MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Arhiepiskop Belgorodski i Starooskoljski Jovan



Ppredsednik Misionarskog odeljenja Moskovske Patrijarsije

Savremeno društvo se odlikuje visokom socijalnom dinamikom, i promene koje se u njemu dešavaju ne mogu a da nemaju uticaja na misionarsku delatnost Ruske Pravoslavne Crkve. Treba priznati, da se danas novi misionarski projekti razvijaju sporo, medjutim to je povezano i sa neophodnošću hrišćanskog osmišljavanja procesa koji se dešavaju u društvu, sa razradom nove metodologije misije, kao i sa pripremom novih kadrova. Kako se danas razvijaju perspektivni misionarski programi? O tome Sergeju Čapninu, odgovornom uredniku “Crkvenog vesnika”, govori predsednik Sinodalnog misionarskog odeljenja arhiepiskop Belgorodski i Starooskoljski Jovan.

- Vladiko, jedan od najupečatljivijih dogadjaja 2006 godine je bila naučno-praktična misionarska konferencija “Savremene metode misionarske delatnosti”. Kako vi ocenjujete njene zaključke?

- Na konferenciji “Savremene metode misionarske delatnosti” smo se upoznali sa načinima razvoja savremene misije na Zapadu. Naravno, pritom su se više puta čule opravdane kritičke primedbe o tome da treba da uzmemo u obzir tradicije naše misije. Uopšteno možemo da kažemo da su se na konferenciji veoma živo i sadržajno razmatrali savremeni metodi misionarske delatnosti. Ali našim misionarima niko nije nametao neki model: “Radite to tako, i tako”.

- Recite nam nešto detaljnije o novom misionarskom programu “Put”?

- Svima su poznate Hristove reči: “Ja sam Put i Istina i Život” (Jn. 14, 6). 2006 godine smo počeli da radimo na dugoročnom misionarskom programu “Put”. Naš misionarski program je za nove ljude u Crkvi, i pretpostavlja aktivan dijalog s njima. U koncepciji programa se govori o tome da mirjani treba da učestvuju u pravoslavnoj misiji i da kod njih treba da se pojavi misionarska odgovornost. Zbog toga je neophodno pripremiti ih na odgovarajući način, kako bi pravilno vršili svoju misiju, kao i uvesti takav pojam kao što je “misionarski zadatak”.
Obraćamo se omladini i srednjoj generaciji, pozivamo ih na aktivan dijalog o životu i veri, i pomažemo ljudima da se medjusobno bolje upoznaju. Pritom rešavamo još jedan problem, koji se povećava u našem društvu – a to je problem socijalne usamljenosti, kada se ljudi medjusobno otudjuju i u tome vide neki novi način života, i ne razgovaraju direktno već preko Interneta. Dijalog o veri i životu, koji predstavlja osnovu programa “Put” treba da pomogne ljudima koji su već spremni da dodju u crkvu i da ih aktivno uključi u parohijski život. Pred nama stoji zadatak da svaku parohiju učinimo misionarskom, da aktiviramo misionarsku delatnost mirjana. To će nam pomoći da se suprotstavimo opasnostima od usamljenosti, totalitarnih sekti i prozelitizma. Treba da težimo tome da oni ljudi koji sumnjaju dolaze sa svojim pitanjima u parohije.

- Kako praktično treba rešavati te zadatke?

- Program uključuje u sebe nekoliko faza. U početku se kod neverujućeg čoveka pobudjuje interesovanje za veru, za neobično. On dolazi u crkvu uz nečiju pomoć i kaže: “Ja nemam čak ni najopštije predstave o pravoslavnom životu”. Prva faza programa je usmerena na to da se kod takvog čoveka pobudi to interesovanje i da se ono neprekidno održava.
Za postizanje tog cilja su najbolji redovni razgovori u malim grupama. Mala grupa podrazumeva 10 ljudi, koji imaju mogućnost da se slobodno izjašnjavaju po bilo kom pitanju, i razmatraju razne teme u obliku dijaloga, a ne monologa. Čovek može da govori o svom životu, ukoliko to hoće, ili može da navede primer iz literature, iz nekih njemu bliskih izvora. Važno je unutrašnje oslobadjanje čoveka, i poznanje samoga sebe. Prepodobni Nil Sinajski je rekao: “Kada spoznaš samoga sebe, tada možeš spoznati i Boga”. Savremeni život donosi ljudima otudjenost, i mnogi se zbog vaspitanja ili životnih okolnosti udaljuju od Crkve ili je uopšte ne prihvataju. U takvim okolnostima je to radjanje interesovanja prvi stepen na putu ka veri.

Dalje, kroz aktivne dijaloge kod čoveka počinje da se formira pravilan sistem vrednosti. U njegovom korigovanju uzimaju učešće specijalno obučeni instruktori. Primetite da mi ne počinjemo od “Knjige Postanja”, niti prenošenjem nekih intelektualnih znanja, već sa otkrivanjem čovekovog unutrašnjeg sveta, traženja njegovog puta ka samom sebi. Sve se to dešava nenametljivo, u prijateljskoj atmosferi, ali je u osnovi svega Sveto Pismo. Kada čovek shvati da će mu Jevandjelje pomoći u odgovorima na pitanja koja ga uznemiravaju, onda njegovo interesovanje prerasta u potpuno drugo stanje – u spremnost da prihvati Sveto Pismo ne kao zanimljivo delo, već kao Knjigu života. Na sledećem stepenu čovek koji otkriva Sveto Pismo se učvršćuje u tome da postoji dar istinske, Božanske ljubavi, koji će mu pomoći u opredeljenju životnog puta. Počinje etapa katehizacije, kada se čovek postepeno upoznaje sa Svetim Pismom, i kada se kod njega postepeno pojavljuje neophodnost i želja da živi po zapovestima, hriscanskim nacinom zivota. Vaspitavanje takve motivacije je veoma ozbiljan proces. Formira se čovekova želja da živi s Bogom. Ukoliko on nije kršten, počinje sa aktivnom pripremom za Tajnu Krštenja. To je etapa kada čovek posle nekoliko nedelja shvati neophodnost da se krsti, pri čemu on tu Tajnu ne prima samo kao početak novog života, već i kao svoje lično obečanje Bogu. Takav put leži u osnovi našeg pristupa.

Pored toga imamo programe, koji čoveka pripremaju za nastupajući parohijski život, i za aktivno učešće u društvenom misionarenju i u raznim misionarskim zadacima. Veoma je važno da taj put čovek može da prodje zajedno sa drugim ljudima. Grupa daje svom članu osećaj da nije sam u tom svetu. Po pravilu, takva mala grupa nastavlja opštenje i van programa, njeni članovi odlaze zajedno na odmor, i vode aktivan život.

- Kako vidite razvoj misionarskog služenja u nedeljnim školama?

- Za poslednje dve decenije nismo našli optimalan pristup za predavanja u nedeljnim školama. Deca sede u klupama i radnim i slobodnim danima. Zbog toga im je teško da prihvataju mnoge stvari. Početkom 90-ih godina samo bili svedoci zadivljujućeg procesa: deca koja su učila u nedeljnim školama su dovodila svoje roditelje u crkvu i sama su bila aktivni misionari. Danas se pojavila gomila dostupne literature, ali postoji veoma malo nedeljnih škola, koje su preformirale svoju metodiku. Obučavajući programi za decu treba da predlože izvor znanja, da pokušaju kod deteta da razviju spoznajno interesovanje, kako bi djaci kasnije dobivši neophodna znanja i navike hrišćanskog načina života, mogli samostalno da se orijentišu u ovom kontraverznom svetu. Ukoliko se kod dece ne radja motivacija za učenjem, onda nedeljne škole ispunjavaju svoje naznačenje čisto formalno: “Roditelji su mi rekli da treba da idem u nedeljnu školu i ja idem”. U sledećoj etapi misionarskog programa treba da pomognemo svakoj parohiji u organizaciji katehizisnih škola za odrasle i decu. Ali te škole treba da se formiraju na potpuno drugom principu.

- Po prinicipu koji se razlikuje od onog kojim su formirane današnje škole?

- Da. Čini mi se da je potrebna katehizacija porodice u celini, kako bi roditelji mogli da dodju s decom nedeljom u školu i dobiju odgovor na pitanja koja ih interesuju. Ukoliko ta forma medjusobne saradnje postane uobičajena, onda ćemo veoma mnogo ojačati porodicu. Problem današnjih pravoslavnih porodica je u tome što se one osećaju otudjene od sveta koji ih okružuje.

- Često se može videti da sveštenik ućutkuje decu koja se nalaze u crkvi. Takve sitnice su vema osetljive za mnoge mlade porodice. Da li ste imali prilike da rešavate takve probleme?

- Da, u Belgorodu smo učinili konkretne korake povodom toga. U Sabornoj crkvi služimo tri Božanstvene Liturgije. Rana počinje u 7 sati ujutru. Potom u 9 ujutru počinjemo da služimo takozvanu “dečiju” liturgiju, na koju dolazi veoma mnogo pričesnika. Ona vremenski traje kraće od obične Liturgije. Na njoj poju i prislužuju deca iz nedeljne škole. I vidimo da se kod roditelja te dece pojavio novi impuls za učestvovanje u Bogosluženju.

Današnje pravoslavne porodice ne znaju kako da dočekaju Novu godinu. Da li da ispod jelke daruju jedni drugima poklon ili nekako drugačije da proslave jer je tada u toku Božićni post. Zbog toga mi u novogodišnjoj noći služimo Božansku Liturgiju koja počinje u 12 sati noću. Ljudi se okupljaju u crkvi, i dok se okolo čuju petarde, u crkvi se svi medjusobno pozdravljaju i osmehuju. Čini mi se da su takvi načini opštenja veoma važni za ljude.

Nastava u nedeljnim školama podrazumeva da su njeni učenici već prišli crkvi. Ali misionari treba da izadju i van crkvene porte. Mi neprekidno tražimo načine za rešavanje tog problema. Misionari koji mogu da svedoče o svojoj pravoslavnoj veri preko savremene kulture, mogu da se obraćaju omladini naprimer na rok-koncertima. Postoje i drugi načini medjusobne komunikacije- organizovanje letnjih vojno-patriotskih kampova itd.

- Kako je program “Put” prihvaćen u drugim eparhijama?

- Danas pokušavamo da sprovodimo rad našeg programa u raznim eparhijama. Najaktivnije grupe se nalaze u velikim gradovima, gde se mnogi problemi lakše rešavaju. Tamo su odmah shvatili u čemu je suština programa. Dobili smo odzive kako kritičke, tako i pozitivne, i svu kritiku smo uzeli u obzir što je za nas veoma važno. Treba uvek da budemo otvoreni za razmatranje misionarskih inovacija u našoj crkvenoj sredini.

U februaru će se u Sankt-Peterburgu na poziv mitropolita Vladimira održati velika konferencija o programu “Put”. Na njoj će se okupiti sveštenici i mirjani koji su spremni da aktivno prihvate taj program i da ga realizuju.

Veoma je interesantan program “Put” jereja Romana Bezuglova za zatvorenike. Postoji i pravoslavni program obučavanja na daljinu. imamo i program naseg misionarskog kursa “Put”.


preuzeto sa http://www.tserkov.info/numbers/past/?ID=2070
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 4390 puta