MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MITROPOLIT DANILO: ”HRIŠĆANIN JE SVAGDA OPTIMISTA, JER ZNA DA JE GOSPOD NAD NJIM”



Mitropolit arhangelski i holmogorski Danilo
 
Mitropolit arhangelski i holmogorski Danilo razgovarao je sa nama o pravilnom odnosu Crkve i društva, kako reagovati na kritike i osude sveštenstva, o savremenoj misiji Crkve, dugotrpljenju, kako se boriti sa grehom pijanstva, koji je sve prisutniji u ruskim selima.
 
Mitropolit mi je dao detaljna upustva, kako da dođem do njega –iz poslednjeg vagona desno, pa još jednom desno, pa levo kroz prolaz – da sam ceo put razmišljao: Da li mitropolit arhangelski i holmogorski putuje po Moskvi metroom? Približavajući se navedenoj kući, još jednom, kao što je bio dogovor, pozvao sam mitropolita telefonom: ”Vidim Vas,” čuo sam radostan glas preko telefona. Podigavši glavu, iza osvetljenog prozorskog okna, energično je mahao visoki muškarac, odeven u crno.
 
Kada razgovarate sa njim - čak i preko telefona - to je kao da ste konačno pronašli veoma bliskog rođaka, sa kojim se, iz nekog razloga, niste videli godinama. Ljudi kažu za mitropolita Danila da je čovek veoma jednostavan, da svaki sveštenik njegove ogromne mitropolije može u svakom momentu doći k njemu na razgovor, da on voli da putuje, posećuje mitropoliju. Ipak, morao sam da ga pitam za metro. Nudeći mi veliku šolju čaja, odgovorio mi je: ”U Moskvi dolazi do velikog zastoja u saobraćaju, pa ponekad putujem metroom. Čak i uživam u tome.” U njegovoj, nedavno oformljenoj mitropoliji, vodi se aktivan crkveni život, aktiviniji nego bilo gde na drugom mestu.
 
25. avgust 2012.god. – demoliran krst u Arhangelskom
 
Vaše Visokopreosveštenstvo, danas mnogi pravoslavni hrišćani osećaju potrebu da učestvuju u onome što se dešava oko njih. Kako da se uključimo u ta događanja? Kroz molitvu, ili putem javnog izražavanja?
 
-I jedno i drugo. Dužni smo i da se molimo i da govorimo, kada je u pitanju naša vera, život,vaspitavanje budućih pokolenja – kada time utičemo na moral naših ljudi. Danas imamo pristup masovnim medijima, internetu. I naravno, treba da izrazimo naš aktivizam.
 
 Često se stiče utisak da su internet preuzeli ljudi koji nemaju više od šest razreda škole, koji ništa nisu naučili, koji su napustili školu, i počeli da žive na forumima i internet sajtovima. Ali, ako neko uporno huli na sve, to mene ne interesuje, šta on piše, jer Bog ne živi u njegovoj duši.  Dakle, ima optimista, ima pesimista, a ima i hulitelja. Oni hule na veru, crkvene vlasti, i celu našu zemlju – za njih je sve loše. Čitajući tako nešto zaista biste izgubili želju za životom.
 
Naravno, hrišćanin govori o problemima – ali on govori sa nadom u bolje dane. Ono što mi govorimo drugačije je od onoga što nevernici govore. Predpostavimo da se i oni i mi nalazimo u nekakvoj bezizlaznoj  situaciji. Ali, mi imamo nadu u pomoć Božiju. Neverujući nemaju kome da se obrate.
 
Postoji mišljenje da smo dostigli nekakvu bezpovratnu tačku i da je Rusiji ne moguće da pronađe izlaz iz slepe ulice. Sa sovjetske tačke gledišta – tako i jeste, jer je nemoguće da se spasemo sopstvenim snagama.
 
Sećateli se mesta u Svetom Pismu – kako su apostoli bili užasnuti, kada im je Gospod rekao: ”Zaista vam kažem da je teško bogatome ući u Carstvo Nebesko.” (Mat 19:23) Na drugom mestu kaže: ”Deco, kako je teško onima koji su uzdaju u bogatstvo ući u Carstvo Božije!” (Mk 10:24)
 
A važno je znati da se u starozavetna vremena mislilo da je čovek, koji je imao svega u izobilju, i kome je Gospod dao sva blaga, živeo po volji Njegovoj. Ipak, odjednom, ispada da je bogatim ljudima, onima koji su očigledno živeli po volji Božijoj, teško da uđu u Carstvo Nebesko. Prirodno, apostoli su postavili pitanje: “Ko se onda može spasiti?”
 
A Gospod im veli: “Čoveku – to je nemoguće.” Sopstvenim silama nemoguće je. Ali, s Bogom, sve je moguće.
 
Zato je hrišćanin svagda optimista. Večito. Jer on zna da je Gospod nad njim.
 
Ali sve što činimo na ovoj zemlji, moramo da činimo s mirom. Uzmimo za primer naše sveštenomučenike, u zemlji Arhangelskoj, gde ja sada živim. Oni su otišli k Bogu u miru, nisu pokušali da zadave svoje mučitelje u poslednjim trenucima svoga života...
 
Ovo se odnosi i na naše izjave – ne treba da govorimo tako da nam pena udari na usta, već jasno, argumentovano, dužni smo da lepo i dostojno iznesemo svoj stav.
 
 
 
Vaše Preosveštenstvo, kako pomoći ljudima da krenu u Crkvu? I kako da pomognemo onima koji dolaze u crkvu “da zapale sveću,” da preduzmu sledeći korak?
 
-Moja sestra, lekar, rekla mi je da je standardno vreme potrebno za pregled pacijenta petnaest minuta. U tom kratkom vremenskom periodu lekar treba da sluša žalbe bake koja je došla na pregled, da utvrdi dijagnozu, napiše lekarski recept i onda pacijent mora da ima vremena da napusti ordinciju. A u stvarnosti, dok se pacijent smesti, skoncentriše, odloži na stranu svoja ortopedska pomagala, petnaest minuta je već prošlo.
 
I sve zato što nemamo dovoljno lekara; to je razlog zašto naš narod nije baš zdrav.
 
Ali, u duhovnoj sferi, situacija je još gora. Tu je katastrofalna ”nestašica” sveštenika, a vernika ima mnogo.
 
Naravno, čovek bi voleo da ima sveštenike kao one na ostrvu Sakhalin (od novembra 2001. do decembra 2012. mitropolit Danilo bio episkop južnog Sakhalina i Kurlskih ostrva ) U ovoj  parohiji, crkvene zajednice su male. Parohijani koji su se preselili sa ostrva na kopno kažu: ”Osećamo se veoma neprijatno u crkvama ovih velikih gradova. Crkve su stare, a ikone datiraju iz pre-revolucionarnog perioda, dolazi mnogo ljudi, pa je nemoguće razgovarati sa sveštenikom.”
 
Sveštenik je kao lekar. On dođe i odsluži Moleban, ali to nije dovoljno. On treba da provede bar pola sata do sat sa svojim parohijanima, da popije sa njima čaj, da razgovaraju. To je ono što im je potrebno. Postoje Sveta Bogosluženja, ali ne postoji dovoljno sveštenika, da omoguće jednostavan razgovor iz srca. Često, samo jedan takav razgovor je dovoljan da dovede čoveka u crkvu.
 
Takođe je dobro da imamo zajedništvo sa ljudima izvan crkvenih krugova. Lako je razgovarati sa ljudima koji su tek došli u crkvu, ali je mnogo teže razgovarati sa ljudima koji nisu u njoj. Međutim, to što oni nisu došli u crkvu ne znači  da joj  se suprotstavljaju. Sretnete se sa ljudima, sa njima porazgovarate, i malo kasnije oni upitaju: ”Kada služite? Možemo li da dođemo da Vas vidimo?” I u tom trenutku, veza je već uspostavljena.
 
Tako bi trebalo da bude. Vi jednostavno morate da se borite za ljudske duše – za svaku dušu. Ali, treba nam više sveštenika, kako bi oni slobodno mogli da imaju zajedništvo sa svojom pastvom. Mi trenutno imamo manjak sveštenstva, aktivnih mirjana i misionara, i mi  osećamo taj deficit.
 
Tokom posete Pinežskom rektoratu
 
Ali kako sveštenik da ima zajedništvo izvan crkve? I gde?
 
-To je sasvim jednostavno. Ako sveštenik ide ulicom u svojoj svešteničkoj odeći– noseći mantiju, a ne ”civilno” odelo, on privlači pažnju ljudi. Idete ulicom ili putujete avionom, vozite se vozom, ili javnim prevozom, ili ste na benzinskoj pumpi, i ... ljudi vas vide. Oni vam prilaze i počinju da postavljaju pitanja. Razgovor počinje, i eto susreta...Ljudi kažu da je to ‘slučajan' susret. Međutim, ništa se u životu ne dešava slučajno.
 
Sećam se jednog dana, kada sam se kao vojnik, vraćao kući na odsustvo Ostalo mi je bilo još šest meseci službe; tada nisam ni razmišljao da idem na Bogosloviju. Takva misao nikad mi nije pala na pamet. Međutim, moja majka mi je rekla: ”Znaš, upoznala sam jednog izvanrednog sveštenika. Rekla sam mu o tebi, i on želi da te vidi. Idemo da ga posetimo!” – ”Šta, da idemo da ga posetimo?” -  “Da, jednostavno idemo da ga vidimo.”
 
Mi se nismo sastali u hramu. Susret se dogodio u sveštenikovoj kući. Sedeli smo i pričali. Poslužio nas je čajem. Ne sećam se koliko smo dugo ostali, ali bio je to divan susret. Oduzeo sam mu dosta vremena – to sam tek kasnije shvatio – ali on to ničim nije pokazao. Poželeo sam da budem kao on.
 
Znate li kako je jedan od naših sveštenomučenika, budući mitropolit Nestor (Anisimov) sreo sv. Jovana Kronštatskog? Sastao se sa njim, da bi ga zamolio da se moli za njegovu bolesnu majku. Jovan Kronštatski je došao njegovoj kući, izlečio njegovu majku, i od tog trenutka, dete je poželelo da postane sveštenik. Kasnije je postao sveštenik, episkop, a onda mitropolit. Konačno, primio je i krunu mučeniptva. Taj susret sa sv. Jovanom Kronštatskim dogodio se ne u crkvi, već u kući.
 
Dakle, za nas, ceo svet je polje pogodno za misionarsko delovanje.
 
Osvećenje broda Narjan-Mar; mitropolit Danilo i vladika Jakov, juni 2012.
 
Ljudi u današnjem društvu vole da kritikuju sveštenike. Kako da odreagujemo, kada čujemo takve kritike?
 
-Ponekad, osoba koja se izražava neprijateljski drugačije reaguje kada joj se odgovori sa smirenjem. U mom iskustvu, bilo je mnogo takvih slučajeva.
 
Kada sam služio u Sakhalinu, bila je tamo jedan žena, na prilično visokom položaju, koja je konstantno davala neprijatne komentare, poruge, primedbe. Međutim, shvatio sam da je to njena defenzivna reakcija: ona je tako želela da opravda svoj nedolazak u crkvu. Do tok trenutka, ona nikada nije ušla u hram Božiji. Zašto? Zato što je pronašla mnoštvo nesavršenosti u nama, sveštenicima.
 
Ali, posle svega, mi smo živi ljudi, živa zajednica. Crkva je zajednica ljudi koji pate od istih bolesti, kao i svi ostali. Ako je virus jak, onda on napada sve okolo. Ako mi vidimo lekara kako šmrca i uzima lekove, da li kažemo: “Oh, on je bolestan. Neću  da idem kod njega.”  Naravno da ne.
 
To je u osnovi kako sam ja toj ženi objasnio situaciju. Rekao sam: ”Zašto ste iznenađeni? Otvorite Jevanđelje i videćete da je među  dvanaest apostola Hristovih bio i Juda.” I u najkritičnijem trenutku, čak se i Petar odrekao svog Učitelja i izdao Ga.
 
Ne bi svako bio spreman da oprosti takve stvari. Predpostavimo da je muž prevario svoju ženu ili žena muža. Vrli često, porodice se raspadaju iz takvih razloga. “Izdao si me, bio si neveran, i svi već znaju o tome?! To je, to je neoprostivo.”
 
Ipak, Petar se javno odrekao Gospoda, i Gospod mu je oprostio! I On nije izrazio svoj oproštaj rekavši: ”Pa, dobro, idi s Bogom i sklanjaj mi se s očiju.” Sve mu je oprostio. Pročitajte te redove, zaista su neverovatni. A šta sa razbojnikom na krstu?
 
Samo pomislite koliko se ljudi pomolilo Bogu rečima: ”Gospode, uništi tog čoveka. On je čudovište! On ubija ljude, otima decu od njihovih očeva, njihovih majki, otima čak i koricu hleba. Taj čovek je uprljan ljudskom krvlju. Ipak, Bog nije čuo ove molitve, a zločinac je nastavio da napreduje u svom zlu! Neki bi se čak okrenuli od Boga, govoreći: ”Ja ti se, Gospode, više neću obraćati, jer Ti si nepravedan.”
 
Ali Bog ima svoje sopstvene planove. Vodio je razbojnika ka krstu, kako bi on tu mogao da sretne Boga. Taj susret se nije dogodio u crkvi, već na mestu stradanja. I taj, u osnovi, zločinac, čovek bez savesti, odjednom se preobrazio. On je podržao Hrista u trenutku kada nikoga nije bilo u blizini; on je javno izgovorio reči podrške.
 
Žene mironosice su stajale u podnožju krsta, ali one su ćutale. Ali ovde, lopov, govori sa krsta kao sa podijuma.  On objavljuje: ”ovaj čovek ništa loše nije učinio.”
 
A mi smo pravedno osuđeni, jer  primamo po svojim delima, kao što smo zaslužili, a on nikakava zla ne učini.” (Lk. 23:41). Taj razbojnik je javno ispovedio da je On  bio Čovek bez greha.
 
I kada je on priznao da je bio grešnik, i da je Gospod bio bez greha, njegovo srce se potpuno preobrazilo. Blagodat ga je dotakla, a pre svega, on je ispovedio Boga Oca, i rekao je “Seti me se Gospode, kad dođeš u Carstvo tvoje.” (Lk. 23:40-43) Šta može biti uzvišenije od ovoga?
 
Često ne znamo zašto Gospod ne želi da nas posluša. Mi kažemo: ”Gospode, uradi ovo ili ono!” U Dnevnicima sv. Jovana Kronštatskog on kaže: “O, Gospode, obori tog čoveka! On čini toliko zla našoj zemlji.” Sv. Jovan Kronštatski bio je vatrene prirode. Ipak, Gospod je čekao. I čovek mora da bude dugotrpeljiv.
 
Međutim, ljudi često porede dugotrpeljenje sa lenjošću. Jedan arhiepiskop jednom je izjavio da  ljudi često dobortu nazivaju slabošću, a strpljenje statičnošću.
 
Dugotrpljenje, smirenje, je kada se neko moli za drugu osobu i pokušava da ispravi neke neadekvatnosti, ali vodi računa da to ne pređe granicu i da ne dođe do lične osude i neprijateljstva. On ne obasipa kritikama takvoga, jer to ga ne bi prizvalo pameti ili ga prosvetlilo.
 
Mitropolit Danilo služi Svetu liturgiju u crkvi sv. Nikolaja u selu Suri, rodnom mestu sv. Jovana Kronštatskog. Juli 2012.
 
Vaše preosveštenstvo, govorisli ste koliko je važan susret sa sveštenikom za ljude koji se nalaze izvan crkve. Ali, postoje mesta gde su ovakvi susreti nemogući – na primer, izolovana sela, kojima se najbliži hram nalazi na 100 kilometara udaljenosti. Sela u koja prodavnice na točkovima, tri puta nedeljno, dopremaju votku na kućnu adresu, i gde postoji strašan problem - alkoholizam.
 
-Gde god da postoje crkve, vodi se određena bitka: jedan čovek pije a drugi ne; treći pije, ali sebi zamera zbog toga. U selu sa crkvom, ljudi postaju privrženi toj crkvi i život počinje. Gde uopšte nema crkve, nastaje beznađe. Ljudi nemaju snage da se bore sa grehom. To je ono što sam primetio na Severu.
 
Malo sam razišljao o tome. Mora da se organizuju misionarska putovanja,  na koja će krenuti aktivni hrišćani – lokalni sveštenici ne mogu ispuniti svaku potrebu. Na primer, grupa od nekoliko ljudi, uključujući sveštenika i lekare (na kraju i telo i duša pati) trebalo bi da odu u takvo jedno udaljeno selo, da razgovaraju i pomognu ljudima. Mislim da je to moguće i neophodno da učine, ali uz podršku države. To je nešto što prevazilazi crkvene projekte – njegova skala je isuviše visoka, pa bi to trebalo da bude zajednički projekat.
 
Za vreme posete episkopa sergijevo-posadskog Feognosta  u Suru i Verkolu, avgust 2012
 
-Šta nam možete reći o projektu pod nazivom ”Naš zajednički rad,”  o obnovi crkve brvnare na Severu?
 
-To je veoma dobar projekat. Mi često živimo pored nečeg lepog, ali ne uspevamo da tu lepotu primtimo. I odjednom, ljudi dolaze u selo i kažu njegovim stanovnicima: ”Imate ovde neprocenjivi biser! Ovo je mesto gde su se vaši očevi, dede, predede molili Bogu!” I oni počinju da shvataju. Počinju da pomažu u obnovi crkve, učestvuju u poslu, i kako oni počinju da učestvu u tom radu, život postaje uredniji, život postaje sve bolji i bolji.
 
Posle svega, Crkva ima sve što je neophodno za isceljenje čovekove duše. Kada ste u ratu, treba da isterate neprijatelja, da ga izbacite iz ravnoteže. To je ono što se sada dešava. Čovek gubi ravnotežu. A mir može biti samo na jednom mestu – drugog nema. “Mir vam!” govori Hristos, kada se pojavio pred svojim učenicima.
 
To je mir Hristov, koji je u stanju da zaustavi najezdu starasti. Crkva je osnovana u cilju da leči, da izleči, da ugasi te strasti. A te strasti su brojne, da nas prosto lome. A to čovek često ne želi da prizna sebi. On ne razume šta mu se dešava. Često, on je jednostavno igračaka u rukama đavola.
 
Ali, čovek se bori, trudi, moli, i nastoji da bude dobar žitelj svoje domovine, dobar otac, ili majka svojoj porodici, dobar prijatelj, sve prosto dolazi na svoje mesto kod te osobe. Proces postavljanja stvari ispravno ne postiže sa vladanjem, već sopstvenom dušom, sa samim sobom, svojom porodicom, sa decom. Glavna stvar je da shvatite tu činjenicu.
 
Kada sam služio u Sahaladinu, neki značajni ljudi bi posećivali ostrvo jednom godišnje. Oni su bili lekari, uključujući tu i visoko obrazovane stručnjake. Koliko su ljudi spaslili od smrti! Iako nisu imali kod sebe svu neophodnu opremu, posedovali su riznicu  iskustva i dobro, otvoreno srce. Viđali bi  se sa pacijentima od jutra do večeri. Na osnovu njihovih nalaza, objasnili bi onima koje su pregledali da, ako takvi i takvi simptomi nastanu, moraju brzo da odu na kopno i obrate se doktoru.
 
Bolest se može zaustaviti ako se obratite specijalisti na vreme. Ali isto tako, bolest može da napreduje do tačke kada više nema pomoći.
 
Posmatramo nešto analogno i u duhovnom životu. Ljudima treba reći šta im se dešava. Njima treba poslati misionarsku silu. Možda, oni u selima, ne bi slušali prve godine, ni sledeće. Ali pete godine, ili desete, oni će početi da slušaju.
 
Osoba, koja je celog svog života radila ono što je trebalo, lako može reći: ”Ja sam svoj život proživeo. Vidim da ono za šta sam se molio nije po volji Božijoj, i zato više neću za to da se molim.” Ali, oni nastavljaju da se mole, do samog kraja.
 
A mi želimo da imamo sve, odmah. Uostalom, mi živimo u potrošačkom društvu, gde možemo da naučimo ”strani jezik u petnaest lekcija.” To ne može tako. Sve što smo nekada imali, razbijeno je i uništeno tokom mnogih decenija. A obnova traje svega dvadesetak godina.
 
Delić sekunde - i čovek doživi saobraćajnu nesreću. A potom su potrebni meseci, pa čak i godine, da se organizam oporavi. Potrebno je vreme i trpljenje.
 
 
Mitropolit Danijel (Dorovšik)
Intervju uredila Anastasija Rahlina 

Prevod sa engleskog Bojana Srbljak
10 novembar 2012 god.
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/57228.htm ;

Pročitano: 19356 puta