MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DECANI SU ZA MENE MERA LEPOTE



...mera uzvišenog, mera dobrote, nešto čime se sve u životu meri, kaže Radmila Mišev, glavni i odgovorni urednik časopisa za decu “Svetosavsko zvonce”

"Pričanje je počinjalo u proletnja predvečerja kad može do sumraka da se sedi napolju i pomalo drhturi, jer planinski vetar najavljuje noć. Sedelo se u zajedničkom zelenom dvorištu, velikom, pravougaonom prostoru, na čiju su kraću i dužu stranu nanizane zgrade, a naspramne su oivičene voćnjakom i koštanovim brdom. Kad se na udaljeni kraj spuste duge senke koštana, počinjao je čudesni svet priča....", otkriva nam Radmila Mišev svoju tajnu o tome gde je i kako zavolela, naučila, oživela priče. Bilo je to na Kosovu i Metohiji, u Dečanima gde je odrasla. Tada je počelo i evo traje do danas. Radmila je objavila preko 300 priča u raznim časopisima, bila je urednik Dečjeg programa na "Radio Svetigori", urednik je pravoslavnog časopisa za decu "Svetosavsko zvonce". Na Kosovo i Metohiju stigla je iz Zagreba gde je rođena.

"To je čudna porodična priča. Moji su stigli u Dečane jer je moj otac to osećao kao potrebu. Očevi su iz Crne Gore a mamini iz Dalmacije. Sada sam odsečena od svih korena, praktično svi su iz inostranstva. Ovaj narod je rasejan, takva nam je sudbina. Došla sam na Kosovo sa sedam godina. Pamtim dolazak, pamtim Dečane, pamtim Kosovo. Sećam se odlično Dečana iz tog vremena, tamo nije bilo ničega a opet je bilo svega, bili smo prebogati pričama, igrama, ljubavlju. U našoj zgradi od četiri stana bilo je devetnaestoro dece, susedna veća zgrada imala je pedesetak dece, pa sledeća isto toliko, i kad ujutru krenemo u školu izgledalo je kao da čete đaka idu u školu. Sećam se i tog divnog senovitog mesta na Bistrici, iznad manastira Dečani, koje smo zvali Kaluđerski vir. Tu se volelo, plivalo, smejalo, pevalo, po nekad malo plakalo, već prema prilici. Neko od starijih je morao da ide sa nama, jer to nikada nije bilo potpuno sigurno područje, nismo smeli nigde sami. A onda bi majke došle, ne sve, nego nekoliko njih i donosile ručak za svu decu. Nosile su se velike šerpe sa letnjim specijaliterima, koje su prethodno odnele u pekaru da se ukrčka. Čitav komšiluk bi se sjatio oko velike šerpe ili đuveća. Nikad više, niko od nas, nije osetio taj ukus, reke, leta i toplog ručka. Bilo je to čudesno vreme, ljudi koji to nisu doživeli izgleda im ponekad i smešno ili bezveze, ne vide šta je tu bilo lepo."

- A šta je to bilo lepo?

- Bio je izuzetno bogat duhovno intelektualni život, nismo imali TV, mnogo smo čitali, imali smo bogatu biblioteku i mi u kući, a i mesna biblioteka je stvarno bila bogata. To što se čitalo je jedno, ali mi smo se i igrali tog pročitanog. Svaka knjiga koja se pročita morala je da se prepriča svima i onda bi posedali svi zajedno i pričali. Čini mi se da je tu negde izbrušen moj dar pričanja, pripovedanja, zato što je glavni bio onaj ko je umeo najlepše da priča a to je nešto što se stiče, dar mora da bude dat a ostalo se stiče čitanjem i pripovedanjem, jer ako ne pričate zanimljivo onda vas niko ne sluša. Onda smo se igrali filmova i sve je to nekako bilo zajedno, niko nije bio izdvojen, niko nije bio sam, niko nije imao viška vremena, svi smo svoje obaveze ispunjavali, ali smo imali i dosta vremena za nas, za čitanje, za igru, svi smo bili sigurni, zaštićeni, sve porodice su se dobro slagale, imali smo tu sreću, tad se nekako mirnije živelo. U toku čitavog mog školovanja na primer, nikom nije umro roditelj, tako da smo bili i tog stresa oslobođeni, ono što je danas često tada toga nije bilo, svi su bili živi i zdravi, niko nije bio razveden, nije bilo ni tih trzavica, jedna zdrava prirodna sredina. A tek manastir Dečani, to je posebna priča. Manastir je bio naša druga kuća. Monasi sa divnim igumanom Makarijem primali su nas kao svoju decu. Dođemo u manastir, otrčimo prvo na med, pa u crkvu, pa u konak, pa opet u crkvu. Vreme branja jabuka je nešto što je ostalo isto tako zauvek u sećanju. Pomagali smo da se oberu jabuke a posle bi tokom čitave zime jeli te jabuke. Dečanske jabuke su imale neki poseban ukus. Da li je to bio ukus mladosti, ukus detinjstva ili ukus jabuka ja više ne mogu da razlučim, ali bio je divan."

- Sa Kosova stižeš u Beograd.

- To je bilo 1968. godine na studije, pa to je bilo jedno potpuno drugačije vreme, tu nije bilo neke čvrste vere. Mi smo kao deca sve to primali kao prirodno i normalno a kad sam stigla u Beograd činilo mi se kao da je to ostalo tamo, na Kosovu, u našem manastiru. Ne mogu da kažem da su te godine studiranja bile duboko verujuće. Ali valjda treba čovek da sazri, ja hvala Bogu nisam lutala po nekim sektama, nego eto tako, po raznim filozofskim pravcima, čitala, učila, proučavala. A onda je došlo vreme, ispuni se punota vremena, kada sam ponovo zaronila u svet duhovnosti. Nedokučivi su putevi Gospodnji. Na veliku radost moju, Bogu sam blagodarna, da mogu da radim posao koji beskrajno volim a to je urenjivanje časopisa "Svetosavsko zvonce". Lepota rada sa decom je u čistoti. Svakoga dana bez obzira šta se dogodi kad na moj sto dođu gomile koverata sa njihovim pismima, crtežima, sastavima, tekstovima to ne može da me ostavi ravnodušnom, ja se obradujem, nekad se svi u redakciji nasmejemo i onda je mnogo lakše raditi, napunim baterije svaki dan ponovo. Deca odgovaraju ljubavlju, deca osećaju, znaju, čistog srca veruju. Dobijamo pisma, obraćaju nam se deca koja su izgubila najbliže, majku, dedu, babu i pišu "Zvoncu" a mi im odgovaramo lično, savetujemo ih, kažemo da treba da plaču jer se neka uzdržavaju želeći da budu kao veliki. Plači dete ali nemoj da očajavaš, jer ovo nije kraj. Kaže jedno dete, mnogo mi je dugačko da čekam do drugog dolaska Hristovog da se svi vidimo. Deca osećaju, dobijaju tu divnu, tihu utehu u vremenu besmisla, oni dobijaju smisao a čovek koji ima smisao ne kreće za drogom, sektama, razvratnim životom i svim ostalim što ovaj svet nudi. Došlo je vreme kada nema sivih tonova, samo je crno i belo, za Hrista ili protiv Hrista, nema sredine. Zato je važno da deca idu na veronauku, deca ne lažu, kroz dečija usta anđeli govore. Preko radosti dece radost Pravoslavlja ulazi u kuću."

- Ima i roditelja koji neće da dovode decu, ne daju im, kao da se plaše.

- Nikako ne mogu da ih razumem, boje se dobra, boje se da će deca naučiti nešto dobro, da će poštovati svoje roditelje, da će poneti dobru pouku, voleti svoje bližnje. Ne mogu da svhatim, kako je dobro sve ono drugo što se dobija na ulici, sa TV a nije ovo što traje dve hiljade godina i delotvorno je, ali ne treba navaljivati. Uvek prići sa ljubavlju, pa ko se odazove. Hristos je govorio kada je pričao o sejaču i semenu, važno je sejati pa će neko zrno da padne u trnje, neko na kamen, neko na suvu zemlju a neko na plodnu zemlju i rod da donese. Znači, svi mi koji na bilo koji način učestuvjemo u ovom misionarskom poslu, da li kao novinari, u medijima, kao veroučitelji ili drugačije, naše je da sejemo pa ko odabere, jer i Gospod je rekao ko hoće neka ide za mnom. Biti hrišćanin nikako ne znači poznavati nekakva pravila, nego biti, biti svim svojim bićem, i ako se prigrli Hrist svim bićem onda ništa nije teško. Jedino što moramo da se trudimo da budemo bolji, jer džaba pričamo o drugima ako primerom ne pokazujemo."

- Znaš li ti nekog ko se poboljšao, ko je postao bolji živeći po Hristovim zapovestima.

-Znam mnoge, a čula sam nedavno priču jednog mladića koji mi je rekao da nikakvog dodira nije imao sa verom, ni njegovi roditelji, ni deke ni bake, jer nama rastu generacije gde ni dedovi ni bake nisu kršteni. On se druži sa jednim divnim mladim čovekom koji je vernik, kao i cela njegova porodica. Taj mladić se njima oduševio, kako su skladna porodica. Onda je shvatio da su oni pravi hrišćani, zaitneresovala ga je vera upravo zato što je video da su oni nekako drugačiji na mnogo bolji način, ničeg tu nema preteranog, sve je normalno, lepo, prirodno, ali toplo, oblagodaćeno. Upravo ta toplina, ta ljubav prave hrišćanske porodice, male crkve privukla ga je i dovela na pravi put", govori Radmila Mišev, a njena kazivanja mogu se pročitati i u knjizi "Priče iz smeđe sveske", čije nas je drugo dopunjeno izdanje nedavno obradovalo.


Ljiljana Sinđelić Nikolić

Pročitano: 4095 puta