MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

VOLJA ZA SVETLOST



On je postao pravi umetnik tek kada je potpuno izgubio vid.

Majstor za lozu

U životu sam imao prilike da sretnem mnogo izuzetnih ljudi, ali bih Nikolaja Fedohina ipak izdvojio. On nije ni istaknuti naučnik, ni poznati pisac, kao ni uvaženi sveštenik, već ono što me je potreslo do dubine duše da ne samo što budući slep plete predivne korpice od loze (istinska umetnička dela), već i sam vodi svoje veliko domaćinstvo. Pre svega me je zadivio svojim ljudskim osobinama, i svojim čvrstim karakterom. Razgovarajući s njim, iz nekog razloga sam se neprekidno sećao Alekseja Marsejeva, prototipa heroja «Priče o istinskom čoveku». Mislim da je poredjenje potpuno umesno.
Nikolaj je od detinjstva rastao kao i sva druga deca. Od svojih vršnjaka se razlikovao po tome što je rastom bio viši i zdraviji. Oženio se dobrom devojkom iz rodne Pinege, zaposlio se kao nosač tereta, a uskoro je postao i stariji majstor. Svi u selu su ga poštovali i uvažavali. Dobio je sina i ćerku, i činilo se da živi da se raduje. Kao da ništa nije nagoveštavalo nevolje.
«Desilo se to 1994-e, - priča Nikolaj. – Posle posla sam u prodavnici kupio dzak krupe od 50 kilograma i iz centra sam ga nosio kući kroz celu Pinegu. I moj sinčić je bio sa mnom. On je još bio mali, tek što je napunio pet godina. S detetom se ne može ići brzo, a još je i dzak bilo nezgodno nositi na ledjima. Dešavalo se da nosim i po dva dzaka ranije i ništa mi nije smetalo, a ovoga puta sam očigledno priklještio neke nerve na vratu. Kroz dva dana mi je vid počeo da slabi i tako sam oslepeo».

U domaćinsku kuću Nikolaja Fedohina doveo me je sveštenik Oleg Kruglov i popadija Tatjana. Zadivio nas je ovaj neobičan čovek, pun ljubavi prema životu, smirenosti, krotosti i neke neizmerne snage volje. Lepota duše se odrazila i u tim proizvodima od tanke loze, koje on plete na radost drugih ljudi.

Nikolaj je kao lokalna znamenitost, jer je jedini majstor u celom okrugu koji plete od loze. Svojim divnim rukotvorinama, koje su neophodne seoskom domaćinstvu, snabdeo je ne samo svoje meštane već i stanovnike susednih sela. Dobija narudzbine iz Arhangelska i drugih gradova. Nikolaj je sa svojim radovima učestvovao na mnogim izložbama. Unikatnost njegovih proizvoda se sastoji u tome što ih on plete različitim tehnikama i u najrazličitijim veličinama. Pokazujući nam svoje rukotvorine, Nikolaj je donosio nove i nove korpice, neke pletene flašice, vazice, hlebnice – sve dotle dok na kuhinjskom stolu više nije bilo slobodnog mesta.

Nisam nikako mogao da pojmim da je sve to napravio čovek koji ništa ne vidi – ni to šta radi, niti svoj krajnji proizvod.

- Gde si naučio taj zanat? – pitao sam domaćina.

- U Volokolamsku, u specijalnoj školi centra za rehabilitaciju slepih. Tamo su nas i naučili raznim tehnikama: ukrajinskoj, beloruskoj, vjatskoj i drugim. Ja ne mogu da ispletem dve iste korpice, sve su unikatne. Žena mi pomaže da izaberem pruće raznih boja, kako bi lepo ispale. U korpicama se može držati luk, češanj, sve diše. Ženama se veoma svidjaju korpice-kašpo u raznobojnim saksijama. Sa lozom se može isplesti bilo kakav sud, i dodati mu ručke kako bi se mogao okačiti na zid ili na prozor. Naručuju mi korpice čak i za velika vedra.
A materijal sakupljam po obalama reka. Iva raste pod samim bokom. Imamo predivnu lozu, sam je pripremam, potapam, a potom čistim. Iz Volokolamska sam čak doneo i nekoliko žbunova kanadske loze i posadio je oko kuće.

Sve sam

- Ti verovatno moraš da radiš i na domaćinstvu? – pitam Nikolaja.
- Naravno, sve radim sam, jer ko nešto može da mi uradi? – čudi se on, kao da sam pitao nešto očigledno. – Sad mi je i sin otišao u vojsku. Dok sam još imao vid, gradio sam kuću sa prijateljem, a kada sam izgubio vid dogradjivao sam je pomoću pipanja. Naučio sam i eksere da zakucavam naslepo, i daske da sečem po veličini, kao i drva. Kada sam se sa porodicom uselio u novu kuću, već tada ništa nisam video, ali sam remont sam uradio. Zamenio sam pod, postavio novu peć. Istina ne po nivou, jedan ugao se malo iskrivio ali šta da se radi? U početku mi je prijatelj pomagao da je obložim da bude kaljava, a sada već i sam to znam. Napravio sam peć i u kupatilu. Kako kažu uzdaj se u Boga, a sam ne pravi greške!

- Kako nema teškoća, kad je majstora za pravljenje peći i ranije bilo malo, a sad ih skoro ni nema? Eto recimo kako sečeš drva?
- Rukama, kako bih inače? Uzmem kladu u jednu ruku, a u drugu testeru i sečem.
- A ako se posečeš?
- To mi se nijednom nije desilo i mislim ni da neće. U početku mi je to bilo strašno, a potom sam se navikao. Šta da radim? A imam svoje neke trikove kako sečem dasku odredjene veličine...
Nikojaleva jednostavnost «ubija na mestu» i odmah privlači k sebi.
- Žena se verovatno bavi povrtnjakom? – upitao sam ga.
- Zašto samo žena? Zajedno ...Ja kopam zemlju, a ona sadi i zaliva. I staklene bašte sam pravim, a ko će?
Nikolaj je visok, lep čovek čistog srca i iskrene duše. I to je ono što privlači. Čim smo ušli u njegovu kuću odmah smo shvatili da ne bi nikoga izdao niti prevario.

- Ispričaj nam kako si preživeo gubitak vida i smogao snage da staneš na noge.

- Prvih godina je bilo veoma teško, - ne skriva Nikolaj. – Morao sam da se oprostim sa poslom. Postao sam nezaposlen. Sada se trudim da živim neprimetno, retko gde idem. Dosadi sedeti kući neprestano, ali šta da radim. Ranije sam šetao Pinegom i svi su me pozdravljali. A sad me retko, retko ko pozdravi. Ali ja se ne ljutim, a i na koga? Kada idem sa ženom ona mi kaže: «Klimaju ti glavom!» A kao da ja nekog vidim? Drugi put me neko pozdravi po imenu, a ja je pitam: «Ko je to?», ona mi kaže a ja se tog čoveka ni ne sećam.

Naš narod je dobar ali ima i zavisti. Sin mi je otišao u vojsku i to u prestižnu diviziju Dzeržinskog u Moskvi. I već se govorka kako sam ga tu posalo zbog protekcije. A kakva je to protekcija u vojsci? Da je bila protekcija, ostavio bih ga kod kuće. Ja sam ga od detinjstva vaspitavao kako treba da služi vojsku štiti Otadzbinu, i otišao je sa velikim elanom. Naši ljudi se već ne raduju što se nekome krava otelila, već što je uginula. Nema svako snage da se raduje zbog nekoga kome je sve dobro. Jer ako je susedu dobro i tebi je dobro.

- A šta misliš, kako se ta nesreća tebi desila po Božijem dopuštenju ili slučajno?

- Znam da bez Božije volje ne pada ni dlaka s glave. Gospod je to dopustio iz nekog razloga. Od detinjstva sam vaspitavan kao ateista, a i sada se ne smatram da sam duboko verujući čovek. Moja pokojna baka je bila jako verujuća, neprekidno se molila. A ja sam je u detinjstvu stalno pitao: «Zar Bog postoji?», a ona je odgovarala: «Veruj ne veruj, ali Boga nosi u duši!». Tako da sam od detinjstva nosio Boga u duši.

Krstio sam se zajedno sa sinom

- A krstio sam se budući već odrastao čovek, istog dana kad i sin. Kod nas su 1990 godine došli optinski monasi na grob prepodobnog Nikona. Pozvali su sve koji žele da se krste. Skupilo se dvadeset ljudi. Doveo sam sina kome je tad bila samo godina dana. Otac me je pitao: «A jeste li vi sami kršteni?». Njegov pogled je bio tako krotak, tako iskren i čist, da sam odmah pristao. «Ne, - rekao sam, - a zar je to moguće?». «moguće je». Tako smo sin i ja kršteni 8 jula na dan prepodobnog Nikona. Sama služba je trajala više od tri sata. Sećam se da je bio sunčan dan.
I danas imam neprekidnu vezu sa Optinom preko podvorja u Petrogradu. Često odlazim tamo kod svoje sestre u goste i svaki put svratim na Optinsko podvorje na obali Neve. Tamo se nalazi veliki lep hram, vizantijske arhitekture, koga restauriraju već nekoliko godina. Udjem unutra upalim sveću. Kada sam učio u Reutovu obišao sam sve manastire. Bio sam u Josifo-Volockom, Zvenigorodskom. Posebno su mi se svideli s arhitektonske tačke gledišta.

- A kako razlikuješ arhitekturu? – čudio sam se.

- Vid nije jedini našin na koji čovek spoznaje okolni svet. Kod slepih se izoštravaju druga čula. Nedge pridješ, napipaš kladu, ikonu uglavnom na dodir. Kamen ne samo da ima oblik već nosi i neku informaciju. A negde zažmiriš i ugledaš kupolu. Otvara se neki unutrašnji vid. Pored toga razlikujem svetle i tamne nijanse. Imao sam sreće jer sam oslepeo već kao odrastao. Još se sećam kako sve izgleda i mogu sve da zamislim.

- Reci nam da li zavidiš onima koji vide?

- I ranije nisam nikome zavideo, i danas nikome ne zavidim. A zbog čega bih? Šta će se time promeniti? Da li ću zbog toga bolje živeti? Neki danas kažu da je u našoj zemlji sve loše, opijaju se, idu putem manjeg otpora. A ja smatram da je sve dobro. Manastiru se grade, crkve se obnavljaju. Hrišćanstvo je postojalo hiljadu godina i postojaće još hiljadu do samog kraja. Jer ta borba nije dobijena partijskom karticom, već su se Boga sećali i krstić čvrsto u zubima držali, kada su išli u smrt. I kod nas se sačuvao patriotizam i vera u Boga. Kako je naša crkva u Pinegi bila lepa! Video sam je na fotografiji. Uništili su je. U Moskvi je obnovljen Hram Hrista Spasitelja, ali naš narod još nije progledao. Bog se kod nas obično spominje samo kad je nevolja. A ja smatram da se Boga stalno treba sećati. Doćiće vreme kada će se i kod nas u Pinegi izgraditi crkva – kada sam narod to bude poželeo.

- Da li i ti imaš želju da učestvuješ u izgradnji crkve? – izletelo mi je ne baš lepo pitanje. Nekako sam u vreme našeg razgovora zaboravio da je Nikolaj sasvim slep ...

- A kako ja mogu da pomognem? – zbunio se Nikolaj zbog neočekivanog pitanja...A potom je razmislio i dodao: - Gradnja Crkve je – Božije delo, i to nije svakom dato, o tome samo može da se mašta.


preuzeto sa http://rusvera.mrezha.ru/559/11.htm
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 3890 puta