MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PRAVOSLAVNO MONAŠTVO NIJE KULT



Starac Jefrem

Ovaj sajt, koji uređuju vernici, poštovaoci monaškog života, i intervju koji sledi, nastali su kao odgovor na neosnovane kritike upućene monasima i manastirima koje je osnovao starac Jefrem Arizonski i Filotejski u Americi.

Uvod

Jedan od veoma važnih događaja u savremenom pravoslavlju jeste obnova svetogorskog monaštva. Ova obnova se dogodila prvi put na Sv. Gori, sredinom 20. veka, uglavnom zahvaljujući radu starca Josifa Isihaste i njegovih duhovnih čeda, a zatim nedavno u Severnoj Americi, zalaganjem starca Jefrema Arizonskog i Filotejskog.

Obnova svetogorskog monaštva, koje karakterišu poslušnost starcu i isihazam, jeste direktan nastavak vekovima starog predanja, kako otac Teologos objašnjava u intevjuu.
Ovo obnovljeno predanje, koje sada uzrasta u Americi, izvor je mnogih blagodati onima koji traže ispunjeniji život i sadržajnije hrišćanstvo na modernom Zapadu.

Međutim, ovo predanje se na mnogo načina suprotstavlja modernom, sekularnom životu u Americi. Mnogima koji su vaspitavani u pravoslavnom duhu, a žive u ovoj zemlji, ovo predanje nije poznato. Kao takvo, ono je razlog polemika. Bilo je nedavno uzrok sukoba između grčkih Amerikanaca i crkvenih vlasti u toj zemlji.

Slični primeri nezadovoljnih roditelja monaha i monahinja poznati su bili i ranije, kao u žitiju Sv. Jovana Kalivatisa iz Egipatske pustinje. Ali ovaj slučaj zaslužuje odgovor, jer nepotrebno može odvratiti tražitelje Istine od pravoslavnog monaštva.

Međutim, prvo treba izložiti kratak istorijat.

Od 1989. godine starac Jefrem je osnovao 16 muških i ženskih manastira u Severnoj Americi. Oni pripadaju Grčkoj pravoslavnoj crkvi i nalaze se pod jurisdikcijom Vaseljenske patrijaršije. Osnovani su i materijalno pomagani od strane Amerikanaca, blagoslovenih obnovom tradicionalnog svetogorskog monaštva. Pre njihovog osnivanja, bilo je veoma malo aktivnih Svetogoraca na Zapadu, uprkos rastu i razvoju Grčke pravoslavne crkve u SAD i Kanadi tokom prošlog veka.

Monaštvo je centar predanjskog, pravoslavnog hrišćanstva, koje je nastalo u IV veku, još od vremena sv. Antonija, koji je bio začetnik pustinjskog monaštva. Centar monaštva jeste poslušanje starcu.

Starčestvo je poznato ne samo u Grčkoj, već i u Rusiji. Ruski pisac Fjodor Dostojevski dao je svetu najdivniji opis starčestva u liku starca Zosime, u knjizi ”Braća Karamozovi,” koju mnogi smatraju najvećim romanom ikada napisanim. Čak i savremeni ateisti, kao što su Albert Ajnštajn i Sigmund Frojd smatrali su ovaj roman veoma uticajnim zbog njegovog predstavljanja duhovnosti i psihologije Istočne hrišćanske crkve.

U tom romanu, koji je nastao u 19. veku, Dostojevski primećuje da je poslušanje starcu sistem koji postoji već hiljadama godina. On takođe primećuje kontroverznost koje je starčestvo uzrokovalo. Ipak, likom starca Zosime nastao je jedan od najupečatljivijih likova  u svetskoj literaturi. Lik je nastao po uzoru na stvaran lik i život sv. Amvrosija Optinskog. Sv. Amvrosije je primer starčestva, odabran od strane monaha i mirjana za duhovnog rukovoditelja, kome je poslušanje u sklopu duhovnog života, u tradiciji Crkve i Jevanđelja.

Starac Jefrem čvrsto stoji u ovoj tradiciji. Bio je iguman manastira Filoteja na Sv. Gori, koja je centar tradicionalnog monaštva i starčestva. Putujući u Ameriku iz zdravstvenih razloga  i da bi se susreo sa svojom duhovnom decom, on je 1981. nakratko došao u kontakt sa Ruskom zagraničnom crkvom, koja je bila aktivnija u osnivanju manastira po Americi od Grčke pravoslavne crkve. Tradicionalno pravoslavno monaštvo jeste svepravoslavno. Atonsko monaštvo, posebno u  20. i 21. veku, bilo je pod grčkom i ruskom jurisdikcijom.

Međutim, pošto je pozvan da donese ovu tradiciju u Ameriku, i pošto je predloženo da se vrati pod jurisdikciju Vaseljenske patrijaršije, starac Jefrem i njegov duhovni rad više od deceniju podržavaju Grčka crkva i Vaseljenska patrijaršija.

Rad starca Jefrema u Americi jeste nastavak svetogorske tradicije, vekovima starog starčestva  u pravoslavnom hrišćanstvu i pod kanonskom je jurisdikcijom. Njegovi manastiri su podržavni od kanonskih episkopa, sveštenika i patrijarha, koji nikada nisu posećivali nekanonske institucije. Međutim, njegov duhovni rad se na dva veb-sajta naziva kultom. Ovi sajtovi se fokusiraju na neistinite informacije o monahu koji će nam se obratiti u narednom intervjuu.

Tekstovi koji su objavljeni na internetu govore da je starčestvo i monaštvo starca Jefrema moderni kult. Oni su kružili internetom prvobitno i uglavnom kao rezultat kontroverznih priča oko episkopskih liderskih stilova  u okviru Grčke arhiepiskopije pre nekoliko godina. U toj kontroverziji, svetogorsko monaštvo u Americi postalo je periferna, ali i dalje nepravedna meta, za one koji se zalažu za moderan pristup crkvenoj vlasti.

Dok rad starca Jefrema na treba odbranu, nazivati ga kultom jeste ponižavanje i nepoštovanje svetogorskog monaštva i na kraju, važne tradicije pravoslavnog hrišćanstva, koja seže mnogo dalje od Dostojevskog - do najranijih dana Crkve.

S jednim se slažemo, a koje navodi otac Teologos: preterano revnosne pristalice svetogorskog monaštva stvaraju probleme. Međutim, problemi dolaze i od previše revnosnih kritičara koji u suštini napadaju samu tradiciju.

Roditelji monaha koji govori u nastavku, na primer, zahtevali su da svetogorsko monaštvo u Americi treba približiti zapadnom stilu. Predložili su da sveštenici i članovi porodica budu ti koji odlučuju da li osoba treba da stupi u manastir i suštinski stavljaju manastire pod kontrolu parohijski orijentisanog crkvenog ustrojstva.
Ovo zanemaruje zdrav balans u pravoslavnoj tradiciji između monaštva  i parohije pod kanonskim ustrojstvom, koje prati starac Jefrem i njegovi manastiri.

Ovo takođe ignoriše duhovno, moralno i pravno pravo dvadesetogodišnjeg čoveka, da se odluči na monaštvo u manastiru pod jurisdikcijom Grčke pravoslavne crkve u Americi, Vaseljenskog patrijarha i na vekovima staru tradiciju.

Takvo nasleđe i tradicija su antiteza kulta. I oni su alternativa suviše često fatalnog nihilizma, koji muči mnoge mlade, odrasle Amerikance – koje naše potrošačko društvo drži daleko od sopstvenog pravog doživljaja duhovnog života.

Odgovori koji slede prikupljeni su iz nekoliko intervjua sa ocem Teologosom, za koje se složio da učestvuje na zahtev mirjana, hodočasnika i prijatelja (sa blagoslovom, ali ne i učešćem duhovnog oca i igumana), kako bi se razjasnile mnoge netačne tvrdnje objavljene na internetu od strane njegovih roditelja, a koje se bave njegovim monaškim životom  i manastirima starca Jefrema.

- Recite nam kako ste odlučili da postanete monah?

- Prvo bih želeo da kažem da nije uobičajeno da monah objavljuje svoju životnu priču na ovaj način. Ali, moji roditelji nisu postupili ispravno objavljujući tekstove o meni, i to celom svetu da ih čita. Smatram izlaganje mog pređašnjeg života neophodnim, radi utvrđivanja istine i radi onih koji bi želeli da stupe u manastir, pa da ne dobiju pogrešan utisak o monaškom životu, onaj utisak koji su moji roditelji želeli da prenesu.

Božja ruka me je povela ka monaštvu. Samo da ste mogli da me vidite nekada... Moji roditelji nisu uvek znali sve što sam činio. Znali su da sam se jednom napio. A napio sam se više puta, da oni ne znaju... cigarete i droga. Može se reći da sam imao uobičajeno detinjstvo. Ali put kojim sam išao nije bio ni blizu Crkve. Moj učitelj umetnosti iz srednje škole rekao mi je: ”Ti si povratak u šezdesete.” Bio sam hipik. Ne znam kako sam odatle dospeo ovde. Jedno je istina. Da ste me pre deset godina upitali o monaštvu, pomislio bih da je to nešto što se tiče rimokatolika.

Kršten sam u pravoslavnoj crkvi kao dete. Dobio sam ime Niko. Moj otac Džon Pantanizopulos poreklom je iz Grčke, a majka Džoen je rođena u Americi. Ona nije odrasla u pravoslavnoj veri.

Išao sam u crkvu redovno nedeljom, ali nisam bio istinski pravoslavac.

Morao sam da pronađem pravoslavlje za sebe. I moja odluka da postanem monah zaista seže u vreme kada sam pronašao pravoslavlje, a to je bilo u prvoj godini srednje škole. U to vreme išao sam lakim i širokim putem koji bi se mogao nazvati put droge i rokenrola. Otac Dimitrije Karelas bio je parohijski sveštenik u našoj crkvi, zlatan čovek, veoma pobožan. On je dobro poznavao Svete Oce, i bio je pod duhovnim rukovodstvom starca Jefrema. Nikada pre nisam čuo za starca Jefrema. Ali u prvoj godini srednje škole upoznao sam se sa Petrom, sinom oca Dimitrija, i postali smo bliski prijatelji. Uz Petra sam naučio nešto više o Crkvi.

On je primetio da nisam živeo aktivnim pravoslavnim hrišćanskim životom. Nikada pre nisam čuo za post. Mislio sam da su manastiri neka katolička stvar. Ispovest takođe. Znao sam samo možda o suzdržavanju od hrane u nedelju pre službe. Nikada nisam čuo o duhovnom životu ranije.

Priključio sam se udruženju grčke pravoslavne omladine u Americi, tako da sam konačno počeo da se družim sa ljudima koji su išli u crkvu. Moja prva ispovest bila je baš zahvaljujući tim ljudima, u vreme Velikog posta. Počevši da se aktivnije uključujem u život Crkve, primetio sam kako... Znao sam da je hrišćanski život dobra stvar, i video sam da ne živim taj život u potpunosti. I tako, u druženju sa ljudima iz crkve, u razgovorima sa njima, saznao sam kako otac Karelas vodi svoje parohijane u manastir u Saksonburg, koji je posvećen Rođenju Presvete Bogorodice. Bilo je to u mojoj trećoj ili četvrtoj godini kada sam prvi put posetio manastir. Za vreme prolećnog raspusta, moji roditelji su bili oduševljeni što sam odlučio da idem u posetu manastiru umesto sa društvom u Dejton ili na Palm Bič.


Detalj iz Manastira Rođenja Presvete Bogorodice u Saksonburgu

Otišao sam na poklonjenje u manastir sa prijateljima J. i P. - nas trojica; to je bilo nakon što je otac Dimitrije dobio premeštaj tamo. Otac Dimitrije je postavljen za kapelana manastira, vladika picburški ga je tu premestio – starac Jefrem nije imao ništa sa time. I dozvolite mi da objasnim ono šta internet postovi mojih roditelja žele da sugerišu: otac Dimitrije nema nikakav autoritet u manastiru, on samo vrši Svete Tajne. Pre nego što je otišao tamo, otac Dimitrije je povremeno pominjao na svojim propovedima nešto o monaštvu, svetiteljima i manastiru u Saksonburgu. Otac Karelas na svojim propovedima za omladinu nije govorio toliko o monasima i manastirima koliko je govorio o posvećenom, čistom, hrišćanskom životu: postu, molitvi, ispovesti, udaljavanje od svetovnih stvari, posvećenosti Bogu. Kada je govorio često je kao primer navodio monahe, drugim rečima, manastirske svetitelje, pustinjske oce, a kada je želeo da navede živi primer govorio je o starcu Jefremu i igumaniji Taksiarhiji, blaženopočivšoj. Moji roditelji mogu reći da je ovo vid indoktrinacije, ali zapravo, to je uspostavljena prkasa po sv. Jovanu Lestvičniku: “Anđeli su svetlost monasima (drugim rečima: primer), a monaški život je svetlost svim ljudima.” Interesantan je podatak da se tri četvrtine svetitelja u Crkvi odlučilo za monaški život ili su bili u manastiru u nekom periodu svoga života.

- I tako je otac Karelas imao uticaj da Vi postanete monah. Da li se mešao u parohijske poslove, kako su ga Vaši roditelji okrivili?

- Moje posete manastiru i doživljaj tamošnjeg života, nakon što je otac Karelas napustio parohiju i otišao da tamo postane kapelan, kao i druženje sa vršnjacima koji su išli u crkvu, bili su najveći ljudski uticaji izvan Božjeg odgovora na moje molitve. Duboko poštujem i volim oca Dimitrija, on je imao veliki uticaj na moj duhovni razvoj i ne želim da opovrgnem njegovu ulogu u celom procesu, ali moji roditelji su to predstavili potpuno nerealno.

Ponekad bismo Petar Karelas i ja izašli u šetnju i razgovarali. Govorio sam mu kako bih želeo da postanem pustinjak da bih prevazišao moj grešni život - devojke, želju za karijerom, novcem i pohlepom. To je bilo kada sam bio brucoš, pre nego što sam otišao u manastir, da sam govorio tako. Tačno je da sam po prirodi, i mnogo pre nego što sam saznao za pravoslavno monaštvo, bio idealista. Sanjao sam o utopiji od kako sam počeo da proučavam grčke filozofe u mlađim razredima, kao i Ralfa Valda Emersona i Henrija Dejvida Tora. Pročitao sam ove momke u četvrtoj godini srednje škole  i voleo ih. Toro i Valden Pond – on je živeo gotovo kao pustinjak, i ja sam cenio tu njegovu filozofiju življenja.

Bio sam treća godina srednje škole kada sam prvi put posetio manastir u Saksonburgu sa svojim prijateljima. Otac Karelas je tada već šest meseci ili godinu dana bio u manastiru. Videli smo kako monahinje tamo žive isposničkim životom. Posetio sam manastir sa J. i P. Zvali su nas “tri musketara”, jer smo bili nerazdvojni. Da nije bilo ove dvojice, ja nikada ne bih postao monah. Bio bih duhovno izgubljen. Moji roditelji nisu znali, ali nakon nekoliko poseta postali smo ozbiljniji, trezveniji. Pa dobro, bili smo još pomalo luckasti, ali evo šta se desilo. Nakon što smo počeli sa posetama manastiru i pošto smo tamo zaista uživali, kupio sam nekoliko knjiga u manastirskoj knjižari... i nas tri prijatelja počeli smo da se posećujemo, ostajali bismo tokom noći jedan kod drugog, držali smo bdenija, provodili smo tri-četiri časa  u molitvi, zapisivali smo imena ljudi za koje smo se molili, čitali smo žitija svetitelja, recitovali molitve i himne.

Niko nam nikada nije rekao da to činimo, a kada smo se poverili našem duhovnom ocu – ocu Dimitriju, on je bio duhovnik svoj trojici – da smo se zajedno molili, on je odgovorio: “To je veoma dobro, molite se jedan za drugoga!” To je ono što je sv. Pavle rekao braći. Moji roditelji nisu znali o takvim stvarima, jer kada bih razgovarao sa njima o pravoslavlju, nisu želeli da me saslušaju.

Pre nego što sam postao monah, posetio sam Saksonburg  ukupno pet puta. Godine 1994. posetio sam manastir prvi put. Imao sam 16 godina. Otac mog druga J. i njegova pomajka odvezli su nas tamo. Oba moja prijatelja J. i P. prešli su u pravoslavlje. Ovi konvertiti uvek nas - rođene pravoslavce - dovode u nevolju!

Posetio sam manastir pet puta pre nego što sam postao iskušenik. U tom manastiru sam ostao dva meseca, a onda otputovao za Arizonu. To je zaista bio manastir koji mi je otvorio oči i pokazao šta je monaštvo; da to nije nešto što se dešavalo u davno prošlim vremenima. Tamo sam radio tokom mojih poseta, pravili smo sveće. Ja sam se malo tamo glupirao, sablažnjavao monahinje i takođe oca Dimitrija; on je verovatno bio razočaran u mene, ali ipak sam obavljao poslušanja, odlazio na službe, i video duhovnu posvećenost koju su ovi ljudi imali. Tvorili su Isusovu molitvu, vežbali se smirenju, divno pojali, služili kompletne službe. To je bilo nešto sasvim drugačije. Kasnije, saznao sam da tamo postoji posebna vrsta blagodati koja postoji u svakom pravoslavnom manastiru, i to nije zbog ljudi, već zato što je Bog odabrao to mesto za posebne službe i posvećen život. I gostoprimstvo njihovo – to je bilo nešto posebno.

Želeo sam da ponovo posetim manastir. Ostao sam u manastiru oko nedelju dana pred praznik Uspenja Presvete Bogorodice. Bilo je zaista prelepo. Mrzeo sam kada sam morao da krenem nazad kući. Osećao sam takvu duhovnu pripadnost manastiru da nisam želeo da odem iz njega. Obavljao bih svako poslušanje koje bi mi dali.

Tada sam u svojim ličnim molitvama počeo da molim Boga (jer sam bio na kraju srednje škole i razmišljao o koledžu) da me uputi na pravi put.

Postojalo je nekoliko različitih karijera koje su me zanimale. Želeo sam da upišem englesku književnost, jer sam voleo da čitam i uvek sam imao dobre ocene iz ovog predmeta, da budem terapeut, sveštenik ili monah. Nisam se jednom ili dva puta molio Bogu, već često, kad god sam vršio molitveno pravilo koje mi je dodelio otac Dimitrije. Pitao sam Boga da mi otkrije Njegovu volju, nisam mogao sam da odlučujem, nisam želeo da uradim nešto što On nije želeo od mene. ”Moraš da mi pokažeš, jer ne mogu da shvatim sam Tvoju volju!”

- Vaši roditelji govore da ste bili podložni uticaju, jer Vam je sestra bila veoma bolesna.

- Saznao sam za bolest sestrinu u drugoj godini srednje škole. Tada sam gradio svoju veru u Boga. Kada je moja sestra saznala da je teško bolesna, počela je da se ponovo uključuje u život Crkve. Moji roditelji su tražili od oca Dimitrija duhovnu pomoć nekoliko puta. On im je mnogo pomogao, jer su se ljudi bojali da prime Sveto Pričešće posle sestre, da se ne bi razboleli. Otac Dimitrije je govorio u crkvi, podržavajući nju i njih. Neka njegova duhovna čeda su se pričestila posle moje sestre u crkvi prve nedelje nakon što je to najavljeno, da pokažu svoju podršku. On nam je pomogao u početku kada nam je bilo najteže. U to vreme išao sam u crkvu; bilo mi je jasno da je to Božija volja.. I pomislio sam: “Neka je blagosloveno, sve je u Božjim rukama, kad Bog bude hteo, On će je uzeti, slava Bogu za sve.” Moja kasnija odluka da postanem monah nema apsolutno nikakve veze sa bolešću moje sestre.

- Recite nam nešto više kako ste se odlučili na taj korak. Vaši roditelji su izjavili da je na kraju lični uticaj starca Jefrema bio onaj koji Vas je priveo na monašku stazu.


- Pred kraj srednje škole molio sam Boga za putokaz, skoro sam se svakog trenutka molio. Pokušao sam da se molim svake večeri u svojim ličnim, večernjim molitvama, kad nisam držao bdenije sa prijateljima. Tako da je to bio moj temelj, pre nego što sam doneo odluku.

Bilo je to negde između poslednje godine srednje škole i prve godine studija da sam zaista želeo da potražim duhovno rukovođenje, da li da postanem sveštenik ili monah, pa sam jednog dana razgovarao telefonom sa mojim duhovnikom, ocem Dimitrijem, i rekao sam mu o tome. On mi je odgovorio: ”Sine, ja nemam tu vrstu duhovnog rasuđivanja da kažem da li je to za tebe ili nije.” Rekao mi je da upitam monaha isihastu za savet.

I tada sam shvatio da je potrebno da pitam starca Jefrema, a znao sam da starac povremeno posećuje manastir i ispoveda. I ja sam stavio moje ime na listu čekanja, zajedno sa monahinjama, kako bih video starca sledećeg puta kad bude došao. A takođe otišao sam u najbližu bogosloviju da se raspitam kako se postaje sveštenik. O Časnom Krstu, suprotno onome što moji roditelji tvrde, niko mi nikada nije rekao da đavo živi tamo i da su satanizovani. Otac Dimitrije je znao za nekoliko biblijskih tumačenja koje je čuo da su data na propovedima, a za koje se činilo da nisu potpuno tradicionalna – kao na primer: jedan instruktor je rekao da je Mojsije bio književni lik, a ne stvarna ličnost. Očigledno da to nije svetootačko tumačenje. Bilo je zaista korisnih predmeta i stvari koje su se mogle tamo naučiti. Ali otac Dimitrije me je posavetovao da svog duhovnog oca moram da izveštavam redovno o onome što učimo na bogosloviji, kako ne bih odstupio od učenja Svetih Otaca.

U biblioteci sam čuo za manastir Sv. Tihona u Južnom Kananu, u Pensilavaniji. Takođe i za manastir Sv. Trojice u Džordanvilu, u Njujorku. Tako da sam poslao moje informacije  u obe ove bogoslovije. Nikada stvarno nisam doneo odluku.

Starčev odgovor je zaista bio brz. Nije bilo pola sata ispiranja mozga ili indoktrinacije ili nečeg sličnog, kako su to protumačili moji roditelji. Starac Jefrem mi je rekao: “Jedini način da saznaš je da odeš u Arizonu i da probaš.” Dozvolite mi da naglasim ”da probaš.” Probati ne znači da će neko staviti okove na vas. Od početka mi je dao do znanja da je to izbor.

“Probaj i vidi kako se uklapaš u monaški život, i tako ćeš saznati.” Rekao sam mu da želim da  budem sveštenik, a on je odgovorio: ”Možeš biti sveštenik i u manastiru.” Ali to je takođe poseban priziv. Od tog trenutka sam odlučio – u redu, sledećeg leta ću otići u Arizonu da probam. Kada sam mu rekao da želim da postanem monah, on me je upitao da li su mi roditelji pravoslavni, kako će oni to da prime, i ja sam mu odgovorio da su pravoslavni, a da nisam zaista siguran kako će da prihvate moj odlazak u manastir. Mi nismo bili aktivna verujuća pravoslavna porodica. To je u osnovi to.

Znam da ovo može izgledati kao da sam bio u žurbi, ali nisam hteo da se sretnem sa Bogom na Strašnom Sudu i da me On upita: ”Zašto nisi poslušao Moj priziv?” Morao sam da probam zbog svog mira i iz poslušnosti volji Božijoj.

Tokom moje posete starcu Jefremu, uručio sam mu pismo od mog prijatelja J., a on je isti odgovor po pitanju monaštva dao i njemu. Onda sam dobio blagoslov od igumanije Taksiarhije da ostanem kod njih u manastiru dva meseca, dok ne odem u Arizonu. Napustio sam kuću krajem maja 1996, odvezao se sa sestrom u manastir, a ona je automobil vratila nazad, u Tenesi. Video sam starca Jefrema samo dva puta pre odlaska u Arizonu. Drugi put je to bilo dok sam boravio u manastiru, u leto pre odlaska. Kada sam čuo da je u Kanadi i da tamo ispoveda, otišao sam da porazgovaram sa njim. Ukratko me je posavetovao kada da krenem za Arizonu. Rekao mi je da želi da bude tamo kad ja stignem, zbog duhovnog rukovođenja.

- Koliko godina ste imali kada ste stupili u manastir kao iskušenik, da probate?

- Imao sam 18, skoro 19.

- Koliko godina ste imali kad ste primili monaški postrig?

- Imao sam 20 godina.

- Vaši roditelji misle da ste mladi da bi doneli takvu odluku.


- Ja ne mislim tako. To je pravi uzrast da se odluka donese – ni suviše mlad, a ni star. Neko ko je 18-godišnjak, bar u Americi, odlučuje kuda da usmeri svoj život, koju karijeru da izabere. Ide na koledž, napušta kuću da bi pronašao svoj pravac u životu, a to je u uzrastu kada sam i ja primio priziv. Potrebno je istaći da je u Americi, a i u većini drugih zemalja sveta, neko ko ima 18 godina dovoljno odrastao i može da ide u vojsku. Neki od primera koje moji roditelji dovode u vezu sa kultom mogu se pronaći i u vojsci – indoktrinacija, fizički napor, stroga poslušnost. Sve je tu.

 Ovde, u manastiru, ja sam bezbedan. Ako se razbolim, dobijem lekarsku pomoć, jedem dovoljno, imam sav neophodni komfor, centralno grejanje i klimu. U vojsci čovek svakoga dan može dobiti naređenje da ubije ili može da bude ubijen. To neće sačuvati njegovu dušu. Ne znam koliku duhovnu korist osoba može da ima ako odluči da ide u vojsku. To je veliki životni izbor. Pa ako je dozvoljeno da osoba sa 18 godina ide u vojsku, onda je defintivno isto tako ispravno i u redu da stupi u Hristovu vojsku. Ako neko kaže da je osoba mlada sa 18 godina, on takođe kritikuje američki zakon, koji smatra da je osoba tog uzrasta dovoljno odrasla da donosi sama životne odluke.

- Tradicionalno u starijim i drugim kulturama, osoba može biti čak i mlađa pri izboru svog životnog puta.

- Da, mislim da je u jevrejskom zakonu dete sa 12 godina dovoljno odraslo da govori u svoje ime.

- Američka kultura je ponekad kritikovana zbog držanja mladih ljudi u zavisnom položaju duže nego što je to normalno psihološki i socijalno...

- Imao sam prijatelja iz Švajcarske. Švajcarci sa 16 godina već moraju da izaberu ili stručni ili profesionalni životni poziv. U Grčkoj imaju obavezan dvogodišnji vojni rok sa 18 godina.

- Kad ste bili u manastiru Sv. Antonija, Vaši roditelji su tvrdili da ste pod pritiskom kulta morali da ostanete. Da li su Vam u manastiru naložili da morate da postanete monah?


- Ne. Opšte je poznato među monasima da je početnik upravo to: iskušenik koji donosi odluku da li da ostane u manastiru ili ne. Tokom mog boravka tamo bilo je nekoliko iskušenika koji su odlučili da napuste manastir. Videli su da monaški život nije za njih.  Hrabrili su nas da se molimo o toj odluci. Koliko sam bio tamo, i koliko je to bilo moguće, pokušavao sam da živim monaškim životom. Pratio sam isti režim kao monasi.

- Kada ste tokom Vašeg boravka u manastiru odlučili da postanete monah?


- Otišao sam u manastir i video manastirski dnevni režim, ispovesti, bdenija, lične molitve – sve mi se to dopalo. Kao što vidite iz mojih ranijih priča, imao sam puno žara i želje, hteo sam da živim duhovnim životom, ali nigde nisam bio potpuno zadovoljan. Jedino mesto gde sam bio srećan je manastir; život sa monasima mi je potpuno odgovarao. Dakle, nije to bila odluka, osećao sam se dobro u manastiru i nisam želeo da odem, nisam čak ni mislio o napuštanju. Nekoliko puta moji roditelji su mi predlagali, i demon pomislima, ali ja sam znao da je u manastiru moje mesto. Niko mi nije rekao, ti ne ideš odavde. To nikada nije rečeno. U stvari, meni je rečeno ako poželim da odem, slobodan sam, niko me neće zadržavati.

- Tvoji roditelji tvrde da se u manastiru starčestvo i ispovesti koriste za ”regrutaciju” monaha.


- Ovo što su naveli govori da ne znaju šta je predanjski, normalan pravoslavni duhovni život. Centar pravoslavnog duhovnog života jeste ispovest. Ispovest duhovnom ocu i danas zauzima centralno mesto u manastirima. Bez toga ne možemo da dobijemo neophodna uputstva. Veoma mali broj ljudi je “naučen od Boga” - to su sv. Antonije Veliki, sv. Marija Egipćanka, i još neki. Mi ne bi trebalo da sami sebe rukovodimo u duhovnom životu. Ovo je afirmisana praksa u Pravoslavnoj crkvi. Navešću jedan primer iz  ”Lestvice Božanstvenog ushođenja” od sv. Jovana Lestvičnika, čiji su život i spisi široko prihvaćeni u pravoslavnom svetu kao model. U toj knjizi on se najviše zadržava na toj vezi i govori da je njen centar ispovedanje grehova i pomisli. I to je prirodno. Pri mojim ispovestima igumanu manastira nisam nikada bio doveden u stanje da se osetim ”nemoćnim,” kako moji roditelji tvrde. Znam da je monahu mesto u manastiru. I dok sam bio iskušenik znao sam da sam slobodan da odem, u stvari, video sam kako iskušenici odlaze. I ja sam bio slobodan da odem bez ikakve kazne. U ispovestima sam ispovedao svoje grehe i pomisli, iguman bi me utešio, ohrabrio bi me da tvorim Isusovu molitvu, davao mi je duhovne savete i podsticao me je na pokajanje i čuvanje od greha – uopšte, pomagao mi je da izgradim svoj duhovni život.

Lestvica Božanstvenog ushođenja

- Koliko je starac Jefrem uticao na Vašu odluku?

- Direktno ne mnogo. Svoje ispovesti čitao sam igumanu manastira, a ne starcu. Naravno da sam imao prilike da se susretnem sa njim, ali on nije bio uključen u sve ovo na direktan način. Ali znam da je iguman, ako bi se šta ozbiljno dešavalo u mom životu, odlazio njemu.

- Vaši roditelji govore da je na Vas uticala lična harizma starčeva i strahopoštovanje, ali to nije ono što se dešavalo?


- Došao sam u manastir da služim Hristu. I dalje nameravam da to činim, a starac Jefrem nas je podržao u tome kada je na propovedima rekao da, parafraziram: ”Došli ste ovde da služite Hristu, a ako ste došli ovde da služite meni, došli ste iz pogrešnog razloga”. Mi smo svi znali da je on starac manastira i da trebamo da mu budemo poslušni, ali ipak, sva teologija  duhovnog oca i starca može se pronaći u knjigama kao što je Lestvica sv. Jovana iz VI veka. Jedan primer iz Jevanđelja je primer Hrista u Getsimaniji. On je u Svojoj molitvi rekao pred Svoje stradanje, pitao je Boga Oca, “Oče Moj! Ako Me ne može ova čaša mimoići da je ne pijem, neka bude volja Tvoja.” Drugim rečima On je govorio: Ako bi ljudi mogli biti spaseni na bilo koji drugi način... Ali On je bio poslušan do smrti svome Ocu, kao što su Apostoli do smrti bili poslušni Hristu, da su svi sem jednog postradali mučeničkom smrću. Zašto? Jer Hristos im je rekao da idu u svet i propovedaju Jevanđelje. I oni su to učinili čak po cenu smrti. Ako je to pogrešno, ako ja ta poslušnost apostolska loša, zašto se onda oni udostojiše svetiteljskih venaca? Ako je to kult, onda i ja želim da budem kultista. ”Ako je moja ljubav prema Tebi pogrešna, onda ne želim da budem u pravu.”

- Vaši roditelji su predložili monaški model po kojem monah treba da bude u stanju da čini dobra dela u svetu, izvan manastira.

- Koliko ja znam, nema dokumentovanih dokaza da pravoslavni monah dolazi i odlazi iz manastira kad hoće i da i dalje ostaje monah. Vrata u manastiru su otvorena za sve koji žele da dođu i posete, naravno, i tu monaško gostoljublje dolazi do izražaja. Nudimo gostoprimstvo hodočasnicima koji žele da dođu u manastir, napune svoje duhovne baterije i da se vrate u svet ojačani. Po Ocima, molitve monaha za one koji žive u svetu jesu opet neki oblik milosrđa.

- Vaši roditelji takođe kažu da je Vaše iskušeništvo po kanonima Crkve trebalo da traje tri godine. Da li je ono bilo kraće?

- Po petom kanonu Prvog vaseljenskog sabora iskušeništvo ne bi trebalo da traje kraće od tri godine. Međutim, može se skratiti na 6 meseci ako je monah živeo pobožnim duhovnim životom u svetu, ako ne pokušava da pobegne od problema, kao što su po život opasne bolesti. Moje iskušeništvo trajalo je jednu godinu i devet meseci, kako su naveli moji roditelji sa uzvičnikom.

- Da li je to vreme bilo dovoljno dugo za Vas da donesete ispravnu odluku? Da li smatrate da ste dovoljno odrasli da sa dvadeset godina budete postriženi u monaha?

- Ako neko u manastiru ostaje toliko dugo, on je tu sa razlogom. Par meseci nakon mog stupanja bio sam telom i dušom u manastiru. Manastirski život mi se mnogo dopao.
 
- Pre nego što ste postali monah ili tokom Vaših iskušeničkih dana da li su Vaši roditelji pokazali neslaganje sa Vašim stupanjem u manastir?

- Prvi put su me posetili kada sam bio iskušenik u Arizoni. Imali smo dug razgovor uz galamu, plakanje; očigledno je bilo da oni ne žele da me vide u manastiru. Došli su sa svojim argumentima, a ja sam pokušao da im objasnim o monaštvu na duhovnim i svetootačkim osnovama. Priznao sam da mi se manastirski život dopada, da sam postao deo manastira. Znao sam da ne žele da me vide u manastiru, ali imao sam 18 godina!

- I bilo je vreme da sami donesete životne odluke?


- Da. Želeo sam da živim ili da umrem u manastiru. Koliko god oni to odbijali, morali su to da prihvate.

- Čuo sam od drugih o jednom mladiću iz Vašeg rodnog grada, koji je stupio u manastir starca Jefrema, koji je primio postrig, ali je ostao u dobrim odnosima sa članovima svoje porodice. Oni su podržali njegovu odluku. Vaši roditelji, međutim, kažu da ste Vi bili izolovani od porodice.

- Monasima u manastiru niko nikada nije rekao da mrze svoje roditelje ili svoje rođake. Ali kada se ljudi ponašaju kao moji roditelji, oni postaju prepreka ka spasenju. Jer kao što je Hristos rekao u Jevanđelju po Mateju 18:15-17, ”Ako li ti zgreši brat tvoj, idi i pokaraj ga nasamo; ako te posluša, dobio si brata svojega. Ako li te ne posluša, kaži Crkvi; a ako li ne posluša Crkvu, neka ti bude kao neznanobožac i carinik.”

Ja sam objasnio monaštvo i manastirski poredak u manastirima starca Jefrema i moju odluku roditeljima. Pisali su i nekim vladikama. Vladike su se složile sa mnom. Razgovarali smo, moji roditelji i ja, pred nekoliko vladika i pred Patrijarhom konstantinopoljskim, i vladike su me podržale. Patrijarh je upitao: ”Koliko mu je godina?” Odgovorili su: ”Dvadeset.” A Patrijarh je na to rekao: ”Pa on je dovoljno odrastao da odlučuje za sebe!” Patrijarh mi je dao blagoslov da odem sa roditeljima i posetim svoga lekara, kako su zahtevali. Ali ovo je sada drugi put da sam prestao da govorim sa njima za neko vreme. Razgovori mi samo donose glavobolju. Teško mi je da razgovaram sa njima, jer oni još uvek govore da sam deo kulta. U kontaktu su sa Riki Rosom, nekim medijumom i 'deprogramerom kultista', koriste medije, objavljuju tekstove na internetu o mom životu. Čak i ako razgovaramo o drugim  stvarima, osećam da je naš odnos lažan. A znajući da bi oni voleli da imaju jedan tako površan odnos sa mnom, to izaziva neprijatna osećanja. Površno ćemo razgovarati o porodičnim odnosima, ‘kokama i pilićima’... Moja jedina briga je da ostanem ovde, ali oni misle da sam ja i dalje deo kulta.

- Zašto ne idete sa njima na lekarski pregled ako je Patrijarh dao blagoslov?

- Oni su napisali na internetu da imam strašnu bolest - GERB, sa bolovima u stomaku i kašljom, ali su malo preterali. Ja imam gastroezofagealnu refluksnu bolest. Takođe imam IBS, sindrom iritabilnog kolona. Takođe imam i neke alergije. Ovaj refluks i IBS sindrom su veoma uobičajeni problemi kod ljudi. Moj gastroenterolog, jedan od najboljih u toj oblasti, rekao mi je da je refluks nasledan i veoma česta bolest. IBS sindrom obično ima jedna u pet osoba. Većina ljudi ovaj problem rešava pravilnom ishranom i izbegavanjem stresa. Ja imam blago izraženu bolest, koje se lako kontroliše. A kašljem zbog sezonskih alergija. Malo su preterali moji roditelji,  kao da sam paralizovan ili na nekom aparatu za održavanje života. U vreme kada sam razgovarao sa Patrijarhom, već sam bio bolje, uspeo sam da kontrolišem svoje probleme. Dijagnoza koju mi je dao lekar bila je dobra. Zašto bih putovao sada po zemlji da čujem nečije drugo mišljenje, jedino ako su moji roditelji posumnjali da je i doktor koga sam posetio u nekoj vezi sa manastirom, ili da je i on pod kontrolom starca Jefrema, po njihovom rasuđivanju? Da budem precizniji, Patrijarh nije bio protiv mog boravka u manastiru, vladike su mojim roditeljima jasno dale do znanja da treba da me  puste da sam odlučim o svom životu. Ali su se složili sa Patrijarhom da posetim doktora ako želim.

- Da li ovaj zdravstveni problem postoji  u Vašoj familiji?


- Da, moja majka takođe ima tu bolest.

- Da li su Vam sve ove informacije i argumenti, koji su bili objavljeni na internetu, pomogli da kontrolišete Vaš stres?

- Ne...

- Smejete se ovome. Ali Vaši roditelji tvrde da ste izgubili smisao za humor od kako ste postali svetogorski monah.

- Da. Takođe su napisali da izgledam kao neki pogureni starac. Tokom naših razgovora bilo je tako depresivno, jer sam osetio da žele da provere moju veru, sa svojim blasfemičnim pitanjima, i svim tim plakanjem, a istu stvar sam im rekao mnogo puta. To je bilo veoma depresivno po mene. Naravno da nisam imao želju da se smejem. Kada sam navodio primere iz Jevanđelja koji podržavaju monaštvo i ono što mi činimo, moj otac se pitao: ”Kako da znam da je to Hristos zaista rekao?” Dakle, on je posumnjao u Sveto Pismo. Onda je rekao nešto kako je proučavao Jevanđelje kad je otišao u penziju i da je došao do zaključka da ne zna da li da veruje u hrišćanskog Boga ili u vrhovno biće... Kako da proveri sve te informacije? To me zaista pogađa, kad čujem kako govori takve stvari.

- Šta sa njihovim izjavama da ste kao iskušenik bili depresivni i da ste uzimali kantarion u tu svrhu?

- To su pomenuli u jednom od svojih postova, da mi monasi daju kantarion. Takođe su naveli da nisam uzimao lekove koje mi je doktor prepisao. A ja sam ih uzimao. Kantarion je na Sv. Gori samonikla biljka. Tamo monasi od nje prave domaći lek. Ona se potopi u ulje i onda to ulje pije neko ko ima problema sa stomakom. Zato sam uzimao taj lek. Nije to bilo lečenje depresije. Nikada se nisam osetio depresivnim u manastiru, bio sam srećan, mada je poznato da se kantarion kod ljudi koristi za lečenje depresije.

- Tvoji roditelji su takođe tvrdili da u manastiru lišavanjem sna i posebnom ishranom kontrolišu početnike.

- Hajde da porazgovaramo o dnevnom režimu koji pratim. Budim se u ponoć. Tada započinje naša lična molitva u kojoj izvršavamo naše molitveno pravilo koje nam je naložio naš duhovni otac - iguman. Centar ove lične molitve je Isusova molitva. Tako do 3:30 ujutro, kada odlazimo u crkvu na službu koja se sastoji od polunoćnice, jutarnjih molitvi, prvog časa i Svete Liturgiije. Nakon službe idemo na doručak, a onda spavamo dva i po sata. Nakon odmora idemo na posao, na poslušanje koje nam je dodelio iguman. Oko 1 poslepodne idemo na ručak i opet se vraćamo nazad na rad dok ne bude vreme za večernje, oko 5 sati.

Posle večernjeg idemo direktno na večeru, a posle večere se vraćamo direktno u crkvu na malo povečerje. U osam odlazimo nazad u naše kelije da se odmorimo do ponoći. Moji roditelji pišu o nespavanju. Mi dnevno ukupno imamo šest i po sati sna, što je dovoljno za većinu ljudi. Središte hrišćanskog života mada mnogo ignorisano, iako zasnovano na Svetom Pismu, jeste samoodricanje i patnja. Hristos je tako činio, Apostoli takođe, pa i mi možemo da na kraju malo propatimo. To nije ni malo strano pravoslavnom monaštvu, mada ono što mi činimo je na veoma niskom nivou u odnosu na svetitelje podvižnike Pravoslavne crkve i naravno mučenike. Lična patnja je korisna, ali do jedne granice. Mnogi prevazilaze svoje snage i postaju bolesni, a bolest nekada porazi veru. Iguman i duhovni otac neće dozvoliti da se to dogodi.


 
Sveta liturgija u kapeli manastira u Saksonburgu

- Iguman i duhovni otac u sistemu koji ste opisali po predanju detaljno opisanom u spisima Svetih Otaca, kanonskoj crkvenoj jurisdikciji, i takođe po Bogu odgovorni su za njihovu duhovnu decu i njihove potrebe, zar ne?

- To je tačno. To je deo bogoslovlja duhovnog oca. Činjenica je da poslušan učenik neće morati da da odgovor u dan Strašnog Suda, ako je obavljao poslušanje koje mu je dodelio učitelj. Duhovni otac je odgovoran za poslušanje koje je dao. I to je dobro dokumentovano u žitijima svetitelja i spisima Svetih Otaca. To je razlog zašto duhovni otac vodi računa o svom duhovnom čedu.

- To je razlika između tradicionalnog  hrišćanstva  i takozvanog kulta Novog doba, zbog kojeg su tvoji roditelji toliko zabrinuti?

- Džim Džons (vođa sekte Hram naroda) ne misli da je lično odgovoran za stotine onih koje je odveo u samoubistvo. On ih je prevario da se ubiju kako ne bi morali da daju odgovor vlastima. Ali on će morati da da odgovor, naravno.

Moji roditelji takođe pokušavaju da ukažu na 'duhovnu zavisnost' od duhovnog oca i da je to jedinstveno za manastire starca Jefrema. Ali to je u celom pravoslavlju tako.

Dozvolite mi da navedem neke primere iz Svetih Otaca. Na primer sv. Jovan Lestvičnik u 4. poglavlju u svojoj knjizi ”Lestvica Božanstvenog ushođenja” piše: ”Poslušnost je odustajanje od rasuđivanja pri bogatstvu rasuđivanja.” On takođe opisuje nekoliko svetitelja koji su zadobili svetost kroz svoje poslušanje, a to je sv. Akakije, koji je bio kradljivac, pa se pokajao, sveti Isidor i drugi.

Sveti Simeon Novi Bogoslov takođe je napisao u svojim himnama o ljubavi Božijoj, himna 4. ”Slušaj savet svog duhovnog oca, odgovori mu sa smirenjem, kao Bogu, kaži mu svoje pomisli, čak i najobičnija iskušenja, ne čini ništa bez njegovog saveta, niti spavaj, niti pij, niti jedi.” Onda u svom diskursu o pokajanju sv. Simeon piše: ”Bez roptanja budi poslušan svom igumanu  kao samom Hristu i svoj bratiji do smrti; nikada ne protivreči.”

Sam Gospod kaže u Luki 14: 26 ”Ako neko dođe meni i ne mrzi oca svojega i mater i ženu i decu  i braću i sestre i sav život svoj, ne može biti moj učenik.” I u Luki 18:28-30 “Petar pak reče: Eto, mi smo ostavili sve i pođosmo za Tobom, a On im reče:  Zaista vam kažem, nema nikoga ko je ostavio kuću ili roditelje ili braću ili sestre ili ženu ili decu radi Carstva Božijeg, koji neće da primi mnogostruko u ovo vreme i u dolazećem veku život večni.»

- Tvoji roditelji navode reči oca Georgija koje se odnose na bolno pitanje monaštva u Americi, pošto je svetogorsko monaštvo u mnogo čemu bilo odsutno sve dok mu starac Jefrem nije podigao temelje. Da li se slažete sa tim rečima?

- ...Da istina je, taj članak koji je napisao otac Georgije je veoma  dobar; u njemu kazuje da nisu nužno manastiri ti koji stvaraju probleme, već da su to previše revnosne pristalice monaštva. To je nerazumevanje osnovnog odnosa između manastira  i parohija. Nisu mi poznate nekanonske prakse u vezi sa starcem  i parohijama. Svi njegovi manastiri bili su osnovani sa blagoslovom lokalnog episkopa, i ako on i njegovi sveštenici služe Svete Tajne, oni primaju blagoslov od lokalnog episkopa. Činjenica da episkopi podržavaju manastire pokazuje da su manastiri dragi i episkopima a i samom Sinodu. I opet, organizovano opštežiteljno monaštvo bilo je deo Crkve još od 3. veka. Život u devstvenosti, bilo da su u pitanju muški ili ženski manastiri, seže još od vremena Apostola, kao što se pominje u ”Delima Apostola.”

- Zar nisu kritike Vaših roditelja više vezane za sekularnu američku kulturu, nego na zloupotrebu monaštva?

- Njihove kritike proizilaze od sekularno-humanističkog pogleda, gde ne postoji istinska religija  i gde je čovek centar moralne i etičke filozofije. Sekularna američka kultura odlikuje se individualizmom. Ali, osnivači Sjedinjenih Američkih Država bili su u velikoj meri hrišćani, nisu se samo tako predstavljali. Pre zasedanja, pri donošenju Ustava, molili su se tri sata, pevali himne i onda počeli da pišu Ustav.

 Ali ovaj individualizam komplikuje se opštim hlađenjem hrišćanske pobožnosti, američko društvo je prihvatilo moralno-etički sistem sekularnog humanizma. Odvajanjem crkve od države, šta je druga opcija? Sekularni humanizam je u ljuštru i podstiče bratsku ljubav, uzajamnu toleranciju, abortus i kontrolu rađanja, toleranciju seksualne orijentacije, ateizam, i na kraju globalno jedinstvo. Njihova crkva je unitarijansko-univerzalistička mešavina. Oni ne vide čoveka kao Hrišćanina, Jevreja, dobrog, već veruju da je religija tačan pokazatelj nedostatka bratske ljubavi ili uzajamne tolerancije. Iz onoga što je ranije navedeno, može se lako zaključiti da su monaštvo i na kraju pravoslavno hrišćanstvo dijametralno suprotni sekularnom humanizmu.

- Da li je to vrsta moralne ili etičke tačke gledišta koju ste dobili dok ste odrastali?

- Dozvolite mi da pojasnim, imao sam divno detinjstvo kada su u pitanju porodični odnosi. Moji roditelji su razvijali ljubav među braćom i sestrama, veoma smo voleli jedni druge i brinuli smo jedni o drugima. Bili smo veoma povezani. Moj otac me je učio da zaštitim svoju najmlađu sestru, ako bi joj deca iz susedstva zadirkivala. Postojala je istinska briga među nama. Tu vrstu odnosa nisam susretao u porodicama mojih prijatelja. Primetio sam da imam nešto posebno u mojoj porodici i naučio sam to da vrednujem. Ali kada sam jednom kročio u Crkvu, počeo da uzrastam duhovno, upoznao sam i druge porodice u mojoj parohiji, kod njih sam počeo da primećujem nešto posebnije - Hristos je bio njihov centar. Studirao sam filozofiju i mnogo naučio o sekularnom humanizmu. Shvatio sam da u Americi preovladava etički sistem, i to je onaj sistem koji je prihvatila moja porodica. Odlazili smo u crkvu i naučili da je hrišćanstvo dobro, da je to naša religija, ali nikada nismo postili, nismo imali duboki pravoslavni duhovni život. Najviše što smo činili  je da idemo u nedeljnu školu, to je onda bilo nešto posebno. Imali smo molitveni ugao u kući.

- Koliko su Vas često roditelji vodili u crkvu?


- Možda svake druge nedelje. Moj otac često nije hteo da ide sa nama. Govorio je da je išao dovoljno u crkvu dok je bio dete.

- A ispovest?

- Mislim da sam bio prvi u mojoj porodici koji je otišao na ispovest. Moja majka je to učinila posle mene. Moja majka je išla posle mene, kada sam joj rekao kako sam se dobro osećao posle ispovesti. Ali moj otac je bio zabrinut da će ona govoriti neke stvari o njemu na ispovesti, tako da nikada ponovo nije otišla.

- Da li je ovde osnovna kontroverzija između pogleda na život orijentisanog na Hrista i onog na porodicu?

- Sekularni humanizam u osnovi ne vidi religiju kao sto odsto istinitu, već kao razlog razdora u porodici i svetu i kao prepreku globalnom jedinstvu.

- Tvoji roditelji su pomenuli koliko im se dopalo to što ste igrali grčki folklore, verovatno i što ste učestvovali u društvenim zbivanjima u Vašoj crkvi. Dakle, njima se dopala takva vrsta angažovanja sa Vaše strane, ali ništa previše ozbiljno sa duhovne strane?

- Oni su videli Crkvu kao vrednu, moralnu i etičku stvar, ali kada sam ozbiljnije počeo da se uključujem i učim šta je zaista pravoslavlje, šta zaista znači biti hrišćanin, shvatio sam da je to velika odgovornost. Kada su videli da se zaista uključujem u život Crkve, to su primili kao nešto opasno i fanatično, nešto što je za porodicu i čoveka samouništvajuće. Niko drugi me nije podržavao sem moje najmlađe sestre, a oni su smatrali da ja imam loš uticaj na nju.

- Oni su napisali da ste sa zidova sobe skinuli Vaše rokenrol postere, a Vaše stripove prodali nakon što ste ozbiljno počeli da prihvatate pravoslavnu tradiciju.

- A to je bilo godinu dana pre nego što sam krenuo na fakultet... Moji prijatelji i ja smo naučili da je vizantijsko pojanje mnogo više relaksira od rokenrol muzike. Moja kolekcija stripova nije imala ništa zajedničko sa mojim duhovnim životom. Zapravo, sećam se da je otac ranije kritikovao moju zainteresovanost za rok i stripove. Tek nakon što sam ih zamenio za pravoslavlje, da tako kažem, moji  roditelji su postali nostalgični za njima!
Osećanje koje sam dobio od mojih roditelja je da je hrišćanstvo dobra stvar, ali ne treba se previše u njega uključivati. Zato sam odlagao da im govorim o mom duhovnom životu. Svaki put kada bih govorio o pravoslavnom hrišćanstvu i mojoj revnost,i bio bih izgrđen. Dakle, onda nisam ni govorio o tome. To je ono što su me oni naučili – da ne treba razgovarati o duhovnom životu. Kada sam shvatio da zaista želim da budem pravoslavni hrišćanin, kada je moje srce govorilo da je to istina, oni su mi govorili da je to odvratno. Odlučio sam da ih ne slušam jer sam znao da je Bog na kraju mnogo važniji od mojih roditelja. I zato su bili iznenađeni kada sam želeo da odem u manastir.

- Vaši roditelji su na internetu bili uključeni u kampanju da manastire starca Jefrema postave na listu potencijalnih kultnih mesta od strane kult deprogramera Riki Rosa. Manastiri su bili uključeni na tu listu, ali tek nakon kampanje koju su vodili Vaši roditelji. On čak nije ni po poreklu hrišćanin. Da li je kanonski dozvoljeno da se Vaši roditelji kao hrišćani angažuju u takvoj kampanji?

- To očigledno pokazuje da oni nisu aktivni pravoslavni hrišćani. Da jesu, znali bi da su manastiri starca Jefrema i te kako pravoslavni i da su podignuti po uzoru na svetogorske manastire. Oni su dozvolili da ih njihova osećanja vode radije nego da stvarno malo istraže. I još, ja nigde nisam pročitao da je Pravoslavna crkva ikada tražila pomoć jeretika ili nepravoslavnih da oni stvari postave na svoje mesto u 1700 godina staroj tradiciji.

- Vaši roditelji u svojim postovima nude plan za ono što oni u stvari promovišu kao neku umerenost ili ”zdravo” monaštvo,  neku vrstu američkog monaštva, ako hoćete. Šta mislite o njihovim idejama za reformu?

- Izgleda mi čudno i gotovo nepravedno prema Pravoslavnoj crkvi da iz udobnih fotelja, iza kompjutera i bez temelja u pravoslavnoj duhovnosti ili bez čvrste vere oni sebe predstavljaju kao neku vrstu vlasti i daju sebi pravo da sude šta je pravoslavno monaštvo, a šta nije. Svi monasi nisu neuki kao ja, na Svetoj Gori i kod starca Jefrema imaju monahe lekare, advokate, arhitekte  i druge stručnjake koji su primili priziv u nekom trenutku svoje karijere. Manastir nije ograničen na one ”nesrećne” ili bogoslove, kako moji roditelji sugerišu. To pokazuje mnoge predrasude protiv drevnog hrišćanskog učenja o devstvenosti i nedostatak čak i pokušaja da se razume monaško predanje. Ono što treba razumeti jeste kako je apsurdna ideja da Crkva ima nešto kao ”kult monaštva” i da on traje 1700 godina.

- Vaši roditelji kažu da komunicirate ograničeno (crno-belo) od kako ste postali monah i da to pokazuje da su Vam isprali mozak. Šta je Vaš odgovor?

- Oni su me pozvali govoreći: ”Ako je Božja volja”  i sa takvom vrstom sličnih hrišćanskih izraza. Što se tiče viđenja u crno-belom, kao hrišćanin verujem da postoji Bog i đavo, raj i pakao. Bilo šta da uradimo na kraju idemo ovde ili tamo, i kao hrišćani moramo da posmatramo sve naše postupke, da se zapitamo kome pokazujemo svoju lojalnost.

- Zvuči da bi Vaši roditelji imali manji problem da ste postali rok muzičar a ne pravoslavni monah.

- To je tačno zapažanje.

- Koje ste napore uložili da se približite svojim roditeljima od kako ste postali monah?

- Pokušao sam da im objasnim pismima, takođe smo razgovarali kada su došli u posetu i preko telefona, koristio sam se Jevanđeljem i Svetim Ocima da bi im objasnio, ali oni ne slušaju. Dakle, od tada, ima dve godine, nismo razgovarali. Od kraja 1998. godine. U leto 2000. imao sam utisak da će uložiti napor i prestati da pišu na internetu. Divno. Oni su me čak jednom posetili. Zajedno smo pravili ogradu za manastirski vinograd. Sedam meseci nakon naše mirne komunikacije, zamolio sam ih da uklone svoje postove sa interneta, jer čak iako nisu postovali nove tekstove, oni su u stvari stalno izdavaštvo – svaki put kad neko klikne na njih. Odgovorili su ne, ne možemo da ih uklonimo, mi smo uvereni da si ti još uvek pristalica kulta. Tako da sam ponovo prekinuo odnose sa njima, jer Hristos govori o sablazni u Jevanđelju po Mateju 18: ne mogu dalje da budem u kontaktu sa njima kad i dalje na veoma javan način rade to što rade i pokazuju mržnju prema onome što ja radim i prema mom duhovnom ocu.
Bio sam iznenađen kada sam saznao da su koristili internet i na njemu postavljali članke o meni i ponovo kada sam shvatio da oni nastavljaju da ih ažuriraju čak i nakon izjave da žele da obnovimo našu komunikaciju. Mislim, moji roditelji su veoma fini ljudi, ali u ovom slučaju oni nisu onakvi kakvim ih poznajem.

- Kao što je već pomenuto, poznajem nekoga ko je stupio u manastir starca Jefrema, iz Vašeg rodnog grada je, a koji je još uvek u kontaktu sa svojim roditeljima. Ali u njegovom slučaju roditelji su podržali njegovu odluku da sledi svoj životni put. U Vašem slučaju roditelji tvrde da ste prišli kultu – a sa ljudske tačke gledišta, oni su nespremni da Vam kao odraslom čoveku dozvole da izaberete kako ćete živeti; ne žele da razumeju tradiciju u kojoj živite, da je ta tradicija drevna i nasleđe predaka porodice iz koje potičete!
Šta je izolovanije  i na kraju toliko samodestruktivno od naše svetovne konzumerističke kulture? Ipak, Vi ste izabrali drugi put, drevnu stazu Svete Hristove Crkve. I mada oni govore u svojim internet postovima da je njihov jedini cilj ”da Vas vrate nazad”, oni su postigli suprotan efekat.

- Ja ih ne osuđujem. Znam da sve što čine je naravno iz ljubavi i zbog bola koje je pričinilo odvajanje od sina. Ja im više nego opraštam. Mogu da razumem da je moj odlazak doveo do neke vrste anksioznosti. Ali u svim tim netačnim izjavama i tekstovima, znam da to nisu oni koji govore, jer sve te argumente koje iznose, sve te detalje o našoj porodici koje su izbacili u javnost, i diskusije o drugima: starcu Jefremu pa čak i porodičnom životu oca Dimitrija, iznesene su u veoma nepravednom i netačnom svetlu. Gledajte na to ovako: Adam i Eva i jabuka - ko je kriv za naše izgnanstvo iz Raja? Adam, Eva ili jabuka? Da nisu razgovarali sa đavolom, zmijom Luciferom, to se ne bi dogodilo. On treba da bude centar svih naših mržnja i sve naše negativne energije treba da budu upravljene prema njemu, jer da nije njega, mi bismo bili u Raju. Uzalud su kritike i praznoslovlja, to ništa ne znači – rečeno nam je da volimo jedni druge. Da ja nemam ljubavi za njih, kako bih sebe mogao da nazovem hrišćaninom, a još više monahom! Sutra već možemo otići dalje i onda šta proizilazi iz takvog odnosa? Ja ih uopšte ne osuđujem. Ali siguran sam u jednu stvar, oni treba da se menjaju zbog njihovih duša. Složio sam se da govorim ovde samo da bih na pravi put usmerio one koji bi mogli da budu pogrešno upoznati sa svetogorskim monaštvom i izjavama mojih roditelja. Kleveta je jedna stvar, ali ovekovečiti klevetu i time obmanjivati milione jeste hiljadu puta veće zlo.

Završnu poruku napisao je otac Teologios nakon intervjua:

Za pobožnog čitaoca: Ovim intervjuom sam pokušao da ostvarim bar jednu stvar, da pobijem obilje kleveta koje su prisutne na internetu i u medijima i koje su izrečene protiv starca Jefrema i njegovih manastira i predanjskog pravoslavlja.

Moji roditelji su divni ljudi, oni su najdivniji i najbrižniji ljudi koje sam ikada imao prilike da sretnem. Da ste ih ikada sreli, ne bi ste pomislili da bi bili u stanju da čine ovu vrstu javne kontroverzije i kleveta u vezi sa pravoslavnim predanjem. Nikada nisam pomislio da bi mogli da učine tako nešto.

Konačna misao sa kojom bih želeo da vas ostavim u vezi sa kritikom mojih roditelja kako su monasi duhovno zavisni od svog duhovnog oca je ova: oni pišu da takva zavisnost ne dozvoljava osobi da donosi svoje sopstvene odluke jer je rasuđivanje istrenirano. Ali kako čovek dobija ”istreniranu savest?” Koliko god naša kultura mrzela da prizna, sekularni američki kulturni moral i etika su zasnovani na judeo-hrišćanskim zakonima i zapovestima. Mnogi zakoni u američkom pravosudnom sistemu su zasnovani i zabeleženi u Starom zavetu. Moralna stanovišta kojih se danas pridržavamo zasnovana su na judeo-hrišćanskom moralu. Ali u modernoj kulturi Bog nije u centru, već su ljudi u centru pažnje. To je nemoguća kontraindikacija koja čini neispravnom svaku moralnu odluku u društvu.

Ono šta moji roditelji u kritici sistema duhovnog oca žele da kažu bi čovek, da bi doneo duhovne odluke, trebalo da bude ”izvežbanog rasuđivanja” sa sedištem u toj podeljenosti bezbožničkog moralnog sistema i modernog života. Ali ”izvežbano rasuđivanje” iz pravoslavne perspektive jeste savest izvežbana od strane Otaca i kanonske Crkve. Savest Crkve izražava se kroz sveštenstvo i mirjane koji su dostigli prosvetljenje i oboženje. Oni su ti koji održavaju Sveto Predanje, po mitropolitu Jeroteju.


Mojim roditeljima: Draga majko i oče, nadam se da ste ovaj dugi intervju pročitali do kraja.
 
Monah Teologos Pantanizopulos
Prevod se engleskog: Bojana Srbljak

Izvor: http://www.athosinamerica.org/

Pročitano: 10562 puta