MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

RAZGOVOR POVODOM REPORTAŽE O POSETI REHABILITACIONOM CENTRU „ZEMLjA ŽIVIH“ U ČENEJU



U MIRU I MOLITVI DO ZEMLjE ŽIVIH

Pročitala sam kratku reportažu o poseti arhimandrita Gavrila (Vučkovića), nastojatelja manastira Lepavine, jednoj od kuća Rehabilitacionog centra “Zemlja živih“, onoj u Čeneju. Centar radi pod pokroviteljstvom manastira Kovilj kod Novog Sada i sa blagoslovom episkopa Irineja Bačkog i Porfirija Jegarskog i u reportaži je naglašeno da ima šest kuća (pet muških i jedna ženska), u kojima se ukupno oko 150 mladih ljudi leči od bolesti zavisnosti. Otac Gavrilo je posetio kuću u Čeneju, blizu Novog Sada, i našao da tu, kako kaže, vladaju red, mir, rad i molitva.

 - Oče Gavrilo, Vaš susret sa korisnicima ovog Centra, kako se da zaključiti,  bio je veoma dirljiv, gotovo potresan.  Šta je za Vas, kao izuzetno iskusnog duhovnika, značila njihova ispovest? Da li su oni svesni stepena svoje posrnulosti i u kojoj meri?

- Na mene je poseban utisak ostavio prvi susret u samoj kući „Zemlje živih“ u Čeneju. Nisam očekivao da ću među tim mladim ljudima, koji imaju svoju veliku muku, naići na takav poredak u zajednici, na molitvu i mir. To su sve uglavnom gradska deca, a prvi kontakt sa njima, način na koji su tražili  blagoslov i prihvatili me kao duhovno lice, bio je za mene emotivan događaj. Prilazili su u smirenju i skromnosti, sa poštovanjem.
 

Tokom dužeg razgovora sa njima, u prisustvu protoprezvitera Branka Čurčina i vaspitača Žarka Srdanova, koji se sa ljubavlju brinu o članovima zajednice, bilo je reči o raznim duhovnim temama, o manastiru Lepavini i misionarenju, o duhovnom i telesnom zdravlju... Na početku razgovora svako od članova kuće se predstavio i ispričao ukratko svoj životni put do „Zemlje živih“. Svako od njih je sasvim svestan svog stanja, a koliko sam video, svako ima i čvrstu volju da se bori sa svojom zavisnošću. Zbog toga i jesu u zajednici.  
       
- Da li nekoga okrivljuju za svoje stanje, ili vide krivca samo u sebi?

- Nisam čuo od nijednog člana zajednice da je opravdavao sebe, da je nekoga drugog okrivljavao. Ipak, ne može se reći da su oni sami isključivi krivci za svoje stanje. Sigurno je da svoj deo krivice nose, ali ti mladi ljudi su pre svega žrtve i trebaju pomoć. Pa danas su neke droge ušle i u osnovne škole, već osnovnoškolci postaju žrtve tog zla! Neko svu tu drogu proizvodi, prenosi, distribuira... To je cela mreža, čiji je početak ko zna gde a kraj završava na našim ulicama. Droga je sve dostupnija i jeftinija, i to širenje narkomanije, posebno među sve mlađim uzrastima, nezaštićenim pred tim zlom, problem je za društvo u celini.
 
- Šta je, po Vama, najčešći uzrok takvog stanja duše i tela tih mladih ljudi? Da li  je to nešto što se događa samo njima?

- Srećni su oni roditelji koji mogu biti potpuno sigurni u svoje dete, da se ono ni u kakvoj situaciji neće pokolebati i pristati da uzme drogu. Samo, ne znam koliko ima takvih roditelja. Na decu našeg vremena veoma rano počinju da utiču mediji, posebno televizija, zatim društvo, okruženje... Ako u društvu vlada uverenje da „pravi život“ vode oni koji se dobro provode i koji znaju da se zabavljaju, onda i droga, isto kao i alkohol, među mladima postaje prihvatljiva radi „podizanja“ raspoloženja. I posle, nažalost, ono što je počelo bezazleno, iz radoznalosti i zabave, najčešće završi kao duševno i telesno stradanje.
Zbog razočarenja ovim svetom punim bola, žalosti i nepravde takođe se može posegnuti za drogom. Uglavnom, nije jednostavno odgovoriti na pitanje o uzrocima takvog stanja i šta dovodi do toga, tu više faktora ima ulogu, i društvenih i psiholoških. Ali, ako na čoveka gledamo prvenstveno kao na duhovno biće i stvorenje Božje, zavisno od svoga Stvoritelja, onda je jasno da su i narkomanija i svaka druga strasna zaokupiranost gorki plodovi traženja sreće i ispunjenja svog bića van Boga.
     
- U kojoj meri oni vide posrnulost svoga bića, a kako to isto vidite Vi, oče? 

- Kad govorimo o mladim ljudima u „Zemlji živih“, mislim da oni dobro shvataju svoj položaj. Sama činjenica da su tamo potvrđuje da su prihvatili da imaju problem i da je iza njih faza kad su mislili da sa tim problemom mogu izaći sami na kraj. Narkomanski zavisnik je izgubio unutrašnju slobodu, on je i telom i dušom u ropstvu svojoj strasti za drogom, a robovanje strasti za čoveka je pre svega duhovni problem. On mora da se otrgne od svoje zavisnosti, u čemu će mu sigurno pomoći stručnjaci za bolesti zavisnosti i iskustvo bivših zavisnika. Ali, najveća pomoć će mu dolaziti od Boga, ako Mu se molitvom bude obraćao i pred Njim se smirivao i kajao. Blagodat Božja će mu ojačati volju, da se do kraja bori za svoje oslobođenje, za slobodu deteta Božjeg.       

- Šta se to, po Vama, najviše dotaklo duša ovih mladih ljudi u razgovoru sa Vama? Čega je to željna njihova napaćena duša?

- I odmah pri prvom susretu i kasnije u razgovoru sa njima bio sam iznenađen mirom i harmonijom koji se osećaju u kući. Zajedno sa svojim saradnicima sam u Čenej došao iz Beograda i mi nismo mogli da ostanemo ravnodušni kad smo se iz bučnog velegrada uskoro našli kao u tihoj oazi.

Oni su bili nenametljivi i skromni, sve je bilo mirno i odisalo nekom posebnom blagošću. Ja sam stekao takav utisak. Nadam se da su ono za čime je čeznula njihova duša našli u zajednici „Zemlje živih“. Duša svakog čoveka čezne za istinskom ljubavlju, koja nikad neće proći, a ta ljubav je Bog, Gospod i Spasitelj Isus Hristos, naša Zemlja Živih.   

- Oče, imaju li oni viziju svoje budućnosti? Imaju li neku želju?

- To su sve mladi ljudi, svesni, razumni, znaju šta hoće i zašto su tu gde jesu. Boravak u zajednici traje kod nekoga duže, nekoga kraće, a siguran sam da oni za svoju budućnost imaju viziju novog života, života bez droge, u kojem će na pravi način biti ostvarena njihova ličnost, kroz rad, posao, porodicu... Dao Bog da to bude i život u Istini, u okrilju Svete Crkve, u kojoj se svi zajedno, i lično i saborno, trudimo da dosegnemo Zemlju Živih. 

- Koliko im u izlečenju pomaže duhovna dimenzija i šta oni o tome misle?

- Ne znam šta tačno oni o tome misle, ali se po plodovima drvo poznaje. Zajednica je pod pokroviteljstvom manastira Kovilj, odnosno sv. Arhanđela Mihajla i Gavrila, kojima je posvećen manastir , o članovima zajednice se duhovno stara otac Branko, svaka kuća ima svoje molitveno pravilo... Oni sami pokazuju interesovanje za duhovne teme, imaju i biblioteku sa duhovnim knjigama, čitaju ih, razgovaraju o tome.  Ukupni život zajednice je prožet duhovnom dimenzijom, to tamo može da se primeti i to je, po meni, najvažnije za uspešno lečenje.    

- Na kraju, da li su ovakve ustanove neophodnost današnjice i šta je to što poručujete mladim ljudima koji žele da se izleče od ovakve i slične zavisnosti, kao i mladim ljudima koji još nisu posrnuli, ali ih nepomjanik vreba na svakom koraku?

- Prvo, ako se pogledaju statistike o broju obolelih od narkomanije i ostalih bolesti zavisnosti, onda nema dileme da li su ovakve ustanove potrebne. U Rusiji imaju veliki problem sa narkomanijom i alkoholozmom, tamo su mnogi sveštenici i duhovnici angažovani u pomoći zavisnicima i sigurno je da bi nama bilo korisno da čujemo nešto o njihovom iskustvu. Učenje naše Pravoslavne Crkve o borbi protiv strasti je veoma dragoceno u pristupu ovim bolestima, i ono može da dobije svoj značaj u centrima kao što je „Zemlja živih“.
 
Drugo, onima koji žele da se oslobode od zavisnosti predstoji najteža od svih borbi – da pobede sami sebe, odnosno svoju palu volju koja im je postala tiranin. Oni oko njih mogu da im pruže pomoć i svoju ljubav, a na njima samima je da donesu odluku i pokažu odlučnost. Iznad svega, moraju da se uhvate za nešto da bi imali želju za borbom, moraju imati razlog za taj podvig. Ako prihvate da se taj razlog može naći u borbi za život večni, za život besmrtne duše, naći će i razlog za podvig i smisao svog života.

Treće, deci i mladim ljudima može se reći isto ono na šta Crkva svoja čeda uvek, posebno u vreme velikoposnog odricanja, upozorava: „Pazite na sebe!“ Ako nam se nešto učini dobrim za nas, privlači nas i ispunjava trenutnim zadovoljstvom, to ne znači i da će se na kraju završiti dobro po nas. Nažalost, narkomanija i ostale bolesti zavisnosti su teško izlečivi, i mnogo je onih koji ne uspevaju da se izbave iz jame u koju su upali. Po iskustvu samih zavisnika, lako se upada u tu jamu, ali se veoma teško, samo uz veliku žrtvu i pomoć Božju i bližnjih, iz nje izlazi. Znanje o mogućim posledicama upotrebe droge i jedno jedino "ne" u pravom trenutku mogu mladog čoveka da izbave od godina i godina stradanja i lutanja.  
 
Razgovor vodila Tankosava Damjanović 
22. 1. 2013.
 
*  *  *


Bojana Srbljak
Pomaže Bog, oče blagoslovite.
 
Neko od otaca Crkve je rekao da samo onaj koji se predano moli, može i svojom besedom da dotakne dušu sagovornika. A svaka Vaša reč iz danas objavljenog razgovora sa gospođom Tankosavom je ostavila veliki utisak na nas, i podstakla na mnoga razmišljanja. Želela bih da mogu da pronađem najlepše reči i i pohvalim Vašu predanu žrtvu, ali isto tako znam da Vi ne očekujete «platu» od ljudi.
Zato ću samo reći  - Slava i hvala Bogu! Neka bi dao Gospod da se i mi, po uzoru na Vas, naučimo toj savršenoj ljubavi, kroz koju bi i reči i dela naša projavila samilost, sastradanje, i svako dobro prema našem bližnjem. Hvala Vam!



* * *

Nenad Badovinac
Ljudi i deca koja se leče od bolesti ovisnosti u "Zemlji živih" pokazali su prema ocu Gavrilu stav pun poverenja. Otac se divi njihovoj smirenosti, poretku i molitvi kojom je ispunjena njihova svakodnevnica. 
 
Od bolesti zavisnosti, od koje ovi mladi ljudi boluju, gotovo da i ne postoji put ka ozdravljenju, ali nadu u njihovo ozdravljenje ostavio nam je otac Gavrilo kada je pomenuo u intervju sa gospođom Tankosavom da učenje Pravoslavne crkve može pobediti u borbi sa ovom opakom strašću koja njih izjeda. Upravo to učenje i život po načelu Pravoslavne crkve otac na našu veliku radost primećuje među članovima zajednice "Zemlja živih". 
 
Ostaje stvarna nada da će mir i molitva kojom su ispunjeni članovi zajednice, doprineti ozdravljenju njih, kao vrlo snažnih i jakih boraca za život. 



*  *  *

Radomir Vučić
Ko može danas reći da je potpuno nezavistan? Carstvo slobode je ono o čemu se već vijekovima sanja i ka čemu ljudski rod stremi. Lanci strasti i strahova od malena čovjeka vežu, pa i ljudska zajednica počiva na međuzavisnostima. Čak i duhovne sile i ideje imaju svoje odnose, doslijednosti i nedoslijednosti. Ljudi se grupišu po afinitetima, interesima, emotivnim pobudama, raznim motivima. Ti motivi mogu biti loši, ili ne. Da li su loši motivi, ili ne, e to odlučuje šire društvo tj. većina. Društvo određuje šta je društveno prihvatljivo i gdje je u pitanju ekstremna zavisnost, a gdje je doza zavisnosti dozvoljena. U tom društvu, u tom vremenu, na toj lokaciji nešto je prihvatljivo, a nešto ne.

Da kojim slučajem, o temi zavisnosti od psihoaktivnih substanci govorimo u nekom indijanskom plemenu u Latinskoj Americi, vjerovatno bi Indiosi rekli da je ponekad riječ o substancama, koje se koriste u kultne svrhe. Alkoholna pića su npr. zabranjena u islamskom svijetu i psihoaktivno djeluju. Na sjeveru alkohol, iako psihoaktivno djeluje, nije zabranjen. Mjera korišćenja ili zabrana su važne u raznim kontekstima. Ako bi nekad vidjeli čovjeka porijeklom za Srednjeg Istoka i vidjeli ga da puši marihuanu, ili hašiš i da pritom sasvim „normalno“ funkcioniše i u istom trenu vidjeli zapadnjaka, koji pušeći marihuanu djeluje kao da je popio tri litre alkohola, začudili bi se. Isto tako bi se začudili, kada bi vidjeli Šveđanina, ili Rusa, koji na hladnoći, ako popiju pola litre alkohola, uopšte ne padaju u transna stanja, a neki drugi čovjek sa Srednjeg ili Bliskog Istoka, ako bi popio toliku količinu alkohola, vjerovatno bi pao u nesvijest. To su činjenice nad kojima se treba zapitati, ako razmišljamo o ovoj problematici. Farmakologija u određenim svojim mjerama koristi mnoge supstance, koje su opet u drugim mjerama zabranjene. Kada nas ujede zmija, protivotrov se pravi od doze otrova.
 O klimi, reljefu, ishrani i uticaju na mentalni sklop ljudi i na formiranje zajednica odavno se već priča. Monteskje, francuski mislilac i prosvetitelj npr. pisao je o tome u svom djelu „O duhu zakona“ tj. „De l'Esprit des Lois“.

Odlazak oca Gavrila iz bolnice u Beogradu u posjetu „Zemlji živih“ je zanimljiv poduhvat, jer otac Gavrilo zna kako se mijenjanjem jednih navika napuštaju druge navike i time da do iscjeljenja  dolazi, i on zna kako se mijenja jedna forma bitisanja u drugu nezavisno od klimatskih i drugih uslovljenosti. To je u skladu sa programom  rehabilitacionog centra, koji disciplinuje štićenike poput vojske Cara Davida tj. vraća ih iz ekstremnih stanja gledano iz opštedruštvene perspektive u stanje cjelomudrenosti, koliko je to moguće i po snazi njihove dobre volje. Tako saznajemo da  ustaju u pola 7, pa poslije doručka odlaze na svoje dnevno zaduženje. Poslije ručka, oko podneva, imaju svoje slobodno vrijeme, koje ispunjavaju čitanjem knjiga, sportskim aktivnostima i slično. Cijeli dan im je ispunjen sadržajima. Neki od njih se bave duborezom, kaširanjem ikona, neki poljoprivredom, i ostalim poslovima van kuće. Po blagoslovu oca Branka, jedan od štićenika je u ime  zajednice poklonio duborez, grb Republike Srbije, u znak sećanja na ovu posjetu ocu Gavrilu. Njihov moto je ora et labora.

Svi mi, koji zavisimo nekad od ovog, nekad od onog možemo da razumijemo ove mlade ljude, jer svaka zavisnost  je ipak neka zavisnost. Čak i fizički i psihički „potpuno“ zdrav čovjek zavisi od hrane, pa mu nije isto da li je pojeo začinjenu ili nezačinjenu hranu.

Nedavno za Bogojavljenje, vjernici su čekali disciplinovano  u redu ispred  hrama da dobiju bogojavljensku vodicu, koja je inače točena iz cisterne, u kojoj je bila prvo  osveštana. Bio je pao snijeg, pa je cijeli grad bio pokriven vodom u obliku snijega tog dana. Da je neki ateista prošao tog momenta pored hrama, sigurno bi se začudio tolikoj omađijanosti stotina vjernih ljudi, koji čekaju sasvim mirno na hladnoći na vodu, koje unaokolo ima koliko god hoćeš. Ljubav, vjera,  poštovanje i strahopoštovanje  držali  su stotine vjernika tu na okupu iako je svuda bilo vode. Za ateistu oni su bili zavisnici od nekih magičnih, vjerskih  formula.  Određena snaga uvjerenja stvara i donosi vrijednost. Tu možemo da shvatimo i ulogu marketinga i reklama u današnje vrijeme.
2000 godina crkvenog iskustva objašnjava mnoge sasvim moderne fenomene i čini ih jednostavnim.

Gledano iz neke  perspektive  sasvim je sve ovo čudno, jer zamislimo sliku gdje ljudi u sred mora plutaju sa flašama da napune morske vode i vraćaju se s time kući. Zamislimo i sliku indijanaca, koji duhane i zamišljaju s dubokom vjerom i uvjerenjem da im se pojavljuje Veliki Duh, Manitu dok obavljaju kultnu radnju.

Tom prilikom, tokom Bogojavljenja sam se prisjetio i jedne jevanđeoske poruke, koja govori kako čovjek može stati i na zmije i probati otrove, i ništa mu neće nauditi. Jednom je na lepavinskom sajtu otac Gavrilo postavio tekst o jednoj parohiji i vjernim ljudima, povratnicima u okolinu Černobila, koji i pored pojačane radijacije sasvim normalno žive tamo gdje bi neki sasvim drugi ljudi veoma brzo umrli, djeca se zdrava rađaju i radiokativnost ne djeluje negativno na njih. Pitanje snage vjere i ljubavi mogu objasniti ovaj čudesni fenomen. Kao i ovi mladi ljudi na rehabilitaciji, tako i svi mi zavisimo od ljubavi. Bog, koji je Ljubav, po nekom univerzalno prihvaćenom pravilu svih naroda i vjera i svih istorija je najveća vrijednost i najveća Istina. Ko može da odoli ljubavi, kada njegovo srce nešto čisto takne, čak i ako to nešto nije u skladu sa ostalim principima i načelima, kojima se vladamo? Onda ta čistina u srcu govori o relativnoj čistoti svega ostalog.  Mada, Bog, koji je Ljubav manifestuje se na razne načine, i ne uvijek kroz ljubav. Možda su svi ovi mladići nekada najdublje osjetili žaoku ljubavi i nikada više nisu mogli da je nađu i sve im je postalo relativno u toj neopisivoj usamljenosti, pa sad mi neki pokušavamo da ocijenimo i izmjerimo težinu krivice i grijeha.

Ljubavlju je moguće sve ovo nadvladati ili usmjeravati. Srcem je moguće, ali moguće je i nemoguće. Ipak, pogledajmo malo zajednice zavisnika.  Neki ljudi bi se našli u čudu, kada bi vidjeli da nije isto ako je neko zavisnik od kokaina, ili od heroina ili od obične marihuane. Kokain često koriste i poslovni ljudi. Kokain postaje motor tamo gdje je velika napetost i gdje je veliki rizik potreban. On daje na momente hrabrost.

Zavisnika od raznih substanci može pažljivo oko da prepozna. Jedan je pogled čovjeka, koji je uzimao ovu drogu, a drugi onog koji je uzimao onu drogu, a treći od onog, koji je jeo običnu hranu, četvrti od onog, koji se pričestio u crkvi, peti od mesojeda, a šesti od vegeterijanca.  Ti detalji su vidljivi. Šta nam to govori? Govori nam da su ljudi individue, svaka ličnost je posebna, a neki se grupišu oko posebnih poroka ili vrlina, kako to moralisti imenuju.  S obzirom da šira društvena zajednica treba da bi opstala da brine i o prvim i o drugim i o posljednjim svojim članovima, u trenu kada se osjeti kao zajednica ugroženom, počinje da djeluje na resocijalizaciji članova, kojima prijeti isključenje. Tako možemo shvatiti i poduhvate na resocijalizaciji zavisnika od psihoaktivnih substanci. Svijest o njihovoj ugroženosti bila bi mnogo veća, pa i aktivnosti države, da je neko identifikovao ovaj porok kao nešto što je opasno po bezbjednost i stabilnost društva. Kao što u svijetu zavisnosti jedne vrste postoji zavisnik i njegov diler, koji ga opskrbljuje sa drogom, tako se obrnuti proces pokreće u rehabilitacionom centru na taj način što svaki novi član zajednice dobija svog „anđela“, koji ga pomaže u odvikavanju i navikavanju na drugi način života. Iznad anđela je superintendant ili supervizor u vidu monaha ili sveštenika Branka, a iznad njega Episkop i tako redom. Pošto je ljudska sloboda prvobitno dostojanstvo, koje je dato čovjeku na samom početku sve ovo ne bi funkcionisalo da nema slobodne volje nekadašnjih zavisnika da se odluče na ovaj put preobražaja i predisciplinovanja, pa tako npr. prihvataju cijelu sistematiku kazni i ukora u slučaju psovki, što se obilježava posebnim tekstom na oglasnoj tabli centra. Popravne mjere su pranje suđa, čišćenje, koje je logično u dosluhu sa čišćenjem duhovnim. Otac Gavrilo, koji je bio u posjeti ovim mladim ljudima dao im je ikonicu Presvete Bogorodice Lepavinske sa svojim potpisom. Simblično to je poklanjanje nove blagodati i blagoslova ovim mladim ljudima. Posluženje skromno sa desertnim kolačem i kafom paše uz cijeli koncept preobražavanja i prevaspitavanja ove grupe. Krasota složnog življenja u zajednici potreba je čovjeka kao socijalnog bića. Ako ne uspije da da dobije odgovor na žežnju ljubavi, on je traži među drugim svjetovima. Često ti drugi svjetovi znaju da ga odvuku u guste prašume duševne iz kojih je težak povratak.  Mnogi od štićenika, kako  saznajemo, su potekli iz urbanih džungli, ima ih i iz inostranstva. Mnogi su hipersenzibilni, možda bi bili po svojim talentima veliki duhovnici, ili mislioci, ili umjetnici. Možda će to i biti, a možda i neće biti. Uostalom možda će biti oslobođeni nekih taština.  U jednom trenutku, jedan štićenik kaže da je morao da se suoči sa svojim egoizmom, koji ga je odveo u zavisnost. Snaga Ega je nekad i veoma pokretačka. Njegova potreba da bude izgrađena ličnost može da se preusmjeri. Otac Gavrilo, to prepoznaje. Mnogi od ovih mladića pominju kako su izolovani od šireg svijeta, ali ujedno u zajednici i kako se uče da se raduju svakom danu, da daju ljubav, nikoga ne vrijeđaju, da ništa ne traže za uzvrat, pa čak i da svima vjeruju. Sa stanovišta tržišnih principa, oni su krajnje povoljni. Pokazuju tolike talente i darove, entuzijazam im se javlja i želja za životom kao da su ponovo rođeni. Pri tome oni se kao urbana djeca obnavljaju na pustim mjestima u prirodi. Ako pogledamo sve te rehabilitacione centre, koji su po nekim selima daleko od metropola, shvatamo da oni i naseljavaju pustinje. Poslije detoksifikacija, znači slijedi revitalizacija, rehabilitacija, resocijalizacija. Crkva, koja svaku grupu shvata kao dio Crkve ima ovdje zaista važnu ulogu da ih usmjeri, podstakne rječju i djelom.

Otac Gavrilo kaže da je svako od njih  sasvim svestan svog stanja i da svako ima i čvrstu volju da se bori sa svojom zavisnošću i zaključuje da su upravo zbog toga u zajednici. Ne podsjeća li nas to na neke druge zajednice? Kada se u razgovoru nakon posjete  postavlja pitanje da li nekoga okrivljuju za svoje stanje ili samo sebe, otac Gavrilo objašnjava da on nije čuo da je bilo ko pokušao da opravda sebe, i da je nekoga drugog okrivljavao. Možda je pitanje i nepotrebno postavljeno. Suštinski je važno da ove osjetljive duše treba da podržimo, ako žele da se preobražavaju i da ih ne zaboravimo, čak ni onda ako se odreknu te borbe, i u tome se slažemo sa ocem Gavrilom.    


 
 

Pročitano: 17148 puta