MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BOG JE TU



Ima ih koji nisu dovoljno sigurni da će im Bog pomoći a ja sam tu da im sugeriram ono što ne znaju, da je Bog tu, da nas milost Božija čuje, govori prota Mile, jedan od naših najstarijih sveštenika, stariji je godinu dana od patrijarha Pavla sa kojim je išao u školu.

Protojerej Miodrag Milovanović, prota Mile, postao je sveštenik sa 23 godine. Rukopoložio ga je 1936. godine vladika žički Nikolaj Velimirović. Prota voli da kaže, da je bio sveštenik u tri nezgodne epohe naše Crkve i našeg društva, uoči Drugog svetskog rata, u vreme rata i posle njega. Zabrinutost i predosećanje sukoba obeležili su prve godine njegove svešteničke službe. U to vreme narod nije toliko posećivao bogomolje ali je bio veoma pobožan.

«Kada su veliki praznici, Badnji dan, Božić, Vaskrs, Veliki Petak crkva je puna, narod svečano obučen, duhovno skoncetrisan, osećate da je pripremljen za molitvu. To nas je oduševljavalo i držalo u dobrom raspoloženju i u velikoj nadi da će se i kad nastupi rat sačuvati vera naša Pravoslavna vera i Crkva», seća se prota Mile.

To vreme bilo je specifično i po aktivnostima vladike Nikolaja, koga je narod veoma voleo i cenio.
«O vladiki Nikolaju, svetitelju, ni deset posto čovečanstva ne zna njegovu vrednost, iako je njegovo ime poznato u svetu, ali su društveni razvoj i promene bili takvi da nisu pridavali važnost jednom duhovniku, svetitelju još na zemlji. On je osnovao i uvažavao bogomoljački pokret. To što nismo mi sveštenici uspeli on je učinio, priveo je zemljoradnika, seljaka, narod naš Crkvi. Kad on ide u crkvu masa naroda ide za njim. Pa se često setim vremena Hrista Spasitelja. Hristos Spasitelj je propovedao tri i po godine od jutra do sutra, neprestano, zato je jako mnogo rekao, zapisano je samo malo u Svetim Jevanđeljima. Setim se ulaska Gospoda u Jerusalim, ili kako Gospod Isus Hristos ide na propoved a ljudi za njim, neprestano idu za njim, svakoga dana. To se događalo vrlo često i sa Svetim vladikom Nikolajem Velimirovićem. Kada sam bio bogoslov ponekad sam odlazio na te skupove, bila je to masa naroda skupljena oko vladike. Ja ja bih se ponekad i postideo. Zašto? Evo, recimo, ustaje čovek, zemljoradnik, ima dva ili četiri razreda osnovne škole i drži govor na tom skupu tumačeći Sveto Jevanđelje i Sveto Pismo i slušajući ga, ja mladi bogoslov, ponekad sam se postideo koliko je ušao u smisao i spoznao sadržaj Svetoga Jevanđenja i Pravoslavlja samo sledeći i slušajući vladiku Nikolaja. To je bio neki pokret i u duši i u praktičnom životu našeg naroda, pokret da se što ne znaju nauče a što znaju da zadrže čvrsto pouke Crkve, Jevanđelja», govori prota Mile sećajući se vremena kada je vladika Nikolaj Velimirović učio svoj narod reči Božijoj.

GOSPOD ME JE SAČUVAO

«Imam običaj da kažem malo u šali, da sam u vreme Drugog svetskog rata imao dvanaest života dvanaest bi otišlo i svih dvanaest glava bi bilo smaknuto a kako sam sačuvao ovu jednu ne znam. Božija volja u to verujem. Zašto? To mesto gde sam ja bio, moja parohija bila je blizu Suvobora, Ravna Gora i kao što je poznato tu je bila nepredata jugoslovenska vojska u otadžbini, to je ravnogorski pokret a nametnut im je naziv četnici, oni su nepredata jugoslovenska vojska u otadžbini, nisu hteli da se predaju Nemcima otišli su u šumu. Centar njihove organizacije bila je Ravna Gora, a teritoriji Ravne Gore pripada i selo Koštunići gde sam bio paroh. Nemci su nebrojano puta imale frontalan pokret trupa prema Ravnoj Gori da razbiju organizaciju koja se pojavila u šumi i nađu Dražu Mihajlovića. I mi smo morali da se sklanjamo, da bežimo od te navale, pretresa, to su bili stalni trzaji. Postojalo je i naređenje da se za jednog ubijenog nemačkog vojnika strelja sto Srba i Nemci su to i radili. Mi smo sve to trpeli, strahovali smo i danju i noću, krili se po šumama, posebno muškarci. Bilo je otežano i snabdevanje, jer nije bilo hrane, dolazile su krize za mene i moju porodicu ali ništa mi to nije teško padalo jer sam verovao u dobrotu mojih parohijana oni su uvek doneli najpotrebnije. Narod je dolazio u crkve, kad je muka onda se traži pomoć. Nije bilo nikakvih zabrana, obavljali smo sve Svete Tajne a narod je imao pobožnosti. Morate da shvatite još nešto, najveća okupacija to je skoro petvekovno ropstvo Srbije pod Turcima, ljudi nisu smeli dvoje da se sastaju a sačuvali su veru, sačuvali su naciju, nije uništen narod. To je čudo. Narod je znao da čuva svoju veru i naciju.

image


Rat je prošao i došlo je poratno vreme i čini mi se da su godine nakon rata bile teže nego za vreme okupacije. Za vreme rata sam mogao da se sklonim a od ateista, bezbožnika mi sveštenici nismo se mogli skloniti. Protivnici komunističke vlasti se streljaju, ljudi se noću izvode iz stanova i ubijaju. Ne osuđujem ja ceo pokret oslobodilačke vojske, bilo je tu ljudi kulturnih i sa željom da oslobode zemlju od okupatora ja to shvatam, ali da je bilo jako teško za nas sveštenike to je sigurno. Ne mogu da bacam krivicu ni na koga, ali mogu da svoj lični doživljaj iznesem onako kako je bio. Izbegavam da pričam o jednoj noći, o tome nisam pričao ni najboljim prijateljima i ne znam zašto odmah pređoh na to, valjda što žulja. O tome sam izbegavao da pričam, jer nismo mi svi toliko jaki u veri da verujemo u čuda i u pomoć Božiju, možda bi neko i pomislio, ma priča prota priču. Ali, da je i najveći ateista bio te noću umesto mene u sobi sutradan bi tražio da se krsti, ispovedi i pričesti.»

ČUDO BOŽIJE

«Evo tog događaja. Jedne noći, oko jedan dolazi u moje dvorište naoružana grupa. Mrak. Nema mesečine. Nema svetla. Tamna noć. Ne vidi se prst pred okom. Ulazi u moju sobu vojnik, uključuje džepnu lampu i traži me po sobi, kako naiđe u mom pravcu gasi se lampa, on ponovo okreće lampu ka meni i opet mu se isto događa, on psuje Boga, ja ga čujem jer stoji na dva metra od mene. Rekao sam, samo ti Gospode možeš da me spaseš i neka bude volja tvoja. Njih četvorica pod prozorom sa po dva automata i peti ulazi unutra i ne nalazi me. Da vam pravo kažem, da nisam bio sveštenik, ja bi od tada postao vladika, postao bih monah, isposnik koji ništa ne bi drugo mislio nego samo o Bogu svaki dan. A da sam bio najveći nevernik morao bi tada da poverujem», zaključuje prota Mile.

image


A na pitanje da li je u tim komunističkim vremenima narod dolazio u crkvu, kaže da je to «teško pitanje».
«Narod je želeo da ide u crkvu, jer je već tokom rata preživeo štošta, kad je kriza javlja se i molitva. Međutim, bilo je straha jer su se zaposleni nama sveštenicima žalili da gube zaposlenje ako slave slavu, a moraju da hrane porodicu. Toga je bilo ali je bilo i hrabrih koji su otvoreno dolazili u crkvu, na kraju krajeva nije svuda bilo isto, sve je do čoveka. Video sam više puta svojim očima da stoji pri uglu crkve mladić i zapisuje ko ulazi u crkvu», govori o. Mile konstatujući da je danas situacija mnogo bolja. Kod prote Mileta, koji je sada u crkvi Pokrova Presvete Bogorodice, dolazi veliki broj ljudi tražeći utehu i savet. Razgovaramo o porodici, o mladima.

«Vreme komunizma, bezbnožničke uprave ostavilo je brojne posledice. U školi nije bilo veronauke, roditelji su opterećeni zarađivanjem, deca prepuštena ulici i zato je porodica donekle rasturena, nije da plačemo ali je situacija ozbiljna. Danas nema poštovanja, jedan je filozof rekao, mislim Niče, i ako nema Boga treba ga stvoriti. To je on filozofirao a ja bi mu rekao, ima ga sigurno. Zašto ga treba stvoriti? Zato što se treba bojati zbog nekorektnih, grešnih, neprijateljskih postupaka u životu prema drugom čoveku. Ako se ne boji nikakve kazne, onda čovek radi šta hoće, šta mu se kad dopadne a priroda ljudska je sklona grehu. U svetu materijalizma ne postoji Bog, samo bog stvari. Kako će roditelj koji od svog roditelja nije učio o Bogu nego o Lenjinu, tačnije učen je da Boga nema i kako će sina ili ćerku da nauči Jevanđelskoj istini, životu u veri. A da bi dete poštovalo starije mora prvo poštovati nekoga koji sve vidi, Boga. Došla mi je nedavno jedna draga doktorka moje duhovno dete na razgovor i kaže...prota Mile šta da radim moji sinovi imaju 13 i 15 godina, neće da slušaju. Ja joj kažem...zamoli sina a ona će onako ljutito, šta, da ja molim dete! Onda sam rekao, ako ga budeš molila ima 60, 70 posto mogućnosti da te posluša, a ako mu budeš naređivala neće ni deset posto da posluša. Nema danas omladini naređenja i štapa, to baci, zaboravi, dete mora da oseti da si mu roditelj i da je tvoja ljubav prema njemu prevelika, to mora da oseti pa da ga privedeš na pravi put. Roditelji treba decu da uče Jevanđelskim poukama, da ne čine nikom zlo i da čak ne misle o zlu; da je vera bez dobrih dela ništa o čemu je govorio i apostol Pavle, dobro činite da vam ne dosadi. Ljubav je osnova čovekovog života. Ako ima ljubavi u meni, u vama, u njemu, onda ima ljubavi i među nama. Ljubav je osnova, ali ona čista, hrišćanska ljubav.»

ČISTA LjUBAV

«Kad mladima pričam o ljubavi moram da budem vrlo oprezan, oni misle na telesnu, zagledao sam se, sviđa mi se..Ne, nije to ljubav. Govorim im o hrišćanskoj, čistoj ljubavi. A to znači, ne mogu ni da govorim, ni da mislim, ni da činim nikakvo zlo, čak ni neprijatelju jer je Gospod Isus Hristos rekao, volite čak i neprijatelje. Tu Jevanđelsku ljubav čovek ima u sebi. Bog je ljubav i Bog je hteo da čoveka stvori sličnog sebi i čoveku je dao ljubav i veru, razum, volju i osećanja. Kada čovek ima razum od Boga i ako hoće da posluša taj nazovimo aparat u sebi onda će njegovi postupci biti i razumni i ljudski, jer razum ne greši, čist razum ne greši jer je od Boga. Kad ne bi imao razuma čovek bi mogao bi da radi šta hoće. Ako ne sluša svoj razum onda osećanja odoše, e ne smeju, prvo razum pa osećanja, osećanja prilagoditi našem razumu, to znači konstatovati da li ono što osećamo, da li ljubav prema nekome, naše opredeljenje, naša akcija može biti korisna i nama i drugima i da neće biti štetna nikome. E, ako je to tako onda se slobodno predaj osećanjima, Mladima kažem, onda možeš i da se zaljubiš, i da stvaraš brak i porodicu kad to prethodno sve vidiš. Danas se i nerazumno sklapaju brakovi, našli smo se tu i tu i odmah kod matičara. To je to nerazumno što sam rekao malo pre, nerazumno približavanje, prevladaju neka osećanja, plotska, telesna. Ja njima kažem, deco pričajte, sedite i popričajte uz kafu. Mi nismo mogli mogli u svoje vreme da vodimo takve razgovore koje vi danas možete. Pa pitajte, ej jesi li ti za decu, da imamo porodicu ili si samo ovako za zabavu, jesi li ti za to da izjutra ja spremam doručak ili ti, to se jednostavno sve pretrese, pa kad se složi osamdeset posto idite u brak, ako ne može da se složi ni pedeset posto onda ne idite u zajednicu nikako. To sastajanje pre braka, to je tako bolno za crkvu Pravoslavnu, to je težak greh. Ja ne kažem da u moje vreme toga nije bilo, ne treba biti nepošten, bilo je ali ne toliko, ovo je prevršilo, da plače čovek a šta to vredi. Ja ponekad otvoreno kažem, dete ne shvati ništa loše kad ti ovo govorim, ovaj razgovor shvati kao kad odeš kod lekara, kad on razgovara sa bolesnikom mora sve otvoreno da mu kaže. To je zabranjeno, taj blud, to je veliki i teški greh,» kaže prota Mile koji ima 180 duhovne dece i insistira da oni međusobno kontaktiraju, da se viđaju, sastanu, progovore, da se drže na okupu i pomažu jedni drugima.

Na kraju razgovora pitamo ga i o molitvi. «Mi sveštenici i crkva Pravoslavna držimo mnogo do molitava, čuda, pomoći Božije, to nam je sve u jednoj reči, svemogućnost Božija, ako mi u to ne verujemo ništa od svih naših priča. Mi verujemo u pomoć molitve. Neko kaže, to sugestija sveštenika, pa, neka bude i sugestija a kad to kažem nisam otišao u jeres, neka bude i sugestija. A ja to tumačim ovako, onaj koji dođe da mu čitam molitvu nije dovoljno siguran da će mu Bog pomoći a ja mu sugeriram ono što on ne zna, Bog je tu. Nad svima nama je milost Božija koja nas čuje,» govori na kraju protojerej Miodrag Milovanović, prota Mile, paroh beogradski i direktor Srpske patrijaršije u penziji, duhovnik sveštenstva Arhiepiskopije i ikonopisac.


Ljiljana Sinđelić Nikolić

Pročitano: 4575 puta