MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DA LI IMAMO DOVOLJNO MUDROSTI?



INTERVJU SA EPISKOPOM SARATOVSKIM I VOLJSKIM LONGINOM
 
- Kako objašnjavate takav paradoks: broj posetilaca hramova (džamija, crkava) raste, ali moralno stanje društva pada? Koliko su se zaoštrili problemi moralnog vaspitanja u savremenom ruskom društvu? Ako uzmemo kao tačku poređenja avgust 1991. godine, moment raspada SSSR, kako se izmenilo društvo i njegove karakteristike za poslednjih 20 godina? 
 
- Mislim, da nikakvog paradoksa tu nema, ako pogledamo situaciju detaljnije. Pre svega ću reći: provoditi nekakve direktne analogije, pokušavati da se uspostavi direktna veza između religioznosti društva i nivoa njegovog morala, da se izvedu „matematički pokazatelji“ uticaja ili neuticaja Crkve na društvene procese, moglo bi samo u slučaju kada bi se granice Crkve i društva poklapale – kako je to bilo, na primer, u Rusiji u davna vremena ili kako to delom proizilazi danas u katoličkoj Poljskoj, pravoslavnoj Rumuniji, Grčkoj.
 
Rusija danas – to je zemlja koja je preživela, može se reći, ne samo tešku bolest, već kliničku smrt. Ako danas u našem društvu u celom i počne neko okretanje ljudi k Bogu, Crkvi, onda su to samo prvi stidljivi koraci, i ozbiljno govoriti o tome da broj hramova može da utiče na opštu atmosferu u društvu, zasada, na žalost, ne možemo. Dovoljno je reći da je u vreme sovjetske vlasti, od sredine 40-ih godina do 1988. godine, u Saratovskoj eparhiji bilo 12 parohija. Danas ih je već 250. Čini se mnogo. Ali do revolucije u eparhiji je bilo više od 1000 hramova, pri tome što je stanovnika oblasti bilo daleko manje! Eto tako možemo predstaviti u tri cifre – objašnjenje te situacije, koju vidimo danas.
 
Bezuslovno, i danas ima ljudi koji za sebe biraju životni put s Bogom. 70-80% žitelja naše države je kršteno, smatraju sebe pravoslavcima. Hramove posećuje, u raznim mestima, od jednog do deset procenata stanovništva. To i jesu ljudi koji teže da žive po Božjim zapovestima. Koliko u tome uspevaju – drugo je pitanje. Mi znamo da svaki čovek, čak u toku jednog dana, preživljava najrazličitija stanja, počev od jako izražene težnje da živi po zapovestima i da čini samo dobra dela i završavajući s iskušenjima i padom (neuspehom).
 
Uopšte gledano, danas je društvo u Rusiji atomizovano, ni o kakvoj celini i jedinstvu se ne može govoriti. Tome u velikoj meri doprinosi kod nas usađena, kao i u celom svetu, potrošačka ideologija – ona se veoma lako usvaja, nalazi otklik u srcu bukvalno svakog čoveka i ljudi u većini slučajeva biraju sekularni način života, koriste se savremenim sloganom „treba uzimati od života sve“. Pošto je „sve“ – rasteziv pojam, onda i uzimaju sve i za to ne biraju sredstva. Naravno, i u sekularnom društvu, za sada, u izvesnoj meri opstaju pojmovi o pristojnosti, porodičnim vrednostima, moralnim principima, ali su to samo mali procenti hrišćanskog kapitala hiljadugodišnje ruske istorije, koji se tope pred našim očima. Zato se, strogo govoreći, i dešava to što se dešava. Na žalost, za tih 20 godina, uopšte gledano, naš narod je degradirao.
 
- Kakvi su, po vašem mišljenju, uzroci zaoštravanja međunacionalnih odnosa? Šta je uzrok prerastanja domaćih sukoba u međunacionalne sukobe? 
 
- O tome je već puno toga rečeno. Pre svega – razlika u mentalitetu i veoma teško stanje ruskog naroda posle tih eksperimenata koji su se provodili u našoj zemlji. Ja bih to rekao ovako: naš narod se dobrovoljno odrekao od neophodnosti da nosi ono što je R. Kipling nazvao „breme belog čoveka“: od obaveze da čuva, kultiviše i širi među drugim narodima prosvećenje, kulturu, progres.
 
Evo primera: danas ruska omladina počinje da podražava Kavkasce – usvaja njihove manire ponašanja i način komunikacije. To govori o tome da je nastala strašna promena u saznanju ljudi, u međuljudskim odnosima. U svim vremenima, ljudi došljaci su se trudili da se na neki način prilagode okružujućoj stvarnosti, da se asimiliraju putem učenja jezika, lokalnih tradicija, s uvažavanjem su se odnosili k tim običajima koji su postojali kod mesnog stanovništva. Danas se sve dešava obrnuto, zato što su Rusi razjedinjeni i u svojoj masi, na žalost, bezbožni.
 
Još jedan „razlog pogoršanja“ – pristiže pokolenje ljudi koje niko nije učio čak ni toj varijanti „druženja naroda“ koja je postojala u vreme sovjetske vlasti. Da li je realno postojalo to druženje naroda? I da i ne. U onom šablonsko-reprezentativnom vidu, u kakvom smo ga mi videli na televizoru, naravno, nije postojalo. Ali u određenom smislu, ono je postojalo – u osnovnom na račun sekularizacije i uzajamnog otkazivanja od tradicije. U SSSR-u je postojala neka vrsta američkog „kotla stapanja nacija“. Ali ako je u Americi religija imala ulogu pozitivnog katalizatora, kod nas, nasuprot tome, s krahom ideologije i obnavljanjem religioznosti nestao je osnov druženja naroda, pošto je ono bilo dovoljno prozaično i uslovno. I ako su se s raspadom SSSR-a „mali“ narodi veoma brzo i svesno vratili svojim nacionalnim i religioznim tradicijama i vrednostima, koji cementiraju taj ili drugi narod, kod Rusa se to nije desilo. Ima se utisak da je ruskom narodu iščupan skelet i da je ostao bez unutrašnje čvrstine.
 
Takođe, s velikom dozom uslovnosti se može govoriti o obnavljanju nacionalnog identiteta kod naroda, pre svega na području bivšeg SSSR-a. U većini slučajeva, to obnavljanje je išlo ubrzanim tempom i u potpuno iskrivljenoj, deformisanoj varijanti – zato što je usmeravano određenim silama na traženje spoljašnjeg „neprijatelja“, radi borbe s njim. Prirodno stremljenje naroda k obnavljanju nacionalnog identiteta je bilo iskorišćeno etnokratijom, koja se i danas nalazi u vlasti u mnogim regionima s homogenom nacionalnom strukturom i usko utilitarnim interesima.
 
- Kakva je uloga religije u moralnom vaspitavanju društva, omladine? Šta danas daje rezultat, a šta ostaje bez odgovora kod ljudi?
 
- Pre svega, ja ne bih izdvajao omladinu u neku potpuno odvojenu kategoriju. Postulat da su interesi omladine prioritetni ništa dobro ne donosi. Omladina – to su ljudi koji treba još da uče i uče od starijeg pokolenja. Ako društvo počne previše pažnje da posvećuje omladini, pred njima će se vrlo brzo pojaviti masa ogromnih problema, uključujući tu i one od te iste razuzdane omladine, što mi danas i vidimo u Evropi, zato se ja uvek iznutra protivim tome.
 
Uloga religije u vaspitavanju društva je veoma velika, ipak ona se ispoljava posredno: Crkva ne postavlja pred sebe zadatak vaspitavanja društva, ne sledi ni za drugim utilitarnim ciljevima. Religija, ako govorimo o hrišćanstvu, postavlja pred sebe zadatak spasavanja duša, pomaže čoveku da organizuje svoj život na zemlji na dostojnoj osnovi i pripremi ga za večnost. Prirodno, to pretpostavlja da čovek poštuje određene zakone i moralne norme. Istovremeno, ti zakoni su i najbolji principi normalnog funkcionisanja ljudskog društva, ne dozvoljavajući mu da se pretvori u zverinjak.
 
U čemu danas Crkva uspeva? Da vodi otvorenu propoved. Glavni naš zadatak danas je misija u sopstvenom narodu. Mnogo zavisi od toga koliko će naša propoved biti efikasna, adekvatna današnjici, i mi se trudimo. Ali treba razumeti i to da Crkva ne može za jedan sat izmeniti svet. Ne bez razloga u samom Jevanđelju se učenje Hrista upoređuje s kvascem, koji kada dospe u testo u vrlo maloj količini sve izmeni. Ali za to je potrebno vreme – ne 10, 15, čak ne ni 30 godina, već životni vek nekoliko pokolenja.
 
- Da li podržavate rašireno mišljenje o neizbežnosti međunacionalnih konflikata, „konflikta civilizacija“?
 
- To je teško pitanje. Ovde veoma mnogo zavisi od vlasti, od toga koliko je ona spremna da se brine o blagu svog naroda. Ako vlast ne radi dovoljno, u društvu će rasti napetost zbog najrazličitijih povoda. Ako je društvo mnogonacionalno – ranije ili kasnije ta napetost se ispoljava baš u obliku međunacionalnih konflikata. Zato postojanje ili odsustvo konflikata, i ono što je glavno, njihovo kompetentno prevazilaženje i sprečavanje, zavisi, prvenstveno, od mera vlasti.
 
Naravno, uloga Crkve ovde je takođe velika. Hajde da pogledamo: da li ste sretali mnogo ocrkovljenih pravoslavnih hrišćana, koji bi bili aktivni učesnici ili, ne daj Bože, inicijatori međunacionalnih konflikata? Ja mislim da takvih primera nema. Sve zavisi od toga koliko adekvatno mi predajemo to učenje, tu veru koju ispovedamo. Ne bih želeo da govori o islamu, sigurno će bolje o njemu da kaže uvaženi Mukadas Abasovič Bibarsov. Ali reč „islam“ prevodi se kao „mir“, i vodeći islamski bogoslovi stalno govore o tome da je islam religija mira. Ali koliko adekvatno se predaje taj poziv na mir u različitim frakcijama islama, to je već pitanje. Mislim da tamo gde se on predaje adekvatno, ljudi raznih nacionalnosti žive u miru i slozi i komuniciraju i pomažu jedni drugima.
Na žalost, svuda ima ljudi koji žele da zavade i vladaju, čak i unutar tih ili drugih religioznih zajednica. Da li imamo dovoljno mudrosti da se odupremo pozivima na deobe? Od toga zavisi naš sutrašnji dan.
 
- Kakve mogućnosti imaju pastiri, religiozni lideri, da se suprotstave ksenofobiji i odvraćaju ljude od konflikata? 
 
- Mogućnosti religioznih lidera su direktno srazmerni njihovom uticaju, broju vernika – aktivnih posetilaca hramova, ako govorimo o pravoslavlju ili članovima ume (islamska zajednica), ako govorimo o islamu, i tako dalje. Shvatate, veoma je loše kada ljudi izazovu pijanu tuču s upotrebom noževa, a potom čujemo: „Eto, muslimani kasape pravoslavne!“ – ili obrnuto. Pa ti ljudi nisu ni „muslimani“ ni „pravoslavni“. Za te ljude kod kojih ne postoji pojam vere, neće biti autoritetno ni mišljenje religioznih lidera. Zato, ja mislim da bi sveopšte religiozno vaspitanje moglo da pomogne da se u čoveku popuni ta praznina, koju treba da zauzme vera u Boga. Inače će tu prazninu popuniti ili pseudoreligiozni surogati ili politizirovane ideologije, pomoću kojih neko pokušava da reši svoje sopstvene političke i ekonomske ambicije, ili jednostavno agresija i neobrazovanost.
 
Vlast, takođe, treba da prestane da se boji reči „nacionalna svest“. Pogledajte: danas ruska deca nisu u stanju da odgovore na elementarna pitanja iz ruske istorije. Deca moraju imati predstavu o tome ko su, gde su rođeni, kako je živela i živi njegova otadžbina. Ona moraju imati hijerarhiju vrednosti, koja bi im pomogla da ostanu ljudi. U tom smislu, ljubav k otadžbini je lakše vaspitavati tamo gde postoji ljubav prema Bogu i ljudima.
 
 
Prevod s ruskog S. M. 
25. 9. 2012.

Izvor: http://www.russdom.ru/node/5343 ;
 

Pročitano: 8244 puta