MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

RAZGOVOR ARHIMANDRITA GAVRILA I PROF. DR NATALIJE VIDMAROVIĆ U OKVIRU 8. KONFERENCIJE „RUBLJOVSKA ČTENIJA“



Od 1. do 5. decembra 2011. u Klajpedi i Kalinjingradu održavala se osma po redu konferencija, koji se u čast čuvenog ikonopisca prepodobnog Andreja Rubljova zove još i „Rubljovska obrazovna čtenija“. Glavni organizatori su bili škola „Andrej Rubljov“ u Klajpedi (Litva) i Društvo hrišćanske prosvete „Reč“, s kojima je u pripremi i radu konferencije učestvovalo više institucija, a pomoć su pružile i dve eparhije Ruske pravoslavne crkve – Vilenska i litavska u Litvi i Kalinjingradska u Rusiji.

Na konferenciji je učestvovao arhimandrit Gavrilo (Vučković), nastojatelj srpskog pravoslavnog manastira Lepavina u Hrvatskoj. Veza između manastira i škole „Andrej Rubljov“, u kojoj je u nastavku svečanog otvaranja konferencije upriličen okrugli stol s temom „Pravoslavna misija u suvremenom svjetu“, uspostavljena je putem skajpa. Nakon što je prof. Natalija Vidmarović kratko predstavila manastir i ispričala o čudotvornoj ikoni Bogorodice Lepavinske, monaškom podvigu  arhimandrita o. Gavrila i o njegovim knjigama „Duhovni razgovori“, učesnici konferencije čuli su glas i pozdravne reči o. Gavrila. Arhimandrit je odgovarao na pitanja prisutnih, među kojima je bio Njegovo Visokopreosveštenstvo Arhiepiskop vilenski i litavski Inokentij, arhijerejski namjesnik o. Vladimir i sveštenici iz obe eparhije.

Arhiepiskop Inokentije, protojerej Vladimir (Artamonov), arhijerejski namesnik Klajpedskog okruga Vilenske i Litavske eparhije, s desne strane - jerej Sergij (Nejfah), predsednik Eparhijske komisije za prosvetu i katihizaciju


- Oče Gavrilo, dobro veče!


- Bog pomogao! Iz srpskog pravoslavnog manastira Lepavine u Hrvatskoj pozdravljam Njegovo Visokopreosveštenstvo arhiepiskopa Inokentija, časne oce i sve učesnike konferencije!

- Hvala, oče. Mi se Vama veoma zahvaljujemo što ste pristali da učestvujete u našem virtualnom mostu i hteli bismo Vam postaviti nekoliko pitanja.

- Hvala i vama na pozivu i časti koju ste mi pružili.

- Oče, da li nas čujete?

- Slušam dobro i čujem.

- Oče, Vi ste monah i imate veliko iskustvo u monaškom životu. Kako ste se uopšte našli u situaciji da se koristite kompjutorom?


- Da, ove godine se navršilo 50 godina otkako sam stupio u manastir. Mogao bih reći da sam odrastao, sazreo i, evo, ostario u manastiru. A život u manastiru, bilo za iskušenika bilo za monaha, jeste pre svega život u poslušanju, to je neprestani podvig poslušnosti. Tako sam i ja, po poslušanju dobijenom od svoga vladike, Visokopreosvećenog Mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Gospodina Jovana, i po njegovom blagoslovu ušao u svet kompjutera i interneta. Naš vladika je boravio na Zapadu na postdiplomskim studijama i tamo uvideo kakve mogućnosti u širenju reči Božje pruža kompjuterska tehnika, koliko njena primena može biti od koristi za Crkvu. Shvatio je da budućnost pripada informatičkim tehnologijama i bratstvu našeg manastira savetovao da se nabavi kompjutor.

- Oče, kako je izgledao Vaš prvi kontakt s tom tehnikom i kako su ga ocenili drugi, naprimer sveštenici?

- Ja sam bio potpuno neuk u tome, informatički nepismen kako se to kaže, i čak sam se malo pribojavao da će ta „kutija“ poremetiti naš molitveni poredak. Međutim, i meni je brzo postalo jasno da se njome otvaraju mogućnosti za uspešnije misionarenje. U manastiru smo počeli sa izdavanjem duhovnih listića, koje smo delili vernicima posle bogosluženja, a potom pokrenuli časopis, koji je bio veoma dobro prihvaćen u celoj našoj pomesnoj Crkvi. Od velike pomoći su nam tada bili upravo ruski pravoslavni sajtovi, kojih još nije bilo tako mnogo kao danas, jer sam sa njih odabirao dušekorisne tekstove i davao ih saradnicima na prevođenje. Takođe, počeli smo i sa izdavanjem duhovnih knjiga.

U to vreme, pre desetak godina, naš manastir je imao čast i blagoslov da ugosti Njegovu Svetost Patrijarha moskovskog i cele Rusije Gospodina Kirila, tada Mitropolita smolenskog i kalinjingradskog. Danas kao anegdotu pričam kako je Patrijarh Kiril, kad ga mitropolit Jovan uveo u prostoriju gde smo imali dva komjutora, printer i kopirni aparat, dao svoj komentar: „Pa ovo je Hjuston!“ (Здесь Хьюстон!) Tada ipak u manastirima nije bilo uobičajeno videti kompjutor, pogotovo ne nešto kao kompjutorski studio.
 
Larisa Jurjavičiene, učiteljica religije u školi „Andrej Rubljov“ u Klajpedi, i prof.Natalija Vidmarović iz Zagreba tokom razgovora sa ocem Gavrilom

- Oče, recite, kako se osećate na internetu? Da li Vam je lako? Ne osećate li da sve to šteti Vama lično?

- Manastir je pokrenuo svoj sajt, na njemu sam oko dve godine uređivao i virtuelnu duhovnu tribinu. Na tribini su učesnici dobijali zadanu temu, i o njoj  diskutovali. Posle je došla direktna komunikacija sa onima koji su mi se obraćali putem programa skajp, na osnovu tih duhovnih razgovora su nastale dve knjige. Otvorio sam i profil na fejsbuku, i na kraju još počeo s emitovanjem Internet radija, jedan sat dnevno, uveče od 9 do deset časova, na kojem čitam akatist Presvetoj Bogorodici i duhovne pouke, uz duhovnu muziku.
Hteo bih da kažem da sam ja bez opterećenja i predrasuda prihvatio rad na kompjuteru i prisustvo na internetu. Nisam mnogo znao o tehničkoj strani, a ni o temama koje izazivaju strah i otpor kad je reč o internetu, a to su kontrola, nadziranje, zaštita privatnosti i slično. Jednostavno sam ušao u taj virtuelni svet i u njemu otkrio da se može ostvariti otvorena komunikacija sa sagovornikom i pravi duhovni razgovor. A to je nešto što ispunjava radošću.

- Hvala Vam, oče. Imamo još pitanja. Ima li smisla da sveštenici slede Vaš primer: da propovedaju, vode i poučavaju ljude preko društvenih mreža, skajpa i fejsbuka?

- Svako svešteno lice je pozvano da sledi svete Apostole u ispunjavanju zapovesti Božje: „Idite i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28,19-20). Ako sveštenik tako shvaća svoj poziv i ima talant i želju za propovedanjem, onda on svakom mediju može da pristupi kao sredstvu koje mu omogućava propoved o blagoj vesti, o duhovnoj radosti i miru, o večnom životu koji nam Gospod Hristos daruje. Nekad je velika novost bila sveštenička beseda na radio talasima, danas to smatramo za najnormalniju pojavu. Gostovanje na radio stanici nije dostupno svakome, ali pristup društvenim mrežama jeste. Ko god želi, može da se priključi na te mreže. Društvene mreže su, naravno, specifične, to je medij koji ima svoja pravila, njih treba razumeti, ali za svešteno lice je osnovno da na njima bude prisutan kao duhovno lice, da upravo duhovnim sadržajem pridobija sagovornike i njihovo poverenje. Talanti od Boga su različiti, tako je i kod sveštenika, ali ona sveštena lica koja imaju afinitet prema misionarenju i poučavanju, po mom mišljenju, ne treba da zanemare one mogućnosti koje im pružaju društvene mreže.
 
Sveštenici Vilenske i litavske te Kalinjingradske eparhije

- Recite, oče, kakve sve opasnosti „vrebaju“ sveštenike koji će preduzeti takav pokušaj – da propovedaju preko interneta?

- Istaknuo bih jednu, kako kažete, opasnost, a to je činjenica da na internetu jednom napisana reč, makar i u najobičnijem razgovoru na fejsbuku, može postati neizbrisiva. To izuzetno povećava odgovornost, što naročito vredi za svešteno lice. Ne mislim tu na odgovornost pred nekakvim cenzorima i kontrolorima, nego pred Bogom i savešću. Na internetu se može naići na svašta, na namerne provokacije, vređanja, neargumentovane kritike… Ja lično nisam imao baš takva iskustva, ali toga ima. Zbog toga sveštenik mora biti duhovno stabilan i u verskom poučavanju ispravan, u svakoj situaciji čuvajući svoje, to jeste svešteničko dostojanstvo. Svest o svome činu uvek mora biti prisutna, a kao i u realnom svetu, i ovde je jedna od najvećih vrlina smirenje. Neka je savest sveštenika čista, a hoće li ga neko možda uvrediti ili kritikovati, to je manje važno, to ulazi u rizik misionarenja.

- Hvala Vam puno, oče. Imamo još jedno pitanje: da li je teško vodeći razgovore preko interneta čuvati kulturu komunikacije?

- Čini mi se da je čak lakše sačuvati kulturu i učtivost u internet komunikaciji nego u živom kontaktu. Komunikacija putem interneta je ipak više apstraktna, pred nama nije živi čovek, nego njegov glas ili njegova misao. Upravo to omogućava da sadržaj same poruke bude na prvom mestu. Ako je tema duhovna, onda će onaj ko se sa poverenjem obrati svešteniku naći korist za dušu, a onaj koga to ne zanima, ko je na vaš profil zalutao, sam će otići. U svakom slučaju, osnovno pravilo je svakog sagovornika, ko god to bio, prihvatiti sa uvažavanjem. Tu nema mesta ni za kakvo podozrenje ili omalovažavanje, a niti za nametanje svog stava. Ne znam koliki je broj ljudi sa kojima sam kao duhovnik komunicirao putem skajpa ili fejsbuka, i za nijedan kontakt se nisam pokajao.

- Oče, a da li može virtualno izrečena reč donijeti korist sličnu koristi koju donosi reč u neposrednom kontaktu? Kakva su Vaša saznanja o tome?

- Može, i u to sam se uverio iz svog iskustva. Sveštenikova ili duhovnikova reč  ima duhovnu silu, i ona se ne gubi ni kad je izrečena u virtuelnom prostoru. Čim neko sam dođe i obrati vam se za kontakt, nije slučajno tu. Ili želi da nešto nauči o veri, ili treba savet, ili je samo radoznao, ili možda u nekoj duševnoj krizi. U ovom poslednjem slučaju već običan ljudski razgovor, fakt da ste nekoga kome treba pomoć prihvatili i saslušali, može da ima ogromnu važnost. Imao sam i nekoliko razgovora sa sagovornikom koji je pomišljao na samoubistvo. Njemu upravo u tom trenutku treba reč podrške, reč duhovnog okrepljenja i urazumljenja. Posle može da bude kasno. Ali, da bi vam se neko u takvom trenutku javio, morate biti dostupni. „Onlajn“, kako bi se to reklo. Kod mene je već drugi problem što ne stižem da odgovorim svima koji se javljaju i traže razgovor.
 
Učesnici i gosti konferencije

- Recite, oče, ko čini Vaš osnovni „auditorij“ internet-komunikacije – da li su to vernici ili ljudi koji se nalaze izvan Crkve?

- I jedni i drugi. Više, naravno, vernici, ali je bilo i onih kojima hrišćansko učenje i crkveni život nisu bliski. Nikoga ne treba odbiti, svako ima svoju potrebu i svoju muku, i svako na jedan neobjašnjiv način stavlja svoj lični pečat na komunikaciju, iako je ona virtualna. Na tom pečatu žive ličnosti u komunikaciji se zasniva i duhovna povezanost, jedna međusobna privrženost koja postoji i onda kad se ne radi o istovernima. Duhovna reč deluje čak i kad se ne razume značenje. Interesantan je primer jednog Indijca, koji se javio mejlom iz Indije. Piše kako je išao na posao i slučajno na internetu naišao na naš Radio Blagovesti. Slušao je reči akatista Presvetoj Bogorodici i od toga osetio neku unutrašnju blagost. Nije ništa razumeo, ali mu je, kaže, u duši bilo lepo. Usred saobraćajne gužve i vreve, u njemu je bio neobjašnjivi mir. To je verovatno redak primer, ali svedoči o sili duhovnih i molitvenih reči i u virtualnom svetu.

- Oče, verojatno većinu Vašega auditorija čine mladi ljudi. Kakva je Vaša ocena duhovnoga stanja savremene omladine?

- Svi znamo u kakvom svetu rastu mladi, kakve im se u društvu vrednosti nude preko medija, kakva iskušenja čekaju mladog čoveka. Usled takvog sveta sveštenik mora da bude aktivan, ne samo svojim služenjem i propovedanjem onima koji mu dođu u hram, nego i tamo gde mladi danas često borave, a to jesu baš društvene mreže. Ako na tom polju ne bude poslanika, neće biti ni žetve. Ako mladih već nema u crkvi, onda barem neka znaju da se i u svom poznatom svetu, na svojoj društvenoj mreži, mogu obratiti duhovnom licu. Iz svog iskustva, uzimajući kao primer mlade koji su se meni javljali, znam da među njima postoji iskreno interesovanje za duhovnu reč i hrišćanski život. Imaju pitanja i traže odgovore, i otvoreni su za komunikaciju. Ta osobina mladosti, otvorenost prema svetu, u današnjim okolnostima je često za mlade put prema bolestima ovisnosti, ali za nas je i nada u duhovni preporod. Mi kao sveštenici propovedamo Boga koji je Put, Istina i Život, a to je ono što mladi, i kada posrću, iznad svega traže.

- Mnogo Vam hvala, oče, mi Vam se zahvaljujemo za Vašu reč i za Vašu spremnost da učestvujete na našem forumu. 

- Hvala i Vama. I tražim sveti blagoslov od arhiepiskopa Gospodina Inokentija. Hvala i Vama i svima sudionicima što ste me udostojili da prisustvujem ovoj konferenciji. Na kraju blagodat i blagoslov od ikone Presvete Bogorodice Lepavinske na sve vas!

- Oče, uzajamni blagoslov šalje Vam arhiepiskop Inokentij.

- Hvala!

- Sa željom za pomoći Božjom u Vašem radu.

- Hvala i amin.



 

Pročitano: 7360 puta