MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

POŠLI SMO K SVETOJ BLAŽENOJ KSENIJI ...



...Desilo se medjutim tako da nas je ta žena psihlog pozvala na jednodnevni seminar o nekoj porodičnoj tematici u Sankt-Peterburgu. Nisam želela da putujem: razgovori o porodici su samo «dodavali so na ranu». Ali smo ipak otišli. Imali smo zajedničku želju da budemo na Smolenskom groblju u kapeli Blažene Ksenije...

Krštenje deteta je 1977 godine bilo moguće samo uz saglasnost oba roditelja. Pošto moj otac nije živeo zajedno s majkom i bio je član partije, Tajna Krštenja je stalno odlagana.

U detinjstvu nam je odnos prema Crkvi bio indiferentan. U crkvu smo svraćali samo prolazeći putem ka groblju, gde smo često boravili, ono je bilo mesto susreta daljnih rodjaka.

Sa 7 ili 8 godina su me krstili u selu Akulovo negde u Serpuhovskom regionu. Sećam se da je tada mnogo ljudi kršteno: i dece i odraslih. Sećam se kako smo u krug išli za sveštenikom koji je nosio upaljene sveće. I još se sećam kako je sveštenik rekao mami da klekne na kolena ispred ikonostasa. A ona je trebalo za njim da ponavlja reči neke molitve. E to «na kolenima» je bilo protivno mojoj oktobarsko-patriotskoj svesti, pa sam pritrčala majci s uzvikom: «Ustani!». Činilo mi se kao da je ponižavaju ili kažnjavaju.



Aluminijumski krstić kupljen u Crkvi za nekoliko kopejki imao je veoma kratku uzicu. I zato je sveštenik, ne znajući kako da mi ga stavi, dao ga kumi kako bi ona to učinila. Narednih dana sam odbijala da ga nosim na vratu. Viseći jedno nedelju dana na krevetu, krstić je negde nestao. Kuma je posedovala vikendicu koju smo posećivali: volela je da pravi spletke. S prestankom odlaska u vikendicu, nismo više vidjali ni kumu.



Sledeći put sam se susrela sa crkvom kad mi je već bilo 15 godina. Na tom istom groblju su nas napali Jehovini svedoci. Odrasli ljudi koji su bili sa mnom su se očigledno interesovali da saznaju o Bogu, ali im nešto nije dozvoljavalo da to sami istražuju. Tako sam ja dobila neka minimalna znanja o Bogu, o ovozemaljskom i nebeskom životu, o grehu. (Čak štaviše, “svedoci” tada skoro ništa nisu izopačili). Iz nekog razloga sam se gordila time što znam za “jehovinog” Boga.

Prvi svestan ulazak u Crkvu se desio kada sam imala 16 godina (crkva se nalazi na Vaganjkovskom groblju). Povod je bio najobičniji – strah pred nastupajućim ispitima za upis na fakultet. Bilo je leto i otišla sam u letnjoj garderobi. U crkvi sam prepoznala samo jednu ikonu – «Svih Svetih». Pored nje sam i pokušala da se pomolim, onako kako sam znala. Nekako sa strane, a licem prema meni, stajale su dve starije žene koje su pomagale u crkvi. Gledajući me direktno, pregovarale su: «Idi ti – došla je devojka ... Bez marame ... Gola ramena ... «. Saslušavši delove tih fraza, osetila sam se potpuno suvišnom, bilo me je sramota i bilo mi je žao što sam uopšte i došla. Još jednom sam se uverila da je crkva mesto na kojem brbljive žene provode vreme. Fakultet sam upisala bez problema. Ali posle toga u crkvu nisam otišla nekoliko godina.


 






Optina Pustinja

Kada sam imala 18 godina na čudesan način smo pošli u Optina Pustinju i Šamorodino (mami je neko na poslu dao karte). Putovanje je tada organizovao Viktor Saulkin (ne znam da li je tada postojalo društvo «Radonjež»). Putovali su ljudi iz «predsednikove administracije». Bez obzira na «svetovnost» publike, Viktor je svih 14 sati neprekidno govorio o veri, o Bogu, pričao je o Svetiteljima i mestima koje smo prolazili. Slušali smo ga otvorenih usta. Viktor je bio potpuno prirodan (pre njega sam susretala ljude koji su govorili o veri nekako izveštačeno). A on je sav zračio mirom i toplinom. I mi smo se kupali u tim pozitivnim emocijama, u toj radosti i miru. I naravno i sami smo želeli da u sebe uselimo takav izvor-plamičak. U Optini su nas poveli na ručak, gde sam se prvi put molila. Obična manastirkska hrana mi se činila najukusnijom na svetu.


Po povratku sa putovanja sam prvi put pročitala Novi Zavet (istina onaj za decu – sa slikama). Priču o poslednjim danima ovozemaljskog života Gospoda našega Isusa Hrista pročitala sam sa suzama i istinskim osećajem ubistva bliskog mi Čoveka. Malo sam počela da se molim i odbacujem grehovne misli i postupke. Ali sam predstave o parohijskom životu, ispovesti, duhovniku imala samo iz literature o umetnosti ...


U 21 godini sam srela budućeg muža. Prvi put smo se videli u Spaso-Andronikovom manastiru – na izložbi crkvenih stvari i bogoslužbenih knjiga. Denis je komentarisao posetu izložbi poznavajući materiju. Njegov uslov daljeg zajedničkog života i svadbe bilo je venčanje. Ja sam se malo usprotivila uz uobičajene izgovore: «To je tako odgovorno! Možda nekad posle». Ali je usledio uverljiv kontra-argument. Tada sam shvatila šta znači: «Da sluša žena muža svoga».

Zatim je nastupila prva ispovest, na kojoj su noge klecale i zubi cvokotali. Sveštenik je bio veoma strog. Do venčanja je ostalo nedelju dana. Jednog dana sam zakasnila na službu – Pričešće je bilo završeno. Drugi put sam bila u crkvi sama i stajala sam u uglu tako da me sveštenik nije ni primetio kada je iznosio Čašu, a ja nisam znala kada treba da izadjem. Nekim drugim danima nisam imala mogućnosti da dodjem. Ne sećam se više gde i kako sam se pričestila samo znam da je sve bilo veoma komplikovano. 

U jednoj od molitvi za supružništvo na venčanju čule su se reči: «...i da bude kao plodna loza...». U tim trenucima sam se rastužila...I zaista: čitav duhovni život se u poslednjih 4 godine svodio na molitvu za izbavljenje od neplodnosti. 

Sveštenik koji nas je venčao, otac Aleksandar Korolenkov iz Crkve Svetog Nikolaja u Zajickom, je poginuo posle tri meseca pošto smo se upoznali s njim. To je kod nas izazvalo strah koji se javlja pri takvim dešavanjima i misao o Božijoj nepravednosti. Nisam želela da idem u crkvu.


Problem nemanja dece nas je nekim neznanim putevima doveo do psihologa, koji nas je posavetovao da se obratimo svom duhovniku. Tako smo dobili duhovnog učitelja u naredne tri godine.

Ocrkovljavali smo se i postepeno privikavali na novo zvanje “parohijana”. Odlazili smo u crkvu subotom i nedeljom, zajedno se molili, slušali i ispunjavali pouke oca Aleksandra. Ja sam se za sve to vreme lečila od neplodnosti. Smatram da nema iskrenije molitve od molitve za dobijanje deteta. Otac Aleksandar nas je tešio: «Koliko imate godina – potrpite i – daće vam se». Trpeli smo i molili se. Ali s godinama je raslo uninije i sve manje želje za takvim životom. Ja nisam imala snage da odlazim u crkvu i gledam srećna lica trudnih majki i majki sa mnogo dece koje su se pričešćivale, kao ni da bez suza gledam na decu. Otac Aleksandar je onda jednom rekao: «Pa možda je Božija volja da nemate dece». I ja više nisam odlazila u crkvu.

Naravno, nastavila sam da se molim kod kuće. Ali ni odnosi sa Denisom nisu bili najbolji. Njemu je dosadilo da neprekidno gleda mračnu i bezizražajnu fizionomiju svoje žene. Desilo se medjutim tako da nas je ta žena psihlog pozvala na jednodnevni seminar o nekoj porodičnoj tematici u Sankt-Peterburgu. Nisam želela da putujem: razgovori o porodici su samo «dodavali so na ranu». Ali smo ipak otišli. Imali smo zajedničku želju da budemo na Smolenskom groblju u kapeli Blažene Ksenije.


 





Kroz nekoliko dana se samo čudom (jer drukčije to ne mogu da objasnim) začela naša ćerka Ksenija. Gospod nas je uslišio! Bili smo srećni ... U vreme trudnoće sam odlazila u crkvu koliko sam mogla. Uoči porodjaja sam se ispovedila i pričestila. Ali mi se činilo da imam malo vere. Otac Aleksandar mi je neprekidno govorio kako da se ponašam za vreme trudova, savetovao me je da ne obraćam pažnju na lekarska strahovanja, i da se uzdam u Gospoda. Po svom maloverju, uradila sam potpuno suprotno, jer sam s detetom imala carski rez i dugo se potom lečila. Lekari su rekli da praktično više nemam mogućnosti da rodim još jedno dete.


 





Ali dve godine posle Ksenije rodio se Saša. Sve se ponovo desilo na čudesan način: i iznošenje trudnoće pri neprekidnom upozorenju o prekidu i dojenju prvog deteta, i prirodnom radjanju posle carskog reza. Naš duhovni život je sada ispunjen zahvalnošću Gospodu!

Slava Bogu za sve!


preuzeto sa http://www.pravmir.ru/article_1156.html

prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 6180 puta