MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

VELIKA JE RADOST U OBNOVI A OBNOVA JE SUSTINA NASE VERE



Rekao je vladika nikšićko-budimljanski Joanikije na izložbi o zadužbinarstvu i obnovi manastira Kaludre

"Tvoje od tvojih" naziv je nedelje zadužbinarstva koja je održana u Etnografskom muzeju u Beogradu. Nedelja je otvorena izložbom fotografija-svetlopisa Dragana S. Tanasijevića manastira Ćelije, Kaludra kod Berana.

Manastir je podignut u 14 veku u doba blagočestivih i slavnih Nemanjića. Posvećen je Svetom Luki, a za vreme dominacije Turaka u 17 veku beše razoren. Prema predanju, prvobitni hram oslikao je čuveni pop Strahinja iz obližnje Budimlje. Sačuvani su detalji sa fresaka kod pevnice a komad freskopisa skinut sa zida čuva se u Polimskom muzeju u Beranama. Od nekadašnjeg manastira ostala su i narodna predanja. Dva predanja govore o devojkama koje su, svaka na svoj način, iskazale čvrstu veru. Pre nekoliko vekova, skokom sa litice visoke preko 50 metara, koja od tada nosi ime "Devojački krš", neimenovana devojka odbranila je svoju čast pred inovernim, turskim nasilnicima. Druga devojka po imenu Labuda sredinom 20. veka rukama je skidala nanose zemlje i otkopavala zidine, palila sveće i neprekidno ponavljala kako se na tom mestu nalazi crkva. Tragajući za značenjem imena sela Kaludre i istoimene reke, otac Onufrije, starešina manastira, primećuje da su pećine u liticama kanjona reke u davna vremena bile monaške naseobine keliotskog tipa. Uprkos veoma strmom i opasnom usponu, iguman manastira a kasnije i ekipa speleologa i arheologa uverili su se, po pronađenim ostacima monaškog života, da tvrdnja nije bez osnova.

"Naši preci, naši veliki gospodari, sve svoje blago su uložili da ostave trag o sebi, o snazi svoje vere, o snazi vere svog naroda, da zadive svet. Od njihovog ktitorskog dela ostali su veliki Đurđevi Stupovi, Studenica, Gračanica, Sopoćani, Mileševa... Svo njihovo blago se čuva u tim zidinama. Gradili su naši velikaši, prvo Nemanjići, zatim vlastela srpbska, pa je prošlo vreme pa je nastao muk građevinski, ono vreme kad Srbi opet nisu mogli bez bogomolja, kada su ih gradili od drveta i na saonicama prenosili da se sklone od Turaka. Pa je stiglo oslobođenje, pa su Karađorđevići, Obrenovići ponovo počeli da iz pepela dižu, nadziđavaju ruševine. Onda je stigao nesrećeni 20 vek, po mnogom zlu znan, vek u kome se malo šta gradilo. Ali zadnjih petnaest godina ponovo su Srbi okrenuli pogled u nebo, pogled ka Bogu i dogodilo se čudo. Prema izvorima iz naše Patrijaršije u periodu od 1985. do danas podignuto je oko 1000 hramova u zemlji Srbiji, srpskim zemljama i u rasejanju, podignuto ili obnovljeno. Takav poduhvat građevinski nije zapamćen u našoj istoriji. Mi se dičimo obnovom Pećke Patrijaršije u 16. veku kada je negde oko 250 hramova obnovljeno ili novo podignuto a danas imamo hiljadu. Dogodilo se da su mnogi počeli da grade, da se okreću Gospodu, da traže spasenje u hramovima i nikla su nova građevinska dela, hram Sv. Save na Vračaru, hram u Podgorici, u Americi, Australiji, mnogi hramovi koji imaju kolektivne ktitore, sabrani narod kako se i nekad radilo u Srbiji. I naravno postoje pojedinci koji su osvetlali obraz i rodu i odužili se Gospodu Bogu. Gospodin Veljko Ralević je sav svoj imetak uložio da obnovi manastir Kaludru kod Berana, manastir Ćelije, posvećen Svetom Luki. Darivanje na ovaj način je ono što je najlepše očuvano iz naše baštine, iz naše prošlosti. A Dragan Tanasijević je ovekovičio to okom svojih kamera i svojim srcem", rekao je mr Dušan Milovanović istoričar umetnosti.

NAROD KRSTA I VASKRSENjA

"Velika je radost u obnovi a obnova je u suštini naše vere i najviše je svojstvena hrišćanskoj veri zbog Vaskrsenja Hristovog. A mi smo narod Krsta i Vaskrsenja, ne bi bilo dovoljno reći da smo samo narod Krsta kao hrišćani nego i Vaskrsenja a da je to tako pokazuje i divna vaskrsla svetinja posle razrušenja u zlo tursko doba koju je iz pepela vaskrsao njen ktitor Veljko Ralevič. Naravno, obnovio je onako kako se obnavljaju svetinje, prvo je sabrao veru u svom srcu i sećajući sesvojih predaka, zatim je razvijao veru i ljubav svuda gde je živeo i gde ga je Gospod upućivao. A evo, u svom zrelom dobu kao što i priliči našem rodu i potomcima Svetih Nemanjića, rešio je da prinese Gospodu Bogu na dar ovu divnu svetinju. Manastir Kaludra je inače, manastir prvenac među, sada već brojnim obnovljenim i novopodignutim manastirima u obnovljenoj eparhiji budimljansko nikšićkoj.

Pošto je ovo izložba fotografija Dragana Tanasijevića rekao bih neku reč o svetlosti, jer fotografija je fenomen svetlosti, naravno ovde se radi o umetničkoj fotografiji, Dragan je uhvatio treptaje te nebeske svetlosti. A naše crkve su u potpunosti orijentisane prema svetlosti, najsvetiji deo crkve - oltar okrenut je prema Istoku odakle izvire svetlost. A Istok i sunce istočno koje izlazi u ranom jutru je simbol naše vere, simbol večnoga sunca pravde a to je Hristos Gospod koji nas obasjava večnom Božijom svetlošću, i obasjava puteve našega života, i daje smisao našim zemaljskim putevima. Naravno, u našoj veri jedan od osnovnih motiva i pokretača je ne ova sunčeva svetlost, nego ona Božija svetlost koja sija u našoj veri a koju je Gospod Isus Hristos projavio na Gori Tavorskoj i koja je zasjala na licu Mojsijevom na Gori Sinaju. To je svetlost vere pravoslavne. E, tu svetlost koja je simbol večne Božije svetlosti, njezine divne oblike pokušao je da uhvati naš umetnik Dragan Tanasijević. Poseban značaj imaju fotografije naših svetinja, fotografije onih simbola svetlosti koji osvetljavaju puteve našega života i ispunjavaju smislom naše dane. Obnova manastira Kaludre pokrenula je mnogo toga, pre svega, zaživela je i propojala ta drevna nemanjićka svetinja zahvaljujući ktitorstvu Veljka Ralevića, pa freskopisu Dragomira Jašovića koji se takođe igrao sa onim treptajima svetlosti i pokušao da projavi božansku svetlost preko svetih likova, oslikanih u hramu. Obnova manastira Ćelije Kaludra pokrenula je i ovakve svečanosti i sabranja i na Limskim vodama dole i ovde u stonome Beogradu i do naše dijaspore. Velika mi je radost što je ova obnova dala takve plodove", rekao je vladika nikšićko budimljanski Gospodin Joanikije.

image


SA SVETE GORE U CRNU GORU

Iguman manastira o. Onufrije došao je sa Svete Gore u Crnu Goru.
"Svoje školovanje sam otpočeo na Cetinju, tu sam završio Bogosloviju a rektor i predavač, profesor i vaspitač bio mi je sadašnji vladika budimljansko nikšićki Gospodin Joanikije i to je da kažem, jedini i najveći razlog zbog čega sam došao baš kod njega u eparhiju jer je to jedna duhovna veza od ranije, iz perioda srednjoškolstva. Kada sam došao u Kaludru, manastir je već bio obnovljen, tu su bile sestre monahinje koje su kasnije prešle u drugi manastir. Dakle, manastir je obnovljen, a sada nam predstoji duhovna obnova te žive crkve, na nama je da podignemo tu živu crkvu od vernika, meštana, da širimo po Srbiji.
Komunizam je, naročito u Crnoj Gori ostavio dosta traga pa mi se čini da ljudi još uvek imaju neku bojazan, strah, granicu da uđu u manstirsku portu, u crkvu, da se krste, da se vrate svojim običajima, da slave svoju slavu, da se venčavaju, da pozivaju sveštenike u kuću. Ali svakog dana je sve više pomaka.

Manastir Kaludra je na specifičnom mestu, u jednom klancu, malo dalje od naseljenog mesta i pored dobrog puta ljudi retko dolaze. To je i planinski predeo pa je zimi teško doći a u letnjim mesecima ih je više. Posebno dolaze mladi," kaže o. Onufrije.

- Savremeni svet je u suprotnosti sa hrišćanskim vrednostima, kako biti hrišćanin?

- Za hrišćane nikad nisu bila laka vremena. Hrišćani su uvek živeli u nekom svetu koji je manje ili više bio nehrišćanski, koji ih je progonio, sada nemamo takav progon ali postoji negativan odnos prema crkvi. Hrišćanin nikada nije bilo lako biti, tako da ni danas nije ništa ni lakše ni teže. Dakle, moguće je, najosnovnije je nedeljom ići u crkvu, kada čovek ima vremena da drži crkvene a pre svega, Božije zapovesti, da drži postove, da se ispoveda, pričešćuje, sluša svoju crkvu, svog episkopa koji je glava crkve, svog sveštenika, duhovnika i onda će i Bog pregaocu dati potreban mir.

- Vernici danas odlaze u manastire i tamo traže svoje duhovnike. Šta Vi mislite o tome?

- Crkva je narodu dala parohijske sveštenike upravo sa tim ciljem da oni budu duhovnici tom narodu, jer oni svakodnevno provode vreme sa svojom pastvom, sa svojim parohijanima, oni su u istom ritmu života, žive u tom gradskom okruženju i oni često mogu lakše da razumeju običan narod u gradskoj vrevi od monaha koji žive često izolovani, povučeni, koji nisu baš u toku svih događaja. Naravno, narodu je uvek nešto što je malo dalje privlačnije, pogotovo ako je to nešto malo mističnije onda to ljude više privlači. Ali, u suštini, nema razloga, jer je blagodat svuda, samo ako je mi vidimo.

- Mladi odlaze u manastir, pokušavaju da tamo ostani a onda se vraćaju, pa često nisu ni u manastiru, ni u svetu.

- Upravo zato i postoji u svakom manastiru iskušenički period. To je period kada da kažem kandidat za monaha, da se tako grubo izrazim, prvo proverava sebe a onda i njegov duhovnik, starešina manastira, episkop, druga bratija u manastiru proveravaju njega da li je on za to i da li je to za njega, za njegovu dušu, kao što ne možemo sad svi da budemo u braku i da se bavimo jednim poslom, tako ne možemo ni svi da odemo u manastir, potreban je jedan unutrašnji priziv, priziv Božiji da bi mogli da odemo, da krenemo u manastir. A onda kad već krenemo kao što je rekao Gospod, orač koji stavi ruku svoju na plug, da se ne okreće za sobom. Znači, kad smo već krenuli da ostavimo to iza sebe taj svet, taštinu svetsku i da idemo samo pravo, pravim putem slušajući svog duhovnika, jer uvek se i bratija okuplja oko duhovnika, znači okuplja se oko epsikopa, starešine manastira, mora da postoji ličnost koja okuplja ljude.

- Kako objasniti priziv Božiji?

- To mogu da razumeju samo oni koji imaju taj priziv, to je malo specifično, teško je objasniti."

- A lepota monaškog života?

- Jedan sveti otac iz egipatske pustinje je rekao još davno, kada bi svi znali kako je lepo biti monah svi bi ostavili svoj život i krenuli u manastir. Pa je onda isto rekao, kada bi svi znali kako je teško biti monah niko nikada ne bi otišao u manastir. Lepota je čitav monaški život a teškoća je, ta borba u iskušenjima koja opet stvara tu lepotu pobede", govori o. Onufrije, iguman manastira Ćelije Kaludra.


image


Ljiljana Sinđelić Nikolić

Pročitano: 4735 puta