja na najrazličitije teme, koje ljude zanimaju. Evo šta imponuje: Predstojatelju UPC postavljaju čas naivna ali za čoveka veoma važna pitanja, i on odgovara jednostavno i otvoreno, sa razumevanjem i ljubavlju. Ja skupljam te svetske novine i veoma ih cenim.

- Vi sami ste autor knjige o Blaženom Mitropolitu Vladimiru «Dobri pastir Ukrajinske zemlje», a učestvovali ste i u drugim stvaralačkim projektima, koji su bili posvećeni Predstojatelju UPC.

- Smatram da je taj rad ne prosto aktuelan, već i neizmerno važan u kontekstu medjukonfesionalne situacije u Ukrajini. On je prosvetiteljski i usmeren na borbu sa raskolima i lažnim učenjima, jer kod nas u Ukrajini postoji i naš antiheroj, koga kuju u «spasitelja nacije». U toku cele istorije naše Crkve nije bilo slučaja, da je jerarh takvog nivoa bio predan anatemi. Treba biti izrod i antihrist, da bi se svojim postupcima zaslužilo tako nešto! Ja to neprestano podvlačim. Tu spontano uporedjuješ dve sudbine, dve ličnosti. I dešava se da tamo gde je bljesak je u stvari gordost i praznina, a tamo gde je smirenje i nošenje Krsta, tamo je veliki podvig koji možda još ne vide svi naši sunarodnici. Smatram Blaženog svojim učiteljem. On je čovek visoke kulture, visoke duhovnosti, veoma redak u naše vreme. Naš Predstojatelj poseduje jedinstvenu kolekciju ševčenkovskih rariteta, i kada imam sreću da razgovaram s njim, onda on neprekidno citira ili parafrazira stihove Kobzara. U njemu se ogleda i duhovnost, i moral, i kultura našeg naroda. Pored toga, on sam je duhovni pisac, novinar sa dugim radnim stažem.

- Po čemu se po vašem mišljenju crkveni novinar razlikuje od svetskog?

- Pre oktobarske revolucije kod nas je bilo malo blistavih crkvenih publicista, takav je bio istorijski tok dogadjaja. Crkvena štampa je bila obazriva, uglavnom dušepastirska, i trudila se da zaobidje složene društveno-političke probleme. A svetska štampa je baš nasuprot tome svim silama javno klevetala Crkvu. I danas je mislim došlo vreme traganja i formiranja neke sopstvene profesionalne platforme, sopstvene etike. Novinar treba da bude pravoslavan, da se profesionalno odnosi prema poslu, i ne treba onako uzgred da se dotiče tema, koje zahtevaju elementarna bogoslovska znanja. U naše vreme kada se vlast meša u crkvene poslove, kada se na državnim TV kanalima propagira raskol pod vidom formiranja «lokalne crkve», treba posedovati oštru publicističku reč. Mi treba da saradjujemo sa svetskim SMI-a, da idemo na radio, televiziju. Treba da radimo na tom polju, koje je često naprijateljski raspoloženo prema nama. Treba uvek da tražimo saveznike.

- To je lako reći ...A kako ih nači? Ja sam bi svedok, kako Vas poštuju i oblasni guverner, i gradonačelnik, i kažu «naša mati». Video sam koliko naroda je došlo da Vam čestita Vaš praznik Angela. Akademici, gradjevinari, izdavači, generali, novinari, glumci...

- U Odesi se elita s poštovanjem odnosi prema Crkvi, jer Crkva mnogo čini za grad, gradjane. Zahvaljujući naporima vladike Agafangela, i sveštenika, otvaraju se manastiri, obnavljaju se odeske svetinje, a formirano je i stotine novih parohija. Svako može da uvidi dobrotvornu, prosvetiteljsku i patriotsku delatnost Crkve u gradu-heroju, i gradjani Odese je pozitivno prihvataju. Da bi elita bila bliska u odnosu na Crkvu, treba imati na umu reči Mitropolita, koji često ponavlja da ljudi ne odlaze ka praznom bunaru. Ukoliko ne poseduješ odgovarajući nivo kulture, obrazovanosti, znanja, - tada ti niko neće ni doći. Treba raditi na sopstvenom usavršavanju, kako tvoj nivo intelekta i informisanosti ne bi bio niži od onog koji poseduje lokalna elita. Ne treba se naravno izdvajati od pastve i zanositi. Ali ima razne i pastve. S elitom je naravno teže. Ali savremeni pastir ne može da bude samo izvršilac treba. Ateistička vlast je svojevremeno najpre uništavala «služitelje kulta», koji su posedovali harizmu, i umeli da postupaju sa inteligencijom. Takvi sveštenici su i danas potrebni. Veliki problem je rad sa omladinom. Danas čak i sveštenici imaju problema sa decom. Možemo da upadnemo u novu opasnost, kao u XIX veku. Život je tekao, a simptomi bolesti se nisu primećivali. Naprimer, otac Černjiševskog je bio uvaženi protojerej katedralne crkve, a njegov sin ne samo da je bio revolucionarni demokrata, već i ateista. Isto se desilo i sa Dobroljubovim. Pažljivo sam pročitala u jednom od časopisa s kraja XIX veka žitije porodice Černjiševskog, čoveka koji je postao maskota borbe sa Crkvom, nihilista. On je kao mladić otišao u glavni grad, nakupio bogoboračke ideje, i domaća sredina i vaspitanje nisu mogli ništa da učine. I mladić je odlučio: evo gde je prva borbena linija, evo gde je progres, i kuda treba težiti, odvojiti se od predačkih korena. Vidimo da danas čak i sveštenici ne mogu da izadju na kraj sa svojom decom, sekularni svet ih odvlači, jer je uticajniji od domaćeg vaspitanja. Roditelji ne mogu da se suprotstave kompjuterima, internetu. Čini mi se da to iskustvo koje se pojavilo u Rusiji, zahvaljujući djakonu Andreju Kurajevu i drugim sveštenicima, koji su pošli da ocrkovljavaju veoma složenu, buntovnu omladinu, treba da se pojavi i kod nas.

- Vi ste trenutno i deputat Odeskog gorsoveta, i moraćete da se bavite i tim problemima?

- U gorsovetu imam dužnost zamenika predsednika komisije za duhovnost i kulturu. To je za mene potpuno nova delatnost. Zasad posmatram i upoznajem se sa krugom obaveza i problema, koje treba da rešavamo.

- Da li će pri takvoj opterećenosti novinarstvo otići u drugi plan?

- Ni u kom slučaju! Trenutno se bavim problemom Pravoslavlja u ukrajinskoj literaturi. Upravo je bio jubilej našeg istaknutog pisca Ivana Franko, ali malo ko zna da je Franko bio i istaknuti istraživač crkvene istorije. Kada nam kažu da je zapadni region antipravoslavan, mi možemo da dokažemo sa činjenicama u rukama da to nije tačno. Unijati su se neprijateljski odnosili prema Frankovom stvaralaštvu još za njegova života, jer je on u svojim delima otkrivao njihove nepravde i naginjao ka Pravoslavlju, njegovoj kulturi. Trenutno ću proučavati drugi tom istorije Kijevo-Pečerske Lavre. Tek što sam se vratila iz Rusije, bila sam u Nižnjem Novgorodu, u tim mestima, gde su još u IV veku pridošlice iz Kijevo-Pečerske Lavre osnivali manastire – i to nekoliko njih u samoj unutrašnjosti Rusije. Donela sam mnogo interesantnog materijala. To je ozbiljan rad, koji opet potvrdjuje da su Rusija i Ukrajina jedno duhovno telo – Sveta Kijevska Rusija.

- Svaki stvaralac ima neke svoje tajne u radu. Da li ih i Vi imate?

- Mogu da podelim s vama jedno malo iskustvo. Ono se ne odnosi samo na rad za pisaćim stolom, već i na javne nastupe. Bez obzira pred kojim auditorijumom sam nastupala, nikada se nije desilo da pred nastup nisam u sebi izgovorila molitvu «Care Nebeski». Ili se prosto obratim Gospodu: «Gospode, otvori usta moja i ona će javljati slavu Tvoju». Zatim Isusova molitva ...To je monaško iskustvo, koje vam omogućava da se usredsredite na svaki auditorijum, na svaki rad.


Razgovor vodio Vasilije Anisimov

prevod sa ruskog dr Radmila Maksimović


preuzeto sa http://www.pravoslavye.org.ua/index.php?r_type=article&action=fullinfo&id=12493
 

Pročitano: 14406 puta