MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

TEŠKE SUDBINE BUGARSKOG PRAVOSLAVLJA



Pravoslavlje u Bugarskoj je veoma teško razumeti sa strane. S jedne strane svaki ruski turista ili poklonik s radošću, kao i u svakoj pravoslavnoj zemlji otkriva da se Bogosluženje služi na crkveno-slovenskom jeziku.

Ali u svakoj crkvi se ne može pričestiti, čak ni nedeljom, a u najvećim manastirima jedva ima nešto više od 10 monaha...
Razgovaramo sa jeromonahom Zotikom (Gajevskim) o njegovom putu ka veri, ka služenju u svešteničkom činu, služenju u Bugarskoj i o sudbini bugarskog Pravoslavlja.

Monaštvo je za ceo život

- Oče recite nam molim Vas kako ste prišli k veri?

- Rodjen sam u pravoslavnoj ocrkovljenoj porodici. Majka me je vaspitavala u pravoslavnoj veri. Ne samo da me je od detinjstva vodila u crkvu već me je prisajedinjavala k crkvenim Tajnama, k duhovnom životu. Cela porodica se trudila da se često pričešćuje – i to ne samo tokom Velikog i Božićnog posta, već i van postova. Posle škole sam rešio da upišem Duhovnu seminariju.

- A kako su se Vaši vršnjaci odnosili prema tome što odlazite u crkvu pa ste čak odlučili da upišete i Seminariju?

- Normalno i čak sa poštovanjem. Postavljali su mi razna pitanja o crkvenom životu, a ja sam se po svojim mogućnostima trudio da im odgovorim.

- Oče, a zbog čega baš monaštvo, a ne belo duhovništvo? Znači to je baš bio priziv?

- Rodjen sam u Moldaviji, a narod je tamo pravoslavan i ima dobar odnos prema Crkvi. Posle škole sam upisao Kišinevsku Duhovnu seminariju, koja se nalazi na teritoriji Sveto-Vaznesenjskog Novo-Njameckog Kickanskog muškog manastira. I to je mnogo uticalo na moju odluku. Posmatranje monaškog života izbliza je odigralo svoju ulogu – ja sam se učvrstio u svojoj želji da ceo život posvetim služenju Bogu. Mislim da je nepravilno reći da je to samo priziv za neke. Bog nas sve priziva k Sebi. Sve zavisi od toga ko se odazove na taj Božiji priziv.

- A kako su Vaši roditelji prihvatili Vašu odluku?

- I majka i otac su to normalno prihvatili. Istina majka se brinula pošto sam još bio mlad. Imao sam osamnaest godina kada sam postao poslušnik. Jedino me je savetovala da ne žurim sa primanjem monaškog postriga: “Ne žuri se – pošto je monaštvo za ceo život. To nije ni dan, ni dva, ni godina, to je za ceo život”.

Pravoslavlje u Bugarskoj

- Oče recite nam molim Vas kako ste se našli u Bugarskoj?

- Posle završene Kišinevske duhovne seminarije, moj naučni rukovodilac mi je predložio da studiram u Bugarskoj, u Sofiji, na Bogoslovskom fakultetu.

- Zbog čega u Bugarskoj, a ne u Kijevu ili u Moskvi?

- Ima mnogo onih koji žele da studiraju u Moskvi, Kijevu, u Trojice-Sergejevoj Lavri, a nije lako upisati Moskovsku duhovnu akademiju. U Bugarsku su me uputili preko razmene, to jest studirao sam na Bogoslovskom fakultetu u Sofiji bez polaganja ispita. A i meni je takodje bila interesantna ta pravoslavna zemlja.

- Da li Bugarska liči na Moldaviju?

- Ne, ne liči, jer su Bugari – Sloveni, a Moldavci pripadaju romanskoj grupi. Rumuni i Moldavci su medjusobno slični po tradicijama i običajima, a Bugari i Moldavci po pravoslavnoj veri.

- Recite mi molim Vas šta mislite da radite posle završetka studija na Bogoslovskom fakultetu u Sofiji?

- Putevi Gospodnji su naravno neznani, ali razmišljam da se vratim u Moldaviju i predajem u Duhovnoj seminariji ili u Duhovnoj akademiji. Ako budem imao mogućnost da predajem u svetskoj naučnoj instituciji, sa zadovoljstvom ću je naravno iskoristiti.

- Šta Vas je začudilo kada ste došli u Bugarsku? Da li postoje razlike u veri? Mnogi primećuju da je u Bugarskoj prisutan nedostatak vere. Da li je to tako?

- Da zaista je tako. Kao prvo tužna slika nedeljom i prazničnim danima – crkve u Bugarskoj su poluprazne. Nema takvog crkvenog života koji sam video u Moldaviji, Ukrajini, Rusiji, Grčkoj, u Srbiji. Ovde vlada neko duhovno mrtvilo.

- A zašto se to dešava po Vašem mišljenju?

- Tražio sam odgovor na to pitanje, ali je na njega veoma teško odgovoriti. Treba poznavati specifičnost bugarskog naroda, mentalitet, istorijsku prošlost.

- Možda zavisnost od Turske tokom nekoliko vekova?

- Mislim da nije to jer su i Grci i Srbi bili pod turskom vlašću. Ali su crkve i u Grčkoj i u Srbiji nedeljom pune.

- Da li je u sovjetsko vreme bilo gonjenja na pravoslavne u Bugarskoj?

-.Da u tim vremenima je bilo. Ali ne takvih kao recimo u SSSR. Skoro nijedna crkva u Bugarskoj nije bila razrušena. To jest sve crkve i svi manastiri su očuvani. Nije bilo gonjenja protiv sveštenika, protiv pravoslavnih. Komunistički režim u Bugarskoj se dovoljno lojalno odnosio prema Pravoslavnoj Crkvi. Jedini slučaj je ubistvo arhimandrita Borisa u Blagoevogradskoj eparhiji od strane jednog revnosnog komuniste. Ali to je izuzetak.

- Oče, a da li omladina dolazi u crkvu?

- Dolazi, ali samo da upali sveću, prekrsti se, i zamole sveštenika da im pročita molitvu za zdravlje.

- A kako se Vi odnosite prema tome što bugarske parohijanke ne nose marame?

- U Rusiji pravoslavne žene nose marame dok ovde na Balkanu – ne nose. Zašto kažem na Balkanu? Zato što žene ne pokrivaju glavu ne samo u Bugarskoj, već ni u Grčkoj i Srbiji. To je lokalna tradicija da žene idu bez marama. Mislim da ruski turisti i poklonici ne treba da se smućuju zbog toga što Bugarke ne nose marame. To je njihova tradicija.

- Oče, mnogi ruski poklonici se čude zbog čega se u bugarskim crkvama na Liturgiji ne pričešćuje uvek. Zbog čega je to tako?

- Da, to je problem u Bugarskoj. Zato što su ljudi u vreme turskog i carskog perioda, a i u vreme komunizma retko odlazili u crkvu i veoma retko se pričešćivali. I u Rusiji u sovjetskom periodu pravoslavni nisu uvek imali mogućnost da prime Svete Hristove Tajne. Obično su se ograničavali pričešćivanjem nekoliko puta godišnje i tokom Velikog Posta. Danas primećujemo promene u pravoslavnom životu Rusije – duhovni preporod, ocrkovljavanje mnogih. Ljudi odlaze u crkvu, često se pričešćuju, skoro svake nedelje. A u Bugarskoj postoji neko nepisano pravilo da pravoslavni ne treba da se pričešćuju više od četiri puta godišnje, to jest u vreme postova. Nažalost, takav pogled imaju mnogi sveštenici, arhipastiri Bugarske pravoslavne Crkve, iako mi ne nalazimo ni u Svetom Pismu ni u učenju svetih Otaca potvrdu za to da pravoslavni treba da se pričešćuju samo četiri puta godišnje.
Bez obzira što ste i Vi i ja primetili zamiranje duhovnog života u Bugarskoj i neko odsustvo crkvenog života, treba priznati da je to sveta zemlja, jer se ovde svetinje nalaze na skoro svakom koraku. U toj maloj zemlji se nalazi oko pet stotina pravoslavnih monaških obitelji. Zamislite?

- I svi su aktivni?

- Da, svi manastiri su aktivni ali nažalost polupusti. Najveći Stavropigijalni manastir u Bugarskoj – Rilski, ima jedanaest monaha. On se smatra najvećim bugarskim manastirom. U Bugarskoj u stvari ima mnogo svetinja i svetih – to je prepodobni Jovan Rilski – zaštitnik bugarske zemlje, sveti Kliment Ohridski, sveti ravnoapostolni knez Boris, car Petar, Prepodobna Paraskeva i mnogi drugi. I verujemo da će molitvama tih svetih Božijih ugodnika doći do duhovnog preporoda i na bugarskoj zemlji.

preuzeto sa http://www.pravmir.ru/article_3484.html
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimović

Pročitano: 4917 puta