MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SRBI MEĐU NAJRELIGIOZNIJIMA U EVROPI?



 Makedonija je država sa najvećim brojem vernika u Evropi, sledi je Rumunija, Srbija je na petom, a kolevka katoličanstva Italija na šestom mestu, dok se Hrvatska uopšte ne pominje u anketi sprovedenoj u 57 zemalja o stepenu religioznosti po narodima koju je izradio Galup internešnal.
 
U opsežnom istraživanju čije rezultate prenosi podgorički dnevnik "Vijesti" pod naslovom "Vulgarna religioznost Balkana", ne pominje se ni religioznost stavnoštva Crne Gore.
 
Pozivajući se na rezultate istraživanja, 77 odsto ispitanika među Srbima potvrdilo je da sebe smatra religioznim, dok se globalna statistika, kako se navodi, zaustavlja na 59 odsto.
 
Ispitivanje je, piše list, pokazalo da se broj vernika u Srbiji poslednjih godina konstatno povećavao, dok je isti broj u istom periodu, globalno uzev, bio u neprestanom opadanju.
 
"S tako visokim rezultatima, Srbija se lako popela na nekad nezamislivo, zavidno peto mesto po religioznosti među evropskim državama. Međutim, još daleko veće iznenađenje priredila je Republika Makedonija koja se sa impresivnih 90 odsto religioznih ispitanika lako ustoličila kao nova najreligioznija zemlja Evrope. Odmah iza nje nalazi se Rumunija (89 odsto, slede Moldavija (83 i Poljska (81, Srbija je na petom mjestu, tek na šestom je kolevka katoličanstva, Italija, dok se crkvi tradicionalno odana Hrvatska u objavljenim rezultatima ove ankete uopšte i ne spominje", navodi podgorički dnevnik.
 
Dodaje se, međutim, da skeptici među verskim analitičarima smatraju da su dobijeni odgovori podložni različitim interpretacijama religioznosti u različitim društvima i kulturama te da ih, shodno tome, treba primati s popriličnom dozom rezerve.
 
Podseća se, naime, da je još od "slučajnog sticanja nezavisnosti" pa sve do današnjih dana, Makedonija - "mala, lepa i siromašna zemlja" - u grčevitoj potrazi za sopstvenim višestruko osporavanim identitetom. U tom grču, baš sve za šta se učini da bi moglo dodatno da utvrdi ili nadogradi makedonski identitetski obrazac u nastajanju, prisvaja se naizgled bez ikakvih dilema, ma koliko nebulozno bilo.
 
Sve je to, dodaje se, marljivo upisano u famozni arhitektonsko-spomenički projekat koji nastaje na obalama Vardara - krst mamutskih dimenzija koji poseduje ogromnu isijavajuću moć i uticaj.
 
Ukazuje se da je pravoslavlje važan deo makedonskog identiteta i da stoga ne treba da čudi što je ovom talasu čisto megalomanskog i preskupog graditeljskog zanosa prethodilo podizanje ogromnog Milenijumskog krsta na Vodnom, planini koja se uzdiže iznad Skoplja.
 
Ističe se i da vera i njeni simboli na Balkanu služe isključivo za razmetanje pred nerazumnim komšijama koji vekovima uporno veruju u nešto drugo, najavio pravu pomamu regionalnog utrkivanja u podizanju monumentalnih verskih spomenika - svih tih regionalnih "krstova iz inata".
 
Podseća se i na prethodno podignuti "vitki" krst od trideset metara na brdu Hum iznad Mostara koji su tu postavili Hrvati, prevashodno kako bi, kako se tvrdi, svojom pojavom svakodnevno iritirao komšije Bošnjake.
 
"Ne treba zaboraviti ni na onaj sedam metara visoki metalni krst koji su kosovski Srbi podigli na sred magistralnog puta Kosovska Mitrovica-Raška, u mestu Rudare, a da bi onda svakog ko na njega takne optuživali za necivilizacijsko ponašanje, te koji, iako po dimenzijama svakako ne može ni da se približi Milenijumskom krstu, po suštoj bedastoći namere svakako - može", pišu "Vijesti".
 
Prava pomama postavljanja krstova po Srbiji poslednjih godina, dodaje se, istina, nije posledica želje za isticanjem sopstvenih verskih uverenja i simbola spram komšijskih koliko podsticanju jednog složenog unutarnje srpskog dijaloga po pitanju nacionalnog identiteta i povratka u (lepšu) budućnost.
 
(Tanjug/Foto: Ilustracija, Guliver/Getty Images) 

Dušan Petrović
Oče Gavrilo oprosti ali to je sramota za Caricu Milicu i Cara Lazara za Gospoda i za celu Srbadiju treba da budemo ne ni najreligiozniji nego i najpobožniji. Bog vas Blagoslovio
Boris Markoski
Pogordice se mnogi sa ovim ispitivanjima , ali nazalost u danasnja vremena mnogi se osecaju VERNIM ali Bog zna kojom i kakvom verom ?? A pak oni koji nisu dobili primat najboljih ili zemlja Gospodnja ili nebesna , pa smeta sto je Makedonija tako reci ,, VERNIJA ,, pa onda udri na nju sa svih strana , ali neka nece Bog dopustiti da se unisti i ovo malo parce zemlje koje je ostalo od Makedonije. Nazalost i u pravoslavlje ( oficijalno ) umesala se politika pa nismo vise braca u Hristu nego konkurenti u Hristu. Avaj Gospodi. Bog je velik , i bice njegova volja u svakom slucaju. Bog posredi nas.
Dušan Petrović
Kad mi neko kaže da je ateista dođe mi da ga isprebijam i ponizim i pokažem mu moj znak Anđeoske moći i pošaljem na Bogosloviju.
Dušan Petrović
:)
Dušan Petrović
Ali dobar sam i suzdržljiv pa ću mu samo pokazati znak Anđeoske moći.
Dušan Petrović
Družim se sa svetima stalno priča mi sveti duh stalno nerazdvojni smo čvrčci mi pričaju čujem telepatije iz raja stalno mi pričaju svašta tolike užase i patnje sam preživeo da su mi svi Oprostili sve grehove u životu unapred ali ću iz velike časti i velikog duševnog zadovoljstva postiti svaki post do kraja života i ići na ispovest i pričešće jel su mi tako rekli da će moja molitva za druge postati moćnija. Bog vas blagoslovio.
Izvorinka Lazarevic
Kolevka jeresi je Italija i ubice Hrista su isto Rimljani...a ne Srbi i slovensko pleme koje je od Isusa Hrista tj.jevrejsko
Vladislava Vasic Thiel
Raduje me da smo tako visoko na listi vjernih, nadam se praktično, na samo po izjavama.
Stana Meseldzija
Treba svoju pravu istinsku vjeru i pokazati i djelima-postom , molitvom dobrim djelima -praštanjem za uvrede od strane drugih...a ne samo ja izjavim -vjerujem i vjernik sam -a sve ostalo? ??
Jelena Kovac
Meni malo para uši naziv "vulgarna Religioznost Balkana" !? Čemu to? To me odmah navodi da razmišljam o kontekstu interpretacije rezultata istraživanja, jer zlo oko sve zlo vidi. Ako je neko od pomenutih naroda podizao krstove "iz inata" ja i dalje vidim u tome promisao Božiju, jer mi smo svi sasudi Njegovi i "ništa bez Njega ne možemo činiti". Opet izlazi diskusija jesmo li ili nismo verni, a meni je drago kad vidim i da se neko prekrsti samo. Verujem da će i oni koji se samo deklarišu kao verni postati uistinu takvi. Nadam se da će i oni (kao ja) koji ne žive Liturgijski upoznati lepote istinski Pravoslavnog života. Pravoslavlje nema veze sa bilo kojom mržnjom onih koji su drugačiji, Pravoslavlje je ljubav jer je i sam Bog Ljubav, a svi smo mi tvorevina Njegova.
Slavisa Misic
Ono što je održalo osećaj religioznosti u narodu su naši srpski običaji (krsna Salva). Ipak to je samo OSEĆAJ religioznosti, a zapravo, vrlo malo ima veze sa stvarnom religioznošću. Bilo bi prelepo da je stvarno toliki procenat srba iskreno veruje u Boga, ide redovno u Crkvu i trudi se da živi hrišćanski!
LJiljana Botić Vilotić
Blagoslovite oče Gavrilo! Lijepa vijest! Kada čovjek počne da živi u skladu sa našom Pravoslavnom vjerom, onda vremenom postaje jedan istinski Hrišćanin. Vjera te duhovno oživi i daje ti snagu da hrabro koračaš kroz ovaj život.Slava Tebi Gospode u vek vekova Amin.
Snežana Moretić
"...mnogo je zvanih a malo odabranih" ili nešto slično nažalost
o.Gavrilo
Prema rezultatima raznih anketa i statistika treba imati određenu rezervu, a posebno kad se to odnosi na religioznu stranu života. Statistički procenti ovise o mnogo faktora: koliki je uzorak ispitivanja, kako je bilo formulisano pitanje, kakva je struktura ispitanika, njihova dob, obrazovanost, mesto življenja, itd. Dovoljno je da se malo promeni jedan od tih faktora pa da rezultati već budu dosta drugačiji. A da ne govorimo o tome da nema tog kantara koji može da izmeri dubinu nečije vere. O našem verskom i religioznom stanju mnogo bolje od bilo kakvih socioloških istraživanja pokazuje stvarnost oko nas: koliko znamo ljudi koji redovno u crkvu, koliko ljudi živi svoju veru, koliko se društvo rukovodi religioznim vrednostima... Potvrdan odgovor u anketi "Da li verujete u Boga?" može da da i neko ko uopšte ne zna u kakvog boga veruje.


Slažem se sa sestrom Jelenom, već sam naslov "Vulgarna religioznost Balkana" govori o tome kakav je pristup sociologa ovom istraživanju (ukoliko to nije proizvoljni naslov novinara).
Nenad Badovinac
Svi ljudi su verni.. Vera u čoveku je sastavni deo života. Bez vere se ne može živeti. Naveče verujemo da cemo docekati jutro, a ujutro već verujemo da cemo docekati veče. To je opšti stav čoveka prema veri. Vernost prema Bogu se nemože odrediti statističkim anketama. Čovekova vera u Boga je relativan odnos i promenjiv je tokom svakog dana. Čovek nekada gubi veru u Boga, nekada je dobija!
Radojka Savić
Oče Gavrilo, blagoslovite! Potpuno ste u pravu,kad čovjek razmisli svaka vaša reč je tačna,uostalom sve je danas površno tako da ništa netreba uzimati zdravo za gotovo!
Saša Lazić
Čak i onaj koji "ne vjeruje" vjeruje da ne vjeruje...znači, ima svatko vjeru samo je razlika u veličini i obliku, odnosno načinu...
Radomirdrugi Vucic
VARIJACIJE NA TEMU I VULGARNA RELIGIOZNOST



Na pozadini dubokih strukturnih promjena srpskog društva mijenjaju se vjerska pitanja modernog čovjeka, pa se time postavlja i pitanje iz koje oblasti vjerskog života treba da dođe primarni odgovor vjerniku na početku druge decenije 21. vijeka. Na praktičnom planu to bi značilo da li je danas važnije biti hrabar npr. , ili biti milosrdan, ili praštati, ili ćutati.

Devedesete godine prošlog vijeka bile su vrijeme kada je pravoslavni čovjek na srpskom etničkom prostoru i dijaspori često preko etnofiletističkog motiva se masovno okretao vjeri kao konstitutivnom faktoru ponovo probuđene nacionalne samosvijesti. Ipak ne možemo ni danas govoriti o dubini pravoslavne svijesti i autentičnom poznavanju sopstvene duhovnosti kod prosječnog Srbina pravoslavca. Moralni stav, koji proishodi iz poznavanja i aktivnog života u okviru svoje vjerske kulture ne dominira ni danas u srpskom društvu.

Mnogi, tzv. profesionalni bogoslovi, iz čijeg kruga bi se moglo očekivati davanje jačeg duhovnog impulsa u sve društvene sfere, ne samo na deklarativnom planu, već npr. u sferi mišljenja o državnom, soocijalnom, pa čak i pravnom poretku, već odavno ne kažu ništa

više novo niti nalaze pravi izraz, koji bi pokrenuo srca. Barem se tako čini. Govori, nastupi i stvaralačka djela su (čast izuzetcima) često sofistički i pseudomorfni. To je možda znak neumnožavanja talanata. Nepostojanje talanata je znak odsustva i neprihvatanja varijabilnosti; diverziteta i na koncu mašte. Ako se sve gleda tipski. Tipski ako se odslikavaju ikone, tipski ako se prodaje voće na pijacama, tipski ako se hrani čovjek, tipski ako se posluje i vodi politika, tipski ako se čisti otpad i pakuju kese sa proizvodima, tipski ako se grade crkvena zdanja i kuće onda to znači da varijabilnosti nema.

Već nekoliko dana želim npr. da kupim zeleno povrće. Vrijeme je posta i normalno bi bilo da bude maker blitve. Jednostavno može se kupiti samo paprika, paradajiz, luk i krompir, kupus i pasulj. Možda su se ljudi sveli na dvije, tri vrste jedenja, kao da ne prodaju, ne kuvaju, ne misle, ne rade s ljubavlju. Ljubav je ta koja izaziva varijabilnost u svim sferama života, kulture i ambijenta. Ona pokreće i motiviše i kreira, jer je Bog ljubav. Kad danas neko kaže pravoslavlje je ljubav, to često zvuči tako isprazno i pamfletski, jer pogledajmo ambijent i prostor u kome

živimo, gradove, trotorare, pijace, oranice, način kako pekare prave hljeb i kifle. Sve je predivno, ali tzv. "pravoslavni čovjek" bez ljubavi, ali s puno fraza kao nekada bivši komunista, koji je veličao dostignuća marksizma, lenjinizma ništa posebno nije učinio da oplemeni

prostor i život, međuljudske odnose, ophođenje i u proizvode svog rada da unese ljubav i doprinese kroz varijalbilnost ljepoti Božijeg djela i svog sopstvenog života. U svemu ovome ima izuzetaka, ali to su kao oaze u pustinji. Međutim, moguće je razviti varijabilnost. Istorija pravoslavne umjetnosti jedenja, slikanja, mišljenja, življenja, pojanja itd. to pokazuje. Neki prodavac, koji bi počeo da prodaje kelj, blitvu, špinat itd., napravio bi možda dobar posao, ali nemaštovitost je tolika da to nikome ne pada napamet, a i da padne napamet svi bi počeli da ga doslovno kopiraju i samouništili bi se od konkurencije. Nedavno mi je popravljao jednu vodovodnu cijev majstor, koji je svojevremeno nesposredno poslije požara u manastiru Hilandaru radio na obnovi i tamo imao poslušanje i boravio oko pola godine. On je kvalitetno popravio cijev i ujedno smo imali veoma duhovan razgovor dok je vršio popravku. Spojio je svoj posao i ljubav prema njemu sa duhovnošću, tako da je to bila jedinstvena popravka cijevi i moje duhovnosti kroz susret sa njim, a ujedno sam naučio o vodovodnim cijevima dosta. Ta popravka je bila pravi kulturni i kultni događaj.

Formalna religioznost je nešto o čemu pomenuto istraživanje govori. Teoretski, da je uvrštena, možda bi najbolje u tom istraživanju prošla neka zemlja iz najdaljeg kutka trećeg svijeta i ispala najreligioznija iako praktično za svjetsku kulturnu baštinu njen narod niti pojedinci nisu doprinijeli ništa sem par folklornih artefakata, jedne poljoprivredne monokulture i par istorijskih dokumenata o plemenskim krvavim sukobima i da ih drugi nisu otkrili u svom misonarskom žaru, ljudska zajednica ne ni znala da postoje.
Radomir Vucic
Sem nekoliko mitskih figura i mnogih anonimnih djelatnika u svojim užim specijalnostima malo ko iz okrilja srpskog naroda se ugradio u ono što se zove svjetska kulturna baština, ili se odmakao od lokalnog značaja. Ako smo iskreni prema sebi, onda to moramo priznati. Svako ko je proveo makar i kraće vrijeme u inostranstvu, svjestan je toga.“ Izuzetak čine naravno svetitelji uz nekoliko svjetovnjaka, koje skoro na prste da možemo izbrojati. Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije, u velikim narodima geniju se gnijezdo vije.“ Naravno, neki mali narodi ipak opovrgavaju ovo pravilo.

Znamo po čemu smo poznati. Zašto je to tako, postavlja se pitanje? To je pitanje za istraživanje. Nebeska baština je jedno, ali svjetska baština je takođe važna. Ako je nevažna kao što neki tvrde, onda se postavlja pitanje da li je riječ o pravoslavlju ili o manihejstvu, ili nekoj drugoj jeresi koja je zavladala kod Srba.

Istraživanje ovog tipa tj. tekst, koji prenosi neke rezultate istraživanja zaista ne govori ništa, sem da se neko formalno i deklarativno izjašnjava religioznim. Pred raspad SFRJ, bivša država je imala nekoliko miliona komunista i skoro do samog izdisaja u javnosti su kolale fraze o socijalizmu, koji je kao ideja zapravo plemenit. Ti milioni tzv. komunista u smislu ideala socijalne pravde zapravo ništa nisu značili tj. to su bili formalni komunisti. Kada su dizali revoluciju, možda ih je bilo 20 000 hiljada i vjerujem da su mnogi imali neki viši

ideal kao motivaciju npr. socijalnu pravdu u svijetu. To im je pored ostalog takođe dalo snagu da uspiju u svojoj namjeri. Formalne statistike i istraživanja bez promišljanja su bezvrijedne. Srbija ima malo više stanovnika od Danske, a malo manje od Bugarske. Pa šta? Šta to znači? Neko veče sam slušao profesora ekonomije, koji kaže kako Srbija od svih zemalja skoro najviše izvozi npr. u Italiju. Nije rekao šta izvozi i da je riječ možda uglavnom o sirovinama. Ta igra sa statistikama je opasna, jer evo u navedenom primjeru prva izjava o izvozu u Italiju govori kako imamo jako dobre ekonomske veze, a promišljanje tj. druga činjenica govori da smo u statusu kolonije, jer izvozimo uglavnom sirovine i da su kvaliteti tih ekonomskih donosa diskutabilni. E, tog promišljanja kvalitetnog, koga mnogi omalovažavaju kao filozofiranje i mješaju sa visokoumljem nema puno u Srbiji, a ono je važno, krajnje važno. Postoje istraživanja i naučni projekti, ali na kraju da li se rezultati tih istraživanja uopšte uvažavaju u praksi kao što se ne uvažavaju dominantno pravoslavno-hrišćanski izvori srpskog duha kada se određuje smjer razvoja srpskog društva . Čak i praktikovanje aktivnog liturgijskog života bez podviga tj. uz mlako i lijeno pokretanje ljudi npr. u litiji nije više samo po sebi dovoljno. Potreban je podvig. Podvig bi značio da se nađe pravoslavni izraz u sferama života i djelatnosti kao ekonomiji, politici, ekologiji, zemljoradnji, mišljenju o društvu, umjetnosti bez da se padne u srednjovjekovlje i apoteozu feudalizma i da ti izrazi omogućavaju i generišu maštovitost i time veći stepen slobode, socijalne pravde i drugh ideala tj. vrijednosti na širem društvenom planu. Pratio sam zadnjih nekoliko postova. Jedan brat je na poruku iz Svete Gore odgovorio kako je i Vlada Republike Srpske po uzoru na Vladu Srbije trebala poslati na Svetu Goru pomoć, a pri tome zaboravlja da požare u samoj Republici Srpskoj ne drži pod kontrolom. Zapitao sam se da li je taj komentar uopšte važan, da li je ta misao vrijedna iskaza. Uopšte čovjek se zapita kako se niko ne sjeti da je u srednjem vijeku, kada je duhovni život dominirao životom zajednice, čak i klimatski razvoj tj. stanje ljetine bilo vezano za vlas i vladara po Božijoj Milosti. Vladar je bio vladar, jer se vjerovalo da je zadobio milost vrlinskim životom i da zato nema nepogoda i da su ljetine plodne, a bolesti rijeđe, zapravo da je vladar u sinergiji sa svima i svim.
Radomirdrugi Vucic
U tekstu ovog pomenutog posta podvlači se takođe profesionalnost i viteški duh vatrogasaca tj. njihova svijest. Ne znam koliko su ta dva faktora dovoljni danas kao odgovor na izazove i da li je baš viteški duh bio u pitanju..., ali prihvatimo da jeste. Takođe se pominje sinergija. Možda je i važan treći faktor tj. da se šalju uvijek najbolji, ali za to trebaju kriteriji da se stvore. Ne sumnjam da su pomenuti vatrogasci iz Srbije bili najbolji. Nešto drugo je zanimljivo, a to je pitanje ko je najbolji vatrogasac, ko je najbolji ljekar, ko je najbolji rudar, novinar, diplomata, frizer. Ako nemaš kriterije, ne možeš praviti pozitivnu selekciju kadrova ili praviš lažne selekcije ili lažni novac tj. lažnu vrijednost. Tako danas zbog selekcije i korupcije koja je prvobitno potekla od srebroljublja (tvrdoće srca) imamo voditelje na televiziji, koji ne znaju da govore standardnim srpskim jezikom, već koriste lokalizme, nedoučene majstore , fudbalere, koji ne mogu svaku jutro da pretrče 8 kilometara, mnoge eksperte koji ne znaju da misle, mnoge ljekare bez etosa, možda i sveštenike bez prave misije, državu bez plana. Da li je to razumno, da li je to zdravo, normalno i gdje to vodi...To je rezultat dugogodišnje negativne selekcije kadrova, i onda je jasno da se ne može naprijed krenuti i pored najbolje volje. Ako dozvoliš najboljem kadru, koji je pokretač ekonomije i društva zbog svojih ideja da ode iz zemlje, onda zapravo nemaš pokretačku elitu, koja je u stanju da inicira reforme, jer neko mora da ima višu inicijalnu ideju od pukog kratkoročnog obrtanja kapitala. A ako bi danas neko rekao, pa hajdemo ljudi da uzmemo kadrove, koji mogu pokrenuti nešto, to bi značilo da neko mora da drugome ustupi fotelju, a ujedno i da ga uvodi u posao i nastali bi veliki sukobi, zavisti i mržnje. A ako ovako ostane, nastaviće se sigurno propadanje. Možda je ipak ovako lagodnije i udobnije svima onima, koji još nešto mogu da izgube dok ne dočekaju pomoć od velikog brata iz inostranstva, npr. iz Rusije. Mnoga ordenja, koja se dijele danas izgubila su svoj sjaj. Njihova imena su zvučna, ali vrijednost je devalvirala. Zbog devalvacija vrijednosti, upravo zbog toga se postavlja pitanje da li je kvalitet vjerske svijesti i uvjerenja u Srbiji na visokom nivou, jer da je prva vrijednost Bog ili neki viši ideal kod pretežnog broja ljudi, onda ne bi bilo pada vrijednosti, ali to nije tako. Prvi kriterij je uspjeh. Čak uspjeh kroz otimanje tuđeg, ili otuđivanje nacionalnih bogatstava za koje su neki od predaka ginuli i ostavljali kosti. To nije pokretanje kulture; u biti vjerske kulture, već iskopavanje samog kulta.

Sam uspjeh po sebi na duge staze ne znači ništa. Ako je prva vrijednost Bog, a Bog je maštovit i ima savršene epitete inače ne bi stvorio ovako zanimljiv svijet, onda bi čovjek mogao da

uzme Boga za uzor, ali uzeo je uspjeh za uzor tj. nekog nižeg prizemnog idola. Uspjeti možeš i ako ubiješ drugog i ako otmeš od drugog. Suštinski uspjeh slijedi poslije Boga, kao što je Hristos

vaskrsao poslije krsta i vaznio se na nebesa. Tu jednostavnu istinu svjedoče mnogi narodi , koji formalno nisu hrišćani, ali prosto žive po Božijoj volji čak i nesvjesno po vječnim postulatima tj. po zakonima Božijim, a pravoslavni Srbi kao da zaboravljaju na to, na tu jednostavnu istinu, iako su im puna usta pravoslavlja. U Srbiji je najvažnije uspjeti. Ko to ne uspije, seli se negdje

daleko... ili umire, ili preživljava samo. Etos uspjeha po svaku cijenu je izopačenje današnje hričćanske civilizacije. Žitija svetitelja su kultni prauzori, a tamo nigdje ne vidimo ovozemaljski uspjeh, već na koncu stoji preseljenje u vječnu radost Gospoda svoga. Srbi su etos uspjeha objeručke prihvatili. Prenosim citat iz jedne televizijske emisije, koji je pripisan jednom velikom srpskom državniku ovim povodom: "..Laži i odlaži..." To je pogrešna postavka, ali narod tj. duh naroda je za sada takav. Bog kao da u svijesti pojedinaca nije na prvom mjestu. Da bi se promijenio duh ovoga svijeta ( a, ne pravoslavlje), koji vlada jednim kolektivitetom kakav je srpski, potrebno je veliko investiranje, dugo vremena, prepoznavanje talenata od malena. Najdugoročnije i najvažnije investicije su one u kadrove i obrazovanje vjersko-kulturno i profesionalno, ali u Srbiji se najviše investiralo do sada u nešto drugo.
Radomir Vucic
Kadar, ličnost, ljudski život nije bio na prvom mjestu maltene kao svetinja. A zašto sve ovo činimo i bivstvujemo, ako ne radi čovjeka, da li zbog zgrada i zidina i ordenja, mrtvih stvari? Sankcije su pokrenule smjenu ekonomskih elita. Pseudoelite su se ustoličile i neće ustupiti mjesto drugima, sem kada dođe planirano vrijeme da sinovi naslijede očeve, ali to je velika iluzija današnjih elita da sin može naslijeđe primiti bez raspinjanja, čak i ako ode u obećanu zemlju inostranstva tj. u dijasporu, u Bermude ili Floridu. Važne godine su nepovratno prohujale za Srbiju, ali i za njene premudre susjede, ili je možda neko drugo vrijeme za sjetvu, a drugo za žetvu ako uopšte ima vremena.

"Prava pomama postavljanja krstova po Srbiji poslednjih godina, dodaje se, istina, nije posledica želje za isticanjem sopstvenih vjerskih uverenja i simbola spram komšijskih koliko podsticanju jednog složenog unutarnje srpskog dijaloga po pitanju nacionalnog identiteta i

povratka u (lepšu) budućnost."

Ovo je zanimljiva konstatacija i čini se tačnom. Kao da je ideološki vakuum poslije pada koncepta samoupravnog socijalizma, počelo da instantno popunjava pravoslavlje, ali praktikovano na onaj najprizemniji način, iako se visoko uzdižu krstovi.



Ako te neko kritikuje, on ti je neprijatelj. Da li je zaista tako? Kritičari imaju svoju funkciju i konstruktivna i kultivisana kritika je važna, jer ona pokazuje gdje su nam greške i slabosti i neka je vrsta korektiva. Trebali bismo biti zahvalni kritičaru i onome koji nas sudi, ali to zahtjeva ogroman skok civilizacijski i visok stepen hrišćanske svijesti, a ne vulgarnu religioznost na svim nivoima. Nije to mazohizam, već želja za ispravljanjem. Niko ne kaže na Balkanu riječ hvale komšiji, koji ga kritikuje i optuži za nešto, jer eto to bi zvučalo nerazumno i nelogično, ali da li je baš tako? Onaj, ko ne želi da se ispravlja niti da bude podložan kritici, on sebe sam stavlja na mjesto Boga, jer misli da je savršen. Za njega nema Boga. Za mnoge ovdašnje lokalne moćnike se kaže: "Za njega nema Boga!" Takav lokalni moćnik je možda kršten, slavi slavu, prilaže u Crkvu, sjedi s vladikama za istim stolom prilikom objedovanja, ali za njega nema Boga, jer je on malo božanstvo svog okruga. Za njega ne postoji jednakost svetinje života tj. princip jednakosti. Pominjem samo neke vrijednosti: jednakost, slobodu, socijalnu pravdu....Zemlja, koja je oličenje takvih principa i vrijednosti, naravno da je poželjna i za život i za investitore, za svakoga nezavisno od toga da li si u Evropskoj Uniji ili van, ali ako te vrijednosti, koje nisu

protivurječne sa hrišćanskim u jednoj dominantno pravoslavnoj zemlji kod većine stanovnika u praksi nemaju značaj, onda je to prostor, koji je osuđen na umiranje. Balkanski narodi očigledno to još nisu shvatili. Praktikovanje prihvatanja kritike i zahvalnosti na njoj na cijeloj liniji od privatnog života do nacionalnog i vjerskog je hrišćanski, jer je izraz ljubavi.



Ko to danas zaista praktikuje? Od sveštenstva pa do čovjeka na ulici, ko među nama! Postavlja se pitanje onda da li zaista ima pravog pokajanja, a time i pokoja i spokoja! Da li je iko ikada čuo neku javnu ličnost ovdje da je javno ikada rekla, ja sam pogriješio nešto i zato se povlačim, jer naučni, profesionalni autoriteti i ozbiljna javnost smatraju da sam pogriješio? Da li je iko ikada čuo da je neko platio za to da ga neko kritikuje? Nije! A zapravo, to rade pravi analitičari i naučnici. Oni su plaćeni da bi napravili kritičke analize i predložili konstruktivna rješenja na osnovu profesionalnih uvida i zato što su kompetentni da to rade. Ovdje kada se kaže da je neko konsultant ili da radi neki projekat, odmah se misli da je u pitanju neka mahinacija. Majstor kada dođe da nam popravi nešto u kući, prvo kritički analizira šta ne valja, Tako je i sa svim ostalim popravkama. Čak su i srednjovjekovni vladari imali na dvorovima one privilegovane dvorske budale (kritičare), koji su bili zaštićeni i smjeli su kralju da saspu sve ružne istine u lice, naravno na šaljiv način.
Radomirdrugi Vucic
To pomalo nedostaje na javnoj sceni danas, među umjetnicima, koji su često u funkciji da veličaju i estetizuju postojeće stanje u društvu . To naravno nije velika umjetnost. To je imalo svoju svrhu i funkciju u nekim drugim vremenima. Islamski vladari u vrijeme kordobskog kalifata, dok su još bili kulturni i naučni centri u sferi islamskog civilizacijskog kruga su imali savjetnike, naučnike i dozvoljavali dozu kritičkog osvrta i promišljanja na svom dvoru, a vjerska isključivost, koja se razvila potom ih je onda pomalo dovodila u sjenku istorijskog da bi na kraju iščezli sa scene. Tipično srpske škole u freskoslikarstvu su se razvile u srednjovjekovno doba, jer je neko imao slobodu da malo modifikuje vizantijsko-grčke okvire i prilagodi ih domaćim okolnostima bez da ga neko optuži za izdaju pravoslavlja i za jeres. Čak je i bivša Jugoslavija svojevremeno, dok nije krenula u samodestrukciju iznjedrila skoro originalnu filozofsku školu praksisovaca, a Kraljevina je iznjedrila Justina i Nikolaja. Navodim, možda i pomalo neprikladno, prozvoljno i na preskok ove primjere iz prošlosti kao primjere duhovne širine i ljubavi prema istini, koji su davali rezultat, bili izraz duhovne živosti i vodili političke i društvene zajednice naprijed. Rimokatoličko iskustvo je značajno. Pojava Franjevaca, kao prosjačkog reda, svojevremeno bila je crkveni odgovor na kritiku srednjovjekovnog vjernika prema moralnoj izopačenosti crkvenih vlasti. To je spasilo Rimokatoličku Crkvu na neko vrijeme od osipanja. Pojava starovjeraca u petrovskoj Rusiji, a nekoliko generacija kasnije pojava dekabrista, koji su bili uvod u krvave događaje jedan vijek kasnije bili su znaci opomene da pravoslavna zajednica mora naći primjerene odgovore na probleme života tj. odgovoriti na izazove društvenih problema. Danas se pamfletski kaže, bez dubljih istorijskih uvida i proučavanja: „Komunisti su krivi!“ I, na tome je kraj mišljenja. To nažalost nije dovoljno da se riješe problemi. To je samo odušak jadu i čemeru.



Danas, ako pogledamo društvenu scenu i diskurs javni, stepen vulgarnosti, palanačkog duha i površnosti diskursa od duhovne do najmaterijalnije sfere , vidimo da je većina toga uz neke iznimke daleko iza domašaja nekih diskusija prošlih vremena i kako onda očekivati pozitivne pomake! Vulgarna religioznost nije prijatan izraz, ali po mnogo čemu je prikladan da objasni stanje religioznosti kod velike većine Srba, kako se ispoljava prije svega u praksi i kakva je duhovna nadgradnja, koja se proizvodi danas; vulgarna religioznost- taj izraz, iako neprijatan karakteriše prizemne motive i ideale, koji ne mogu niti su ikada u istoriji ljudskog roda dugoročno nešto pokrenuli, sem što su omogućili kratkoročne pljačke.

Kod pravoslavnih Rusa je situacija nešto bolja, ali ne mnogo bolja. Veliko pozorište, koje se pravi oko perifernih ličnosti i pokušaj da se dekretima sa najvišeg nivoa, kao u neka druga vremena, riješe kompleksna pitanja su samo izraz skrivene slabosti, i to opasne slabosti društva; zajednice i na koncu pravoslavne zajednice u oba slučaja.
Dunja Neda
Pomaže Bog,oče Gavrilo! Bogu jedinome i ljubavi Njegovoj najveća radost bila bi da čuje glas molitve naše i vidi suze iskrenog pokajanja koje samo duša naša može da pronese.Nijednu drugu molitvu Gospod ne čuje,a suze ne vidi! Bože, ojačaj našu neveru i podigni nas pale!Amin! Bože da! Svako Vam dobro od Gospoda i Presvete Majke,amin.Bože daj! Blagoslovite,Oče.
 
 
(ova tema ima 4569 posete)

Pročitano: 5038 puta