MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PAROHIJA SE NE STVARA. ONA SE RAĐA



Kada si već nekoliko godina parohijanka  hrama, koji se nalazi u tvojoj  parohiji, i kada razmisliš, shvatiš da stvaranje parohije i nije tako jednostavna stvar. Na dobro se navikneš lako, ono je sasvim prirodno, kao čist vazduh, jer, tu su normalni ljudski odnosi. Ali, oceniti ga u punoj meri možeš samo kada ga izgubiš.

Čini mi se da se dobra parohija ne stvara, već rađa, kao dete, pesma ili naučno otkriće. Postoje uzroci njenog rađanja, postoje uslovi, koji omogućavaju da ona dođe na svet. Ali, nikada sa uverenošću ne treba reći, rodiće se ili ne. I opet, o uslovima i uzrocima rađanja parohije, može malo i da se porazmisli.

Osnovni uzrok rađanja pravoslavne parohije – jeste Bogosluženje. Parohijane hrama u prvom redu objedinjuje zajedničko učešće u Svetim Tajnama, kao i molitva. Upravo ovo razlikuje parohiju od svemogućih klubova «Za one, kome tre...», ili obratno, razne radionice stvaralaštva za  decu i omladinu. Što je Bogosluženje čoveku draže  i bliže, to je njegova veza sa crkvenom zajednicom, odnosno parohijom, čvršća.

Kada biramo drugove, mi stvaramo krug druženja polazeći od svojih interesa, ukusa i pogleda na život. Centar ovog kruga – jeste naše «ja». Ali, parohija je pozvana da objedini ljude oko Hrista. I samo u tom slučaju ona je sposobna za život. Sve ostalo – nastojatelj, koji stvara parohiju, dobra dela, koje parohijani čine, lepa zgrada hrama – mora da bude kao prilog. Inače će parohija da liči na kuću koja je sagrađena na zemlji bez temelja (Luka 6, 49).

Crkvu Hristovu često upoređuju sa brodom. A može da se uporedi i sa celom flotom, koju čini mnoštvo malih brodića – parohija. A nastojatelj je sličan kapetanu broda, i uloga njegova je u plovidbi po životnom moru. Ali, nije jednostavno da se sve to ponovo proceni. Sovjetske reforme nisu slučajno usmerene na razbijanje Crkve iznutra. One su prevashodno uvodile demokratsku upravu za parohije – to su tragično nezaboravne  «dvadesetice».

A Crkva je po svojoj prirodi hijerarhijska. I zbog toga na parohiji mora da bude paroh koji upravlja njenim životom. On ne samo da izdaje direktive i da traži poštovanje, već nosi otadžbinsku odgovornost za sve parohijane i za sve što se dešava u njegovoj parohiji. Ako i sam nastojatelj ima ljubavi prema Bogu i ljudima, ako se njegov rad vidi na delu, a ne samo na rečima, ako je spreman da radi svoje pastve žrtvuje i vreme, i snagu i zdravlje, ljudi će obavezno to da uvide i da ocene. I on će postati pravi primer i uzor. 

Veoma je važno da paroh, bez obzira na svoju zauzetost, nađe vremena za lično pojedinačno opštenje sa parohijanima. I dobro je ako se to druženje gradi oko duhovnog života. Na primer, kod nas u Sveto-Troickom hramu, veoma važnu ulogu u razvoju parohijskih odnosa odigrali su svakodnevni susreti i besede nastojatelja igumana Pahomija sa parohijanima. Na tim susretima otac Pahomije zajedno sa parohijanima čita dela Svetih otaca i  parohijani zajedno sa ocem rasuđuju o duhovnom životu. I ne samo da sami mnogo saznaju, već i svojim bližnjima kasnije mogu da ispričaju kakvo je mišljenje sveštenika po ovom ili onom pitanju. Posebno je to važno za ljude, koji tek što su prekoračili prag hrama.

Parohiju učvršćuje zajednička molitva, ne samo u hramu za vreme bogosluženja, već i u domaćem pravilu. Kelijno ili domaće pravilo – stvar je potpuno lična. Ali, ponekad i ovo može da bude stvar zajedničkog delovanja. Praktikuje se, na primer, molitva po dogovoru, kada se nekoliko ljudi dogovori da se za nešto  Bogu mole u određeno vreme, gde god da se u to vreme nađu. Ali, za takav napor, na žalost, nas pre svega pokreće neka nesreća.

Evo, čitanje Psaltira za vreme višednevnog posta – ovaj napor je planiran. U našem hramu su Psaltir po blagoslovu nastojatelja počeli da čitaju od Božićnog posta 2004. godine. Dvadesetoro ljudi su svakodnevno, u skladu sa pravilom, u toku celog posta čitali po jednu katizmu, pominjući na «slavama» sveštenoslužitelje, učesnike čitanja, kao i žive i upokojene srodnike. Na taj način bi svi zajedno pročitali ceo Psaltir za jedan dan, a svaki učesnik – za ceo post. Sada u čitanju Psaltira učestvuje više od osamdeset ljudi. Za mnoge je ovo čitanje Psaltira postalo prvo pravo poznanstvo sa Psaltirom u smislu čitanja zajedničke molitve baš onako kako treba. Osim toga, svaki učesnik čitanja uči se da na sebe preuzme odgovornost za zajedničku stvar.

Veliki događaj u životu i važna faza u okviru učvršćivanja u veri, za mnoge parohijanke našeg hrama postalo je osnivanje ženskog amaterskog hora  2006. godine. U ranohrišćanskoj Crkvi nije bilo horova, pojanje za vreme Bogosluženja vršio je  verni narod u hramu. Osnivanje amaterskog hora omogućilo je našim parohijanima da učestvuju u Bogosluženju i da ga bolje spoznaju. Mnogi nisu imali ni osnovno muzičko obrazovanje, ali sve ih je objedinjavala žarka želja da nauče da pevaju i to baš u hramu. I zahvaljujući strpljenju našeg dirigenta Svetlane Pjankove, tu želju su uspeli da ostvare.
 

Učestvovati u Bogosluženju, iz  raznih razloga ne mogu baš svi, ali,  primiti učešće u životu parohije, može svako. Pomoć u sređivanju hrama ili okolnih prostorija, u trpezariji ili u pripremi za praznik – daje daleko više  onom ko pomaže, nego hramu i njegovom nastojatelju. Sećam se, kada sam tek počela da idem u hram, jako sam želela da postanem kao crkvenjak, i da učestvujem u svakodnevnom životu hrama. Ali, čak i najjednostavnija pomoć u hramu tada mi se činila nečim nedostižnim: kako da ja tek tako, ne znajući nikoga od sveštenika i parohijana, počnem da učestvujem u životu hrama? Kada su mi na Svetoj Tajni Krštenja  predložili da sipam svetu vodu, bila sam presrećna.

Počela sam postepeno da dobijam i druga poslušanja u hramu. Ali, onog prvog zajedničkog spremanja i pomoći u trpezariji – do današnjeg dana sećam se sa nostalgijom. Jer, upravo sam tada shvatila, da čovek za Boga ne može da učini ništa. Sve, što on radi u hramu, njemu lično je potrebno hiljadu puta više, nego Tvorcu i ostalim ljudima.  Za svako delo, koje se čovek postarao da uradi u slavu Božiju, on dobija ono, što je nekoliko puta iznad praktične koristi od njegovog rada. Pomažući u hramu, čovek je nešto shvatio, nešto naučio, video sebe sa strane. I to postaje skuplje od bilo kog poklona.

Sa kolegama, pedagozima veronauke, često pričamo o tome kako ne znamo  da li od našeg predavanja imaju koristi deca i roditelji, ali mi lično – nesumnjivo imamo, i ogromna je.

Uostalom, upravo veronauka u školama pomaže ne samo deci, već i njihovim roditeljima da se osete kao deo parohije, da uvide prostor sopstvene delatnosti. Mnoge porodice u hram dolaze zajedno sa decom. I više od toga, znam mnogo slučajeva, kada upravo zbog obaveze da vode dete na veronauku, roditelji počinju redovno da idu u hram. Dešava se i ovo: ono, što se detetu predaje na veronauci, sve više i više interesuje njihove roditelje, i oni se polako uvlače u taj proces.

Uopšte, veronauka, kako ja vidim, jeste veliko polje misionarske delatnosti. Jer, na veronauku dolaze deca, ali, i odrasli, koji žele da nešto saznaju, koji su spremni da nešto čuju. A ako im je na veronauci interesantno, oni dovode i svoje rođake, drugove, poznanike. Međutim,  ne treba misliti da je onaj, koji je novi došao,  važniji od onog koji je stalno u parohiji i na veronauci. Učvršćivanje u veri se nastavlja ceo život. A pravilno organizovana  veronauka vaspitava prave misionare i parohijane, za koje je parohija bukvalno od pelena važan deo njihovog života.
U razvoju parohijskog života učestvuju i novine, i sajt Troickog hrama,  koji su takođe bili osnovani po blagoslovu našeg nastojatelja oca Pahomija 2006. godine. Eto,  u Eparhijskim, tim pre u opštecrkvenim sredstvima javnog informisanja, obeležavaju se događaji, možda  beznačajni uopšteno za celu crkvu, ali zato vrlo interesantni za svakoga parohijana hrama -  restauracija hramovnih ikona, putovanja, praznici u školi veronauke i mnogo toga drugog. Ako je parohija velika i ako se u njoj nešto stalno dešava, mnogi parohijani čak ne mogu ni da znaju za sve događaje.  Ali,  novine im  pomažu da se osete da su „u trendu poslednjih događanja“.

Osim toga, u novinama i na sajtu postoji mogućnost da se objavljuje intervju sa sveštenoslužiteljima hrama. Jer, opštenje sveštenika sa parohijanima dešava se često ili u ličnim besedama, ili za vreme propovedi, posvećenoj prazniku ili čitanju Jevanđelja. A u intervjuu sveštenika mogu da pitaju o njegovom putu ka Bogu, i kako se on odnosi prema raznim pojavama u crkvenom životu. To pomaže čitaocima-parohijanima da se bliže upoznaju sa ocem, i da u njemu  nađu nešto blisko.

Svaki čovek, koji ima iskustva sa pokloničkim putovanjima po svetim mestima, zna koliko se razlikuje putovanje u društvu ljudi koji su, na primer, iz jedne firme, od putovanja sa svojom parohijom. Na žalost, nije jednostavno organizovati takva putovanja – tu su i finansijske poteškoće, i nemogućnost da se čak i u najveći  autobus smesti cela parohija, i obaveze sveštenika, i mnogo toga drugog. Ali, kada se ipak  steknu uslovi da se nekuda otputuje, to putovanje postaje pravi događaj. I nastojatelj, i parohijani spreme pismene priloge o svetinjama koje su u planu za posetu, tako da dok putujemo čitamo te priloge i sve vreme se zajedno molimo. I, naravno, svako putešestvije prate mnoge značajne i manje značajne situacije, na primer, kada je potrebno da se ukaže pomoć jedan drugom, da se nešto pretrpi, da se bližnji podrži makar i rečima... Ti momenti, kao i utisci o poseti novih mesta, ostaju dugo u sećanju.

Ali, uzajamna pomoć je potrebna ne samo za vreme pokloničkog putovanja. Nemoguće je prebrojati, a i zašto bismo brojali, sve male i ne baš tako male usluge koje ukazuju jedni drugima, koje čine parohijani našeg hrama. Nemaju svi novca, da bi materijalno pomogli potrebitima. Ali, nekim dobrim delom može svako da pomogne. Neko ima kola, pa staricu parohijanku posle službe odveze  do kuće, neko radi kao lekar i može da pomogne belesnicima. Za parohijske novine i sajt stalno su nam potrebne fotografije sa Bogosluženja u hramu. Istovremeno, naši fotografi parohijanima objavljuju i umnožavaju njihove lične fotografije, sačinjene za vreme službe. Za javnu ličnost, koja je navikla da svoje lice stalno gleda u novinama, to je beznačajna sitnica, ali, za stariju parohijanku hrama, to je veliki događaj.

Takvu pomoć je nemoguće planirati, i nemoguće je predvideti kao obavezan redosled stvari. Ona se rađa spontano, kao praktičan rezultat svega onoga , o čemu se čuje šta doživljava čovek u hramu. Zahvaljujući toj pomoći, mi se osećamo, možda ne uvek sasvim idealna, ali, ipak kao porodica.

Da, lično od ljudi – i sveštenika, i mirjana – zavisi mnogo toga. Pa ipak, parohija se rađa po volji Božijoj, po samo Njemu znanom Promislu o nama. Ona  nastaje kada Gospod, kao odgovor na ljudske napore, čini čudo rađanja nove čovečanske zajednice – parohijske porodice.

Prevod s ruskog: Tankosava Damjanović

Izvor: http://www.eparhia-saratov.ru/index.php?option=com_content&task=view&id=10647&Itemid=3
 

Pročitano: 12953 puta