MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ČUDA BOŽIJA U PODMOSKOVSKOM GRADIĆU



U proleće 2001. godine prvi put sam �?ula ovu neobi�?nu pri�?u. Naime, u malom podmoskovskom gradiću, kod jedne blago�?estive žene, li�?no u njenoj kući, zamiroto�?ilo je nekoliko ikona…U tom trenutku sam bila veoma uzbuđena od takvog saznanja, ali nisam mogla ni da pretpostavim da će baš mene, grešnu, milosrdni Gospod već za nekolio dana udostojiti - da svojim rukama dotaknem to �? u d o .


Uvek su se u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi, tokom mnogih vekova, događala �?uda. To je - ili, nedostižna moć crkvenih Tajni, naro�?ito, velike Tajne Pri�?ešća… To su netruležne mošti ili miroto�?ive glave svetitelja… To su �?udotvorne ikone, - ikone, koje su nam date od Gospoda, preko kojih nam otvara prozor u Viši svet…


Domaćica o kojoj je re�? je 2001. godine, po blagoslovu svog duhovnog oca,

vezla Plaštanicu za Svetu Pashu Gospodnju. Jedva je stigla da je izveze do Velikog Petka, i, odjednom je shvatila da se to jednostavno dogodilo �?udo. Apsolutno je nemoguće završiti tako veliki posao za svega �?etiri dana. U svakom drugom slu�?aju to bi trajalo nekoliko meseci. Pošto je završila rad, klekla je na kolena i sa iskrenom skrušenošću po�?ela da se moli Gospodu da joj oprosti greh što je nekoliko puta u toku vezenja nehotice iglom dodirnula NJegovo pre�?isto telo. Odjednom je osetila kako se po sobi, u kojoj je obi�?no vezla Plaštanicu, širi nezemaljski miris nepoznatog porekla. Neobi�?na radost ispuni dušu �?estite žene. Požele da o tome odmah ispri�?a svima, a onda se priseti: - «Ako ja o ovome budem ispri�?ala svima, možda će sve odjednom da nestane?» I uplaši se. Nije želela da se rastane sa �?arobnim oblakom blagodatnog mirisa.  Odnese u hram izvezenu Plaštanicu i vrativši se kući posle službe otkri da sa ikone svetih novomu�?enika i ispovednika ruskih, koju je tek nedavno kupila u svom hramu, obilno te�?e miro…Na praznik Radonicu*, koji se poklopio sa danom slave

Iverske ikone Majke Božije, zamiroto�?ila je Iverska ikona. Domaćica pozva decu i uzbuđeno re�?e: - « Izgleda da će našu kuću zadesiti neka nesreća – moje ikone su zaplakale».  Tek nakon nedelju dana, kada je ikona Raspeće Hristovo po�?ela obilno da miroto�?i, žena je krenula da se ispovedi: - «O�?e, u mojoj kući se nešto dešava...» Kada je sveštenik uzeo u ruke jednu od ikona i pokušao da je obriše �?istim peškirom, ispod njegove ruke po�?e da te�?e miro u vidu fontane.


Od toga dana mnogo toga je preživljava ova �?estita žena u �?ijoj kući se dogodilo �?udo. Izvesno vreme �?ak ni sveštenstvo nije moglo da formira jedinstveno mišljenje - šta da se u�?ini sa ikonama? Jedni su predlagali da se sve ikone odnesu u hram Božiji, drugi su kategori�?ki tvrdili da je potrebno zatvoriti vrata od sobe i moliti se, moliti… Njihovo mišljenje je da se �?udo i dogodilo zbog sopstvenog greha: - « Pa moli se sama, moli za oproštaj grehova...» Ali, na potpuno neobjašnjiv na�?in, ikone su postepeno po�?eli da posećuju ljudi sa svih strana. Za vreme Božićnog posta ponovo smo posetili ovu neobi�?nu kuću. Videli smo, kako se u jednoj obi�?noj kućici, na jednom obi�?nom mestu, na mnogim ikonama po�?inju da događaju vidljive promene, mnoge ikone po�?inju da se obnavljaju, da miroto�?e, detalji na ikonama dorađuju se i ukrašavaju divnim

bojama. Pokazali su nam tada starinske potamnele ikone koje su nedavno donete iz kuće koja je potpuno izgorela. Domaćica je nastradala u požaru, a kada su ljudi po�?eli da raskr�?uju zgarište, naišli su na nejasne crne daske. Kada su hteli da ih bace na otpad, neko je jedva primetio da su to ustvari bile ikone. Tu su se po Božijem promislu našli blago�?estivi vernici koji su saopštili adresu neobi�?ne kućice u podmoskovlju, rekavši da se tamo još oštećenije ikone vraćaju u život. I, istina. Danas su se ti, reklo bi se, beznadežno upropašteni likovi svetitelja na ikonama, već potpuno obnovili.


Nedavno je u ovu kuću izdaleka doputovao jedan postariji muškarac. Ušao je u sobu i skamenio se. Kada je došao sebi, re�?e pokazujući na veliku ikonu Pokrova Presvete Bogorodice: »Ova devojka nas je za vreme rata izvela iz okruženja. Ja sam je zapamtio za ceo život. Na njoj su �?ak i �?arapice* bile takve - sa žutim prugicama...Mi smo bili opasno okruženi neprijateljskim tenkovima. Ni od koga nije bilo moguće dobiti pomoć i mi tada, koliko smo mogli ja�?e, po�?esmo da se molimo Gospodu. Vernika među nama gotovo da nije ni bilo. Tek po neko od nas je imao krstić na vratu, kome je majka dala na polasku, nekome žena… Na sav glas smo se molili : «Gospode pomozi!» Vojnici su bili gotovo deca. Oko nas su pevale ptice. Nebo vedro, vedro kao da se sama priroda opraštala sa nama. A mi smo želeli da živimo… do suza…


I odjednom - �?udesan bol u o�?ima. Kod nekoga u stomaku, leđima… I nepodnošljivo jaka svetlost… kao da nije zemaljska. Podižem o�?i i vidim - sasvim nisko iznad nas, na oblaku, stoji devojka. U rukama joj je šal modro plave boje, sa ljubi�?astim odsjajem. O�?igledno je da je devojka vrlo visoka, ali, podići o�?i više… uopšte nije bilo moguće od svetlosti koja je pekla. Apsolutno ne znam kako, ali mi smo ostali živi!»


«Pa vidite, upravo tu ikonu», - re�?e domaćica, - « meni je doneo jedan vojnik. On je jednostavno došao i dugo je, dugo hodao po sobi bled, bled od ne�?ega što je doživeo. Zatim, kada se već spremao da ode, upitao je: - « Pa kako ću ja sada da živim?» Ja mu kažem: - «S Bogom, sine. Samo s Bogom!» Sledećeg dana se vratio i doneo mi ikonu Bogorodice Umilenje pred kojom se Serafim Sarovski molio za Rusiju na kamenu hiljadu dana i noći. Tu se tada zadesio

otac li�?no. Pogleda na ikonu i upita vojnika zašto je baš tim bojama naslikao ikonu, zar drugih nije imao, šta li?  «Imao sam, ali, baš takvu sam Je sinoć video», - odgovori mladić. Eto kakvih sve susreta ima i na to niko ne može da ostane ravnosušan.


Odnekud, ispod mnogih svetinja, (šta da se radi – teskoba je), domaćica uzima ikonu Sergija Rodonješkog obilno okupanu mirom tako , da kapi padaju pravo na pod. Zbunjen, on briše miro �?istom vatom i stavlja u kesicu. «Evo, pogledajte, preko lika igumana Ruske Zemlje, projavila se ikona Majke Božije Tražiteljice poginulih. Ne znam šta da mislim, mi odista stradamo...» – i upitno poglada na nas.


Ceo sat vremena smo pažljivo slušali mnoge pri�?e domaćice kuće. Uzimala je �?as jednu ikonu, �?as drugu. Svaka svetinja ima svoju pri�?u, ta�?nije, svoju sudbinu. Čini se da je cela pravoslavna Rusija ovde donela svoje ikone – ikone koje opominju. Veliki je broj brojanica, paketića ispod svetinja, krstića i privezaka s ikonicama i imenima. Svako pravoslavno srce zna da nam se krvoto�?iva znamenja šalju kao poslednja opomena za ukrepljenje Vere Hristove. Čudesni, nikakvim re�?ima neopisivi divni gusti miris blguhanija širi se svuda oko nas. Domaćica nam re�?e da je već po�?ela da razlikuje od koje ikone se širi koji blagouhani miris. «Naprimer, od ikonice Jovana Prete�?e – širi se miris šumskih jagoda. A od ikone Matronice, blažene Matrone Moskovske, širi se miris poljskog cveća. Čudo. Svakog sekunda se susrećeš sa njim».


Stare ikone, papirne litografije s likom svetitelja, hiljade ikona - miroto�?e danas u raznim krajevima Rusije. Božija blagodat rušeći sve zakone materijalnog sveta izliva se s Nebesa preko njih na nas. Eto kako nam tajanstveno i zagonetno Gospod daje znak svog nevidljivog prisustva u svetu vidljivom, realnom. Osnovno je da se shvati, da bi nam ova svetost pomogla, da moramo da se usavršimo, da se o�?istimo od greha, da izmenimo svoju grehovnu prirodu.


Za verujućeg �?oveka �? u d o predstavlja – još jedno u�?vršćenje u veri. Za neverujućeg, ali koji traga da spozna Boga, to je jedan od mogućih puteva da uđe u veru. Ali, ako je �?ovek «principijelno» neverujući, to ga sigurno nikakvo �?udo neće uveriti u to da Bog postoji. Zar nije napisano : - «Niko ne dolazi Sinu ako ga Nebeski Otac ne prizove». Pomra�?en bezverjem, �?ovek ne vidi razliku između tame i Svetlosti. Ne vidi pruženu Milosrdnu Desnicu Spasitelja ka njemu.  Domaćica kaže da se ponekad, mada retko, događa da je izraz lica njenih ikona savršeno ravnodušan. «Neki ljudi navrate, ćutke pogledaju i odlaze kao da ništa nisu videli».


A �?udo Božije je ustvari svuda oko nas. I ne treba da se meša sa našim ljudskim razumom. Zato se ono, na kraju krajeva, i zove �? u d o, jer nemoguće ga je objasniti, jer izlazi iz okvira fizi�?kih zakona prirode i nikakva nauka ne može da objasni njegovo delovanje sopstvenim zakonima. Ono se i događa po zakonima drugog Sveta i nosi sa sobom Viši Tajni smisao.


Možemo da ne znamo, možemo da ne vidimo, možemo da ne verujemo, ali, hteli mi ili ne – svi se mi krećemo pred o�?ima Božijim. I sve naše zasluge na Zemlji vidi Gospod: da li se samo zbog sebe toliko trudimo ili zbog ve�?nosti...?Niko ne zna kada će doći vreme Velike Žetve Gospodnje – Sveopšte vaskrsenje… Tada će nam se, usuđujem se da pretpostavim, sve Tajne Božije otkriti, između ostalog, i tajna, po kojoj se po promislu Nebeske Vlasti Božije između nas bira �? o v e k preko koga će se pojaviti �?udo. Slava Tebi, Gospode!


R.B. Natalija


Prevod: Tankosava Damjanović

Pročitano: 3758 puta