MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

NESLOGA NEPRIJATELJA SRPSKOG NARODA



Živorad Jovanović
 
Živorad Jovanović rođen je 1943. godine u selu Begaljica (Grocka) kod Beograda. Godine 1967. otišao je u Austriju, a krajem 1968, sa suprugom i tek rođenom kćerkom, stigao u Australiju. Ovde mu se rodila još jedna kćerka.
 
 
- Tada se lako dolazilo - kaže na početku razgovora naš sagovornik. - Australija je plaćala i put. Jedino je trebalo proći medicinski pregled i intervju. Uz to, obaveza je bila da se ovde na radu ostane dve godine.
 
Dve po dve godine - i Živorad Jovanović je ostao - zauvek.
 
- Godine su prolazile, evo nas u Australiji i danas. Najveći deo ovde živeo sam u Kanberi, glavnom gradu Australije. Tamo sam 33 godine vozio autobus. Sve dok nisam napustio taj posao, 2003. Starija kći Svetlana je završila univerzitet, a mlađa Slađana je baš nedavno diplomirala i postala učiteljica.
 
Šta ste radili do 1968, pre nego što ste se odlučili na put ovamo?
 
- Do 1968. godine bio sam - mlad. Išao sam u školu i odslužio armiju.
 
U Australiju je stigao kao ekonomski imigrant. 
 
- U to vreme nije bilo sloge među srpskim iseljenicima. Bili smo odvojeni na mladu, novodošlu generaciju i generaciju starijih Srba koji su pristigli mahom posle Drugog svetskog rata. Mi koji smo došli kasnije nismo baš bili lepo prihvaćeni od starije braće. Tako da su kasnije osnivana jugoslovenska društva bez kojih je svakako moglo da bude.
 
Jeste li vi bili član tih jugoslovenskih društava?
 
- Jesam. U Kanberi smo imali Jugoslovensko društvo koje je bilo posledica neslaganja. Jer, nas mlađe, kako da kažem, starija braća nisu hteli ili su nam postavljali određene uslove. I onda su nastali jugoslovenski klubovi u koje je odlazila većina novijih srpskih doseljenika.
 
Kakve su vam uslove postavljali?
 
- To su bili uslovi političke prirode. Jer, mi smo došli iz komunističke, a naši prethodnici iz Kraljevine Jugoslavije. Tu se izrodilo nepoverenje između starijih Srba i novog talasa emigracije. Ti stariji su, rekao bih, opravdano bili oprezni. Mada, mi smo svi braća i sestre. I mi smo njima zahvalni u svakom slučaju, bez obzira na neslogu jer su oni zaista mnogo učinili, sagradili nam crkve i domove, da imamo gde da se okupljamo.
 
Živorad Jovanović smatra da je 1992. godina označila prekretnicu kad je reč o podelama.
 
- Ta godina je najavila pomirenje među svim Srbima dolaskom crkvenih velikodostojnika iz Amerike u Srbiju i okretanjem novog lista u odnosima.
 
Sagovornik "Vesti" piše pesme. Uskoro treba da mu izađe iz štampe peta zbirka. Uz to je dugi niz godina, manje-više redovno, pisao priloge za ovdašnje novine na srpskom jeziku.
 
- Ranije je bilo više listova koji su izlazili u Australiji. Bile su "Novosti", zatim "Naš glas" koji je uređivao Bogoljub Samardžić i drugi. Inače, za vreme Jugoslavije, ovde smo često držali veoma posećene akademije. Čitali smo radove pred publikom. Postojala su književna udruženja. Takođe su postojala i neka društva koja su podržavala nas pisce. Takvi su bili Crnogorsko kulturno-umjetničko društvo "Njegoš" i Srpsko društvo "Vuk Karadžić". Bili smo i nagrađivani za priloge koji su onda objavljivani u našim listovima, naravno pod pokroviteljstvom pomenutih društava.
 
Kažete da su vama nastupe organizovala društva, udruženja?
 
- Jeste. Ali ta udruženja sada mahom ne postoje ili su malo prisutna ("Vuk Karadžić" je rasformiran"), a igrala su veliku ulogu. Povezivala su nas s otadžbinom. Ja sam, na primer, iz Crne Gore dobio nagradu preko "Njegoša", sedamdesetih godina. I sada postoje srpske organizacije, kao što je Srpska narodna odbrana. Ali, očigledno je da nešto fali - neka nit organizovanosti koja bi nas okupljala kao što smo se ranije okupljali i koja bi negovala veze s maticom.
 
"Mislio sam da je srpska crkva jedna"
 
- Dolazak pokojnog patrijarha Pavla trebalo je da utvrdi poverenje među Srbima. Prilično se uspelo, ali ne potpuno, jer i danas imamo probleme među našim crkvama. Baš u tekstu "Vesti" od 20. jula, i sam sam se iznenadio podatkom o tužbenom zahtevu da se povereništvo manastira u Kanberi zameni srpskom crkvom kao kompanijom. Mislio sam, oduvek sam kao znao, da je srpska crkva jedna i da joj nisu potrebne nikakve posebne kompanije da bi se znalo da je to srpska crkva. Malo sam zbunjen jer sada mislim da će biti još teže da se ostvari potpuno pomirenje. Prvi put to vidim jer sam uvek mislio da se zna ko je i šta je srpska crkva i da je sve srpske crkve narod napravio i u Srbiji, i širom sveta i da sve one pripadaju srpskoj crkvi u otadžbini - smatra naš sagovornik.
 
Zašto ne može Srbija, kad je mogla Juga
 
Da li je moguće da su udruženja bila podržavana od Jugoslavije, pa ste zato tamo imali pristup?
 
- Sve je moguće. A ako je to tačno što vi kažete i ako je mogla komunistička Jugoslavija da se zainteresuje za nas u svetu i da nas organizuje na bilo koji način da se družimo i čuvamo svoj jezik i svoju veru, da budemo rodoljubi i da se ne gubimo, zašto ne bi današnja vlast u Srbiji to još više potencirala? Ima više načina da se to ostvari.
 
Neko bi prokomentarisao, a vi to verovatno znate vrlo dobro, kroz to ste prolazili, da je "komunistička Jugoslavija imala u tome političke motive".
 
- Bez obzira kakvi su motivi. Ako je komunistička Jugoslavija imala političke motive, zašto Srbija ne može da ima političke motive, ako je to korisno za Srbiju i srpski narod? Kao što ste primetili, vrlo verovatno je ranije otuda, s vrha, dolazila bilo koja, politička ili druga, vrsta propagande. Očigledno je bila i uspešnija. Jer, evo, sada nema nikakvih prepreka, a opet niko da pogleda iz matice prema nama. Oni praktično tamo i ne znaju za nas. I kad pročitate da hoće da umanje sredstva za diplomatska predstavništva u svetu ili da ukidaju Ministarstvo dijaspore, onda svi osećamo razočaranje umesto radosti - ističe na kraju Živorad Jovanović.
 
Međusobni razgovori
 
Može li se reći da je zajednica nekada bila kreativnija ranije nego danas?
 
- Vrlo lako bi se moglo reći da smo ranije bili organizovaniji nego danas. Danas su naši pisci u Australiji zapostavljeni, nemaju više u našim listovima onaj prostor koji su nekada imali. Svako ima nostalgiju i mnogi mogu lepo da napišu što bi drugi čitali. Jer nama su sada, više nego ikada, potrebni međusobni razgovori.

Pesmom leče nostalgiju
 
Živorad Jovanović je član Udruženja pisaca Srbije. Nosilac je niza priznanja koja nose imena Vuka Karadžića, Njegoša i Ive Andrića. Bio je nagrađen i na jednom konkursu melburnskog Monaš univerziteta.
 
Petu knjigu "Život, mladost, ljubav" nije uradio sam. Zajedno s njegovim u zbirci su i pesme Božanke Knežević, njegove prijateljice i saradnice, kojoj je ovo druga knjiga poezije. Sada čekaju da štampana knjiga stigne iz Srbije.
Na jednostavno pitanje zašto iseljenici imaju potrebu za pisanjem pesama, Živorad Jovanović odgovara:
 
- To je nešto što postoji odvajkada. Jer, naš srpski narod je veoma osećajan i zna da se sažali, i na sebe i na drugoga, što je retka vrlina kod drugih koji su više okrenuti nekim praktičnim uspesima. Mi smo pesnički narod, volimo tako da zapišemo što osećamo. I naravno, volimo da se to negde vidi i objavi. Eto ti dopisi nas pisaca-amatera privlačili su mase naroda koji je to čitao. I onda su naravno bili zainteresovani da dođu na akademiju, slušaju i gledaju.
 
Publika u tim rečima prepoznaje i sebe i svoj život?
 
- Da. A to nam je preko potrebno u tuđini. Šta da se čita ovde - vesti iz novina? I to, ali nas one više nasekiraju, nego što nas obraduju ili odmore.

Bez obzira na to smatrali vi sebe amaterima ili profesionalcima, znači li to da vi na određen način služite "lečenju" nostalgije?
 
- Pa služimo jedni drugima - jedni pišu, drugi čitaju i družimo se. Žalosno je da nas je sve manje u srpskim klubovima. Ako se mi družimo, počeće i naša deca - ako nam je stalo da se ne gubimo i ne nestajemo.

31.07.2012 
 
Izvor: http://www.svevesti.com/a236331-nesloga-neprijatelj-srpskog-naroda
 

Pročitano: 4503 puta