MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ROĐENJE DETETA POMOGLO MAJCI DA POBEDI KARCINOM I TUBERKULOZU



 Danijela Popa sa sinom Antonijem
 
Slučajevi kada oboleli bivaju izlečeni od teških bolesti kao što je karcinom impresioniraju načinom na koji ti ljudi uspevaju da se odupru bolu i očajanju, i načinom na koji Bog deluje u njihovom životima i životima njihovih najbližih. Slučaj Danijele Pope iz Bukurešta je poseban, jer je pored tuberkuloze imala i karcinom. I pored toga, Bog ju je blagoslovio da postane majka po treći put. Danijela i Ričard Popa razumeli su značenje ovih stradanja, prihvatili su ih otvorenog srca, i svojom verom  i molitvom uspeli su da ih pobede. 
 
Danijela: - Saznala sam za svoju bolest u maju 2005, kada je moj suprug Ričard otputovao na Svetu Goru. Pojavila mi se visoka temperatura, koja je iz dana u dan bivala sve veća. Kada se Ričard vratio sa Svete Gore, urađena mi je biopsija, a rezultat je ukazao na Nehočkinov limfom (maligno oboljenje limfnog sistema, gde se limfne ćelije abnormalno dele i šire u organizmu.) 
 
- Kako se bolest manifestovala?
 
Danijela: - Bolest se manifestovala temperaturom; osećala sam umor, malaksalost, a moje žlezde na vratu su se uvećale. Bolest je bila uznapredovala, bila je u 2. fazi i ja sam odlučila da krenem na terapije. Međutim, tretman nije imao efekta, a bolest se brzo razvijala. U septembru bolest je bila u 4. fazi. Temperatura je bivala sve veća, moje ganglije takođe, a ja sam osećala svrab po čitavom telu.
 
- U tom trenutku, kolike su bile Vaše šanse za ozdravljenjem?
 
Danijela: - Znala sam da je to najagresivniji podtip bolesti, ali nisam nikada pomišljala da neću ozdraviti. Optimista sam po prirodi, mislila sam da će na kraju sve biti u redu. Čak sam pokušavala da mislim o smrti, ali nisam mogla. Tokom tog perioda, sledeći stih iz Jevanđelja davao mi je samopouzdanje: ”U svetu ćete imati žalosti, ali ne bojte se, Ja sam pobedio svet” (Jovan 16:33).
 
Monahinja koja nam je veoma draga poklonila nam je knjigu “Život pravednog oca Pajsija Svetogorca”, koja mi je mnogo pomogla u mojoj borbi sa bolešću. Shvatila sam tada da je Bogu sve moguće. Ako imate Boga pokraj sebe, čak se i inherentna priroda stvari može promeniti. Nisam znala da li će Bog čuti moju molitvu, ali nisam gubila nadu. U vreme moje bolesti mnogi su se molili za mene, na stotine vernika i desetine sveštenika po manastirima širom Rumunije, kao i na Svetoj Gori. U manastiru Putina, otac Teofan, moj brat, svima je govorio: ”Ona je moja sestra; ima karcinom, molim vas da se molite za nju.” Mnogo sam vremena provodila u manastiru Putini. U septembru, odsela sam u keliji koja je bila pored same crkve, jer nisam više mogla da hodam. Uveče, nisam mogla da zaspim od bolova i obilnog znojenja; menjala bih svoju odeću mnogo puta tokom noći, a moja temperatura se nije spuštala ispod 38 stepeni. Moje ganglije su postale ogromne – toliki da je moj vrat udvostručio obim! U tom trenutku, sa blagoslovom mog duhovnog oca, počela sam sa hemoterapijom. Nakon moje druge hemoterapije, kosa je počela da mi opada. Tada sam imala slom;mislila sam da neću izdržati sve te tretmane. Moj suprug je bio tu, pokraj mene, sve vreme i govorio mi je: “Ne brini; pobedićemo i ovo zajedno!” Moja deca i  moja porodica su me podržavali. Ponekad sam se pitala zašto neki ljudi obole a neki ne...
 
- Da li ste roptali zato što Vas je snašla ta bolest?
 
Danijela: - Ne, to je bilo opšte zapažanje, činjenica da neki ljudi obole, a neki ne. Nisam mogla da osuđujem Božju odluku. Bilo mi je jasno da Bog ima neke planove sa mnom. 
 
- Kako ste izdržali sve te tretmane?
 
Danijela: - Pred kraj mi je bilo veoma teško. Osećala sam kao da dolazi do zastoja u radu srca i pluća i plašila sam se da neću izdržati svih dvanaest citostatičnih tretmana. Svi smo bili veoma teški pacijenti, ja nisam prihvatala ni jedne druge lekove koji su mi doktori preporučili pored hemoterapije. Znala sam da mi ti lekovi neće koristiti.
 
Razlog je bio sledeći: deset godina lečila sam se u jednoj privatnoj klinici u Bukureštu od anemije. Svakoga proleća davali su mi gvožđe i ja bih se sledećeg proleća opet vlaćala sa istim problemom. Kao rezultat, uzimanje gvožđa izazvalo je poremećaj imunog sistema. 
 
Tada su mi u bolnici pored hemoterapije prepisali i gvožđe i druge lekove, ali sam odbila da ih uzimam. Ali uzela sam neke prirodne medikamente koje mi je preporučio dr. Pavel Čirila i njegova supruga, upokjena dr. Marija Čirila. Dvanaest citostatičkih tretmana trebalo je da budu prvi korak ka izlečenju. Onda bi usledila radioterapija. Da bih to obavila, otišla sam na jednu kliniku u Nemačku. Doktorka koja je prihvatila moj slučaj, uprkos mišljenju da je moja bolest znatno uznapredovala, predložila mi je još četiri hemoterapije pre početka radioterapije. 
 
- Dakle, morali ste da nastavite sa citostaticima...
 
Ričard: - Da, vratili smo se nazad kući. Danijela je počela sa novom terapijom, ali stala je usred tretmana - njeno telo više nije moglo da izdrži. Novi testovi su usledili kako bi utvrdili razlog. Analize su pokazale da Danijela boluje i od tuberkuloze. 
 
Danijela: - Prekinula sam sa hemoterapijom i počela sa lečenjem tuberkuloze - što je bilo veoma naporno, jer je moj imunitet znatno oslabio. Šest nedelja uzimala sam devet antibiotika svakoga dana. Mislila sam da ću tako izlečiti tuberkulozu i onda moći da nastavim sa radioterapijom. Nakon toga, pre odlaska u Nemačku zbog radioterapije, još uvek je trebalo odraditi neke testove - tomografiju koja bi pokazala stanje na mojim plućima i ganglijama - te sam otišla i to da uradim.
 
Tokom tomografije shatila sam da nešto nije u redu: mašina je stala, onda je usledila pauza, a onda ponovo – bila sam praktično zračena dva puta. Tada sam saznala da sam u blagoslovenom stanju. Tokom mog prvog snimanja, doktorka je primetila bebu i stala je da pita mog supruga šta da radi, da li da nastavi. Rekao joj je da nastavi, jer moramo da idemo u Nemačku radi rendgenskog snimanja, sa tomografskim rezultatima. 
 
Obično sam sa sobom stalno nosila Bogorodičin pojas iz manastira Vatopeda (ovaj pojas je dotakao Bogorodičin pojas, koji se čuva u manastiru Vatopedu i koje oci manastira daju kao blagoslov poklonicima). Zaboravila sam da ga ponesem sa sobom toga dana. Uplašila sam se što nemam pojas kod sebe, i zato sam imala potrebu da se više molim. Dakle, sve vreme tokom tomografije molila sam se neprestano i predano, Majci Božijoj, Gospodu i svima Svetima, da me zaštite. 
 
Božijom brigom imala sam pregled kod dr. Pavela Čirile, odmah posle tomografije. On je rekao: “Bili smo svedoci čuda ranije,” i ispričao nam je o nekoliko žena koje su bile u blagoslovenom stanju, a kojima doktori nisu davali nikakave šanse da pobede bolest. Onda sam razgovarala sa dr. Marijom Čirile, koja me je pitala: ”Da li misliš da ti je Bog dao bebu da bi te pustio da nestaneš?”
 
- Da li je bilo drugih ljudi koji su Vas podržali u ovome?
 
Ričard: - Da, moj otac ispovednik, Jovan Popesku iz Bukurešta. Prva stvar koju smo uradili kada smo saznali za vesti bila je da ga pozovemo; i nakon dugog razgovora on nam je rekao: ”Vi nemate veće pravo na život od tog deteta.” On je na nas gledao kao na svoju sopstvenu decu, ali vera je bila jača. Nakon što je rekao te reči, osetio sam kao da je veliki teret pao sa mojih pleća i da ga je Bog preuzeo. Onda smo otišli do čudotvorne ikone Presvete Majke Božije, koja se nalazila u Bukureštu i pomolili smo se: “Presveta Majko Božija, molimo Ti se, pobrini se za ovo dete. Predajemo Ti ga, Tvoje je. Neka bude volja Tvoja.”
 
Danijela: - Odatle smo otišli kod oca Arsenija Papačoka da nam pruži reči utehe i osnaži nas. Iako je bio veoma bolestan, primio nas je i mi smo dugo razgovarali sa njegovom svetošću. Bio je pun ljubavi. Za vreme razgovora držao nas je za ruke  i ponavljao. ”Ja ću pomoći (svojom molitvom), ali trebalo bi i vi meni da pomognete (u tome)!” Ubeđeni smo da je otac Arsenije imao veliku molitvu pred Bogom.
Takođe smo osetili molitvenu pomoć koja je stizala iz manastira Putine, sa igumanom i velikim brojem manastirske bratije. Njihove molitve i reči ohrabrenja takođe su razjasnili naš put i naš krst učinili lakšim.
 
- Šta su doktori govorili?
 
Ričard: - Većina njih smatrala je da smo poludeli. Doktorima je bilo nezamislivo da smo odlučili da zadržimo bebu, kada je Danijela imala tuberkulozu, karcinom, i povrh svega toga dete je bilo začeto odmah nakon njene 13. terapije citostaticima, bivajući tako izloženo tretmanu šest nedelja i (duploj) tomografiji!
 
Danijela: - Prekinula sam sva alopatična lečenja i pratila sam samo preporuke lekara iz medicinskog centra ”Naturalia”. Nisam više razmišljala o mojoj bolesti i samo sam se usredsredila na trudnoću. Tražila sam ginekologa za porođaj. Našla sam iskusnu doktorku sa veoma jakom verom, ali ona nikada nije imala sličan slučaj. Iako nikada ne bi izvršila abortus, u mom slučaju je insistirala da prekinem trudnoću. Izlazila bih iz njenog kabineta u suzama svaki put. Iznova i iznova bi mi govorila da ne mogu imati sve: ozdravljenje, i živo dete koje će biti bez ikakvih malformacija...
Trudnoća je napredovala dobro, ali doktorka koja mi je pomagala bila je u strahu da samoga kraja! Porođaj je protekao dobro i Antonije, najmlađi u porodici, došao je na svet! Smatramo da je ovo čudo plod molitve mnoge naše braće – monaha, sveštenika, mirjana. Mi nemamo nikakvu zaslugu u tome. 
 
Nema sumnje da je Bogomajka posredovala za nas pred Bogom. Takođe smo se molili mnogim svetiteljima, kao što su sv. Genadije iz Putine, sv. Stefan Veliki, sv. Danilo otšelnik, sv. Jovan Hozevitski, sv. Nikola Čudotvorac, sv. Jovan Preteča i Krstitelj, sv. Antonije Veliki, sv. Kalinik, sv. Georgije, sv. Nektarije Eginski. Pored toga, išli smo na mnoga jeleoosvećenja, u crkvu i kod kuće. Ovo je živi dokaz da su svete tajne Crkve delotvorne.
 
- Kakvo je bilo Antonijevo zdravstveno stanje nakon rođenja?
 
Danijela: - Nakon rođenja Antonije je imao mnoga ispitivanja i svi rezultati su bili dobri: dete je bilo savršeno zdravo! Imali smo problema sa njegovim vakcinama, jer smo insistirali da ga ne vakcinišu protiv hepatitisa. Odmah nakon jednog dana po rođenju, doktori su hteli da mu daju ovu vakcinu, ali mi smo bili čvrsti u našoj odluci da ga ne vakcinišemo, tako da su doktori to prihvatili. 
 
- Zašto niste hteli da ga vakcinišete?
 
Danijela: - Verujemo da vakcine ne pomažu. Mislili smo da vakcinacija deteta dan nakon rođenja protiv hepatitisa može da bude veoma ozbiljna. Naša dva starija sina su srednješkolci i mi znamo da su bili vakcinisani protiv hepatitisa samo u trećem razredu osnovne škole. Videli smo kako to funkcioniše: date vakcinu i ona ima efekta 4-5 godina. Onda šta radite – vakcinišete dete ponovo? Dakle, mi nismo hteli ovu vakcinu protiv hepatitisa, ali smo prihvatili one koje su bile obavezne.
 
- Kakvi su bili vaši rezultati nakon porođaja?
 
Danijela: - Odmah nakon porođaja, morala sam da uradim test za tuberkulozu, jer nisu hteli da me puste da dojim dete. Uradila sam snimanje. Moja pluća su bila sto odsto čista! Moja pluća su bila isceljena, a moji ganglije su se povukle.
 
Doktorka je podigla moja oba rendgenska snimka – jedan koji je načinjen pre, a jedan nakon porođaja. Nije mogla da veruje da pripadaju istoj osobi, koja je bila toliko bolesna, a nije imala nikakav alopatični tretman u poslednjih nekoliko meseci!
 
Čak se i moja anemija poboljšala. Odjednom, moj nivo gvožđa je bio fantastičan, iako sam imala krvarenje na porođaju, koje je bilo poprilično veliko, ali gvožđe je iznenada bilo odlično. Ne znam da li sam ikada imala hemoglobin iznad 12 u mom životu, kao tada, posle porođaja.
 
- Zašto je Bog dozvolio da prođete kroz ova stradanja?
 
Danijela: - Verujem da smo kroz ovo prošli po Božjoj ikonomiji, kako bi se projavila Božija sila. Bog je želeo da se mi promenimo. Mi smo više bili oni ”nedeljni hrišćani” - išli smo u crkvu samo nedeljom, ispovedali smo se i pričešćivali samo za vreme postova, i nismo imali nikakav pravoslavni red u našem životu, niti plamen ljubavi u našim srcima. Kroz čudo koje smo doživeli, Božija sila se još jednom projavila. Takođe znam da su svi svetitelji propatili da bi dostigli savršenstvo. Hrišćanski život je put patnje, put Krsta. Ali to nismo mi koji nosimo Krst, već je Bog taj koji ga nosi. Zahvalni smo Mu na ovim stradanjima. Sada kada je sve prošlo, shvatamo koliko nas voli, kada nam je dao ovakav izazov. 
 
- Kako vas je ovo životno iskustvo promenilo duhovno?
 
Ričard: - Ja mislim da nas nije toliko mnogo promenilo koliko je trebalo. Verujem da je naša vera ojačala, i mi pokušavamo, na našem nivou i po našim snagama, da sebe predamo u Božije ruke. Čovek jasno može videti da je Njegova volja u svemu i da sve što se dogodi jeste za naše spasenje. Mi treba da imamo to “zrno volje” o kojem govore sveti Oci i ako krenemo samo jednim malim stidljivim korakom prema Bogu, On će ka nama krenuti sa hiljadu koraka. I mi smo zaista živeli tako.
 
- Da li se sada češće pričešćujete?
 
Ričard: - Idemo na ispovest češće, kad god za to osetimo potrebu, suprotno onom što smo činili ranije. Mnogi oci su nam rekli da ne bi trebalo da prođe više od 40 dana a da ne pristupimo Svetom Pričešću. 
 
- Šta Vama znači duhovni otac?
 
Ričard: - Otac ispovednik je put ka spasenju. Bez duhovnog oca i poslušanja njemu čovek ne može da se spase. Poslušnost počinje u okvirima jedne porodice, i nastavlja se poslušnošću ocu ispovedniku. Ako slušate oca, čak i kada on greši, Božija pomoć će sigurno doći, jer ste poslušali. U našem slučaju, ne da je naš duhovnik bio pogrešan, već je njegov savet bio početak čuda!
 
Danijela: - Da, naš ispovednik i njegova porodica su nas mnogo podržavali, posebno svojom ljubavlju. Znali smo da imaju veliku ljubav za nas, bezuslovnu ljubav i mnogo molitve.
 
- Imate troje dece. Kako pokušavate da ih zaštitite od zla koje se projavljuje u ovom vremenu: pornografije, razvrata, nasilja?
 
Ričard: - Teško je zaštititi decu da ne vide takve stvari. Ako su stariji, oni idu u školu i susreću se sa vršnjacima koji imaju raznolike navike, takozvane “moderne poglede”. Ako su na ulici, oni vide bilborde sumnjivog kvaliteta gde god da krenu – u suštini, ne postoji način da ih zaštitite od toga. To je razlog zbog kojeg bi deca trabalo da budu u stalnom kontaktu sa Crkvom; drugo, trebalo bi ugraditi u njihovu svest hrišćansko učenje, po malo svakoga dana - jer kad savest koju je Bog dao svakome radi sama, ona će pomoći da se odlučno suprotstave zlu. 
 
Danijela: - Mi se trudimo da u deci formiramo navike - dobili smo blagoslov za to – da im čitamo žitija svetih Otaca, to će privući njihovu pažnju. Tako je bilo sa naša dva starija sina, koji žele da im se stvari objašnjavaju. Takođe smo zajedno gledali religijske filmove, a onda međusobno diskutovali o njima. 
 
Ričard: - Naučili smo da ne očekujemo nagle promene u našim životima. Sećam se da sam jednom pitao moga oca ispovednika za savet: “Oče, ja iznova padam u isti greh. Nosim taj greh, koji je u osnovi strast, i koju ne mogu da kontrolišem.” I on mi je odgovorio: “I možda ćete ga još dugo nositi. Bog može da dopusti da imate to iskušenje kroz ceo Vaš život i da ne možete da ga se otarasite, kako biste se smirili.”
Na isti način trebalo bi da razmišljamo kada gledamo našu decu. Mi ne treba da očekujemo od njih iznenadnu promenu, od dana do dana od meseca do meseca, od godine do godine. Promena može doći čak i kasnije, kada mi više nismo pored njih. Starac Kleopa je znao da kaže: ”Deca nikada neće zaboraviti ono što su naučila u roditeljskom domu. A kad se stvari zakomplikuju, oni će se setiti naučenog i stvari će se ispraviti.” Ove stvari treba činiti često i bez očekivanja nekog određenog rezultata. Naš kalendar je pun svetitelja koji su činili greške i koji su se kasnije pokajali. Bitno je spasenje. Mi treba da zasadimo veru u njihovim dušama, kao što to činimo sa semenom. Još jedan savet dao nam je naš duhovnik ispovednik i mnogo mi se dopao. ”Seme ne treba duboko posejati, samo treba nežno razbacati po zemlji - a Gospod zna kada će ono dati ploda.” 
 
Danijela: - ...Ali iznad svega, moramo mnogo da se molimo, i za nas i za našu decu. Gospode Bože naš, lekaru naših duša i tela, molitvama Presvete Bogorodice i svih Svetih, podari nam milost i spasenje. Amin. 
 
 
Intervju vodio Ralica Tanaseu
Prevela s engleskog Bojana Srbljak
5. 7. 2012.
 
Članak prvi put objavljen u časopisu ”Pravoslavna porodica” , br. 30
 
Izvor: http://valahia.wordpress.com/2012/06/22/child-bearing-helps-mother-defeat-cancer
 
 

Pročitano: 10020 puta