MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

O PRAVILNOM I NEPRAVILNOM POSLUŠANJU-2.DEO



S protojerejem Aleksandrom Iljašenko razgovarala je Nadežda Antonova.

- Šta znači poslušanje duhovniku?

- Pokušavamo da rešimo složene lične probleme, razmatrajući ih sa duhovnikom. Možda možemo čak i da pretpostavimo, imajući mnogogodišnje iskustvo opštenja sa njim, šta će on otprilike da kaže, možda ćemo čak i čuti to što smo očekivali, ali ipak setimo se narednog primera. Da li ja uzimam nešto onako kako se samo po sebi podrazumeva zato što je to za mene, ili tražeći rešenje od Gospoda, ali kroz duhovnika, iako čak i unapred znam kakav ću dobiti odgovor. Ipak sam pitao duhovnika, projavivši samim tim neko malo smirenje. I to nisam prihvatio zato što mi to pripada prema nekom mitskom pravu, već zato što sam dobio blagoslov.

- Ali se ne treba obraćati za sitnice?

- Naravno, govorim o važnim životnim problemima.

- Da li je teško ispunjavati poslušanje?

- Ponekad je teško ispunjavati poslušanje. To se dešava onda kada se narušava taj princip koji je tako snažno formulisao Suvorov, kada duhovno čedo želi da nametne rešenje, ili kada je čedo u takvom stanju da prosto ne prima ono što mu govoriš. Treba se smiriti, ući u sebe, na neki način odbaciti stress, pomoliti se Gospodu, da bi nam dao snage da se smirimo i prihvatimo rešenje sa smirenjem, tada ono nije teško. A ako si uporan, i to veoma često nerazumno, tada to zaista izaziva i napor, i preživljavanje, i otpor, to jest čovek počinje da posustaje u duhovnoj borbi, koju svaki od nas treba da vodi. Ali kada se ta borba vodi pod rukovodstvom, onda ona postaje mnogo lakša i donosi dobre plodove.

- Da li u svemu treba slušati duhovnika?

- Ponovo ću se pozvati na Suvorova: “Ja vičem desno, a treba levo, ali me ne slušaju”. Svaki duhovnik – čovek, može da pogreši, ima na to pravo, ali o tome se nekako može suditi, ako razumeš svoj manevar. Koliko je samo Suvorov učio svoje vojnike, da bi razumeli manevar? “Teško je u učenju, a lako u boju”, - kako su njegove lekcije bile teške? “Mnogo znoja, malo krvi”, - koliko su se ljudi trudili da bi bili u stanju da shvate svoj manevar i istog trenutka kompenzuju grešku rukovodioca, koji može potpuno pogrešiti? Uopšte se ne gubi ni kontakt, ni uvažavanje, a nije se gubio ni stvaralački odnos prema delu.
Ponekad postoji super-stvaralački odnos. Šta god da neko pita, čovek odgovara otac je blagoslovio. “Mene je otac blagoslovio” – i počinje da šuruje sa strašnom silom. To je nedopustivo.
Naravno duhovnika treba slušati, ali opet to je prefinjena situacija, koje se Suvorov nije bojao da razmotri: ukoliko on pogreši, treba postupati tako kako zahteva situacija, ne bojati se. ali za to je on sam bio, ponavljam, izuzetno genijalan čovek.

Poslušanje može da bude štetno

Poslušanje može da bude čak i štetno, ukoliko je neduhovno, neiskreno. Ono može da prevazidje čak i korisne ciljeve: biti bliskiji s nekim, izdavajati se, ili gorditi pred okolinom – tada je naravno takvo poslušanje veoma štetno.
Potpuno je nepravilno pretpostaviti razvoj karijere poslušanju Bogu. Proizilazi da su svi veliki ljudi unapred trebalo da sve svoje talante zakopaju u zemlju? Po tome i onaj kome je dato pet talanata, treba da ih zakopa u zemlju, kao i onaj kome je dat jedan, kako bi svi ostali u tom zvanju u kome su i bili. Ali Gospod nas poziva na umnožavanje talanata i darova.
Apostol Pavle kaže da je čovek zadobio mnogo ako je zadovoljan i blagočestiv. Ako si blagočestiv, onda osećaš Božiju blizinu i zadovoljan si svojim položajem – to je veliko obretenje. A ono je usmreno ka ljudima koji su se iz nekog razloga našli na dnu socijalne lestvice. Takvo izgradjivanje medjusobnih odnosa je u suštini kategoričko odbacivanje svakog revolucionarnog puta – hrišćani nikada nisu bili revolucionari, ali su pritom preobrazili svet. Ako čovek oseća u sebi neke darove, onda on treba da ih razvija, i da donese dobar plod tamo gde je prizvan, bila to nauka, medicina ili sfera obrazovanja.

- U savremenom svetu se sve zasniva na tome da treba ići tamo gde se više plaća, da bi se izdržavala porodica, ko je ima, da bi se pomoglo bližnjima i sebi obezbedio opstanak.

- Molim vas, postoji narodna poslovica – riba traži gde je dublje a čovek gde je bolje. Tebe niko ne ograničava. Ali ako tvoja karijera postane tvoj idol, i ako budeš radio dobro da bi imao sve više i više novca, tada je to naravno prava šteta. Ako te tada duhovnik upozori na taj greh, a ti ga ne poslušaš, onda je to tvoja krivica.

- A ako neko ima talenat naprimer sa humaniratnim ciljem, a nauka i kultura nisu tako dobro plaćene kao druge sfere?

- Naravno ovde treba napraviti izbor. Bezuslovno treba izdržavati porodicu, imati mogućnost za nabavku recimo knjiga, kao i pomoći bližnjima. I opet se radi o tome na šta želiš da potrošiš taj novac: radi samoutvrdjivanja – to je jedno, ili radi pomoći drugima – to je sasvim drugo.

Zbog čega se poslušanje smatra dobrodetelji? Etimologija reči “dobrodetelj” se sastoji uod fraze “delati dobro”, to jest poslušanje je put ka spasenju, ka sticanju drugih dobrodetelji. Znači ono je i samo dobrodetelj. Poslušan čovek, u stvari stvaralački poslušan, nije glupan, koji će samo izvrašavati ono što su mu rekli, već je stvaralački čovek.

- Treba li slušati duhovnika od prve reči?

- Što se tiče slušanja duhovnika od njegove prve reči je naravno poželjno. Samo to je sve prilično složeno, jer se dešava da treba objasniti situaciju, i to tako da duhovnik shvati o čemu se radi. Treba se potruditi da se izloži po mogućnosti objektivno. To nije uvek moguće naravno, ali duhovnik treba da pronikne u situaciju, da razabere i shvati šta se u stvari dešava. Čovek je subjektivan po opredeljenju i od toga se ne može pobeći- on je subjekat, a ne objekat, tako da u odnosu na sebe ne može da bude objektivan. Veoma često ljudi govore da nešto nije baš tako i zato čoveku treba pomoći da se snadje u tome što se desilo i da sam shvati. I potrebno je razmotriti neke okolnosti sa duhovnikom. Medjutim često se dešava sledeće – čovek umesto toga što će da razmisli o tome šta će da kaže duhovniku i da se pripremi i maksimalno iskreno opiše situacijhu, iznosi nešto ne baš tako lepo. Umesto da shvati da je to zajedničko delo u kome treba i duhovnik i on da se snadju, on pokušava da duhovniku nešto dokaže. I kada ljudi pokušavaju da nešto dokažu duhovniku to je već pogibeljno delo. Pojavljuje se element nepoverenja i duhovniku, i u stvari Gospodu Bogu, jer čovek ne prilazi duhovniku, već se ispoveda pred Bogom. Duhovnik, sveštenik, ne dejstvuje svojom silom. U tome i jeste stvar što Gospod pomaže i zato se govori o tome da treba osluškivati to što sveštenik govori. Daj Bože da to zaista bude po naitiju.

U čemu je Božija volja

- Kako čovek može da shvati šta mu u datom trenutku duhovnik govori od Boga, a šta ponekad po svom razumu?

- Jednom je kod mene došla jedna vernica i rekla da želi da počne da radi tu i tu. Odgovorio sam joj da ne vidim neku veliku razliku izmedju ta dva mesta. A ona odgovara da želi da živi po Božijoj volji i zato me pita gde tačno da radi. “Ti znaš, - kažem, da ja nisam na takvom duhovnom nivou, da ti kažem Božiju volju”. “Ne, ja ipak želim da znam jer je to važno”. To je zaista važno, ali je Božija volja u tome da ne vredjaš svoje roditelje, da ih poštuješ, da živiš u miru sa svojom okolinom, da bi bila dobra hrišćanka. To su Božije Zapovesti zapisane u Svetom Pismu, I to je – Božija volja. Ako je ti ispunjavaš kako treba, onda će ti se otkriti i na koji posao da ideš, ali to je u stvari drugostepeni momenat. Važan, ali drugostepeni. A ako vredjaš roditelje, sa svima praviš skandale, onda o kakvoj se Božijoj volji može govoriti?
Jer Spasitelj kaže u Jevandjelju od Jovana: “Onaj koji Mene ljubi, zapovesti Moje drži”. Zapovesti su date, a ne koji posao da se radi. Razumljivo da je to važno, ali je to važno za čoveka koji se trudi da ispunjava zapovesti. A ako on čini velike grehe i prenebregava ispunjavanje zapovesti, pa još i druge krivi da su oni krivi zbog toga što on greši, jer su ga tobože oni isprovocirali, i pritom zahteva ne zna se koju Božiju volju, onda je on u velikoj zabludi.

- Prema sv.Jovanu Lestvičniku poslušanje je – odricanje od sveta, bez briga i stranstvovanja. A za mirjane je to neprimenljivo …

- Ali sveti Jovan Lestvičnik govori o monaškom životu, kada su ljudi odlazili u pustinju, odricali se od svih spoljašnjih utisaka i potpuno se pogružavali u monaško delanje, veoma prefinjeno i veoma uzvišeno, pod rukovodstvom istinski duhonosnih staraca, koji su i sami prošli slično poslušanje kod iskusnih staraca, i znaju šta to znači. U svetu je to praktično nemoguće. Ali Božija Blagodat je jedna te ista i Gospod je daruje ljudima. Gospod ljudima bezmerno daje Duha i tvori čuda i niko Ga ne ograničava.

Naravno životne okolnosti su sasvim drugačije. Jedna je stvar kada ste postavljeni u takve životne uslove, tradicijom, okruženjem, u takvu duboko pokajnu, molitvenu atmosferu, i kako je lako živeti u takvoj atmosferi, ne osvrćući se na spoljašnje stvari. Druga je stvar ako živite u gradu, gde postoje neka neprekidna iskušenja, gde ljudi koji vas okružuju razmišljaju o drugim stvarima, o svojim problemima, i obraćaju vam se sa sasvim nečim drugim, tako da niste u stanju da izdržite takvo duhovno opterećenje, koje je lakše nositi u manastiru. To ne znači da se u svetu ne može spasiti. Ali manastir je radi toga i stvoren, da bi bilo lakše skoncentrisati se i energično kretati putem duhovnog uzrastanja.

Sveti su govorili da “ne treba da stremimo da vidimo Angele, već da uvidimo svoje grehe”. To je za nas važnije i neophodnije. A ako se predamo igrama koje prerastaju u opštenje sa Angelima, onda može doći do opštenja sa sasvim drugim “angelima” kojima je poigravanje sa čovekom njihova suština i cilj. Njihov zadatak je da čoveka obmanu i zavuku u ćorsokak. Tako i rade.

- I zato je potreban duhovnik, da bi se čovek njemu poveravao?

- U tome je i stvar, da je spasenje samo u Crkvi, a ne u svojoj sopstvenoj svesti.


prevod sa ruksog dr Radmila Maksimovic

preuzeto sa http://www.pravmir.ru/article_3120.html

Pročitano: 12088 puta