MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

IMATE REČ, "PRIJATELJU" INTERNET PRETRAŽIVAČU!



iguman Danilovog manastira Petar (Mešćerinov)

Kako se Crkva odnosi prema internetu? U molitvi postoji prozba «i ne uvedi nas u iskušenje», a na mreži su iskušenja na svakom koraku.

O paradoksima interneta u razgovoru sa dopisnikom časopisa Anom Palčevom rasudjuje rukovodilac jednog od pravoslavnih foruma, iguman Danilovog manastira Petar (Mešćerinov), koji je i upravnik Škole omladinskog služenja pri Patrijaršijskom centru za duhovni razvoj dece i omladine.

- Kako se vi odnosite prema tome što ljudi počinju da se mole pred ekranom računara? Ne odvlači ih li to od crkve – jer je jednostavnije moliti se pred monitorom i ne treba nigde da se ide ...

- Molitva je obraćanje srca k Bogu. Ako ikona koja se pojavila na ekranu predstavlja povod za to, onda u tome nema ničeg lošeg. A čovek može da se ne moli a da stoji u crkvi. Danas naprimer postoje kasete sa snimcima raznih molitvi, Psaltira. Stavio sam kasetu u magnetofon, pritisnuo dugme – i čuju se jutarnje ili večernje molitve. A da li će se ljudi pritom i sami moliti – to zavisi od njih. Internet se može razmatrati kao povod za molitvu. Ali taj povod može da se nadje u svakoj situaciji.

Slika ikone koja se pojavila na ekranu nije osvećena. Ali ja mislim da niko neće otvoriti akatist i čitati ga pred monitorom. Dovoljno razgovaram sa omladinom i nisam primetio da bi veliki broj ljudi pretpostavilo molitvu pred monitorom molitvi u crkvi. Jer internet je virtuelni prostor, i na njemu može postojati samo informaciono uputstvo za ikonu.

Ili uzmimo internet-linkove sa molbama «molimo za molitve». Neko može da sakupi stotine molitvenika, ali ti ljudi često i ne znaju za koga se mole. Medjutim to nije problem interneta. Na Zadusnice nam donose u oltar kilometarske cedulje, koje sveštenici treba da pročitaju. Mi takodje ne znamo te ljude koji su na njima zapisani. Ili na radiju «Radonjež» čujemo u svakoj emisiji: «Braćo i sestre molimo vas pomolite se» - i dalje nabrajaju imena. I kada to čuješ, misliš u sebi: «Gospode pomozi!». To je takodje povod za molitvu. Ako imamo tako strog pristup, onda mi i u crkvama treba da se molimo samo za one koje znamo.

Čini mi se da će taj internet-povod za molitvu zauzeti neku svoju nišu, ali to neće biti masovno. Posebno kod nas, s našim obrednim prihvatanjem Crkve. Ljudima će uvek biti važno da sami dodju u crkvu, celivaju ikone u njihovom «realnom» a ne virtuelnom vidu, upale sveće i napišu cedulje.

- U realnom životu internet može ćutljivca da napravi brbljivim, smirenog čoveka – strasnim itd. Zaključuje se da internet hipertrofira neke pojave u čoveku ili ga u potpunosti menja?

- Internet odražava život. Kako je rekao Eklezijast, «šta je bilo, to će i biti; i šta se radilo, to će se i raditi, i nema niućeg novog pod suncem» (Ek. 1, 9). Naprimer u savremenom društvu ima mnogo toga bludnog (sve reklame se tako prave, pogledajte kako se ljudi oblače, na kom nivou medjusobno opšte itd.) i na internetu je više od polovine sajtova – pornografija. Specifičnost interneta je u tome što on deluje direktno i zbog toga direktno odražava interesovanja u društvu. Koliko na internetu ima pravoslavnih foruma? Možda dvadesetak, i njihova posećenost nije velika. Ako je na našem sajtu pretpostavimo pet članova i tri gosta, a na bludnom – 150 članova i 1400 gostiju, znači da je takav odnos snaga i u realnom životu, i internet to odražava.

Cekicem se može zakucati ekser, ali i ubiti čovek. Isto važi i za internet. To je sredstvo. Ali sve zavisi od toga kako ga čovek koristi. Ljudski život se komplikuje. Gospod daje sve prefinjenije i raznovrsnije instrumente, koji u odredjenim situacijama postaju i opasniji. Pojavio se internet i rasvetlio mnoge specifične strane ljudske duše. To treba prihvatiti kao danost. Ne može se reći da je čovek u realnom životu pravi, a da to na internetu nije, jer je virtruelni deo ličnosti takodje deo iste osobe.

U čoveku je založeno mnogo toga. Čini mi se da je mudrost hrišćanina upravo u tome da kako kaže apostol Pavle, sve ispituje i drži se dobrog (pogl. 1 Sol. 5, 21). Kao što se kaže u Sirahovoj knjizi: «...sine moj! U životu dalje ispituj tvoju dušu i rasudjuj šta je za nju štetno, i ne daj joj to; jer nije sve korisno za sve, niti je svaka duša za sve raspoložena» (Sir. 37, 30-31). Sve duše su različite i ne odgovara svakoj duši nešto što je dobro za neku drugu. A kako saznati šta je štetno? Samo iskustvom – svojim ili tudjim.

Da, postoji internet-zavisnost. Ako je čovek na mreži ceo život to je onda loše. Ali nije internet kriv za to. Zar ćemo svima zabraniti da jedu zbog toga što neko zloupotrebljava hranu? Postoje skupi transporti pošiljaka, avioni padaju, brodovi tonu. Ali taj problem se ne rešava nekorišćenjem automobila, aviona, brodova. Tako je i ovde. Treba se boriti sa zavisnošću, a ne sa internetom.

- Zbog čega je po vašem mišljenju internet koristan, a zbog čega štetan za Crkvu?

- Kao prvo, internet je bezuslovno koristan u delu informisanja. Često sveštenonačalstvo ustanovljava jedno, a crkvena stvarnost živi potpuno drugim životom. Tipičan primer su postavke Patrijarha i Sinoda o mladostarčestvu, o duhovničkoj praksi, prihvaćeno 1998. godine. Svevremeno i neophodno, prouzrokovano kolosalnim problemima u crkvenom životu. Ali za njih niko ne zna, ljudi kao i ranije traže starce i polustarce – kao da se nije ni čuo glas sveštenonačalstva. Postavke treba javno objaviti, i obavestiti ne samo klir već i mirjane. I internet-mreža omogućava da se to uradi maksimalno jednostavno i brzo. Kao drugo postoji internet-opštenje. Iako ono ima očigledne minuse – ono je manje odgovorno, zbog toga što je u njemu manje neophodno nego u «realnosti» da se «uključuje kočnica» - ali ono je ipak važno. Dobro je kada pravoslavni ljudi opšte na internetu, na forumima. Postoje veoma besmisleni pravoslavni forumi, ali su onivredni zbog toga što omogućavaju da se vidi čime živi crkveni narod, šta je za ljude važno, šta je u njihovim glavama. Kao treće, internet je koristan još i kao skladište informacija. Postoji veliki broj udobnih i dostupnih biblioteka, u kojima se može čitati Biblija sa linkovima i komentarima.

Ali za Crkvu je apsolutno štetan grehovni deo interneta, jer Crkva naravno prihvata svet s jedne strane kao pali, a s druge strane kao – Božiji. Ta dvojnost stvara polje za jevandjelsku delatnost. Crkva ne preobražava spolja, već uvek deluje na društvo i kulturu iznutra. Tako je Crkva preobrazila paganski svet. Rim je pao ali su ostali iskonski instituti: država, porodica – monogamija je postala norma. Crkva uvek ima veoma trezven pristup prema čoveku. Čovek je sklon grehu, njegova priroda je pala priroda, i ako mu govore: «To nemoj da radiš!» on će to obavezno uraditi. Zabranama se ništa neće postići. Daleko je produktivnije iskoristiti to što mladi ljudi ionako «sede» na mreži i nekako ih vaspitavati. I zbog toga Svjatijejši Patrijarh sve vreme podvlači neophodnost korišćenja internet-tehnologija, kako bi postojali najraznovrsniji i eparhijski, i parohijski, i manastirski sajtovi. Život donosi pitanja i Crkva treba na njih da reaguje.

Veoma je važno iskustvo tih petnaest godina, koje su protekle od tada kada je Crkva prestala da zavisi od države. To iskustvo je pokazalo da je prva reakcija crkvenog čoveka, crkvene zajednice na nove stvari negativna: zabraniti, greh! Ali pritom je Crkva prinudjena da konstatuje da to nije rešenje. Crkva je bogočovečanski organizam, i Duh Sveti prosvećuje ljude iako sa velikim trudom. Sa trenjem savladjujući inerciju, Crkva mora da spozna problem i rešava ga konstruktivnije. Internet-prostor naravno nikada neće zameniti realnost. Ali prisustvo interneta u životu se širi, a posebno za mladu generaciju. Uskoro ljudi neće moći da postoje bez interneta. I zadatak Crkve je da vodi svoju prosvetiteljsku delatnost uzimajući u obzir tu činjenicu.

Tehnologije će se naravno i dalje razvjati. Ali će tradicionalizam ostati u Crkvi, a posebno u bogoslužbenoj praksi. Setite se samo: kada se pojavio internet zaboravili samo na brigu o tome da sada tobože ni knjiga neće biti. Ali ne dešava se ništa slično – postoje i knjige, i časopisi, i TV. Jedno drugom ne smeta.

Čini mi se da postoje dva pravca u crkvenoj delatnosti. Prvi je – zaštita. Kada ona izlazi iz okvira zdravog konzervatizma i postaje totalitarna, predodredjena je na propast. Drugi pravac je onaj koji je uvek istorijski postojao – jevandjelski, stvaralački smisao života. Crkva je nastala u Rimskom carstvu, preživela epohu gonjenja, potom je bila hrišćanska imperija, a onda period jeresi, pa se imperija raspala ... i Crkva je uvek uspešno izlazila iz svih tih situacija. Zašto? Zato što je ona osmislila savremenost, te istorijske uslove u koje ju je Bog postavio, i nije ih negirala. A ti koji su ih poricali našli bi se u raskolu, u jeresi. Čini mi se da crkveni ljudi treba bodro da reaguju na izazove vremena: Gospod nam daje nešto novo, i mi to treba jevandjelski da osmislimo. To je veoma interesantno.

preuzeto sa http://www.neskuch.ru/index.php?issue=37&section=9999&article=538
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 4330 puta