MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PASTIR



Arhiepiskop Dimitrije (Gradusov), a naposletku shiarhiepiskop Lazar

Namesnik Sveto-Jovano-Bogoslovskog manastira arhimandrit Avelj se seća vladike Dimitrija (Gradusova), arhiepiskopa Rjzanskog, svog duhovnog oca koga je neizmerno poštovao i voleo.

Dva deteta..

Dva dečaka-mladića su išli iz Rjazani u selo Nikuliči, koje je od grada udaljeno svega dva-tri kilometra. Ako se ta tri-četiri kilometara prodje poljem pored gradskog groblja i Crkve “Svih tužnih radost” onda ćete se naći u Nikuliči. To je bivše imanje blagočestivih plemića Kublickih. Dečaci su išli iz Crkve kući. Na putu su morali da se zaustave na nekoliko mesta, od kojih je svako nosilo neki sveti naziv: Vitelejem, Jerusalim, Getsimanski vrt. Zaustavljajući se u tim mestima, oni su se prisećali jevandjeljskih priča koje su povezane sa tim nazivima. U jednom trenutku su poveli razgovor o tome šta će ko od njih da bude kad poraste. “Ja bih želeo da postanem shimnik kako bih imao svoj hram u kome bih se molio kada i koliko bih hteo”, - iskazao je jedan od njih svoju potajnu želju. Drugi je rekao da želi da postane arhijerej, “kako bi pomagao Svetoj Crkvi i poslužio joj u slavu Božiju”. Gospod je ispunio obe njihove želje, koje su proistekle iz čistog dečijeg srca. Jedan od njih, Kolja Makedonov, je postao shiarhimandrit Avelj, namesnik Sveto-Jovano-Bogoslovskog muškog manastira. Drugi, Borja Rotov, - je postao mitropolit Lenjingradski i Novgorodski, član Svetog Sinoda, predsednik Odeljenja za spoljašnje crkvene veze, i Patrijaršijski egzarh za Zapadnu Evropu. Prva hirotonija, kojom je on rukovodio u činu arhiepiskopa Jaroslavskog i Rostovskog je bila hirotonija arhimandrita Alekseja u episkopski čin (sadašnjeg Svjatijejšeg Patrijarha Moskovskog i cele Rusije Alekseja), održana 2 septembra 1961 godine.

Gore opisana životna scena se davno desila, i činilo se da su vrata u Božiji hram bila široko otvorena za ova dva mladića. Mi danas živimo u tako blagosloveno vreme, kada se Crkve obnavljaju iz ruševina, kada se otvara veliki broj novih hramova i može se slobodno dolaziti u Crkvu i moliti Gospodu. To se već samo po sebi podrazumeva i slava Bogu. Prema informacijama vodećih informacionih agencija u zemlji ove 2002-e godine je u prazniku Svetlog Hristovog Vaskrsenja učestvovalo oko 30 miliona ljudi. Ali tada, 40-ih godina sada već prošlog veka je bio u toku Veliki Otadzbinski rat. U Rjazani je kao i uvek posle mnogih revolucionarnih progona na Svetu Crkvu ostala samo jedna aktivna Crkva posvećena ikoni Majke Božije “Svih tužnih radost”, koja se, kako je gore napomenuto nalazila na groblju a ne u centru grada. Ako ste nekada posetili nekadašnji Rjazanski trg i ako uporedite njegovu lepotu, i veličanstvenost sa nevelikom Crkvom na groblju, koja je ostavljena verujućima u Rjazani, pojaviće vam se pred očima veliki broj anticrkvene delatnosti od strane ljudi koji su tada došli na vlast, koji su pokušali da otmu od naroda ono što su vekovima gradili. Vernima su u skoro svom gradovima Rusije ostavljali samo male Crkve na groblju, iako Crkva zvanično nije bila zabranjena, i ne samo sreća pa čak ni korica hleba već sam život je zavisio od vere. Ali zamislite scenu: zima je, tek što se malo razdanilo, dečaci su ustali, tiho da ne probude nikoga od bližnjih, u mraku su se brzo obukli i izašli na ulicu. Zima, gladni su ... Nalazili bi se i išli zajedno u Crkvu, na službu. I ništa ni kiša, ni hladnoća niti bilo kakve druge okolnosti nisu mogle da ih zaustave da ostanu kod kuće. Deca su gajila u sebi tu svetu veru kao da uopšte nije bilo te propagande. I zaista je Sam Gospod vodio Svoje izabrane. Vladika Dimitrije (Gradusov), arhiepiskop Rjazanaski (a naposletku shiarhiepiskop Lazar) je blagoslovio dva dečaka da se druže i da uvek pomažu jedan drugome na životnom putu neobičnog, svetog života. Oni su kod njega bili ipodjakoni. Vladika Lazar je bio jedan od tih poslednjih ispovednika, preko kojih je i do naših pokoljenja doprelo nasledje ruskih novomučenika. Dečaci su zauvek sačuvali prijateljstvo, i kada se upokojio mitropolit Nikodim upravo je shiarhimandrit Avelj pročitao nad njim razrešnu molitvu.

Sveta obitelj

Gospod me je na jednom od letnjih pokloničkih putovanja po svetim mestima doveo da posetim svetu obitelj - Jovano-Bogoslovski manastir, a krajem novembra 2001 godine sam otišla u manastir već treći put, jer duša uvek želi da bude tamo gde joj je posebno dobro. Pomolivši se svetom Nikolaju uputila sam se na put. Nije bilo karata za udobni rjazanski ekspres, njih je trebalo rezervisati ranije, ali ja nisam odložila putovanje jer je vreme novac, i pošla sam običnim vozom. Buka, gužva, sujeta, prodorni glasovi danasnjih trgovaca - predstavljaju uobičajenu sliku. Kroz prozor su se najpre videle kuće, a zatim drveće, i šume a još dalje beskrajna snežna polja. Večernji sumrak se postepeno spuštao pretvorivši se u noćnu maglu. Bilo je mračno i nišsta se nije videlo, i malo mi je bilo neprijatno što putujem tako kasno. A treba dugo putovati, četiri sata, potom još autobusom, a zatim peške ...Već uveliko umorna izašla sam na stanici Ribnoje. Do starog sela Pošćupovo, koje se nalazi u predvorju Jovano-Bogoslovskog manastira, autobusom ima dosta. Okolo svuda je mrak, male prodavnice, kiosci na stanici su zatvoreni i zbog takvog prizora vam se sve čini još mračnijim ... Uostalom, kada sam konačno ugledala sveta manastirska vrata, srećno i duboko sam uzdahnula prekrstivši se- slava Tebi Gospode! Umor je odmah nestao kao da ga nije ni bilo. Poklonivši se sa trepetom sam ušla u svetu obitelj. Ona me je nekako dočekala ... U manastiru je sve tiho i lepo, prekriveno mekim snegom, i kao da se manastir pripremio za Božić. Stara zvonara iz XVII veka sa prestolom posvećenim svetom Nikolaju, gde se leti vrši služba se svetlela zbog belih zidova, ali su vrata bila zatvorena. Nešto niže se nalaze aleje velikog smrznutog drveća, žbunje prekriveno snegom, a izmedju njih se vidi plava svetlost fenjera, sporo padaju pahuljice i uopšte nema ljudi. Ja sam se uznemirila i glupa misao mi je došla na pamet: verovatno svi već spavaju ... iako je proticao tek osmi čas. I tada sam ugledala svetlost iz velike Jovano-Bogoslovske Crkve. Slava Bogu, služba je u toku ... Leti je hram bio zatvoren i ja još nisam bila u njemu. Vi, dragi čitaoče ste više puta imali mogućnost da prisustvujete arhijerejskom Bogoslužnju, i da spoznate svu njegovu lepotu i svečanost. Jer na službama slava Bogu ima tako mnogo naroda, a tek na arhijerejskim još više ... Zar se sve može primetiti? Uoči praznika Sabora Arhistratiga Mihaila i drugih Nebeskih besplotnih Sila u Sveto Jovano-Bogoslovskom manastiru, u katedralnoj Crkvi je teklo ako se tako može reći uobičajeno, praznično Bogosluženje. Ali zamislite sledeće: posle dugog i napornog puta, šuma, vike nametljivih prodavaca, opojne muzike, i mraka odjednom ste se našli u snegom prekrivenom manastiru, popeli se kamenim stepenicama u Crkvu, otvorili pažljivo visoka, teška vrata i ...kao da ste uzleteli na nebesa, ostavivši svet negde tamo daleko, dole. Ispod visokih svetlih svodova, koji još nisu bili oslikani, sveštenici u svetlim, belim rizama, na uzvišenom mestu - njegovo preosveštenstvo episkop obasjan svetlošću od mnogobrojnih sveća, okolo se zlate ikone sa svetlim likovima, otvorena Carska vrata - preda mnom se otvorila prava nebeska svečanost sa natprirodnom, nezemaljskom belom svetlošću ...

Nije bilo mnogo naroda. Lagano pojanje po starom napevu je samo pratilo tišinu sa strahopoštovanjem, koja je vladala u hramu. Takvo pojanje se zaista retko gde može čuti i na njega se treba navići i doživeti ga. To i nije samo pojanje - to je molitva Bogu.

>image

Sveto-Jovano-Bogoslovski manastir


Kada dodjemo u Crkvu najpre se nasladjujemo duhovnom muzikom, malo proničući u reči molitve, - piše Jonatan, arhiepiskop Sumski i Ahtirski. - A na Bogosluženju je molitva najvažnija. Svi veliki starci se ne nasladjuju muzikom, pa čak ni duhovnom, već uznošenjem molitvi, milozvučnošću i mnogoznačnošću stihira. Zašto se u Crkvi “Gospodi pomiluj” izgovara 12 ili 40 puta? Čini se da bi bilo dovoljno i samo jednom, ali ne, treba 12 ili 40 puta izgovoriti “Gospodi pomiluj”. Ili “Hristos Voskrese” se peva opet i opet. Jedan starac je povodom toga rekao sledeće: “Dok se duša ne nasiti ona ne želi da se udaljava od Imena Gospodnjeg, i tek kada se nahrani ona ide dalje”. Da bi se osetila, shvatila sva mera svetske prizemnosti, realna vrednost njegovih materijalnih stremljenja, i svega toga čemu on tako strasno i sujetno teži, treba odista ući u Božiji hram iz mračnog sveta, posle puta, prljavštine, sujete i prisustvovati prazničnom, pravoslavnom Bogosluženju u svoj njegovoj duhovnoj lepoti, laganosti i snazi. Čini mi se da je to najbolje uraditi u Sveto-Jovano-Bogoslovskom manastiru na dan praznika Sabora Arhistratiga Mihaila i ostalih Nebeskih Sila ...Gospod me je ovog puta udostojio da razgovaram sa arhimandritom Aveljem, namesnikom svete obitelji. Zainteresovala me je jedna služba, posle koje su ga svi koji su se u hramu molili sačekali sa upaljenim svećama. Kada sam upitala zašto je to tako, odgovorili su mi da otac Avelj veoma poštuje taj dan: on je tačno pre 56 godina primio monaški postrig, koji je izvršio vladika Dimitrije (Gradusov), arhiepiskop Rjazanski, njegov duhovni otac, pastir, učitelj. Ja sam poželela da porazgovaram sa ocem Aveljem o njegovom postrigu, o tome kako je on postao sveštenik, o njegovom detinjstvu, o vremenu u kome je odrastao, i naravno o vladici Dimitriju čije je bio najomiljenije čedo. Ali otac Avelj se možda nije osećao dobro, njegovo zdravlje je bilo slabo, i nije bio raspoložen za razgovor. šta da se radi ... Posle službe sam ipak pošla za njim i počela da ga molim i nagovaram. Otac je ćutke slušao, ali nije davao saglasnost, a potom je rekao: “Malo kasnije”. Tada sam ja svesna svog egozima pomislila: “Sada ću mu pasti pred noge i sa suzama ga umoliti da me primi danas”. Otac se odjednom okrenuo prema meni i rekao: “Ne treba da padaš u sneg. Malo ću se odmoriti i onda ću doći”, - i krenuo je dalje u pratnji kelejnika. A ja sam tako ostala da stojim na putu ...

- Da li je to njegov portret?

- Da. Pridji bliže, pogledaj njegove oči. Koliko arhijereja sam video u svom veku, ali ovakvog još nisam sreo. Eto još uvek imam fotografiju ... običnu .. Sa fotografije su me posmatrale mile, pažljive, i kao sasvim žive vladikine oči.

- Oče Avelje, vi ste u svom veku videli mnogo arhijereja. Po čemu je vladika Dimitrije poseban? Po čemu se on razlikuje od drugih?

- Svi arhijereji su dobri, veoma dobri. Nisam ni sretao loše arhijereje. Po čemu se on razlikuje od drugih? Ne znam po čemu se razlikuje. Po svemu .. On poseduje sve one dobre osobine koje čovek može da ima.

- Oprostite, oče a kada ste se vi s njim upoznali?

- Njega su kao trenutnog arhijereja poslali kod nas u Rzanj 1943 godine. Ja sam bio dečak u to vreme, i bio sam ipodjakon još kod njegovog prethodnika, vladike Alekseja (Sergejeva) ...

Vladika

image


-Vladika Dimitrije, - počeo je da priča otac Avelj o svom duhovnom ocu, koga poštuje i voli neizmerno, - je bio veoma fin, vaspitan i duševan čovek. Rodjeni plemić, dobio je pravno obrazovanje i njegovo mirsko ime je Vladimir Valerijanovič Gradusov. Jaroslavac. Kada je 17-e godine održan Sveruski Pomesni Sabor, kako bi se izabrao Patrijarh i ustanovio novi crkveni poredak, svaka oblast je bila dužna da na Sabor pošalje episkopa, sveštenika i mirjanina. Na Saboru je iz Jaroslavske eparhije bio mirjanin Vladimir Valerijanovič Gradusov, budući arhiepiskop Rjazanski Dimitrije ... Sabor je dugo trajao - mnogi su imali nastupe, savetovali se, izabrali svetog patrijarha Tihona, a zatim su još nekoliko meseci razmatrali postavke o položaju Crkve, kao i kako upravljati Njome. Za to vreme je patrijarh obratio pažnju na Vladimira Valerijanoviča. On mu se veoma svideo i Sveti Tihon mu je rekao: “Vladimire Valreijanoviču vi treba da budete sveštenik”. Budući vladika je na to odgovorio: “Vaša Svetosti, ako vi to kažete onda to znači govori Sam Bog. Ja ću reći samo jedno. Ja ću to primiti sa radošću”. I bez obzira što je tada nastupilo teško vreme iskušenja - sveštenike su već deportovali, neki od sveštenika su čak dobrovoljno skidali sa sebe sveštenički čin, a on se složio ... Patrijarh Tihon ga je u Moskvi na Saboru i rukopoložio. Otac Avelj brižljivo čuva sve fotografije vladike Dimitrija, medju kojima je i ta na kojoj je mladi sveštenik Vladimir Valerijanovič Gradusov, tek rukopoložen od strane svetog patrijarha Tihona, na kojoj je napisano: “Prezviter Uspenjsko-Kremljevskog Sabora”.

- Vladika se u Jaroslav vratio već kao sveštenik, - nastavlja otac Avelj. Dali su mu parohiju na granici Jaroslavlja - zvala se Korovniki ... Počeo je da služi. On je po sećanju očevidaca, starih ljudi Jaroslavaca bio veoma dobar i milostiv. A vreme je bilo teško, rasulo svuda naokolo. I ako mu neko i da nešto novca za trebe, on to sve razdaje po kućama. On i nije mogao drugačije. Nikada nije mislio na sebe. Ali su počeli sa zatvaranjem Crkava. Zatvorili su i njegovu parohiju. Naposletku su u Korovniki napravili poznati jaroslavski zatvor ...
Malo istorije. Bilo je vreme opozicije za sva moguća i nemoguća religiozna ograničenja. Verujući ljudi su se bojali da se osene krsnim znakom. Vlasti nisu samo zatvarale hramove, ostavljajući samo jednu Crkvu u gradu sa milionskim stanovništvom, već su u njima otvarali sve moguće zabavne prostorije, klubove ili zatvore. Sveštenike su streljali, deportovali, oni su završavali mučeničkom smrću, a ti malobrojni koji su ostajali da služe su nosili na sebi svu težinu bogoboračkog vremena. Prepričaću predivan razgovor vladike Dimitrija sa ocem Aveljem, koju sam čula od jednog žitelja u manastiru.
Jednom je vladika Dimitrije stajao pored prozora zajedno sa Koljom, a iz reproduktora, tada su postojale tkzv. “crne ploče” se čula vesela muzika. Vladika je upitao: “Kolja šta misliš zašto su ovde okačili reproduktore?” - “Da bi ljudima bilo veselo”. - “Ne, Kolja kako da bi ljudima bilo veselo. Okačili su ih radi toga da ljudi ne bi razmišljali o Bogu i uopšte da bi manje razmišljali, i da bi njihove misli svakog trena bile okupirane veselim marševima, i da bi mislili samo o tome što im govore na radiju, čime ih odučavaju da samostalno razmišljaju”.
- U Jaroslavlju su ostavili (čak ne u gradu, nego van grada) samo jednu Crkvu - nastavlja otac Avelj, vladiku su poslali da tamo služi, i to čak i nije bila Crkva, već mala kapela. Predivna je istorija njene izgradnje ...

Otac Avelj je pričao da je u Jaroslavlju kao uostalom i po celoj Rusiji bilo prihvaćeno da se u parohijama grade dve Crkve. Jedna veličanstvena - letnja, a druga - mala, topla, zimska. I tamo je bila jedna letnja Crkva, Teodorovska, i druga topla - Nikoljska. Vernicima su dali samo Nikoljsku. Sa severne i istočne strane Nikoljskog hrama su bile izgradjene niše unutar kojih, ispod krova, su se nalazile naslikane ikone. Sa severne strane u niši se nalazila velika ikona svetog Nikolaja. I ljudi su počeli da primećuju da ta ikona svetli, i kao da se na njoj pojavljuju svetle zvezdice ... Narod je u početku palio kandilo ispred te ikone (“to je bilo još pre revolucije, i to niko ne bi dozvolio”). Njega su podizali i spuštali po potrebi, a potom su počeli da govore: kandilo je upaljeno, sveće gore, ali ne možeš da se popenješ da celivaš ikonu! Tada su naslonili merdevine i postavili malu ploču kako bi se mogla celivati ikona svetog Nikolaja. Ali opet je bilo problema: naroda ima mnogo, kiša padne, neko može da se oklizne, a nekome se zavrti u glavi i padne.I tada su već napravili kamene, prekrivene stepenice, a ispod niše malu prostoriju, kao kapelicu. Gubernator je iz svog gubernatorskog doma poklonio lep bronzani ikonostas. Tada je i osvećena nova crkvica-kapelica. I tu malu kapelu ispod niše, sa severne strane Nikolajevske Crkve su predali ocu Vladimiru Gradusovu. A u samoj Crkvi su glavni oltar dali obnovljenicima, kako su ih u narodu zvali “crvenima”, manji oltar - jednovercima (oni su staroobrednici, samo su pod okriljem naše Crkve). Tada su same vlasti (opunomoćeni i drugi) upravljali svime u Crkvi. I tako je i bilo: u velikom crkvenom oltaru su bili - obnovljenici, a u malom - jednoverci. A nama pravoslavnima (zvali su nas “tihonovci”, želeći time da nas unize i uvrede - jer su oni sami “živa Crkva” a mi smo neki “tihonovci”) su dali mali kapelu u koju je moglo da stane svega 20 ljudi. I narod je počeo da stoji i na stepenicama za vreme službe, i ako bi se samo neko zaljuljao svi su mogli da popadaju. I bilo je i takvih slučajeva. Cedulje sa imenima, i vreće sa prosforama su predavali preko glava. Pravoslavni narod je bio prinudjen da stoji na ulici, dok kod obnovljenika u to vreme nije bilo nikoga. Oni bi izašli i rekli: “Idite kod nas, naš hram je prazan”. - “Pa i molite se tamo u praznom hramu! Kod vas je pustoš! Iako smo na ulici, mi smo u pravoslavnoj Crkvi, gde se spominje Svjatijejši Patrijarh i gde se sve radi kako treba”. Otac Vladimir Gradusov je u toj kapelici služio mnogo godina. A potom, kada je počeo rat (njegova ćerka i matuška su već umrle, ćerka je bila mlada ali je bila bolesna), blaženi čuvar toga mesta Sergej (Starogradski) ga je pozvao u arhijerejstvo. Otac Vladimir je hirotonisan u sveštenika u Patrijaršijskom Bogojavljenskom Jelohovskom hramu u Moskvi na praznik prepodobnog Teodosija Velikog. To je tada bio centar za celu pravoslavnu Rusiju, i sam blaženi je tamo služio i to je njegovo mesto upokojenja. Rukopoloženog episkopa Dimitrija su uputili najpre da služi u Kujbišev (Vjatku), a potom 1943 godine u Rjazanj. U Jaroslavu nije bilo arhijereja. Svi arhijereji su pozatvarani, i poslednji je po mom mišljenju bio mitropolit Agatangel (Preobraženski), koji je danas ubrojan medju svete.

Prvo poznanstvo

>image

Arhimandrit Dimitrije sa svojom duhovnom decom - ocem Aveljem i jeromonahom Nikodimom


- Kada smo saznali da je novi vladika izabran od protojereja, za razliku od svog prethodnika-monaha, ja i moj drug (Bora Rotov, budući mitropolit Nikodim) smo malo roptali, - smeje se otac Avelj. - Stari, da od protojereja. Mi smo želeli da se i dalje služi po monaški. Nismo znali kada će novi vladika da dodje, ali sam ja uoči njegovog dolaska usnio sledeći san: kao ja idem iz grada pored Crkve, a narod iz Crkve mi ide u susret i govori: “Vladika je služio, vladika je služio...”Ja sam se razočarao i mislio u sebi: “A ja nisam bio na službi. Sada mi novi vladika neće dozvoliti da služim pošto nisam došao”. I vidim - u susret mi ide starac, sličan prepodobnom Serafimu, - pogrbljen, sa štapom, samo mu je lik drugačiji - bio je to vladika. Ja sam mu prišao, poklonio se i krstoliko složio ruke: “Vladiko blagoslovite”. On me je blagoslovio, ali mi ruku nije dao, već me je umesto toga odjednom nežno zagrlio. Tada sam mu bojažljivo rekao da sam bio ipodjakon kod vladike Alekseja ... A on mi je tiho odgovorio: “I kod mene ćeš dragi moj služiti kao ipodjakon”. Došao sam u Crkvu i kažu mi: “Kolja, dobro je da si došao, jer nam je stigao novi vladika. Danas će služiti”. A ja kažem: “Šta da radim? Ja u 10 sati moram da budem u vojnoj komandi”. Počeli su da me nagovaraju: “Kolja, mi se bojimo bez tebe, zbinimo se. Ti sve znaš. Pomozi nam da ga dočekamo, obučemo, a potom ćeš ići u vojnu kmandu.Vladika će doći u devet i ti imaš onda još ceo sat”. Bio je rat. U vojnu komandu su pozivali čak i šesnaestogodišnjake, pa sam i ja dobio poziv. Vojna komanda se nalazila pored Crkve, u bivšem domu staraca, koji je izgradio i održavao jedan dobrotvor. Njegovi stanari koji su mogli da se kreću su čak imali i poslušanje - da čiste stazu prema groblju i pale kandila. Bila je to Crkva na groblju i bilo je mnogo kandila iznad grobova. Vladika je stigao i mi smo ga dočekivali. Prišao sam mu a on mi je odjednom rekao: “Dragi moj!”, - i sve se ponovilo tačno onako kao u snu: zagrlio me je i celivao. Odmah sam prepoznao njegov lik. Počelo je Bogosluženje i vidim da je ostalo samo još deset minuta do naznačenog vremena u pozivu za vojnu komandu, počeo sam da skidam orar sa sebe, ali se nisam nečega setio: trebalo je da pridjem vladiki i da ga zamolim za blagoslov da idem u vojnu komandu a ja sam sam otišao. Odjednom se vladika Dimitrije okrenuo od prestola i rekao: “Ne skidaj odeždu, ostani tako...”Ja sam odlučio da ga poslušam, popravio sam odeždu i ostao. Mislio sam: pa neka mi sudi i vojni tribunal ali sam ja slušam vladiku i neću nigde da idem. I nisam otišao u naznačeno vreme u vojnu komandu. Liturgija se završila i vladika više ništa nije rekao. Samo zamislite: 1943 godine, za vreme rata radi poslušanja prema vladici nisam otišao u naznačeno vreme u vojnu komandu! I zaista, samo vera spasava. Mladić je posle službe pošao u vojnu komandu, a tamo unutra je bio stari stražar: “Jeste li svi danas sišli s uma?” Pokazalo se da je neko pisao pozive i nije gledao u koji dan pada poziv, i u nedelju i radnim danom tamo nije nikoga bilo! I vladiki niko nije mogao da kaže gde mu je bio ipodjakon, ali ga je on zaustavio.


image
Budući mitropolit Nikodim (Rotov) je služio kao seskretar kod vladike Dimitrija


- Gospod mu je dao prozorljivost, - nastavlja da priča otac Avelj. - Idem posle službe i mislim: “Gospode, taj vladika je bio dobar, a ovaj je još bolji”. I nekako odmah posle tog slučaja sa pozivom i sna koji sam usnio pripio sam se u njega svim srcem i dušom. Tako sam se upoznao sa vladikom. Zatim je on otišao u Jaroslav kod svetitelja Dimitrija Rostovskog, čije ime je nosio, a i meni je predvideo da ću ići kod njega iako su sve okolnosti bile nasuprot tome - ja sam tada već služio na parohiji i nisam mogao da ga pratim. Ali kasnije, kako je vladika i rekao, zaista sam prešao u Jaroslav i služio tamo kao sveštenik. Otac Avelj priča da je vladika Dimitrije ulivao bezgraničnu ljubav od svih koji su opštili sa njim. Vlasti su uzalud oduzeli od njega parohiju u Jaroslavu i poslali ga da služi u malu kapelu nadajući se da mu neće dolaziti toliki broj naroda na službu. Ali i tamo u maloj kapeli je na službama bilo toliko mnogo ljudi, svi su stajali tako zbijeno, da niko nije mogao ni malo da se pokrene. Koliko ljudi je samo poštovalo tog velikog molitvenika, koliko ljudi ga je bezmerno volelo, koliko duhovnih čeda je rukovodio, kolikim ljudima je on bio jedina uteha! I ono što je zadivljujuće je sledeće: vlasti su činile sve kako bi razdvojile pastira od svojih duhovnih čeda, ali sve je bilo uzalud. Kada je otac Avelj, njegovo omiljeno duhovno čedo, po volji vlasti bio prinudjen da ostavi rodna mesta i napusti svoju pastvu, već su njegova duhovna čeda tada išla za njim, i njihov omiljeni otac ih je i dalje rukovodio. Otac Avelj je toliko verovao svom učitelju, da samo kada bi mu ovaj rekao: idi i skoči sa zvonika - on bi i skočio ne razmišljajući ... -Vladiki nisi mogao da ne veruješ. On je sve video duhovnim očima, znao je sve šta se okolo dešavalo, predvideo je sve šta će biti ...

Rukopoloženje

-Oče Avelje, vas je vladika rukopoložio? Ispričajte nam molim vas nešto o tome.

- Da, vladika me je rukopoložio. Stvar je bila u sledećem: moji roditelji su živeli i radili u gradu, ali nedaleko izvan grada, u kolhozu smo imali kuću, u koju smo leti odlazili kao u vikendicu. U kolhozu je postojao pčelinjak, i neko je morao oko njega da radi. Svi muškarci su bili u ratu, a u kolhozu su ostali samo deca i starci. Doveli su jednog čoveka da radi sa pčelama, ali pčelinjak je loše napredovao, pčele su uginule, i nije bilo nikakvog prihoda. Taj pčelar je na kolhoznom sastanku doživeo opšti prekor, ali je jedan kolhoznik istupio i rekao: “Pa šta vi hoćete? On puši, bludniči, a pčele to ne vole. Kakav je on pčelar?” A neko je dobacio: “A gde da nadjemo monaha?” Onda su se setili mene i predložili da podjem na kurs pčelarstva. Ja sam se složio.

- Oče Avelje, zašto su se vas setili jer vi još niste bili ni ipodjakon a do monašenja je bilo daleko ...

- Mene su od detinjstva zvali Kolja-monah, čak dok sam bio sasvim mali. Kažu da sam veoma voleo da idem u Crkvu. Umiju me, obuku, i puste me da šetam po ulici a ja odmah odem u Crkvu. Moji izadju i pitaju: gde je naš dečak, a susedi odgovaraju: on je u Crkvi. Jednom je Nikolaju kod pčelinjaka srce zatreperilo, “osetlio čežnju ili šta li”, kako se izrazio otac Avelj, želelo je da plače bez ikakvog razloga, loše se osećao i setio se sna sa svetim Nikolajem, kada mu je rečeno da se sprema za smrt ... Samo što je završio posao, pošao je kod svog učitelja da ga pita šta to znači. Možda duša oseća da je vreme da se umire, predoseća nastupanje smrti, i treba se posebno pripremiti za nju. Rat je još bio u toku, grad su bombardovali ...

- Tada je vladika imao pomoćnicu, Mariju Ivanovnu iz Moskve, predivnu ženu. Ona kupi proizvode na pijaci, spremi ih, odnese pisma na poštu i primi ih. Toga dana je Marija Ivanovna uveče pošla da odnese pisma na poštu, zaključavala je vrata a vladika joj je rekao: “Mašenjka, ne zaključavaj sad će mi doći Kolja”. - “Dobro vladiko”. Sišla je sa trema i mahinalno se okrenula na tu stranu sa koje sam ja dolazio. Zaustavila se i čekala. Prišao sam joj i ona me je upitala: “Jeste li se dogovorili? Idi, on te čeka. Rekao mi je da ne zaključavam”. Ja naravno nisam ništa rekao jer se ništa nismo dogovorili, a vladika je i tako sve znao unapred. Ušao sam, seo i počeo da pričam o svom stanju i o svom snu. A on mi je rekao: “Angele moj, - on mi se uvek tako obraćao, - to tvoja duša predoseća da je u Višnjem Savetu odredjena tvoja sudbina. Ti po Božijoj volji treba da primiš čin djakona”. To je za mene bilo tako neočekivano: stvar je u tome što sam ja maštao da postanem monah, i da primim monaški postrig. “Ne, ne vladiko, ja bih vas molio da me postrižete u monaha”. A on je bio uporan: “Treba da budeš djakon”. A ja ću opet: “Ja nemam ni sluha, ni glasa”, - vladika se smejao odgovarajući: “Našao sam bezglasnu ribu? Prepodobni Serafim takodje nije imao glas ali ga je cela Rusija čula i čuje. I on sve čuje. Ti nemaš pravo da odbiješ. To je Božija volja”. Na dan praznika ikone Majke Božije “Svih tužnih radost”, na prestolni hramovni praznik, vladika me je rukopoložio u djakona.

image
Ko jednom dodje u Rjazansku tvrdjavu, nikada se u duši ne rastaje sa njom.


Sveštenstvo

Kroz godinu dana vladika Dimitrije je djakona Nikolaja rukopoložio za sveštenika.
- Za mene je i to bilo neočekivano.

- Zašto?

- Zato što ja nisam maštao da postanem sveštenik. Poznavao sam takve sveštenike, tako primerne, jer tada su svi sveštenici bili starorežimski, s predivnim obrazovanjem, svi su bili propovednici, zlatousti, a ja - neki 19-ogodišnji dečak, kakav sam ja sveštenik? Vladika mi ništa prethodno nije govorio. 11 januara po starom kalendaru, a po novom 24-og je dan prepodobnog Teodosija Velikog, koji je vladika uvek poštovao - on je toga dana primio arhijerejsku hirotoniju. Tada me je pozvao i rekao: “Sutra ću ja služiti, i ti se spremaj. Idi u Crkvu i tamo se ispovedi kod oca Simeona” - i odredio je da se služi u belim odeždama jer se jos praznovalo poprazništvo Bogojavljenja. Ja ništa nisam shvatao iako me je vladika uvek sam ispovedao. A kada je došlo vreme, u toku Heruvimske pesme, on mi nije stavio pokrov na rame, već na glavu kao štićeniku. Šta je to?...Počela je sveštenička hirotonija.

- I što je divno, - nastavlja otac Avelj, - tu kod nas u Zaharovu, nedaleko od Rjazanji je živela slepa Poljuška. Toga dana ujutru su kod nje došle dve žene. A ona ih je dočekala i rekla: “Ja sada neću razgovarati sa vama. Idite nazad u Rjazanj (one su došle rano) i kada od oca Avelja dobijete blagoslov tada dodjite kod mene i onda ćemo razgovarati”. Žene nisu smele da joj prigovore, vraćale su se nazad i putem su rasudjivale: “Kako ćemo dobiti blagoslov od oca Avelja kada je on djakon, djakon ne blagosilja?! Možda mi treba samo da odemo kod njega i da mu kažemo: oče Avelje mi idemo kod Poljuške”. Ušle su u Crkvu (bila je to jedina aktivna Crkva), a mene su rukopolagali u sveštenika. Kada se Liturgija završila i štićenik daje svima Krst na celivanje, one su mi prišle i rekle: “Oče, mi smo danas otišle kod Poljuške ali ona s nama nije počela da razgovara, naredila nam je da najpre uzmemo od vas blagoslov”. Ja sam ih blagoslovio i zamolio da joj odnesu prosforu. Kako je ona to mogla da zna? To su Božiji ljudi ...A potom me je vladika poslao na parohiju, u Gorodišće. Crkva je tamo bila veoma dobra, i ja sam tamo služio tri godine - od 47-e do 50-e godine ...

- Išli smo na Vaskrs, - seća se otac Avelj. - Mati, koja mi je pomagala, Carstvo joj Božije, je znala da kaže: “Toj porodici je neprekidno potrebno”. (Otac Avelj je tada imao divnu pomoćnicu koja mu je u svemu pomagala. -V.M.). I dok sam ja služio moleban, ona bi u kuhinji stavila sva jaja u korpicu, a novac je neprimetno stavila kako bi ga potom našli. Jednom smo u Kaniševu počeli da služimo Pashu od 6 ujutru pa sve do 12 noću. Ljudi su počeli da se raspituju jer su dobili samo dva slobodna dana od kolhoza, a tamo ima tri hiljade kuća. Ja sam ujutru ustao i počeo da se spremam a nje nije bilo. Mislio sam gde li je nestala počeo sam da se nerviram, jer s njom moram obavezno da počnem. Ona je odjednom dotrčala sva zadihana: “Oče nemojte da me korite!”- “Dobro”. Ona je odlazila u Rjazanj noću, dok je još dan i uspela je da se vrati. Odnela je dve korpice farbanih jaja u dom za duševne bolesnike. Kaže da joj ih je veoma žao jer i oni znaju da je Vaskrs, a niko im neće doći ...

Posle rata su ponovo počela gonjenja na Crkvu. Vlasti su počele da koriste razne, najružnije izgovore kako bi diskreditovale sveštenike. Nekada su ih čak okrivljavali i na osnovu svete obaveze sveštenika da pomaže svojoj pastvi. Vladika Dimitrije je predvideo da ni njegovo duhovno čedo neće zaobići “pažnja”, i zato mu je predskazao prelazak iz rodnih rjazanjskih mesta u Jaroslav, iako je u početku bilo odlučeno da otac Avelj predje u Trojice-Sergejevu Lavru, podalje od lokalne uprave.

- Obavestio sam svog vladiku-starca o prelasku u Lavru: “Ostavljam parohiju ne po svojoj volji, i zato mi blagoslovite prelazak u Lavru”. Vladika Dimitrije mi je odgovorio: “U Lavri ćeš živeti samo za sebe, i samo ćeš sebe spasavati, a meni su ovde u Jaroslavu potrebni sveštenici, dodji kod mene”. Tada sam otišao kod njega u Jaroslav. Gospod me je tamo odveo i da ga sahranim. A zatim su u hruščevo vreme opet počela gonjenja ...

Još malo istorije. Pre četrdeset godina za vreme N.S.Hruščeva je bilo teško vreme za Rusku Pravoslavnu Crkvu, koje se po masovnim gonjenjima može uporediti sa revolucionarnim. To je bio period masovnog administrativnog zatvaranja hramova ... U zemlji, u kojoj je služilo svega 70-100 sveštenika i gde je ostalo 50-60 pravoslavnih Crkava, delovalo je hiljade i hiljade ideologa i agitatora ateizma. (Uporedite: 1894 godine je u Rusiji bilo 56 000 Crkava i 109 000 sveštenika, a početkom XX veka njihov broj se možda pred strašna gonjenja, skoro dvostruko povećao). Samo u jednom Krasnodarskom kraju su se u znoju lica svog trudili nad prevaspitanjem pravoslavnog gradjanina - “mračnog, glupog, koji je smetao izgradnji svetle budućnosti”, oko 3000 agitatora i propagandista. Sveštenicima je zabranjivano da krste decu, zabranjivali su im da ih pričešćuju, da posećuju parohije, da propovedaju, organizuju litije, od njih su zahtevali da ne opšte sa vernicima, da ne organizuju poklonička putovanja, nisu postrigavali u monaštvo, nisu obnavljali stare niti gradili nove Crkve. Sveštenicima nisu izdavane registracije.

image
Svi Rjazaci su naučili da u prvom redu traže blagoslov od svetog Vasilija Rjazanskog ...” Ikona iz XIX veka, Rjazanjski kulturno-istorijski muzej


Svjatijejši Patrijarh Moskovski i cele Rusije Aleksej II se seća toga vremena: “1964 godine sam bio odredjen da upravljam Moskovskom Patrijaršijom i da budem stalni član Svetog Sinoda. Moj prvi utisak u upravljanju patrijaršijskim poslovima je bio taj da veliki broj sveštenika iz različitih regiona u zemlji sedi u hodniku i čeka prijem. To su bili ljudi koji su ostali bez parohije kao posledice zatvaranja hramova, lišeni registracije Saveta za religijska pitanja, nemajući više sredstava za život. Bilo je potrebno pobrinuti se o tim sveštenicima i djakonima, organizovati njihov život i dalju službu. Drugi utisak je bio ogroman broj molbi za otvaranje hramova. I jedino što smo mogli da uradimo je bilo to da dodavši svoje zastupništvo pošaljemo molbe vernika u Savet za pitanja religije, ali se hramovi u to vreme nisu otvarali. I više od toga, tokom nekoliko godina se nastavila kampanja za zatvaranje hramova”.

- Evo još jednog slučaja koji je opet povezan sa Poljuškom, - nastavlja priču otac Avelj. - Bio sam u nelegalnoj situaciji, nisu mi dozvoljavali da služim, a u Crkvu sam išao. Ušao sam u Sabornu Crkvu i prišao pravo svetom Vasiliju Rjazanskom, kako su svi Rjazanjci naučeni: najpre prilaze njemu kao živom i mole za blagoslov. Prišao sam svetitelju i tada me je jedna žena povukla za rukav. Ja sam se okrenuo: “Šta se desilo?” - a ona mi je rekla: “Oče, oprostite, bojala sam se da ne udjete u oltar i da ne mogu s vama da porazgovaram. A treba da vam prenesem .. - “Šta da mi prenesete?” - “Bila sam kod Poljuške. Rekla mi je: prenesi molim te ocu Avelju da će još služiti i to u Sabornoj Crkvi”. I ja sam potom 10 godina služio u Sabornoj Crkvi kao prvi nastojatelj.

Postrig

Vreme je u toku razgovora prolazilo neprimetno i brzo. Razgovor je trebalo privoditi kraju, kako bi se otac odmorio, ali ja još nisam saznala kako je otac Avelj primio monaški postrig, jer se juče navršilo 56 godina od dana njegovog monaškog postriga.

- Oče recite mi od koga ste primili monaški postrig?

- Od vladike Dimitrija sam primio postrig u monaštvo, on me je proizveo i u igumana i u velikoshimnika - sve, sve od njega. Arhiepiskop Dimitrije je na praznik Arhangela Mihaila otišao u Ranenburg, današnji Čapljigin u Voronješko-Lipeckoj eparhiji (ranije Rjazanjskoj). I ja sam ga pratio. Tamo u samom Čapljiginu nije bilo Crkve, sve su bile zatvorene. Samo je u najbližem selu Krivopoljana, ostala Crkva posvećena Presvetoj Bogorodici. To je bivša Ranenburška Petropavlovska pustinja.

- Ja sam pošao sa vladikom da služim u sredu, na praznik Arhangela Mihaila, kao i ove godine, a u četvrtak je bila “Brzopomoćnica”. Tu je došlo mnogo monahinja iz Divjejeva, i veliki broj poslušnica koje su se spremale da prime monaški postrig od vladika. Oni su već počeli da se vraćaju iz deportacija. Vladika se neko vreme zadržao kod starešine koji je bio veoma bolestan. Još u vreme sveštenstva, kada je bio ugušen ustanak Belogardejaca u Jaroslavu, on je dospeo u ruke boljševicima: i tukli su ga, i noge su mu lomili, i sada je on veoma bolestan, i zato postrig monahinja nije mogao da se izvrši u Crkvi. Vladika me je poslao u Crkvu: “Podji, donesi mi odeždu, Jevandjelje, Krst, makaze ...”
- Ja sam pošao u Crkvu, a ja sam bio nekako uvredjen, opet se smeje otac Avelj,- bio sam tužan - sve postrigavaju, a mene ne ... Ali sam odlučio da vladici ne pričam ništa o tome ... U Crkvi, sa strane je stajala čudotvorna Tihvinska ikona Presvete Bogorodice. Ona se i dan-danas tamo nalazi. I meni se tada učinilo kao da je Lik Carice Nebeske oživeo. Ja sam brzo prišao ikoni i pogledao je - ne, zaista je bila kao živa. Ostao sam malo pored ikone i obratio se Majci Božijoj sa suznom molbom: “Majko Božija šta se to dešava! Vladika mi sve obećava postrig u monaštvo ali se to ne dešava. Došli su neki ljudi koje i zna i ne zna, a koje će da postriže, a mene neće”. Posle sam se stideo svojih reči, pao sam na kolena pred Caricom Nebesnom i zaplakao: “Majko Božija, oprosti mi, oprosti mi. Zašto sam to rekao? Zašto sam čak to i pomislio? Neka njih vladika postriže, jer možda uopšte nije Tvoja volja da ja postanem monah ... Ali samo Mati Bogorodice, udostoj me pa makar i pred samu smrt da postanem poslednja ovčica Tvoga stada... Ja sam spreman da čekam i do same smrti ...” Otac Avelj se umio, sabrao, i vratio kod vladike da ga obuče. Vladika je seo, rekao mi da sednem pored njega na klupu i rekao: “Angele moj dobićeš to što želiš!” Vladika je zaista bio pastir svome čedu, znao je i duhovnim očima video sve šta se dešava sa njim. Otac Avelj je zbunjen gledao na njega: “Šta sam ja molio? ... Ja vas vladiko ništa nisam molio”. “A od Koga si molio?”Svi ljudi oko mene su mi bili nepoznati sem Marije Ivanovne, i ja sam upitao:” Marija Ivanovna, šta sam vas ja molio?”- “Ne, Koljenka”. Tada me je valdika direktno upitao:”Šta si malpore molio u Crkvi od Carice Nebeske?”Ti si pošao u Crkvu da sve pripremiš, a ja u sobicu da se pomolim Carici Nebesnoj, i da je zamolim da sve utvrdi za postrig. Ona je i naredila .. Ja ću te sada postrigati ...” - “Vladiko, kako postrigati?! Ja nemam ništa sa sobom - ni mantije, ni rase, ni klobuka, ničega”. -”Ja ništa ne znam i ne mogu a da ne poslušam Majku Božiju”. Tako sam ja primio postrig od vladike.

Epilog

Naš razgovor se završio. Otac Avelj mi je pokazao još nekoliko vladikinih fotografija: “Evo pogledajte, ovo je on u arhijerejeskoj mantiji”. Na fotografiji je pisalo: “Mom milom čedu, krotkom ocu Avelju. 15.6.50. godine. Arhiepiskop Dimitrije”. Dozvolio mi je da ga slikam radi uspomene, blagoslovio me je i otpustio sa Bogom. Na oproštaju je rekao sa osmehom: “Ja sam te nagovorio, a sad se spremaj”. Otišla sam rano, u šest sati, bilo je mračno, ali je manastir u toku noći bio prekriven snežnim pokrovom, čak su i stabla drveća bila zatrpana snegom. Tako nešto se ne može videti u gradu. Tiho, lepo ... Gospode, kako je teško napuštati Tvoju obitelj ...

preuzeto sa http://vos.1september.ru/article.php?ID=200202302

Pročitano: 9359 puta