MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DUHOVNO RUKOVOĐENJE I SLOBODNA VOLJA



Shiarhimandrit Ilija (Nozdrin) jedan je od najpoznatijih i najpoštovanijih duhovnika Ruske pravoslavne crkve danas. Trenutno služi kao duhovni otac Njegove Svetosti Patrijarha moskovskog i cele Rusije, g.Kirila. Istovremeno je duhovni otac manastira Optine.
 
Baćuška, recite mi, zašto je duhovno rukovođenje neophodno za nekoga ko ulazi u Crkvu? I kakvo ono treba da bude?
 
-Duhovni život potrebno je učiti; to je možda najvažnije učenje u ovom svetu, bez kojeg je naše društvo osuđeno na propast. Pogledajte dokle nas je doveo ateizam, do odbacivanja života po Božijim zapovestima. Nije slučajno da je sredinom prošog veka, naš svet bio na ivici uništenja i nuklearne katastrofe. Sada su to terorizam, satanska mržnja, i degradacija našeg sela – svi oni imaju isti koren, koji ide nazad do uništnja kontinuiteta u duhovnom iskustvu, bez kojeg ne možemo da živimo normalnim životom. Ovo ne samo da odvraća ljude od spasenja i večnog života, već uništava naš trenutni društveni život.
 
Zadatak duhovne nastave je upravo da se obnovi i ojača tradicinalni poredak, da se očuva i razvije duhovno iskustvo. O važnosti ovog služenja navodi činjenica da se u Jevanđelju Gospod naziva Učiteljem. Uostalom, On nam je dao primer: Spasitelj je išao kroz Palestinu, od kraja do kraja, sa svojim učenicima, čineći ono što su i drugi učitelji toga vremena činili – ne samo u Izraelu, već i u Atini, i na Istoku. Hristos nam je pokazao da topla soba nije neophodna za duhovno učenje; može se učiti i na golim stenama. Najvažnija stvar je šta učiti i kako.
 
Hrišćansto daje jasan odgovor na ovo. Naša vera, bogatstvo našeg duhovnog života, koje je stečeno, pre svega, kroz direktno zajedništvo sa Bogom, tj. kroz molitvu, kroz koju čovek uspostavlja svoju veru, bez koje, po rečima Teofana Zatvornika, bivšeg rektora Peterburške duhovne akademije, teoretsko znanje i obrazovanje su od male vrednosti. Ali, u isto vreme, on ne poriče značaj znanja, koje je takođe sastavni deo duhovnog života,  i koji se nikako ne može zanemariti. Zašto danas imamo toliko problema,  uključujući i probleme u duhovnom životu i pronalaženju duhovnog oca? Ceo problem leži u nedostatku pravoslavnog obrazovanja, znanja iz oblasti teologije. Kada dete dobije bar neko razumevanje o tome šta je duhovni život, šta je vera, ono može da izbegne mnoge greške.
 
Saznanja o duhovnom životu kombinuju molitvu i obrazovanje. I naravno, posebno je važno shvatiti da duhovni otac ne može da ponudi u pet ili dest minuta, ono za šta su potrebne godine. Uostalom, često se dešava da neko ulazi u Crkvu misleći da će odmah postati svetac, ili dobiti posebne duhovne darove od Boga. Ali to se nikada ne događa.
 
 Molitva, okretanje k Bogu, mora biti kombinovano sa obrazovanjem, znanjem, i promenama  u svakodnevnom životu.
 
To su promene koje duhovni otac mora da prati, ali on sam ne može da ponudi mnogo duhovnom čedu koji nije spremno da primi. Duhovni otac može da objasni, ali – kao što piše u Jevanđelju – sejač seje, ali kad ptice dođu i pozobaju zrnevlje, čovek opet ostaje prazan. Čedo i duhovni otac treba da budu saradnici. Tek tada možemo govoriti o istinskom čovekovom duhovnom rastu.
 
Smatra se da duhovni otac treba da nauči svoje duhovno čedo da samostalno razmišlja i uzrasta duhovno. Međutim, mnogi ljudi vole da sebe povere svešteniku, tražeći savet i kakve tapete da kupe. Mnogi osuđuju takvo odricanje sopstvene volje. Da li je ovo uredu?
 
-Osoba treba da sačuva svoju volju i da donosi svoje odluke, jer jedino sama osoba može da donese konačnu odluku u svojoj duši. 
 
Zar Gospod nije moga da spase Judu, da ga ne izda? Naravno da je mogao. Pa zašto nije? Jer je to jedino mogao učiniti silom. Primoravati nekoga nedopustivo je za Boga, za svetost Božiju. Forsiranje dobra ne može biti dobro. Posle svega, zašto je Spasitelj razapet? On je mogao da napravi savršen svet, bez ikakavih nedostataka, da čoveku ništa ne nedostaje, bez vojske i kancelarija. Ali Gospod to nije učinio, ostavljajući ljudima mogućnost da sami biraju između dobra i zla.
 
Društveni život osobi daje znanje, kulturu  i iskustvo – ali ostavljeno je na čoveku kako da sve to iskoristi. Isto je i u duhovnom životu. Gospod nam daje – kroz Svoju spasonosnu misiju, preko Krsta – mogućnost da prevaziđemo sopstvene slabosti i da se borimo sa đavolom. Ipak, možemo da iskoristimo sve ovo  samo našom sopstvenom voljom. Gospod je stvorio univerzum za nas; On nam je dao zakone po kojima treba da živimo, On nam je dao vodu, hranu i sve što nam je potrebno. Ali, kako ćemo živeti u ovom svetu prvenstveno zavisi on nas samih, naše volje, rada  i znanja. Dakle, važno je da život bude zasnovan na ispunjavanju Božijih zapovesti i slobodnom ljudskom izboru.
 
Ali šta ako duhovni otac otvoreno slama volju duhovnog čeda, ne pokušavajući da uči, već da komanduje?
 
-Onda on nije duhovni otac. Šta još ima na to da se kaže? Sve je rečeno u Jevanđelju. Pogledajte kako je Spasitelj postupao, a  kako su Apostoli postupali. Isto tako duhovni otac treba da postupa. Ali, ako on ne postupa u skladu sa Pismom i ne prati zapovesti Jevanđeljske, nego pokušava da koristi silu – kako onda takav da bude duhovni učitelj hrišćaninu?
 
Naravno, treba podstaknuti osobu da se promeni, treba je ispraviti i voditi – ali, u isto vreme, duhovni otac ni pod kakvim okolnostima ne sme da ugnjetava  nečiju ličnost.
 
Neki ljudi traže duhovnog oca u manastiru, ne gledajući u crkvu koja se nalazi pokraj njihove kuće...
 
-Opet, nije dobro da se gleda «preko brda», misleći  da je negde tamo bolje. Starac Siluan je rekao da, ako osoba veruje svom duhovnom ocu, Gospod će mu otkriti mudrost preko njega, bez obzira koliko on bio mudar, učen, ili iskusan. Ovde onaj ko traži treba da ima više poverenja u Gospoda. Ako neko veruje Bogu, onda će mu Božija milost otkriti ono što je potrebno.
 
   

Privlačnost manastira za novoobraćenog je povezana sa činjenicom da se monaški put smatra ispravnijim i spasonosnijim, a život mirjanina izgleda kao neka «polumera.» 
 
-Narvno da se život monaha i mirjanina u velikoj meri razlikuje. Ovo su dva različita puta, koja ipak podjednako vode istom cilju: spasenju duše i zajedništvu sa Bogom.
 
Kada neko stupi u manastir, on u potpunosti posvećuje svoj život spasenju duše. Njegov život je sačinjen od molitve  i poslušanja, koji trebaju da budu sastavni deo monaškog života. I ovde, uzgred, uloga duhovnog oca, kao i stepen poslušanja njemu, trebalo bi da bude znatno veća.
 
Ali život mirjanina takođe je posvećen istom cilju – spasenju. Razlika je u tome što je mirjanin opterećen drugim obavezama -  brine o porodici, podiže decu, ima druge važne, bogougodne brige. Pored toga, čovek koji živi u svetu suočava se sa masom ovozemaljskih iskušenja – ali to nije dodatna opasnost, već takođe dodatna prilika, jer prevazilaženjem ovih iskušenja osoba stiče neprocenjivo duhovno iskustvo.
 
Važno je zapamtiti da Gospod zna kome da pošalje kakva suđenja. Ne postoji niko ko  ne može biti spasen. Dakle, birajući put, čovek mora da zapamti da su oba, i monaški i mirjanski, podjednako spasonosni. Važno je načiniti pažljiv odabir, bez žurbe, po čovekovim unutarnjim prioritetima – i onda delovati sopstvenim rasuđivanjem, sa Božijom istinom.
 
Dakle, šta treba da čini osoba koja je tek postala vernik i koja traži duhovnog oca? Kako da donese ispravnu odluku?
 
-Važno je da zapamti da naš svet u zlu leži, i da smo svi grešni posle pada Adamovog. Svako, uključujući tu i duhovnika, ima svoje grehe. Potpuno savršenstvo ne postoji.
 
Zaista, postoje ljudi velikog znanja i duhovnog iskustva, kojima se čovek može obratiti za duhovni savet. Međutim, potrebno je pažljivo birati, imajući u vidu da čak i vrlo dobar duhovni otac možda, iz nekog razloga, ne bude lično pogodan nekoj osobi. Čak i veoma učen i iskusan duhovnik nekada ne može da ispuni ljudske kriterijume, što otežava da se izgradi jedan iskren odnos. Dakle, važno je sve uzeti u obzir, uključujući i ljudske kompatibilnosti.
 
Osim toga, podsetio bih na reči Teofana Zatvornika, o osnovi duhovnog života. To je zajedništvo sa Bogom, čistota duše, blagodat Božija. Očišćenje od greha  i lično okretanje ka Bogu jesu najvažniji razlozi zbog kojih neko uđe u crkvu. Ako je neko naučio kako da se pokaje, kako da ispravi dušu, i kako da se moli – on može da živi pod rukovodstvom bilo kojeg duhovnog oca; može da sam izabere dobro i da taži ka njemu. Ali ako nije naučio kako da to uradi, onda mu ni duhovni otac ne može mnogo pomoći.
 
Važno sebe poveriti nekome na duhovno rukovođenje, ali važno je da osoba ume da uporedi reči duhovnog oca sa rečima Jevanđelja, sa učenjem svetih otaca, i sa saborskim crkvenim odlukama, koje je potrebno naučiti i razumeti. Ni jedan duhovni otac nema ovlašćenje da ih nadjača.
 
I naravno, neko ko je ušao u Crkvu mora da se moli bez prestanka – jer, posle svega, zajednica sa Bogom je glavni cilj kome treba da teži svaki hrišćanin.
 
Intevju vodio Aleksej Sokolov
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
14 septembar 2012 god.
 
Izvor: http://www.pravmir.com/spiritual-guidance-and-free-will-an-interview-with-schema-archimandrite-eli/

Pročitano: 8946 puta