MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ČUJTE,ČUJTE!



Došlo je vreme da se na kratko odmorim od ovog bloga. Zapravo, neće to biti odmor, jer neću napuštati kuću ili ići negde. Mislim da bi se taj odmor pre mogao nazvati „izolacija,“ iako bih mnogo više voleo da sam na odmoru. Skoro tri godine nisam bio na odmoru. Zbog ekonomske krize u Njujorku, bio sam otpušten sa posla. Nisam imao gde da odem. Razgledao sam Njujork mesec dana, sve dok mi nije istekla renta. Posle toga sam autom vozio do Orlanda da bih posetio Universal Studio i prisustvovao Halloween-u, a i da bih duž istočne obale posetio svako mesto vezano za Edgar Alan Poa.  Očekivao sam da ću dobiti novo radno mesto u Bostonu. Koliko sam tada uživao u svemu tome? Nije to bio istinski odmor za mene, već trošenje svakog, pa i poslednjeg dolara sa mog bankovnog računa.

Najavljeno otsustvo je iz ličnih razloga – zbog pitanja koje moram da rešim, a koje sam odlagao zbog Pedesetice i postavki tekstova na sajt. Na kraju, postavljanje tekstova uvek je bilo najopuštajući i najprijatniji trenutak u mom radnom danu za protekle dve godine. Bilo je to najbolje iskustvo za momka sa nekoliko diploma.

Nadam se da ću nastaviti sa svakodnevnim postavkama tekstova kada se neke stvari reše u mom privatnom životu. Očekujem da će to biti za nedelju dana, a možda i duže. Nastaviće se izmene i dopune na sajtu i biće objavljivane na Fejsbuku i Tviteru.

Ako ste u potrazi za novim materijalom za čitanje, uvek možete da posetite moju knjižaru i finansijski podržite ovu misionarsku službu. Za one koji su naručili moje knjige, mada je većina narudžbina isporučena, neke narudžbine su još uvek u procesu pripreme i biće poslate krajem meseca.

Hvala vam za vaše molitve i velikodušnu podršku.

Džon Sanidopulos, urednik bloga Mystagogy
 
*   *   *   *

Tokom protekle dve godine od mojih čitalaca sam dobijao mnoge ohrabrujuće i-mejlove. Iako sam ovo smatrao ličnim do sada, smatram da će prosečan čitalac biti iznenađen sa koliko sam se promena suočio u životu tokom mog skromnog misionarskog rada. To me je potsticalo da radim još više, i ako Bog da, isto nastavim u budućnosti. Ipak, zajedno sa ovim ohrabrujućim i-mejlovima dobijao sam i pitanja koje sam obećao da odgovorim u nekom trenutku, ali sam retko imao vremena za to. Dakle, sada ću odgovoriti na poslednjih pet pitanja koje sam dobio. Ona mogu biti odgovorena hronološki, te ću ih tako i organizovati.

Pitanje 1: Kako je započeo Vaš put u Pravoslavnu veru?

Dopalo mi se kako je ovo pitanje formulisano, jer osoba koja ga je postavila zna da sam rođen u pravoslavnoj porodici. Mog pravoslavnog puta se sećam još od najranijeg detinjstva. Priča je duga i komplikovana, ali se nadam da ću je jednog dana napisati celu, tako da ću se sada osvrnuti samo na nekoliko stvari, govoreći o mojim pre-tinejdžerskim godinama. Pošto se priče iz „koleveke“ retko pričaju, počeću od početka.

Ustvari, moje najranije sećanje doseže do vremena kada sam bio dete manje od godinu dana, kada mi se nešto paranomalno dogodilo. Sedeo sam u svojoj stolici za bebe kada je majka otišla da uzme nešto iz kuhinje. Nad stolom je bilo upaljeno svetlo. Dok sam gledao u to svetlo odjednom sam video čoveka u odelu iz XVIII veka, sa osmehom na licu, koji me je gledao dok je sa glavom na dole hodao po plafonu. Verujem da je čovek stavio prst na usta i rekao mi „Psttt“, kako ne bih podigao galamu. Sa strahopoštavanjem sam gledao u čoveka na plafonu i to se zauvek urezalo u mom sećanju. Da li je to bilo paranormalno iskustvo ili ne, ne znam, ali svakako nije bilo poslednje koje sam imao.

Imao sam normalno detinjstvo sa ocem koji nikada nije išao u crkvu  i majkom koja je svoju decu vodila u crkvu možda jednom ili dva puta mesečno. Jedina istinski pobožna osoba u celoj porodici bila je moja baka po ocu, ali ona je živela u Grčkoj. Video sam je samo nekoliko puta u ranom detinjstvu. Ona mi je pričala zadivljujuće priče o Svetima kao što su Sveti  Georgije, Sveti Dimitrije, i o antičkim grčkim junacima kao što je Herkul. Kad god bi završila priču molio sam je da nastavi i ispriča nešto novo. Kasnije, u mojim tinejdžerskim godinama, ona će i dalje igrati značajnu ulogu u mom duhovnom formiranju.

Kada sam išao u crkvu tada, naročito pre nego što sam napunio sedam godina, gledao sam u vitraže na staklu zamišljajući druge svetove i dimenzije. Moja soba bila je jedina u kući koja je imala molitveni ugao sa uvek gorućom crvenom električnom sijalicom ispred ikone Presvete Bogorodice. Legao bih noću u krevet i pitao se da li Ona može da me vidi, jer mi je izgledalo da uvek gleda pravo u mene. Sa pet ili šest godina pošao sam u nedeljnu školu. Sve što smo tamo radili bilo je sastavljanje slagalica u obliku ikona i crtanje krstova, što je bilo smešno. Pričešćivao sam se jednom godišnje na Veliki Četvrtak, ali uvek sat vremena nakon Svete Liturgije. Najuzbudljivija stvar u svemu tome bilo je popiti veoma ukusnog vina, a zatim sa porodicom otići u IHOP restoran i narušiti jednodnevni ili dvodnevni post, koji bi se onda nastavljao za Veliki Petak. Majka se uvek brinula da na Veliki Petak popijemo kašičicu sirćeta, u znak sećanja na patanje Hristove. Praznik Vaskrsenja Hristovog bio je sav u znaku hrane, ali svake godine bismo išli na ponoćnu službu, stojeći 10-15 minuta napolju sa brojnim masom, dok se ne bi čulo „Vajstinu voskrese!“ Onda bismo odmah požurili ka kolima, kako bismo što pre stigli kući i otpočeli praznik. Trebalo mi je mnogo godina da shvatim da se za to vreme nešto dešavalo u crkvi.

Verovatno najmudrija stvar koju je moja majka uradila za mene bila je kada sam imao sedam godina. Upisala me je u nedeljnu školu i pitala parohijskog sveštenika da pomažem u oltaru, iako sam bio premlad u  tim danima. Kao pomoćnik u oltaru bio sam primoran da naučim nešto i da pratim Bogosluženje tako da barem moj um nije mnogo lutao. U mojoj prahiji prostor u oltaru bio je neka vrsta “ekskluzivnog kluba,” gde su se starija, „kul“ deca okupljala, i mada je većina njih koristila oltarski prostor da bi se sastajali, moj sveštenik je sa njima pažljivo postupao, kako bi osigurao da dolaze u crkvu, a ne da ih zauvek odvrati od nje. U tim godinama pomagao sam svešteniku u oltaru možda jednom ili dva puta mesečno (kada bi počeo letnji raspust, prestajali bi odlasci u crkvu do jeseni), a ostale dve, tri nedelje, otac me je vodio na fudbalske terene kako bih igrao fudbal sa njegovim prijateljima. Dok sam bio mlađi, igrao bih se negde sam ili sa nekim detetom, koje je neki drugi otac doveo, ali kako sam bio stariji, uvodili su me u igru, a ja sam bio uplašen, jer su neki igrači bili poluprofesionalci u Grčkoj, a njihovi udarci su bili brzi kao munja. Igrali su ozbiljno, međutim, svaki put kada bih nešto pogrešio bukvalno bih bio psihički i fizički zlostavljan od muškaraca tri puta starijih od mene, uključujući  i moga oca. Kada sam posato tinejdžer, prestao sam da idem na fudbal i odlučio da bi bilo bolje da češće idem u crkvu.

Moja prva od mnogih životnih kriza bila je kada sam imao sedam godina. Tada sam se prvi put suočio sa realnošću smrti. Imao sam dve starije sestre koje su imale svoje prijatelje, a ja sam često ostajao sam i igrao se sa svojim zamišljenim drugovima. Jednoga dana majka mi je rekla da je imala spontani pobačaj sa prvim detetom, koje je bilo dečak. Od tog trenutka mesecima sam razmišljao o smrti, a moj zamišljeni prijatelj za igru bio je moj stariji brat, koji  je umro u majčinoj utrobi. Legao bih svake večeri u krevet sa željom da umerem, kako bih razumeo tajnu smrti. Na kraju sam došao do zaključka da je život ništa drugo do san u snu, a sve što sam video bilo je iluzija koju sam izgradio u svom umu dok je moje stvarno “ja” lebdelo negde u svemiru. Jedne večeri, dok sam sedeo na zadnjem sedištu očevog automobila između moje dve sestre, pitao sam majku: „Majko, zar život ne izgleda kao san? Da li je život san?“  Mislila je da je moje pitanje slatko i da sam pametan, ali ostalo je na tome i to me je samo učinilo još više frustiranim. Pa sam zaključio da je život zaista san i iluzija...nekako...mada ne „zaista.“

Kada sam bio u  srednjoj školi, nakon deset godina, došao sam do poznatog citata Edgara Alan Poa, negde u 1,000 stranica dugoj biografiji oca Serafima Rouza: „Zar sve što vidim, il' tu jesmo, to tek je san u snu?“ Ovaj citat iz pesme „ San u snu“ zauvek je formirao vezu između mene i  gospodara Makabre (gospodara Smrti), a kamoli činjenica da smo obojica bili rođeni i da smo obojica patili u Bostonu.

Tih dana sam po prvi put bio faciniran biblijskim pričama. Nikada ih nisam čitao, ali svakoga jutra, vrhunac mog dana bilo je buđenje u 7 ujutro kako bih pre škole odgledao seriju crtanih filmova pod nazivom „Superknjiga“. Ovo je bila odlična serija u kojoj su igrala dva savremena mališana. Oni su putovali nazad u vreme, susretali biblijske likove,  i prenosili gledaocima doživljaje iz različitih biblijskih priča. Bio sam oduševljen, zaljubljen u ovaj TV šou, i godinama kasnije, kada sam prvi put počeo da čitam Bibliju, prepoznao sam priče zahvaljujući ovoj seriji, koju sam gledao svakog radnog dana.

Stvari su polako počele da se menjaju kada sam bio peti razred; kada sam bio desetogodišnjak. Do tog vremena sam bio srdito dete i neka vrsta čudaka. Ako bi me roditelji kaznili, mrzeo bih ih. Ako bi mi neko dosađivao i njega bih mrzeo. Jednom su roditelji odlučili da nas presele u bogatiji grad, zbog boljeg školskog sistema. Moralo je da bude tako ili bih morao da idem u školu sa internatom. Ovo me je još više naljutilo. Ali postojalo je jedno svetlo u mom životu. To je bio moj učitelj u nedeljnoj školi, po imenu Džon, koji mi je predavao u petom razredu. Išao sam u Grčku školu od prvog razreda i apsolutno je mrzeo, kao i sve o njoj. U četvrtom razredu sam čak organizovao da isteraju učiteljicu, jer je bila pravi đavo, tako da me polazak u peti razred nije baš nešto radovao. Ali, koliko je moja učiteljica u četvrtom bila đavo, toliko je moj učitelj u petom bio svetac. Bio je student Bogoslovije Časnog krsta u Bostonu, poreklom iz Grčke. Časovi su se održavali dva puta nedeljno; jedan ceo dan bi potpuno posvetio učenju grčkog jezika, a drugi dan bi potpuno posvetio učenju o hrišćanstvu. Sa mojim interesovanjem za „Superknjigu“, uvek sam se radovao danu kada bi nas učio hrišćanstvu, a u to vreme sam mrzeo školu.

Moj učitelj Džon je bio veliki čovek. I dan danas sam presrećan kada pomislim na njega. Pre svega, bio je prvi učitelj koji ne samo da je bio fin, koji nas je voleo, koji je imao blagi osmeh, već onaj čije prezime nikada nismo saznali, jer je uvek insistirao da ga zovemo „Jani“ (grčki Džon). Do današnjeg dana, ostavio je na mene najbližu sliku Hrista. U to vreme osećao sam se prezren i ostavljen od svih, ali on je bio toliko pun ljubavi da od njega nisam osećao apsolutno nikakvu osudu. Kada je govorio o hrišćanstvu, činio je to sa blagom strašću, koja je bila zarazna. Ništa prekomerno, a sve iz srca. Drugi su učenici mrzeli dan kada  bi nas on učio hrišćanstvu misleći da tada gube vreme, a ja sam bio potpuno zaslepljen svakom njegovom rečju. Bio sam stidljiv da mu priznam, ali sam znao da oseća moju oduševljenost, jer sam ga slušao i gledao pravo u oči kad god bi govorio, dok su ostali spavali. Na kraju školske godine poveo nas je na izlet do Bogoslovije Časnog krsta, gde je živeo i učio, što je bila moja prva poseta tom mestu (moja druga poseta bila je par godina kasnije, kada me je otac odveo da vidim Ekumenskog Patrijarha Dimitrija). Obišli smo internat. Pokazao nam je svoj stan i dan završio u kapeli gde nam je održao mali govor. Iz nekog razloga, dok je govorio,  pomenuo me je pred svima, da bi naglasio koliko je bitno da imamo živu veru. Kao da je znao da ću deset godina kasnije ući u istu školu i postati njen učenik.

Ispričaću o jednom danu, koji je zauvek promenio moj život. I ko bi rekao da će mi  se to dogoditi u Grčkoj školi, jer sam je mrzeo najviše u svom životu. Bilo je to kada je dvadesetogodišnji student pričao desetogodišnjacima o ljubavi i praštanju - temi kojom bi uvek voleo da završi svoja predavanja. I uvek je to govorio imitirajući Hristovu ljubav i praštanje. Posle njegove priče, kako je došao u Ameriku iz Grčke i živeo nekoliko godina u Dakoti, postao je veoma rasistički raspoložen prema Crncima i priznao kao hrišćanin koliko veliko zlo leži u mržnji i predarasudima. Objasnio nam je kako je Hrist na krstu oprostio svojim ubicama, a ako je Hrist mogao  da učini tako nešto  šta onda nas sprečava da opraštamo našim prijateljima i porodici ili bilo kome drugom. Sa uzdignutim rukama u raspetoj poziciji  ponovio je Hristove reči: „Oče oprosti im jer ne znaju šta čine.“ Onda nam je objasnio da je Hristovo vaskrsenje pobeda nad smrću. To su bile stvari koje ja nikad pre nisam čuo. Uvek sam smatrao da je Isis Hrist umro na krstu i to je bilo sve. Ovo je bilo prvi put da sam čuo o vaskrsenju iz mrtvih ili sam bar te reči primio k srcu. Do tada, smrt je za mene bila beznadežna; mislio sam da je sve taština.

U tom momentu kao Grinč koji je ukrao Božić, moje maleno srce poraslo je tri puta. Ljubav Isusova rastopila je svu mržnju koju sam ikada imao u njemu. Skinut je ogroman teret sa mojih pleća,  da ne bih više bio ozlojađen i opterećen mržnjom. To je bukvalno bio ukus slobode.

Onda nas je sve postavio da sednemo u krug i pitao je svakog đaka, da li postoji neko na svetu koga mrzimo? Svi su mislili da je ova vežbica glupa, i svako je naravno priznao da postoji na svetu neka osoba koju mrzi. Skoro svi su rekli da mrze ubice, siledžije, nasilnike, itd. Dok sam ih slušao, mislio sam kako je glupo to što govore, iako sam isto i sam pre osećao. Onda je došao moj red i  Džon me je upitao da li postoji neko koga mrzim. Jedina reč koju sam izgovorio bila je „ne“. To je bio jedini logični odgovor mog desetogodišnjeg uma.

Nekoliko meseci kasnije stavljen sam na probu. Uradio sam nešto loše i moja majka me je poslala u sobu za kaznu. Pošto sam bio ljut, u sebi sam rekao: „Mrzim te.“ Ovo je nešto što sam ranije govorio bez kajanja, ali ovoga puta osećaj krivice se pokrenuo u mom biću. Odmah sam se setio Isusa na krstu i lekcije  koju sam  naučio o praštanju. Obećao sam toga dana da nikoga neću mrzeti dok sam živ, pa čak ni reći to u besu, čak iako sam budem bio žrtva mržnje. Do sada, iako mi je 35,  održao sam to obećanja i pored mnogih osuda.

Sledeća faza na mom “putovanju” došla je nakon nekoliko godina, 1988, kada je snimljen film sa Demi Mur „Sedmi pečat.“ Otišao sam u bioskop sa svojom tetkom i sestrama, ali moja tetka nije želela da gleda dečji film, pa je odlučila da gleda film za odrasle. Imao sam 12 godina i naravno da sam pristao. Film je bio jeziv - biblijsko proročanstovo o kraju sveta kao centralnoj temi. Toliko me je zaintresovao da sam te večeri ukrao od sestre KJ verziju Biblije,  koju je od nekoga dobila na poklon i počeo da tragam za citatima navedenim u filmu, jer to je bilo po prvi put da sam čuo o kraju sveta u biblijskim proročanstvima. Našao sam stih i bio sam uplašen.

Ubrzo posle toga gledao sam nedeljnu TV emisiju o biblijskim proročanstvima, koju je uređivala neka kult grupa. Objašnjavali su kako Biblija u Knjizi Otkrovenja proriče stvari kao što su helikopteri. Ovo me je faciniralo  i učinilo radoznalim, pa sam nastavio da tragam za tim u Bibliji.

Iste godine sam odlučio da gledam na TV-u šest sati dugu seriju “Isus iz Nazareta,” jer je to bila godina kada su Pravoslavni i Katolici zajedno slavili Uskrs. Uvek sam voleo sve što je u  duhu različitih praznika. Jedna od velikih stvari u ovom filmu, pored toga što prikazuje najboljeg u filmskoj istoriji „Isusa“, koji je ozbiljno odigrao ovu ulogu, bilo je njegovo korišćenje različitih starozavetnih proročanstava koje pretskazuju dolazak Isusa. Nikada nisam znao ranije da je dolazak Isusa pretskazan stotinama godina pre njegovog rođenja. Ponovo sam bio zapreprašćen. Shvatio sam da je hrišćansto religija mnogo velikih i prijatnih iznenađenja. Bila je to prva Svetla nedelja koju sam proveo u crkvi i sve mi se učinilo tako realnim. U to vreme posetila nas je naša baka iz Grčke i donela mi je na poklon grčku dečju Bibliju. Jednoga dana istu knjigu sam pronašao u prodavnici, samo na engleskom, i molio sam majku da mi je kupi, jer je KJ verzija Biblije bila je mnogo teška za mene. Period kada sam zaista ozbiljno počeo da shvatam Hrišćanstvo, bio je kada sam ušao u moje tinejdžerske godine, svakodnevno čitajući moju Bibliju zanimljivih islustracija.

Ali ovo je samo početak moga puta.

Pitanje 2: Ko je na Vas imao najveći teološki uticaj?

Pored Proroka, Apostola i Svetih otaca Crkve, glavni današnji teološki uticaj imala je osoba koja me je i zainteresovala za Proroke, Apostole i Svete oce, a to je otac Džon Romanides. Ovo je kratka istorija o njemu.

Interesantno je da sam oca Džona prvi uput upoznao kada sam kao elektirčar radio sa ocem. Bio sam prva godina na grčkom koledžu. Jednom, otac me je pozvao  govoreći mi da radi u kući jedne starice, katolkinje. Rekao mi je da u njenom podrumu ima gomila starih hrišćanskih knjiga koje je ona spremna da mi da. Otišao sam da radim sa njim i uzeo sam knjige, koje su uglavnom bile stare katoličke mise, katehizme i duhovni radovi objavljeni u ranom XX veku. Prelistavajući jednu od takvih knjiga, pronašao sam isečak teksta iz Boston globe-a od grčkog pravoslavnog profesora iz Bogoslovije Časnog krsta, zvanog Džon Romanides. Pisao je o pravoslavnom pogledima na  NLO i van zemaljskom životu. Bio sam sumnjičav, jer je njegova slika u članku prikazivala čoveka obrijanog sa kolarom oko vrata, koja me je u to vreme potstakla da dva puta razmislim kako on može da bude Pravoslavac. Sveštenik mi je objasnio da mi u Pravoslavlju verujemo da posedujemo večnu dušu ne po prirodi, već po blagodati. Onda mi je rekao još nešto što je odjeknulo u meni: „Ne možete pogrešiti sa Romanidesom.“ Pogođen konceptom da besmrtnu duši imamo po blagodati a ne po prirodi, jednoga dana sam odlučio da bolje pogledam u spise oca Romanidisa. Nakon što sam završio koledž 1998, odmah sam se oženio  i odlučio da se preselim u Severnu Karlinu, gde sam upisao Evangelistički koledž na odseku Filozofija religije, učeći kod najvećih imena evangleističke crkve. Secijalizirao sam apologetiku. Tamo sam bio tri godine, potpuno oduševljen životom u školi, ali na kraju mi nije bilo dozvoljeno da dobijem diplomu, jer nisam potpisao Zakletvu vere, koja je za moj ukus bila malo previše kalvinistička. Bio sam student skoro godinu dana kada sam počeo duboko da proučavam pisce Augustina, Anselma, Akvinskog, Lutera, Kalvina, Vesla i druge velike filozofe i mislioce XX veka sve do Derida. Takođe sam uzimao časove hrišćanske doktrine koja je predavan sa skolastičke perspective, pošto je moj profesor bio veliki obožavatelj  i sledbenik Akvinskog; pitao sam se kako  sve to tako čudno zvuči u odnosu na ono što sam čitao u pravoslavnim svetootačkim tekstovima. Koliko god sam pokušavao da pomirim ova dva stanovišta, nisam uspeo, i samo sam bio zbunjen i izgubljen, na granici napuštanja određenih, ključnih, pravoslavnih doktrina, jer su mi argumenti Akvinskog zvučali bolje i jasnije na neki način. Mnogo smo vremena provodili govoreći o prirodi Boga i čudno mi je bilo koliko sam malo naučio o tome na Grčkom koledžu. Ali duboko u sebi sam znao da nešto nije u redu, posebno sa doktrinom Boga kao Actus Purus, konceptom Božanske jednostavnosti i vizijom Božanske suštine. Tražio sam svuda u mojoj biblioteci i na internetu pravoslavne odgovore o Akvinskom, ali nisam uspeo da pronađem ništa dovoljno ubedljivo i racionalno. Onda sam pogledao u knjigu Endrju Sopka pod nazivom „Prorok rimskog pravoslavlja: teologija oca Džona Romanidesa,“ koja je upravo bila objavljena i kupio sam je u nadi da započnem moje izučavanje oca Romanidesa. Kada sam pročitao prvo poglavlje, koje sadrži raspravu, koju je vodio sa njegovim profesorom Panajotisom Trembelasom, bio sam još jednom oduševljen. Sve stvari koje su me uznemiravale oko Akvinskog, koje je Trembelas zastupao u raspravi, otac Romanides je odgovorio jasno, na jedan tako ubedljiv način, da nisam mogao ni zamisliti. Došao sam u situaciju da gubim nadu da ću naći odgovore na moja pitanja, a svako od njih je bilo odgovoreno u prvom poglavlju ove knjige. Kada sam je pročitao, istinski sam osetio da sam tek tada postao Pravoslavni hrišćanin. Novi svet se otvorio predamnom. I od tada sam prikupljao svako napisano delo oca Romanidesa kako na grčkom tako i na engleskom, objavljeno i neobjavljeno, i čitao ih iznova i iznova. Bez oca Romanidesa, osećam da danas ne bih bio Pravoslavac čak ni u životu.

Pitanje 3: Šta Vas je inspirisalo da započnete weblog?

Mnoge stvari su me inspirisale. Bilo bi teško sve njih naborojati, tako da neću ni pokušavati. Rećiću da je moja početna inspiracija bila razdvajanje od moje žene, nakon gotovo sedam godina braka i kasniji razvod. To je bio težak period moga života. Iskusio sam mnogo zla u svetu nakon razvoda, i više nego što sam želeo. Tri godine sam bio bitku da li da uzvratim zlo za zlo, ili da uzvratim dobrim na svo zlo koje se na mene rasplamsalo tada. Lako bih mogao da napišem knjigu o svim lekcijama koje sam naučio u to vreme i verovatno hoću. Posle više od tri godine, osećao sam se kao da sam mnogo vremena potrošio na ovu bitku, a svaki pokušaj da uzvratim dobro za zlo pao bi na neplodno tlo. U trenucima izolacije, odlučio sam da započnem nešto što je na kraju postao ovaj blog, iako na početku nisam znao pravac u kojem sam hteo da idem. U suštini, ovaj blog i dalje ima taj duh, pokriva razne teme, ne sasvim sve pravosalvne, teološke. Nikada nisam razmišljao da ću imati čitaoce. Jednostavno sam uradio to da vidim šta bi bilo i kuda bi me taj blog odveo. Izbrisao sam neke od mojih prvobitnih postova, jer su mnogi od njih pokrivali sadržaje koji bi verovatno sablaznili moje lako sablažnjive čitaoce. Moj repertoar interesovanja bio je širok. U stvari, mnogi od mojih postova i sada sablažnajvaju mnoge ljude, ali morao sam negde podvući crtu. Na kraju krajeva, on je namerno imenovan „blog Džona Sanidopulosa“ i namerno sam odlučio da adresa moje stranice bude moje ime, kako bi ljudi videli da ova stranica objavljuje moja lična interesovanja i  da nemam nameru da njime učinim srećnim bilo koga drugog do sebe samoga. Vremenom, morao sam da ga uokvirim u važne sadržaje i teme, uglavnom Pravoslavnog karaktera. Do današnjeg dana ja i dalje pokušavam da sasadržaj sažetije prikažem. Uvek sam bio frustrian koliko zaista malo ima sadržaja u duhu istinskog Pravoslavlja u svoj jednostavnosti, lepoti i čistoti. Nisam mogao da se setim ni jednog sajta, koji bi Pravoslavlje pretstavio na način koji sam ja želeo da vidim. Bio sam  frustriran da raskolnički starokalendarci i njihova propaganda, koja je primljena za istinu od strane lakovernih i ne obrazovanih, imaju toliko sadržaja na internetu, pa je veliki broj svojeglavih blogera izniklo. Veoma mali broj je pretstavljao grčku tradiciju i Ekumenskog patrijarha na pozitivan način. Ali sam takođe želeo da u sadržaj uključim i rusku tradiciju, srpsku, rumunsku, bugarsku, ...verujem da sam stvorio pozitivan duh ovde, gde ljudi ne moraju da se osaćaju krivi što pripadaju kanonskim crkvama. Zaista nisam počeo da se bavim teškim temama i prestavljam Pravoslavlje koje sam počeo da volim tokom proteklih godina, ali ako Bog da, biće i toga. Mnogo posla treba da se odradi, ali pre svega mnoge dezinformacije na internetu treba da se reše. Ovo je u suštini ono što me je potstaklo da započnem ovaj blog, ali ovo je samo početak dugog puta.

Pitanje 4: Koji od stotine postova koje ste napisali smatrate najvažnijim?

To je zaista teško odgovoriti. Ali, pošto ovo postaje lično, navešću jedan u kojem sam iskoristio citat Svetog Petra Damaskina, a koja se nalazi u Dobrotoljublju: “Ne smemo očajavati čak iako mnogo puta padnemo u greh.” Veoma mali broj ljudi čita Dobrotoljublje, a još manje je svesno ovog poglavlja Svetog Petra. Ni jedan me paragraf Svetih otaca nije toliko pogodio, koliko ovaj kada sam prvi put naišao na njega. Ovo je bilo u vreme studentskih dana, kada sam naglavačke pao u greh očajanja, do te mere da sam izgubio dodir sa stvarnošću i čovečnošću. To je bilo strašno vreme, čak mračnije od mog razvoda koji me je zaista veoma pogodilo, ali Sveti Petar mi je pomogao da se iz tog očajanja izbavim. Bio sam srećan kada sam prvi put postavio taj pozitivan odgovor. Mislim da sam započeo blog da bih postavio ovu poruku kako bi ceo svet mogao da je pročita. Još jedan koji mi se dopada bio je: “Očajnog polako treba voditi ka pokajanju.” Ovo su dve postavke koje meni najviše znače.

Pitanje 5: Prošle godine nabrojali ste Vaših pet najomiljenijih filmova. Koji su vaši omiljeni filmovi za ovu godinu?

Jedno lako pitanje za kraj. Jer pošto se ljudi sablažnjavaju o moja interesovanja, odlučio sam da ove godine to ne činim, ali opet, ako nabrojim mojih deset najomiljenijih filmova, nadam se da ću pomoći ljudima da krenu putem zrelosti i ne osuđuju druge. Ko me poznaje, zna da sam veliki ljubitelj umetnosti, a posebno filma. Evo mojih najomiljenijih deset filmova za prvu polovinu 2011, napisanih redosledom od poslednjeg ka prvom:

10. Podmukao (moj omiljeni horor film ove godine, mada mi se dopao i  film Paranormalne aktivnosti II deo)

9. Zavernik

8. Deveruše

7. X čovek – Prva klasa,

6.Thor

5.Podmornica

4. Pobeda

3.Džejn Ejr,

2.Super 8

1.Ponoć u Parizu

Oprosite, ali filmovi “Drvo života” i  “ Bogovi i ljudi”,  iako dva veoma dobra filma, precenjena su po mom skromnom misljenu. Takođe postoje filmovi koje nisam odgledao, a koje ću možda ubrojati u moju listu 10 najboljih: “Gumeni” i “Ubice.” Verovatno će većina njih ostati zaboravljena, kada dođe vreme za Oskara, jer u narednih 6 meseci  dolazi dosta interesanih filmova, kojima se veoma radujem.
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Popović
27 jun 2011 god.

Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/search?updated-min=2011-01-01T00%3A00%3A00-05%3A00&updated-max=2012-01-01T00%3A00%3A00-05%3A00&max-results=50

Pročitano: 3879 puta