MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

POMAZE BOG MILI MOJI



Počinje svoju uredničku reč Radmila Mišev u časopisu “Svetosavsko zvonce"

Tako počinje a završava na različite a opet slične načine, pa kaže: "... budite mi zdravi i veseli, pozdravite sve kod kuće, a vas sve voli i pozdravlja Radmila Mišev. I tako već pet godina ona se druži sa decom, dopisuje, ohrabruje, teši, savetuje, upućuje, uči, voli. Časopis "Svetosavsko zvonce" prelistavaju i čitaju i roditelji, bake i deke, veroučitelji i tako je to već 39 godina. Radmila, današnji glavni i odgovorni urednik podseća da je izdavač časopisa Sveti Arhijereski Sinod/Informativno-izdavačka ustanova Srpske pravoslavne Crkve i da ga je Ministarstvo prosvete Republike Srbije uvrstilo kao pomoćno nastavno sredstvo u nastavi veronauke.

"Naš časopis je primeren savremenom detetu ali i odraslima, jer se slojevito čita, svako na svom nivou pročita ono što ga interesuje. Imamo čitalaca gde god Srbi žive, po celom svetu i javljaju nam se i to je za nas posebna radost, Srpčići iz Rumunije sa toliko ljubavi pišu, pišu naša deca iz Inzbruka i njih stvarno moram da pohvalim jer se vidi izuzetan kvalitet rada, veroučitelj sa njima vanredno radi, bili su i nagrađivani, javljaju se i iz Australije, Amerikanci čitaju ali se ne javljaju, nemaju vremena, pa, dobijamo pisma iz Švedske a da ne govorim iz Srbije. "Zvonce" izlazi jedanput mesečno a između dva broja dobijemo preko 1000 dečijih radova. A osnovni kriterijum za odabir tekstova je ljubav. Znači sa mnogo ljubavi, ali ne one sentimentalne, raznežene, sladunjave, nego čiste hrišćanske ljubavi. Tražimo tekstove svetootačke baštine, zatim umetničke tekstove koji moraju u sebi da imaju poruku ljubavi, mira, dobrote, znači svega onog što je suština hrišćanstva. Dao Bog naša narodna književnost, umetnička književnost je toliko bogata ali treba mnogo istraživati i tražiti da bi se došlo do pravih vrednosti a onda su one tu. Imamo i savremene autore, pa i mnogi članovi naše redakcije su književnici. Od njih dobijamo radove, ali i sami tražimo, pronalazimo. Imamo i tu sreću da među pravoslavnim izdavačima ne postoje zaštićena autorska prava tako da možemo da koristimo tekstove, pratimo školski program, imamo određene rubrike, "Osvećenje vremena" gde govorimo o prazniku koji se proslavlja sledećeg meseca; zatim rubriku "Ljudi i anđeli", to su priče o susretima ljudi sa anđelima jer je takvih stvari bilo i biće, dešava se i sada, ljudi nekad prepoznaju, nekada ne. Onda veoma čitanu i meni posebno dragu rubriku "Taj divni Božiji svet" gde se na najlepši mogući način kroz pesmu, citat iz Jevanđelja, Psalam uz izvanrednu fotografiju upravo prikazuje to što je oko nas, ono što se savremenim jezikom zove ekologija, to je u stvari, taj divni Božiji svet i mi učimo decu da smo dužni da ga čuvamo. Onda imamo rubriku "Veroučitelj" u ovom poslednjem broju smo govorili o Svetoj tajni ispovesti. Dali smo jedan tekst iz knjige "Prva ispovest" Vladimira Maljagina, gde se govori o dečaku iz grada koji dolazi kod bake na selo, dečak nije bio verujući, roditelji nisu verujući ali zato baka jeste i ona ga ljubavlju, toplom poukom uči. Dečak se susreće sa vršnjacima iz sela, upada u mnoge neprilike i shvata da njegovo ponašanje, za koje je mislio da je izuzetno dobro - da se hvališe, ulaguje jačima i sl, da u stvari nije dobro i tako dolazi do njegove prve ispovesti. Dečak shvata kakvo je to olakšanje i koja muka da do ispovesti dođe, da je to podvig: "...Aroša je sedeo na klupi odmarao se, kao da je pre toga nosio neki težak kamen. Bio je u pravu otac Mihailo, pokajanje je trud, i to nimalo lak. Ali, kad ga čovek obavi, u duši mu postaje spokojno i staloženo, kao da je upsole uzburkanog mora tvoj brodić uplovio u miran i tih zaliv..." Tu je i rubrika "Kad je arhijerej bio dete", to je nova rubrika, počeli smo od Njegove Svetosti Patrijarha Srpskog Gospodina Pavla. "Životni put Patrijarha nije bio lak. Rođen je na Usekovanje 11.septembra 1914. godine. Ostao je siroče kad je imao samo tri godine, pa su njega i mlađeg brata podigle baka i tetka. Seća ih se sa ljubavu i zahvalnošću i kaže da će, kada ga Gospod k sebi prizove, prvo da potraži tetku", piše u ovoj rubrici. Zatim je tu rubrika "Srpski junaci", to je u stvari stalni konkurs "Svetosavskog Zvonca" za ovu školsku godinu, imali smo konkurs svetorodna loza Nemanjića, pa zatim prošle godine Srbe svetitelje e sad imamo srpske junake. Odziv je izvanredan, deca crtaju, pišu a pored onog što smo zadali kao teme, imaju punu slobodu da crtaju, slikaju, pišu na bilo koji način se izraze i tu se vidi galerija likova iz naše prošlosti i srećna sam što ih deca nisu zaboravila nego imaju od koga da nauče", priča Radmila Mišev.

ROMAN NAĐEN KRAJ KONTEJNERA

Predstavljajući dalje časopis "Svetosavsko zvonce" kaže da naravno u svakom broju ima najlepšu priču, to su poučne priče iz narode i umetničke književnosti.

«E sad, počeli smo da objavljujemo i roman "Zvonca", zove se "Mladen Jakšić". To je jedan potpuno zaboravljeni tekst, štampan 1786. godine. Jedna divna poučna priča, roman za decu i mi to objavljujemo u nastavcima, deca željno očekuju sledeći nastavak, čak i veroučitelji pitaju... pa, dobro šta je bilo dalje, e pa neću da vam kažem, sačekajte i čitajte sledeće zvonce.

Na veoma neobičan način smo došli do ovog romana, gospođa Irina Banjac Ždanova iz Apatina, koja nam prevodi mnoge tekstove sa ruskog pronašla je roman na ulici. Tačnije neko je bacio čitav deo stare biblioteke pored kontejnera i ona prolazeći ustreptalog srca podigla par knjiga, pregledala ih, videla da ima vrednih knjiga, ova joj je zapala za oko, uzela je, oduševljeno nam se javila, poslala tekst, e onda sam se i ja oduševila. Tekst je pisan starim jezikom, teško razumljivim savremenom detetu, ali mi smo ga naravno prilagodili a priča je zaista zanimljiva. Autor romana je Radomir Grujić, nije se pojavljivao kasnije u književnosti, ali na početku knjige on se obraća ujni i kaže - draga ujna zamolila si me da pronađem poučne tekstove za decu, za moju dragu braću i sestre, i ja sam sve pregledao, veliki je nedostatak poučnih tekstova za decu koji bi im bili i zanimljivi. Pa to je tako slično današnjoj situaciji, posle dva veka ni danas mi nemamo poučnih tekstova. Tako je sastavio ovu knjigu i ona pleni čitaoce bez obzira na uzrast. To je pitka priča, sa neverovatno zanimljivom radnjom. Onda imamo bajku obaveznu, ovog puta je priča o Lepoj princezi od Lidije Popović. Autor Lidija Popović je divna žena, skromna žena, majka četvoro dece, divno piše a zamislite nema ni pisaću mašinu ćiriličnu, nema kompjuter i nema mogućnosti da ga kupi. Ali je do sada objavila pet, šest prelepih knjiga sa divnim poukama, tako je skromna, i tiha, i blaga, i sa punim pravom može nekoga da ukori ali ona to ne čini. Lidija piše i pravoslavne zagonetke i evo jedne; "Tanak tanjir, molitva debela. Ljubav blizu,daleko zla dela" a to je post", priča nam urednik časopisa Radmila Mišev.

I dok nam Radmila priča telefon joj stalno zvoni, zvoni zbog "Zvonca", te neko bi da naruči trideset komada, te neko bi da pošalje radove, te neko bi da pita koliko još ima nastavaka romana i pitanjima nikad kraja. Hvale sagovornici i odabir tekstova, crteže ali Radmila je skromna pa o tome ne voli da priča. Zato nastavlja da nas upoznaje i sa rubrikama i sa vrednim autorima:
"Imamo i rubriku "Svetinjama u pohode", e tu moram nešto da vam ispričam. Rubrika je inače omiljena i deca pišu, idu u manastire, te bili su tamo, te išli su onamo, u ovoj svetinji doživelo to, u onoj nešto drugo. Međutim, deca iz Borče, iz škole "Rade Drainac", njih ima preko 500 na veronauci, prosto nisu u stanju da putuju jer ih je mnogo, treba nekoliko autobusa, i ne mogu da ih vode veroučitelji i oni idu samo u svoju crkvu i hteli su o tome da pišu za "Svetosavsko Zvonce" a onda im je veroučitelj kazao, pa kako ćete da pišete kad nismo putovali. Deca su rekla ovako, molim vas slušajte šta su rekli, kažu- kad idemo u Crkvu mi idemo Hristu u pohode a to je najveća svetinja! Posebno volim te dečije izreke, njihove radove i da imamo prostora, još jedno "Zvonce" bi mogli da štampamo pa da ih sve objavimo. A što vole da crtaju! Sada se objavljuju radovi na temu Starina Novak i kako su ga doživeli. Ja nigde nisam uspela da pronađem ni jednu umetničku sliku gde je neko od umetnika prikazao Starinu Novaka i onda sam dala jednu sliku kako izgleda krajiška nošnja koja je baš onako bogata. Međutim šta se dešava, deca to nadograđuju, maštaju, izmišljaju, pa je Starina Novak u lepoj šumadijskoj nošnji sa šiljacima-opancima, sa šajkačom. A da ne govorim o Kraljeviću Marku koji je njihov omiljeni lik da ne kažem idol, jer deca danas nemaju pozitivnog junaka a treba im i zato tako pišu i slikaju Kraljevića Marka, Miloša Obilića, Jug Bogdana, to živi u deci, od radova iz vrtića do srednje škole, završnih godina. Stalna rubrika je i muzika sa notnim tekstom, zatim zanimljiva rubrika "Zašto se kaže", tu mnoge pojmove objašnjavamo, to je rađeno na osnovu knjige dr Milana Šipke. U ovom broju smo objasnili zašto se kaže OK, mnogi to ne znaju, odakle potiče. Reći ću da ima nekoliko pretpostavki kako je nastalo, počevši od toga da je jedna indijanska reč okeh, koja znači dobro, u redu. Drugo objašnjenje se vezuje za ime železničkog službenika koji je, navodno, uredan prijem pošiljaka potvrđivao svojim inicijalima O.K. - Obadiah Kelli. Postoji i priča da je skraćenica O.K. nastala zbog pravopisne greške, odnosno lošeg spelinga. Priča se da neki ugledni Amerikanci nisu dovoljno poznavali pravopis, pa su izraz "all correct" pisali onako kako se izgovara - ol korekt, dakle fonetski. Ovakvo nepoznavanje pravopisa i toliki stepen nepismenosti, iz koje je proizašla skraćenica OK pripsije se jednom od predsednika SAD, Endru Džeksonu.

"Svetosavsko Zvonce" ne bi bilo ono što jeste da nema razmišljanku, ukrštene reči, što deca veoma vole. Imamo i rubriku vez, pa smo za Božić delili učiteljima materijal da deca sama vezu i svi su bili zainteresovani, deca vole kada se nešto stvara, da vide rezultat svog rada. U svakom broju objavljujemo i spisak nagrađenih, darujemo knjige, olovke, bojanke, sve što nađemo, zapravo to je ono što nam dobri ljudi pošalju, ne daju da bi se reklamirali nego iz čista srca donose poklone. Uradili smo zahvaljujući Naftnoj industriji Srbije, CD i to dupli sa najlepšim pričama iz "Svetosavskog zvonca". Ideja je da to bude poklon za slabovidu i slepu decu, nekomericjalni, neprofitni projekat a onda su odlučili recenzenti da ga proširimo i mi ćemo taj CD poklanjati deci, to će biti velika pomoć veroučiteljima jer nemaju dovoljno didaktičnih sredstava", završava svoje predstavljanje časopisa Radmila Mišev.

- Dugo radiš za decu i verovatno si i ti primetila da su poslednjih decenija deca dovodila svoje roditelje u crkvu.

- Preko radosti dece radost Pravoslavlja ulazi u kuću. Deca su ona koja su Bogu bliže, pa je normalno da dovedu i roditelje, jer kud će roditelji ako ne sa svojom decom. Ja sam srećna što je tako i ono što me posebno raduje, jer su crkve sve punije, dolaze mladi roditelji koji dovode i mališane, njima će to ostati u sećanju, i kad dođu u pubertetska iskušenja setiće se i vratiti u svoju crkvu ako iz nje možda odu zbog iskušenja vremena u kome živimo ili mladalačkih lutanja.

- Ima i onih roditelja koji ne daju deci da odlaze u crkvu, postoji kod njih izvesna bojazan, otpor.

- Nikako ne mogu da razumem, boje se dobra, boje se da će deca naučiti nešto dobro, da će poštovati svoje roditelje, da će poneti dobru pouku, voleti svoje bližnje, to ne mogu da shvatim. Dobro im je sve ono drugo što se dobija na ulici, sa TV a nije ovo što traje dve hiljade godina i delotvorno je. Ali ne treba navaljivati, treba prići sa ljubavlju pa ko se odazove Gospod je tu i čeka. Hristos je govorio kada je pričao o sejaču i semenu, važno je sejati pa će neko zrno da padne u trnje, neko na kamen, neko na suvu zemlju a neko na plodnu zemlju i rod će da donese. Znači, svi mi koji na bilo koji način učestuvjemo u ovom misionarskom poslu, da li kao novinari, u medijima, kao veroučitelji ili drugačije naše je da sejemo pa ko odabere, jer i Gospod je rekao ko hoće neka ide za Mnom.

- Čemu će se deca naučiti u crkvi, na veronauci?

- Neizmerno će se naučiti, ako dozvolite, pročitaću iz radova koje ćemo objaviti u Vaskršnjem broju čemu će se naučiti. Ovo je napisala Jelena Radojković učenica 2 razreda OŠ "Sveti Sava" iz Bačine blizu Varvarina:

"Bog je ljubav. Ljubav je osećanje koje je On stvorio, o tome je ljudima govorio, da ceniš i ljubiš bližnjega svoga, da voliš i najviše Boga, da uživaš u prirodi i cveću, da slaviš slavu, panaiju i sveću, da sanjaš samo lepe snove, da naučiš isto svoje ćerke i sinove!"

Anica Zdravković iz OŠ "Vuk Karadžić" iz Bobišta kod Leskovca naslovila je tekst "Krst i vera":
"Ja sam samo biće pravoslavnog roda, dvehiljade godina to je naša moda! Ne stidim se vere! Vera mi je čvrsta! Hrišćanstvo je vrlina, ne odričem se Krsta. Isus Hristos nas učio veri i poštenju narodu ostavio sve u poverenju. Za spasenje ljudsko Hristos je život dao sve grehove naše Isus pokajao."

Deca osećaju, znaju, čistog srca veruju i nemojmo im uzimati tu nadu. Dobijamo pisma, obraćaju nam se deca koja su izgubila najbliže, majku, dedu, babu i pišu "Zvoncu" i mi im odgovaramo lično, savetujemo ih, kažemo da treba da plaču jer se neka uzdržavaju kao velika su, plači dete ali nemoj da očajavaš. Kaže jedno dete, mnogo mi je dugačko da čekam do Drugog Dolaska Hristovog da se svi vidimo! Deca osećaju, dobijaju tu divnu, tihu utehu u vremenu besmisla, oni dobijaju smisao a čovek koji ima smisao ne kreće za drogom, sektama, razvratnim životom i svim ostalim što ovaj svet nudi. Jer je došlo vreme kada nema sivih tonova, samo je crno i belo, za Hrista ili protiv, nema sredine. Zato je važno da idu na veronauku, deca ne lažu, kroz dečija usta Anđeli govore", kaže urednik časopisa "Svetosavsko Zvonce" Radmila Mišev.

Ljiljana Sinđelić Nikolić

Pročitano: 8255 puta