MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ZAŠTO MONAŠTVO?



 
Govor sestre Anastasije (Stefanopluos) održan na konferenciji Sv. Germana u Vašingtonu, 1996. godine.
 
Velika mi je radost što sam danas ovde, sa vama. Prisećam se dana kada sam počela da pohađam omladinsku konferenciju Sv. Germana, pre 10-12 godina. Tada, konferencija je održavana u manastiru Sv. Trojice, u Džordavilu, u državi Njujork. Oko 70-80 ljudi pohađalo je konferenciju u to vreme, tako da se radujem što danas vidim ovoliki broj mladih ljudi. Verujem da je ovo dokaz da pravoslavlje u Americi uzrasta. Ne samo u brojkama – mnogi ljudi dolazi u Crkvu – već u živoj, tradicionalnoj, pravoslavnoj veri, onoj koja ne podleže aktuelnim trendovima modernizma i ekumenizma, pokušavajući da se tako uklopi u današnji svet, već hrabro svedoči tradiciju i reč utvrđenu od Gospoda  i Spasitelja našega Isusa Hrista, Koji je isti juče, danas i zauvek.
 
Dakle, dobro je videti vas danas ovde.
 
Recimo, šta je osnovna poruka Hrišćansva? To je da je Hristos vaskrsao, da se Bogočovek Isus Hristos rodio na zemlji, ne radi slave i svetovnog bogatstva, niti zbog svetovne časti ili moći, već da srce svakoga čoveka rođenog na zemlji upravi ka Carstvu Nebeskom - carstvu koje nije od ovoga sveta. U monaškom životu čovek ima mogućnost da ispuni tu poruku, da se u najvećoj meri pripremi za život u Carstvu Nebeskom.
 
Sve o monaštvu nagoveštava želju da se prigrli Carstvo budućeg veka: boja i odeća koju nosimo simboliše činjenicu da smo umrli za ovaj svet; mi živimo u zajednici, da kažem - van utabanih staza, odvojeni od užurbanog i zabavnog života, od aktuelnih događaja u svetu; hrana koju jedemo održava nas u životu, omogućava da radimo i da se molimo u narednom danu; ona nije nešto u čemu treba da uživamo.
 
Sada, zašto bi neko izabrao ovakav način života? Posebno mlada osoba sa toliko mnogo stvari koje mogu da je privuku u današnjem svetu. Sledeći odgovor na ovo pitanje pojašnjava moju nostalgiju za prošlim danima, kada se konferencija održavala u manastiru. To je bila prilika da se osoba upozna sa monaškim životom, da bude privučena njime. Jer kako možemo da se odlučimo da sledimo život o kojem ništa ne znamo? Kako je otac Grigorije pomenuo, odrasla sam u Grčkoj novokalendarskoj crkvi, onoj koja se na spoljnjem planu odvojila od svojih korena. Sveštenicima je bilo rečeno da potkrate svoje brade, kosu, da nose odelo radije nego mantiju, klanjajući se tako slabostima prirode, govoreći narodu da je u redu da ne prate postove, da je u redu da Liturgija ne traje duže od dva sata (jer treba gledati fudbalsku utakmicu), da ne treba da dolaze u crkvu u subotu uveče ili u praznične dane tokom nedelje, znajući da su svi isuviše zauzeti svakodnevnim obavezama.
 
Logično sledi da slabljenjem litrugijskog života crkve, duhovni život takođe slabi,  a jedan od najočiglednijih razloga slabe duhovnosti ili duhovnog života jeste nedostatak zahvalnosti, vrednovanja monaškog načina života. Kako sam odrastala, pa čak i tokom mojih studija, u novokalendarskoj crkvi nije postojao manastir u koji sam mogla otići, ali Božijim promislom, moji horizonti su se otvorili kada mi je jedan moj prijatelj, poreklom Grk, koji je pohađao seminariju u manastiru u Džordanvilu, dao da pročitam manastirski časopis Pravoslavni život. Razlike između novokalendarskih publikacija i forografija u Pravoslavnom životu, sveštenika i vladika sa dugim bradama, otvorili su mi oči.
 
Tako sam zahvaljujući tom časopisu po prvi put došla u Džordanvil, gde sam počela da cenim i da se upoznajem sa životom monaha. I mislim da je veoma važno kad počnete to da sagledavate. Postoji priča iz života Sv. Antonija, koji je živeo u pustinji. Iako je živeo odvojeno od sveta, s vremena na vreme, dolazili su mu hodočasnici pojedinačno ili u grupama, tražeći savet jer je bio sveti čovek. Jedan čovek je redovno dolazio kod Sv. Antonija, ali dok bi drugi stalno postavljali pitanja, on je uvek ćutao. Tako je to trajalo godinu dana dok ga Sv. Antonije nije upitao: «Prijatelju moj, brate moj, kako to da me ti nikada ništa ne pitaš?» A on mu je odgovorio: «Oče, meni je dovoljno da vidim Vaše lice i ja sam obogaćen.» Mislim da je to iskustvo koje sam doživela u Džordanvilu, po prvi put gledajući starije monahe, koji su tu tradiciju doneli iz Rusije i koji su živeli – ne na otvoren način, ne učestvujući u predavanjima već jednostavno – monaški, povučenim životom. Čovek može da nasluti molitve koje su oni prinoslili za druge ljude, i mogu slobodno reći da su mnoge monahinje, u ženskom opštežiću koje sada postoji u Džordanvilu, i u zajednici kojoj ja sada pripadam u Getsimaniji, bile pod uticajem tih starijih monaha  iz Džordanvila i onih drugih širom sveta, koji svoje molitve prinose za sve ljude.
 
Dakle, delom, monaški priziv jeste nešto duhovno, to je nevidljiva molitva monaha, ona koja nekoga privuče monaškom životu. Ali, sada bih želela da malo više govorim o tome zašto je neko privučen monaškim životom i zašto je to put kojim bi neko od vas mogao da krene.
 
Da bismo se zapitali zašto neko bira monaški put, prvo moramo da objasnimo šta je monaštvo – a šta nije. Jedna od čestih zabluda je da oni koji su malo čudni, koji ne mogu da se uklope u svet odlaze u manastir,  ili nisu uspeli u svetu ili nisu mogli pronaći pravu osobu za brak, pa valjda sve što su mogli da urade je da stupe u manastir. Ako je to razlog nečijeg ulaska u manastir, budite sigurni da takav u manastiru neće ostati dugo. Da bi osoba stupila u manastir treba da ima jaka ubeđenja, posvećenost, stvarnu tvrdoglavost. Ne samo da će takav biti pozvan da se odupre trendovima u svetu, da se odrekne svetovnih zadovoljstava, da se odupre zabavama i zadovoljstvima materijalnog života, već će takođe prebivati u stalnoj, svakodnevnoj borbi sa samim sobom. Živeti monaškim životom, čak i više od života u svetu, navodi osobu da pogleda na svoje slabosti, da ih prepozna, prizna, da stane ogoljena pred Boga, shvatajući da u Njegovoj milosti leži sva nada na spasenje. Osoba ne može biti motivisana da prihvati monašvo kao jednostavnu alternativu, to je nešto o čemu čovek zaista mora dobro da razmisli pre nego što pokuša da sledi.
 
I postoji još jedna zamka koja se javlja u današnjem vremenu. Postojao je pokret pravosalvnih hrišćana, ljudi, koji su skrenuli sa puta, koji su objavljivali knjige i predlagali mladima da izaberu monaštvo, ali su to činli sa nekom dozom pobune, kao da mi treba da budemo ljuti zbog onoga što se dešava u današnjem vremenu, da treba da ustanemo protiv toga. Pokušali su da stvore osećanje besa i pobune u mladima, stvarajući sliku sveta koji vodi u očajanje. Ovo je veoma opasno i u stavri nema nikakve veze sa pravim smislom monaškog života.  Tačno je da se monasi udaljavaju od sveta, ali povod za to povlačenje nije od besa ili očajanja ili zbog strašnog stanja u koji je zapao svet. To povlačenje iz sveta jeste čin ljubavi. To je pozitivan korak koji stavlja naglasak ne na odbacivanje sveta već na ljubav prema Bogu. Sv. Isak Sirin je tako lepo rekao:
 
Sklonite čoveka od pogleda drugih i tako ćete mu dati mogućnost da lakše sagleda sebe. Odreknite se razgovora sa ljudima, i tako ćete više razgovarati sa Hristom. Možete zatvoriti vrata spoljašnjeg hrama, i otvoriti unutarnji hram srca. Vama je darovano oružje protiv strasti. Vi prikupljate misli koje su rasejane. Možete otkriti izvor suza. Možete se uzdignuti u čistu molitvu. Možete se naučiti tišini, koja je tajna budućega veka. (sv. Isak Sirin, Besede 41. i 42.) To je ta želja, ta revnost prema Bogu i Njegovom večnom Carstvu, koja privuče osobu monaškom životu. Ali, šta je to što jednu osobu privuče da izabere ovaj put, a drugu ne? Jevanđelje nam govori da je mnogo zvanih, ali malo njih je izabranih. Dakle, to znači da u svesti svakoga od nas postoji ljubav prema Bogu  i Njegovoj tvorevini i svest o vaskrsenju i ideja da je naš život  priprema za carstvo koje dolazi. Petnaestogodišnji dečak napisao je sledeću pesmu o Vaskršnjem jutru:
 
Tama, ona ulazi u mene, kroz moj skeptični um.
Sve što čujem jeste tišina oko mene.
Nazirem jedva vidljiv treptaj sveće,
daleko, kao zrak svetionika na obali razbesnelog mora.
Svetlost se umnožava, postaje svetije i svetlije,
Ta svetlost odražava radost u srcima vernika.
Odjednom, u brilijantno beloj odeždi
pojavljuje se sveštenik u tamnom oblaku tamjana.
On podiže sveću oglašavajući trenutak radosti u celom svetu.
Hor peva pobedonosne himne,
sve je svetlo,
moj do tada smućeni um se osvežava.
Hristos voskrese!
 
Ovu pesmu napisao je moj brat Georgije, koji nije krenuo monaškom stazom, ali je očigledo bio prožet osećajem da sledi Hrista i željom da vidi Carstvo Nebesko. Jedna osoba vidi plamen vaskrsenja i zadovoljna je da svoj život provede u svetu; njegova duša oseća sigurnost prosto povremenim pogledom na taj plamen. Ali monah je onaj koji želi  da gleda taj plamen vaskrsenja svakodnevno. On čuje poziv Hristov u svom srcu. Reči iz Psaltira odnose se najviše na monahe: «Otuđen postao sam braći svojoj i stranac sinovima matere moje, jer revnost za dom Tvoj izjeda me (Ps. 68)  Bože moj, Bože moj, Tebi jutrenjujem. Ožedne Tebe duša moja, koliko puta čezne Tebi telo moje u zemlji pustoj, neprohodnoj, bezvodnoj. Tako se u svetom hramu javih Tebi, da vidim silu Tvoju  i slavu Tvoju (Ps.62) Kako su mili stanovi Tvoji, O Gospode nad vojskama; žedni i topi se duša moja za dvorima Gospodnjim. Jer je bolji jedan dan u dvorima Tvojim, od hiljade drugih. «(Ps. 83).
 
Monah je onaj koji svoj život posvećuje molitvi. On nastoji da usresredi svoj život na jednu stvar – sjedinjenje sa Bogom, uvek prebivajuću u domu Božijem i nastojeći pre svega da uvek ispunjava volju Njegovu. Sigurna sam da su mnogi od vas čuli za Optinske starce, koji su u živeli u našem vremenu. Starac Nikon Optinski opisao je život monaha u pismu svojoj majci:
 
Šta da Vam pišem o sebi, majko? Dobro sam i zdravo. Nemam neke posebne potrebe. U manastiru dobijam sve što mi treba. Malo radim kao sekretar, ali sam veoma zauzet manastirskim obavezama. Tačnije, stvarima koje se tiču našeg opštežiteljskog života. Pevam za pevnicom, i na kraju služim, stojeći pred svetim žrtvenikom Božijim.
 
Što  se tiče mog unutarnjeg života, moje kelije i duše moje, ne mogu svi to da znaju. Moja kelija je pet jardi duga, tri i po široka sa jednim malenim prozorom.  Ova kelija mi je draža nego bilo koja raskošna kuća ili dvorana. (Svetitelji ruskih katakombi, str. 305)
 
Monaški život je lična, privatna stvar, ali više od toga, kako nastavlja Nikon, monah je onaj koji uvek teži da ispunjava volju Božiju  i da ne bude ometan svetovnim brigama.
 
Ljudski ponos govori: Mi ćemo uraditi, postići – i počinjemo tako da gradimo Vavilonsku kulu; tražimo od Boga odgovor za Njegove postupke, želimo da imamo ceo univerzum na raspolaganju, maštamo o prestolima iza oblaka – ali nama se niko i ništa ne povinuje. Čovekova nemoć se pokazuje u svim njenim aspektima. Posmatrajući ovo iskustvo u istoriji kako drevnih, davno prošlih vremena, i novijih dana, došla sam do zaključka da Božije proviđenje ne možemo razumeti, i stoga se sa smirenošću moramo predati volji Božijoj; bez volje Božije ništa nam se ne može dogoditi, niti meni niti vama, pa zato - budimo smireni. A kada je duša smirena, šta više tražiti?
 
Naravno doći do smirenja, uskladiti sopstvenu volju sa voljom Božijom zahteva veliku borbu. Postoji unutarnja borba, težnja da sebe očistimo od strasti. Ali kada čovek to postigne, kad pobedi strasti, tada se stiče pravi dar monaštva. To je razlog zašto svet u tako velikoj meri potrebuje monahe, jer kada se dostigne pobeda u bici, blagodat Svetoga Duha silazi na monaha; on postaje sasud Duha Svetoga i stiče darove koji drugi ne mogu posedovati. Mitropolit Atanasije bio je drugi mitropolit Ruske zagranične crkve i napisao je knjigu pod nazivom Odbrana monaštva, u kojoj je naglasio da onima koji se odriču svetovnog života i koji se povlače u pustinju - njima se daju darovi da vaskrsavaju mrtve, isteruju demone... Sv. Jovan Lestvičnik pisao je zašto neko bira ovakav način života.
 
Ustvari postoji još jedan razlog. Mnogi ljudi me pitaju šta radim kao monahinja, i uvek se trudim da im odgovorim što jednostavnije. Gotovo stidljivo odgovorim šta je srž ovog pitanja. «Pa, mi pomažemo drugim ljudima,«  u bukvalnom, fizičkom smislu. «O da, mi imamo školu u Vitaniji i birnemo o deci,» ili « Mi izdajemo knjige,» « mi se brinemo o hodočansicima.» Sve što je istinsko i dobro, ali to nije suština monaštva. Radije, monasu su upravo oni koji su zhvaljujući svom odvajanju od sveta stekli takve duhovne darove koji ne mogu biti dati ni jednom dobrotvoru čovečanstva, bio on veliki naučnik, ili genije, ili pisac, ili filozof, ili izvanredan državnik, ili ekonomista. Monasi povezuju nebo i zemlju. Oni posreduju pred Bogom, bdiju za svet čuvajući ga od različitih moralnih slabosti i mreži lukavoga. (Odbrana monaštva, str. 66)
 
Kada je monah očišćen, pohodi ga milost  i u njemu obitava,  i rad na molitvi – svi oni sati provedeni u hramu, koji ponekad mogu izgledati dosadni, ili teški, ili isunjeni usamljenošću, ili bolni zbog povlačenja iz sveta  - oni sada postaju snaga molitve, molitve toliko jake, koja deluje na ceo svet. Možemo lako da se setimo samo nekoliko primera iz monaškog života u ruskoj tradiciji. Sv. Sergije, otac ruskog monaštva, blaženi knez Donski, da bi odbranio zemlju od Tatara, iako je bio van vidokruga i mnogo milja udaljen od mesta borbi, molio se u duši za svakog svog ratnika koji je postradao u bici. U životu Sv. Serafima Sarovskog postoji priča kako je tokom rata sa Napoleonom stajao u svojoj keliji  koja je bukvalno bila u plamenu od sveća. Palio je sveću za svakog vojnika koji je pao u borbi. I sa  svakom upaljenom svećom kao da je prineo žrtvu, kao da je i sam sagorevao nudeći svoju molitvu za one koji su pali i njihove porodice. On nije imao televizor, niti radio, ali je tačno znao šta se tamo dešava, bio je sa njima u borbi.
 
Takođe, pozivam vas da pročitate publikacije kao što je Pravoslavna Amrika, u kojoj se nalaze žitija svetitelja i pravoslavni odgovori na duhovna pitanja iz svakodnevnog života. U najnovijem broju imamo priču o životu Sv. Makrine. Bitno je da znate da je monaški život podjednako prigrljen od strane i muškarca i žena; iste snage su date i jednima i drugima.
 
Opisujući život Sv. Makrine, njen brat Grigorija (koji je zajedno sa njegovim mnogo poznatijim bratom Sv. Vasilijem Velikim bio pod jakim duhovnim uticajem njihove sestre) napisao je:
 
Pitali su me da li Makrina ima neku novu odeždu spremnu za njen pogreb. «Ništa, sve je razdelila. Ovde je njen felon, ovde je njen zakrpljena mantija. Ništa drugo nije posedovala na zemlji, radije, sabirala je sebi blaga na nebu.» On završava na račun njenog života, govoreći o raznim čudima koje je činila. On se namerno ne zadržava mnogo na tim čudima iz straha da bi oni slabi u veri mogli da ga optiže za preterivanje o njenoj ogromnoj snazi molitve: iscejivala je bolesne, isterivala demone, predskazivala buduće događaje (Pravoslavna Amerika br. 141).
 
Naravno, ne možemo da zaboravimo pokrovitelja naše konferencije, Sv. Germana. Bio je običan monah koji je svoj život u molitvi proveo na pustom ostrvu, daleko od svoje zemlje. Imao je dar da kontroliše i prirodu i događaje. Ako ste pročitali njegovo žitije, saznali ste da je imao moć da zaustavi potop ostrva i da predvidi čas svoje smrti.
 
Danas, više nego ikada, mi trebamo monahe. Potrebni su nam ljudi duhovno iskusni, jer se današnji svet nalazi u velikoj duhovoj borbi – onoj koja je skoro postala vidljiva. Otac Leontije je govorio o nekim iskušenjima, o stvarima koje se dešavaju u današnjem svetu, sa kojima se suočavamo i sa kojima smo u dodiru na duhovnom nivou. Sledeća, kratka priča, pokazuje koliko je očigledno delo đavola  u današnjem vremenu.
 
Čekala sa autobus za Džordanvil prošle nedelje, i dok sam sedela na autobuskoj stanici jedan mladić je prošao pored mene. Bio je obučen u crnu jaknu, ali ne onu na  kojoj je bilo ispisano ime poznatog ragbi igrača Dan Marina, ili nekog sličnog. To je bila crna jakna sa crvenim brojvima – 666 – ispisanim na grudima i rukavima, a na leđima je bilo ispisano Velezuv, i iscrtan satanski simvol. Baš kao što je rečeno da će u poslednjim vremenima demoni hodati slobodno, vidljivi, i mi se bukvalno danas sa time susrećemo. Važno je da shvatimo da trebamo ljude, koji  čine svaki napor da sebe uključe u duhovnu borbu, posebno u pogledu monaškog života, i koji pokušavaju da se ugledaju na monahe iz prošlosti.
 
To su neke od mojih misli. Želim da kažem da je moja molitva uz svakoga od vas, koji god put izabrali (monaški ili mirjanski), rukovodite se živom verom  u vaskrslom Gospodu Isusu Hristu i trudite se da uvek činite Njegovu volju.  Bog vas blagoslovio i vodio ka Njegovom večnom Carstvu.
 
Sestra Anastasija (Stefanoulos) 
 
 
 
U proleće 1999. sestra Anastasija je primila postrig u resofornu monahinju i dobila je ime Marija, u  čast sestre Lazareve. Ona ispunjava razna poslušanja u Vitaniji, koja pripada Getsimanijskom opštežiću u Jerusalimu.
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
8 maj 2011 god.
Izvor: http://www.roca.org/OA/159-160/159k.htm

Pročitano: 6366 puta