MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ZBOG ČEGA PLAČU IKONE?



U jednom od penzenskih stanova se svakog dana dešava čudo

Obična arbekovska višespratnica, kakvih u Penzi ima na hiljade, desetine hiljada. I sam stan je običan. Ali izvinite, ipak postoji nešto što ovaj stan izdvaja od drugih. To su ikone, mnogo ikona. Iako, iskreno govoreći, i time danas teško da možete nekoga da zadivite: vreme je takvo da te niko neće goniti ni za što, što si krstio dete, ni zato što si se venčao, što ideš u crkvu, nosiš pravoslavni krst …Prosto odmah se vidi da li su ikone u kući mode radi ili je to nešto tajanstveno, znak neprekidnog duhovnog opštenja sa Bogom.

U slučaju Nine Ivanovne (ime i prezime su izmenjeni) je to znak nečeg tajanstvenog. Ona malo kome govori o čudu koje se u njenom stanu dešava svakodnevno. Samo duhovnim sestrama, i to daleko ne svim. Ali to je u njenom karakteru. Ne priča mnogo, uzdržana je. Nina Ivanovna se preobrazi kada priča:

- Ja sam to slučajno videla. Počela sam da premeštam kandilo i šta sam ugledala? Iz oka Majke Božije na ikoni “Dostojno jest” je potekla suza! A možda to nije suza, već neka kap, krupna takva … Ugledala sam tu suzu i skoro zaplakala: “Gospode, zašto u mojoj kući ikone plaču? Ja ne želim da one plaču!”. Uzela sam vaticu, natopila je svetom vodicom i obrisala tu kap. Vaticu sam sačuvala kao svetinju. A ujutru sam već specijalno tražila da nema nove suze. I šta sam videla? Na raznim mestima sam videla sitne kaplje, koje su svetlele kao brilijanti. Gospode, to je čudo! Zbog čega mi je to dato? Kakav je to znak?



Ovde je umesno napraviti digresiju, da bi se čitaocu objasnili neki detalji i o ikoni, i o njenoj vlasnici.


Ta ikona ima dva naziva: “Dostojno jest” i “Svemilostiva”. Presveta Bogorodica ima stotine ikonopisnih likova: na ovom je naslikana sa Bogomladencem Isusom, Koji u rukama drži svitak sa rečima pravoslavnog ispovedanja Majke Božije. Natpis glasi: “Duh Gospodnji je na meni, njega radi pomaza Me”.


Originalna ikona se nalazi na Svetoj Gori, u Karejskom manastiru, koji je osnovao car Konstantin Veliki 35 godine. Interesantna je istorija njenog proslavljenja. Jednom je u keliju kod jednog poslušnika došao neki monah, i kada su svi zajedno počeli da pevaju pred ikonom Bogomajke “Časniju od heruvima…”, monah je rekao: “A mi ovako veličamo Majku Božiju: “Dostojno je zaista blaženom zvati Tebe Bogorodicu…”, a posle dodajemo: “Časniju od heruvima…”. Poslušnik je bio u takvom umiljenju, da je zamolio gosta da napiše pesmu. Ali u keliji nije bilo ni olovke, ni papira. Tada je gost naslikao pesmu na kamenu, koji je bio kao vosak pod njegovom rukom. Gost se predstavio kao Gavrilo i postao je nevidljiv. Monasi su saznavši za to i ugledavši kamenu ploču počeli od tada da pevaju novu pesmu. A ikona pred kojom je taj arhangelski pozdrav bio ispevan je nazvana “Dostojno jest”.


“Bajka!” – rećiće neko. Ali onda je bajka i to što se dešava sa kopijom te ikone u stanu Nine Ivanovne. Ikonu su joj poklonili. Obična, ikona fotografija. Ali domaćica svako jutro nalazi na njoj nove kapljice – brilijante. I to nije bajka, već stvarnost. One su svuda: ispod očiju Bogomajke, na oreolu, ispod ruke, na svitku, na odeždi Bogomladenca. A na prstu Majke Božije kapi su se zaustavile i obrazovale kao neku malu šoljicu.


U akatistu (veličanju) te ikone se ponavlja stih: “Raduj se, hrišćanima Pomoćnice i milosrdna Zastupnice grešnika”. Nina Ivanovna, je kao i svi mi naravno čovek sa gresima. Ali i velika trudbenica. Njoj je dopao i težak udeo. Muž joj je bio bolestan skoro 40 godina, može se reći tokom celog porodičnog života. Ima godina dana kako je umro. U to vreme je ikona “Dostojno jest” već mirotočila.


“Mislim da mi se to daje radi ukrepljenja – i u veri, i u životnim nevoljama, - kaže Nina Ivanovna. – Duša mi je tako tugovala, tako sam se mučila, gledajući muževljevo stradanje, brinući se o njemu …Ne znam kako bih nastavila dalje da živim posle njegove smrti. Danas nisam ni tužna niti u uniniju. Gledam sa ushićenjem na svetlu ikonu i zahvaljujem Gospodu što me nije ostavio, uznosim molitve Presvetoj Bogorodici zbog toga što me miluje i pomaže da dalje živim…”


Nina Ivanovna nema ni krepko zdravlje. Godine nose svoje, srce boli, pritisak …”Ako sam raslabljena, uzimam ikonu u ruke, molim se, celivam je … - i postaje mi lakše…”


+ + +


Odavno se zna za slučajeve mirotočenja i čak i krvotočenja ikona. To se najčešće dešava u crkvama. Mirotočenje domaće ikone je najredja pojava. Ali niko ne može da da tačan odgovor na pitanje: “Zbog čega plaču ikone?”. Sećam se reči penzenskog sveštenika Uspenjske crkve oca Andreja, koji je na slično pitanje odgovorio sa nekom skrivenom boli: “Zašto? Plaču zbog naših grehova. Koliko crkava stoje razrušene, svetinja porušenih …”. I sećam se još svedočenja drugih ljudi, u čijim kućama ikone odjednom počinju da blagouhaju. I to takav miris – neovozemaljski! – se oseća po stanu!.. I to blagouhanje prestaje takodje iznenada onako kako je i počelo. A to je ono – zašto?


Možda i ne treba da pokušavamo da dokučimo istinu? Verujući ljudi kažu: “Samo Gospod zna”. Naučnici koji su ispitivali miro koje ističe sa ikona (sa prijatnim mirisom i potpuno bez njega), su se već uverili: ono po svom sastavu ne sadrži ništa ovozemaljsko. A mi sve treba i da prihvatimo kao stvarnost.

“Tajna je ovo velika”…


Tatjana Volodina

22.08.2001. Penza


preuzeto sa http://pravoslavie58region.ru/index.php?loc=chudesa3-3.htm

prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 50515 puta