MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

RAZGOVOR O MONAŠTVU, VERI I SAVREMENOM SVETU UOČI BOGOJAVLJENJA




Stepen vere u Rusiji uvek je bio dosta visok. Ateizam sovjetskih vremena, takođe je, u suštini, bio prožet religioznošću, jer  su boljševici, slično ranim hrišćanima, u nepostojanje Boga takođe verovali revnosno. Zato, kako primećujemo, između Pavke Korčagina i hrišćanskog mučenika nema baš velike razlike.

I jedan i drugi su bili spremni da za veliku, najuzvišeniju ideju, umru. U savremenoj Rusiji, stepen vere se znatno smanjio. Mi smo u velikom stepenu sumnjičavi, a vid doseže samo između dve krajnosti. Ili, malo verujemo, a ni u što do kraja ne verujemo, ili verujemo u nešto nepoznato. Međutim, „prokleta“ pitanja o sebi i životu javljaju se ne samo kod dečaka iz romana Dostojevskog, već i u glavama današnjih savremenika.  A možda bi upravo vera, Pravoslavlje, dali odgovor na ova pitanja. Ali, put ka hramu nije poznat svima.
 
Sa fotoreporterom idem putem koji vodi ka muškom Uspenskom manastiru. On se nalazi skoro na području grada, ali, kako je samo tiho ovde... I diše se posebno... Nastojatelj manastira, otac Aleksij Kostrikov, kaže da se posebna energija ovog mesta objašnjava zbog neprekidnog uznošenja molitava u manastiru : „Ovo mesto je blagodatno, puno molitve“.

 Postrig za sva vremena

***         „Nas, ljude XXI veka, koji su se slučajno iščupali iz gradske, mirske sujete, naravno interesuje, kako i zašto ljudi, isti ovakvi kao što smo mi, naši savremenici, dolaze ovde i to ne na  sat, ni na dva, već za čitav život?“


-          „Razlozi, koji pobuđuju ljude da dođu u manastir, su različiti“, - razmišlja otac Aleksij, - „Događa se da je to zbog nepoznatog duhovnog priziva, zasnovanog na osećanju nepunoće i nepravilnosti života. Čovek dođe u manastir, pokušavajući da nešto ispravi. Događa se da se čovek krije od života, od teškoća u porodici, u kolektivu. Ili u potrazi za novim utiscima, događajima, prosto zbog mode, da bi postao drugačiji, da sebe oseti kao neobičnu ličnost. Ali, odmah da kažem, to je pogrešan izbor. Tada čovek, ili promeni pogled na svet, ili napusti manastirske zidine. Obično prođe najmanje godina dana, pre nego što novi poslušnik postane spreman da stupi u redove bratstva.  Ipak, čak i ako sasvim izađe iz manastira, čovek, bezuslovno, ostane sa određenim stepenom duhovnog sadržaja, koje primi u srce.

A posledica nikakvih nema, jer, bivši poslušnik tada postane ili parohijan, ili sasvim neutralan čovek. Bog zna. Ali,  poradio je na duhovnoj osnovi. Tačno je da se za vreme postriga, onome ko stupa u monaštvo, zadaje direktno pitanje: „Zašto si došao?“ On mora da da odgovor koji je predviđen Ustavom: „Želim isposnički život“. To označava njegovu iskrenu želju da se odrekne svari koje je činio u svetu, prejedanja, sujete, beskorisnosti i strasti. Iz sveta, u kome miriše na ražnjiće, benzin i parfeme, čovek odlazi u hram gde se oseća fini miris tamjana i sveća, koje blago svetlucaju umesto napadno svetlećih reklama.

Pri postrigu, dobivši mantiju i novo ime, monah, osim zaveta poslušanja, siromaštva i bezbračnosti, zaklinje se na vernost svojoj obitelji. To je činjenica o kojoj se malo zna. Dešava se da monasi ceo svoj život ostanu u jednom manastiru, do kraja života. Dešava se da neki monasi po blagoslovu starešine menjaju mesto boravka. A, neki i odlaze. Ali, monaški postrig ostaje zauvek. Monaški zaveti se ne mogu povući“.

Moć molitve

*** „Priznajemo da malo znamo o tome, kako i na koji način danas žive manastiri u Rusiji? Naše predstave o životu u manastiru više poznajemo iz književnih dela XIX veka ili umetničkih filmova. Lično ja, spremajući se da dođem ovde, setih se filma „Ostrvo“ i moćnog lika monaha, koga je stvorio  Petar Mamonov. Pitajući sam sebe, „šta je to monaštvo“, nalazio sam samo jedan odgovor – smirenje.

 Prema rečima oca Aleksija, monaštvo je borba sa grehom. Ni više, ni manje:

„ Mi se suprotstavljamo grehu. Iako je ova fraza gotovo postala banalna, stvar je sama po sebi veoma ozbiljna. Ja mislim, a vi ćete se složiti, da je ta borba stvarno potrebna. U mirskom društvu se stalno uzvikuje: „Mi ne možemo da živimo tako, nešta mora i da se radi!“ A borba sa grehom, ustvari i jeste ono, što treba da se radi. Monah se  upravo i bavi ovim, kako za njega lično, tako i za sve ljude, veoma ozbiljnim poslom.

Da bi se suprotstavio grehu“, kaže nastojatelj manastira, „monah, pre svega mora da učvrsti sopstvene moralne osnove. Na koji način? Da temeljno izučava Zakon Božiji. Da se moli.

Može da se kaže,  kako zajednička molitva ljudi, koji su izolovani od spoljašnjeg sveta, može da pomogne nama, njegovim žiteljima? Monasi su sigurni da se njihove neprestane molitve odražavaju na spoljašnji svet.

Ne treba potcenjivati duhovno delovanje zajedničke molitve na svet koji nas okružuje“, - kaže otac Aleksij. – „Iz istorije crkve znamo primere, kada su monasi, veliki duhovnici,  imali veliki uticaj na spoljašnje događaje. Naravno, ovde govorimo o velikim duhovnim podvižnicima, kao što su bili prepodobni Sergije Radonješki, Serafim Sarovski... Međutim, bilo je još mnogo ljudi, čija imena istorija nije sačuvala. Ljudi koji su manje poznati. Ali, „ne vredi selo bez pravednika“. Na prvi površan pogled postoji nešto dubinsko i nepoznato, što se takođe tiče monaštva. Nešto tajno... Ipak, monah može da postane samo onaj čovek, koji je sposoban da oseti i spozna  pokret duše. Možda je monaštvo – svojevrsna sposobnost? Nešto kao dar, poput dara sluha  u muzici?“

 Otac Aleksij potvrđuje našu verziju.

„I, zaista, mi od Boga imamo razne darove, ali od nas zavisi,  koliko ćemo mi razvijati te sposobnosti koje nam Bog dade. Duhovne osnove, date nam od Boga, takođe moramo da razvijamo“.

 Bez krajnosti

***         „U svoje vreme manastiri u Rusiji bili su centri duhovne moći, što je bezrezervno priznato. Danas, instituciji monaštva odajemo priznanje više po inerciji. Šta je onda savremeno monaštvo?“

 
„Povodom toga postoje mnoge rasprave“, - objašnjava otac Aleksij. - „ Mnogi za savremeno monaštvo kažu da se, ustvari, nikada više neće ustanoviti ono monaštvo kakvo je bilo ranije. Drugi kažu, naprotiv, samo  u manastiru svetluca istinska vera i samo ovde možeš da dostigneš određenu duhovnu visinu. Takve krajnosti nisu dobre. Bilo koja krajnost odvodi od Boga i skreće sa puta pobožnosti. Ne može da se kaže da monaštvo odlazi od Boga i da nestaje. Naprotiv! Vaskrsavaju obitelji kao zidine pune svetinja, koje obavijaju život čoveka. Bez obzira na odsustvo kontinuiteta, postepeno vaskrsava i samo monaštvo. Mora mnogo da se čita i da se izučavaju svetootačke tradicije. Jer, ima mnogo grešaka i u ličnom životu. Ipak, monaštvo živi i postoji.

*** „U Rusiji postoje manastiri zvučnog imena, za koje se svuda zna. Postoje i oni, čije ime ni istorija, niti iko zna, osim ljudi iz okolnih mesta. Zašto je tako različita sudbina manastira?“

„Optina pustinja je pre revolucije imala status provincijskog manastira“, – kaže otac  Aleksij. – „Tu je bilo nekoliko starijih monaha. Život se gasio. A onda, sasvim neočekivano, ovaj manastir, za koga niko ne zna, postaje svima poznat. Zašto? Duh Božiji projavljuje Svoju Silu, i milioni ljudi saznaju o ovoj „beznačajnoj“ obitelji. To je poseta Božija.

Idite u hram

*** „I tako, monaštvo – jeste poseban dar koji se ne daje svima. Može li se biti vernik, a da se odrekneš mirskog života? Ako može, šta je neophodno za to?“

 „Svi naši postupci u početku se dešavaju unutra, u nama, kao plod našeg ubeđenja... ili pak, nepostojanja bilo kakvog ubeđenja“, - ubeđen je nastojatelj. – „Ovo je trenutak unutrašnjeg donošenja odluke. Tada se već preduzimaju određene stvari. Zato mi govorimo o veri u Boga, sledeći zapovesti Božije, koje postaju motivacija za sve naše postupke.

Neko je u hramu često, neko ređe, neko ulazi u hram tek jednom za nekoliko godina. Čak i u tom slučaju on ubeđeno smatra da je pravi parohijan. Neko nikada ne dolazi na ispovest jer smatra, pošto je vernik, da je to dovoljno. Međutim, treba dolaziti u hram.

Bilo koja služba – jeste delovanje Svetoga Duha. Možda nije tako vidno, kako se čini, ali On je tu. On postoji. Treba da izađemo pred Gospoda. Treba da se poklonimo svetinji, da odbacimo gordost, jer posledica gordosti je egocentrizam i ubeđenje da si sam sebi dovoljan. Tada čovek prestaje da primećuje druge ljude, njihova osećanja i misli, prestaje da ih uvažava. Ali, setimo se šta kaže Jevanđelje: „Bolestan i u tamnici bijah i ne posjetiste me. Tada će mu odgovoriti i oni (grešnici) govoreći: Gospode, kada te vidjesmo gladna ili žedna, ili stranca ili naga, ili bolesna ili u tamnici, i ne poslužismo ti?“ Dakle, ako je čovek zakopčan u sebe, ako živi samo za sebe, on neminovno smatra da su svi njemu nešto dužni. Ovakva pozicija se ne slaže sa Zakonom Božijim. A sve počinje postulatom: „Bog je u mojoj duši, i Crkva mi nije potrebna“. To je znak duhovne bolesti.
 

P.S. Odlazimo iz manastira zbunjeni. U duši neki titraj, nemir, nespokoj. Da li je to gordost? Ona ista o kojoj je govorio otac Aleksij? Ili još nešto? U gradu nas dočekuje gužva, sujeta i nezadovoljna lica prolaznika. Nakon samo nekoliko kilometara svet se promeni. Tamo, u manastiru, vlada blagost, pristojnost, i na svako „prokleto“ pitanje postoji odgovor, sa kojim se savremeni čovek tako teško slaže. Ali, put ka Bogu, verovatno i ne može da bude kratak. Možda je ovo tek prvi, veoma mali korak, možda ćemo uspeti da načinimo još nekoliko koraka? Možda...


Izvor: http://gnkk.ru/razgovor_o_monašestve_vere_i_sovremennom_mire_nakanune_kreщeniя

Prevod sa ruskog: Tankosava Damjanović

Pročitano: 5526 puta