AKATIST
ČUDOTVORNOJ IKONI MAJKE BOŽJE LEPAVINSKE
Pogledajte koji nam je rejting na Internetu?
PRIRODNE LEPOTE SVETA
...Sve si premudrošću stvorio" (Ps.103,24)
REZULTATI ANKETE O
RADIO BLAGOVESTI
VINJETE I UKRASNA SLOVA
VIZANTIJSKE IKONE FRESKE I VINJETE
RAZGOVOR SA ARHIMANDRITOM GAVRILOM O MODERNIM TEHNLOGIJAMA
KROZ MISIONARSKI RAD OCA GAVRILA
RELIGIJE I INTERNET
RAZGOVOR AHRIMANDRITA GAVRILA VUČKOVIĆA SA PRIM.DR RADETOM KALAMANDOM
VIRTUALNA PORODICA ARHIMANDRITA GAVRILA VUČKOVIĆA
MIKRO KNJIGA - INTERNET KNJIŽARA
DUHOVNA DECA SVOME OCU GAVRILU LEPAVINSKOM U ČAST POLA VEKA NJEGOVOG DUHOVNOG PODVIGA
PREKO FEJSBUKA DO DUHOVNOSTI
RAZGOVOR SA RADOMIROM VUČIĆEM
DIGITALNA TEHNOLOGIJA U MISIJI CRKVE
WEBMASTER NENAD BADOVINAC U JUTARNJEM PROGRAMU RADIJA SLOVOLJUBVE
Autor: Mitropolit Venijamin (Fedčinkov)
Mnogo puta sam pričao o ovom dogadjaju u pojedinačnim razgovorima i propovedima, a sada želim da to zapišem kako bi ostalo i drugim ljudima
Otprilike 1927-28 godine želeo sam da se sakrijem u manastiru u Srbiji. Radi toga sam se uputio u Studenicu – u manastir koji je izgradio sveti Simeon, otac svetog Save, srpskog prosvetitelja. Posle nekoliko dana odveli su me odatle u skit svetog Save, koji se nalazi devet kilometara od manastira.
To mesto je bilo neobično, usamljeno, u planini, daleko od svakog naselja, u dubokoj šumi. Noću sam često slušao neke divlje zveri, a retki putnici, koji su prelazili preko planine, nedaleko od manastira, čak su i danju ulazeći u šumu često vikali “ogo-go”, plašeći tako vukove.
Tu se nalazio i mali skit koji je po predanju izgradio sam sveti Sava. On se sastojao od male crkve, u koju je moglo da stane pet, deset ljudi. A u oltaru još i manje.
S leve strane od crkve nalazila se dvospratna drvena kućica. To su bila sva zdanja. Malo iznad u planini izbijao je ispod zemlje izvor čiste hladne vode.U tom skitu sam živeo oko pola godine sa još jednim monahom Srbinom, ocem Romanom. A pre njega se ovde skrivao stari jeromonah otac Gurij. Oba ova monaha su zasluživala da se uspomena na njih prenese i potomcima.
Rećiću najpre nešto o ovim trudbenicima.
Otac Roman je ranije bio ženjen i imao je sedmoro dece. I on i žena su bili potpuno zdravi, ali su im sva deca umrla u toku nekoliko godina. Roditelji su spontano razmišljali o tome, i došli do zaključka da nije Božija volja da i dalje žive u braku, i odlučili su da odu u manastir, ostavivši svet. Tako su i uradili. Ali da bi se ispitali da li su sposobni za bezbračni život, došli su u manastir svetog Simeona u svojstvu radnika: on kao vozač, a ona kao kuvarica.
Treba primetiti, da u srpskim manastirima poslednjih vremena, iako ih ima mnogo, ima malo monaha. Zbog toga im je bila potrebna radna snaga.
Opredelivši se za službu u manastiru, Roman i njegova žena su bili smešteni u jednu sobu, u kojoj su proživeli oko tri godine bezbračno, u celomudrenosti, kao brat i sestra. I tek posle toga su primili podvig monaštva. Žena je otišla u ženski manastir, dve stotine vrsta udaljen od ovog manastira, a on je ostao ovde.
Ne znam koliko je vremena on živeo u samom manastiru, ali sam ga ovde zatekao već u skitu svetog Save. To je bio čovek više srednjeg rasta, neobično mršav, ali krepak i kako se kaže žilav. U skitu je postojao i povrtnjak, i mali vrt, i mali vinograd, i po veličini beznačajno pšenično polje. O svemu tome je potpunu brigu vodio otac Roman. I treba primetiti da je bio veoma upadljiv po svojoj neobičnoj trudoljubivosti.
Rano ujutru smo zajedno služili malo pravilo. Posle pravila i lakog ranog doručka, on bi brzo otrčao negde na rad. A ja sam ostajao u skitu i kao stražar i kao kuvar. Uostalom, naša hrana kao i moje kulinarstvo su bili krajnje jednostavni i oskudni. Otac Roman mi je ostavljao malo krompira i pšenice. Posle sam kupovao pirinač i posan margarin.
Krompir, po savetu oca Romana, nisam čistio, pošto je krupni ostavljao za veliki Post i rano proleće, a sitni je bilo teško čistiti i nije vredelo, jer bi ga ostajalo jako malo za hranu.
Otac Roman me je doveo do izvora i pokazao kako da postupam sa krompirom. Nasuo sam vode u vedro, usuo krompir, isprao ga iz tri vode i stavio da se bari. I potom bih dodavao pšen ili rižu i tako bismo imali supu. A u mrsne dane bismo jeli i ovčiji sir.
Imao sam dosta slobodnog vremena tako da sam pisao objašnjenja praznika itd. Uveče bi se otac Roman vraćao sa rada te bismo večerali. Uoči praznika sam još pekao prosfore, i skoro mi nikad nisu uspevale jer je testo veoma loše narastalo zbog toga što u kuhinji nije bilo dovoljno toplo.
U skitu nije bilo nikakvih životinja, osim mačke sa mačetom, koji su čuvali kućicu od malih šumskih pacova. Jednom su nam predložili da uzmemo kravu iz manastira, da bi imali mleko ili možda kozu. Ali smo mi to odlučno odbili jer bi nam to donelo mnogo nepotrebnih briga. Skoro svake nedelje, a posebno na velike praznike otac Roman i ja smo odlazili na Liturgiju u manastir udaljen 9 vrsta.
Najpre smo morali da se spuštamo s planine oko četiri vrste, a potomo bismo prešavši brzu rečicu išli već ravnicom do manastira. Ta reka se zvala “Studenica” zbog veoma studene vode. Po njenom imenu je i manastir sv.Simeona koji se nalazio u blizini te rečice takodje nazvan “Studenica”.
Na jedan od tih praznika čini mi se da je bio praznik svetog Ilije (ali to sada ne znam tačno) se i desilo čudo. Ali ću o njemu pričati nešto kasnije, a sada ću vam ispričati o drugom jeromonahu koji je živeo u skitu pre oca Romana – otac Gurije. On je u to vreme imao 70 godina, ali je bio veoma krepak i mršav, malog rasta. On me je i doveo prvi put u skit kod oca Romana.
Prišavši ka pletenoj ogradi skita i pokazavši mi put ka vratima kućice, sam ju je preskačio sa neobičnom lakoćom.
Upoznavši me sa ocem Romanom, pokazao mi je i svoju bivšu sobu, gde je ranije živeo. Neobično me je iznenadila biblioteka, koja je brojala do 500 knjiga. Medju njima je bilo nekoliko retkih primeraka. Naravno sve knjige su bile religiozne sadržine. I ja sam ih čitao za vreme boravka u skitu.
Drugi put me je otac Gurije odveo do skita sa dovoljno teškim teretom. Dobio sam poštom paket koji je bio teži od 2o funti, a otac je hteo da mi olakša put iako do reke Studenice ima oko 5 vrsta. Mene je kao mladjeg bio stid što starac nosi paket a ja idem bez ičega. I zato sam mu se usput obratio s molbom:
- Oče! Dajte da ja sad ponesem paket jer je meni poslat. A pored toga biće mi to kao epitimija za moje grehe.
A otac Gurije je na to rekao:
- Ne ja ću još nositi, a o epitimiji treba više da razmislim. Ja imam toliko grehova da kada bih svoje telo razdelio na deliće, ne bi bio dovoljan broj epitimija.
I tada sam saznao zbog čega on, budući jeomonah, ne služi nikada u manastiru kao sveštenik, iako nikada nije bio osudjen od strane crkvene vlasti. Ali zbog sopstvene svesti o svojoj grehovnosti, on je sam odlučio da ne služi službe.
- Ja sam uzeo zavet, - govorio je on, - da zbog svojih greha nikada ne stavljam jerejski epitrahilj niti da dajem blagoslov.
U manastiru je ispunjavao dužnosti čteca u crkvi u toku Bogosluženja, a u trpezariji je prinosio jelo bratiji kao poslednji poslušnik. I to i ostalo je radio sa neobičnom jednostavnošću i simrenjem, - jer je tako i trebalo. I mladji monasi su se navikli da se prema njemu ponašaju zapovednički, kao stariji s mladjim. A on ne samo da tome nije pridavao značaja, već zaista nimalo nije bio ogorčen takvim odnosom ostale bratije prema njemu.
Posle jela su svi odlazili u svoje kelije, a on je bio dužan da pospremi trpezariju. Izmedju ostalog, u crkvi je čitao neobično sporo, izdvajajući svaku reč. Ovaj primer me podseća na duh starog vremena.
U toku svog dugogodišnjeg života, još nisam video primer da su se duhovna lica dobrovoljno odrekla svojih obaveza i uzvišenosti svestenosluženja, a da pritom ničim nisu podstreknuta.
Naravno on se već odavno upokojio. Carstvo mu Nebesko! Neka mu Gospod oprosti grehe zbog njegovog pokajanja …Niti je on smatrao za potrebno da priča po čemu je bio grešan, niti sam se ja osmelio da pitam. Već nam je postalo prirodno da grešimo, a pokajati se sa takvim samoukoravanjem i dubokom svešću o svojoj grehovnsoti je veoma retko delo koje zaslužuje da ga zapišem kao pouku nama samima i potomcima.
O ocu Romanu sam se još setio da je za vreme I svetskog rata sa Nemcima ratovao, odstupao na osrvtu Krf, a potom se vratio u manastir.
A sada cu ispričati i samo čudo.
Bilo je to leti verovatno početkom jula. Pošto smo otac Roman i ja na praznike išli skoro uvek iz svog skita u manastir, uradili smo tako i ovog puta. Ali neočekivano za mene, otac iguman me je zamolio da posle Liturgije odslužim moleban za kišu, jer je on sam morao toga dana da ode na manastirski posed radi nekog posla. Ja sam se naravno složio, i odmah posle Liturgije ja, otac Roman i još neki monasi smo se uputili na planinu gde su se obično služili molebani tokom suše.
Put je bio veoma naporan, pošto je planina bila veoma visoka, a uspon strm. Meni su radi olakšanja dali manastirsko magare. Ranije nikada nisam jahao magare, tako da mi je bilo veoma teško da se popnem na strmu planinu. Ali smo se ipak kroz sat vremena popeli, iako je do samog vrha bilo još pola vrste.
Trebalo je da napravimo pauzu na mestu gde je bio bunar. Smatralo se da ako u tom bunaru već nije bilo vode, znači da je suša bila velika i dugotrajna. Nad tim bunarom je odslužen moleban sa vodoosvećenjem, a osvećenu vodu bi potom ulivali u prazan bunar.
Kada smo stigli do tog mesta, tamo je bilo relativno malo naroda, ili kako su Srbi govorili seljaka. Počeli smo da oblačimo svešteničke odežde, ali zbog malo naroda odlučili smo da čekamo. Ni svo duhovništvo još nije stiglo. Da bi nekako ispunili vreme počeo sam propoved na srpskom jeziku. Moji slušaoci su pognuvši glave slušali očigledno bez neke dragovoljnosti. Shvatio sam to kao: “mi nismo došli da slušamo propoved već da se molimo za kišu”. I zato sam brzo završio svoju besedu. Ali duhovništvo još nije došlo te sam morao da čekam.
Prirodno je da su se misli u mojoj duši zaustavljale na narednom molebanu: “Zašto sam došao ovde? Ne samo radi toga da bih odslužio moleban i mirno se spustio u manastir, već da bih uradio nešto istinski korisno. Nisam došao ni radi propovedi. Svi su se ovde okupili samo sa jednom željom: da isprose od Boga milost – da orosi isušenu zemlju ili drukčije rečeno – želeli smo da se desi čudo”.
A kiše nije bilo oko mesec dana. I tog dana je nebo bilo čisto, plavo i bez oblaka. Moje misli su tekle i dalje.
“Da li zaslužujemo čudo? Možda su ovi monasi koji stoje oko mene po svom životu dostojni čuda, ne znam. A možda medju seljacima ima bogougodnih ljudi. Ili će se Gospod sažaliti na njih kao otac nad jadnom decom zbog njihove gorke potrebe i ogromnog truda. “I daće im hleb nasušni …”
Ova misao mi se učinila najrazumljivijom. Oni, ti jednostavni ljudi, zaista više od nas zaslužuju Božiju milost, i njihovo mučno ćutanje i srdačne molbe su blagougodnije Bogu, nego naše reči pa čak i molitve. Jer nije uzalud Psalmopojac rekao da Bog šalje hranu “ptićima vranim”, koji Mu u gladi vapiju.
Sam sebe nisam smatrao dostojnim očekivanog čuda: možda će Gospod pogledati ne na mene lično, već na moj episkopski čin … I odjednom se u mojoj duši pronela brza misao kao da ju je neko izgovorio savršeno jasno:
- Moli se u Ime Sina Moga!
I odmah sam se setio Spasiteljevih reči na oprostajnoj besedi sa učenicima: “Zaista, zaista vam kažem: šta god da zamolite Oca u Ime Moje, daće vam. Do sada ništa niste molili u Ime Moje: tražite i daće vam se da bi radost vaša bila potpuna” (Jn. 16, 23-24).
I tada sam zaboravio na sve prisutne i na samog sebe, počeo sam da se molim za kišu, moleći Oca Nebeskog u Ime Gospoda Isusa Hrista. Molio sam se ćutke, razume se. Za to vreme duhovništvo se popelo na planinu, kraćim ali težim putem po pravoj liniji. Stiglo je i još naroda, iako ne previše.
Počeli smo moleban. Osvetili smo vodu i ulili je po običaju u bunar. Narod je počeo da se razilazi. Duhovništvo je počelo da silazi istim putem. Nebo je i dalje bilo čisto, a samo su se ponegde kretali spori oblaci.
Seo sam na magare. Ali spuštanje niz planinu je bilo teže nego penjanje, te sam bio prinudjen da sidjem sa magareta i da ga vodim za uzde. Kroz sat vremena smo se vratili u manastir.
Na nebu nije bilo nikakve promene, čak nismo o tome ni razmišljali. Uradili smo svoju obavezu i zaboravili na to.
U trpezariji smo dobili ručak. A posle njega smo uzeli hleb iz manastira da imamo za celu nedelju, kako smo to obično radili, zamolili smo za još ovčijeg sira, natovarili smo sve to na mlado magare i krenuli da se vraćamo u skit. Bilo je već skoro šest sati. Magare je išlo ispred nas – ono je većdobro znalo taj put. Pratili smo ga ne žureći. Došli smo do Studenice – 4 vrste.
Na moje čudjenje i potpuno neprimetno, nebo se u neko vreme prekrilo sivim oblacima, koji su nam dolazili u susret. Odjednom mi je kroz glavu prošla misao: zar će nam Gospod poslati kišu i učiniti čudo! Ali sam se bojao da tome poverujem. Tako je prošlo još pola sata. Počeli smo da se penjemo uz planinu. Nebo je potamnelo. Ali magare je i dalje išlo stazom. Mrak je bio sve veći u gustoj šumi. I odjednom sam u vazduhu osetio vlagu, koja je dolazila od oblaka. Sam sebi ne verujući, rekao sam ocu Romanu:
- Oče! Miriše na kišu. Ćutljivi otac Roman je odgovorio:
- Daj Bože kišu!
Opet smo pošli dalje za magaretom. Odjednom smo u daljini čuli odjek groma. Sada nam je bilo jasno da se sa oblacima sprema oluja, a sa njom naravno i kiša. U šumi je već bilo mračno, da nismo videli ni svoje sopstvene noge. Odjednom je sevnula munja, i čuo se grom. I videli smo svoju stazu samo nekoliko stopa napred. Potom nas je tama ponovo obuhvatila, i samo je već naviknuto magare išlo odlučno ispred nas, kao vodič. Munja je sevala sve češće i češće, kao da nam je osvetljavala put. Rekao sam ocu Romanu:
- Kao da nam Gospod pali šibice na nebu i ukazuje na put.
Vazduh je postajao hladan. Prošli smo još oko tri i nešto vrste. Ovde se put razdvajao: jedan put je bio duži i išao je pravo, a drugi je išao pravo a potom je vodio strmo ka skitu. Rešili smo da idemo lakšim putem pravo. Ali magare nikako nije htelo tim putem. I morali smo da mu se povinujemo. Kada smo došli do sredine udoline, magare je odjednom krenulo naviše ka skitu. Munja je sevala i grmelo je skoro neprekidno.
Otac Roman mi je rekao:
- Vladiko, ako hoćete da ostanete suvi, trčite sami naviše, a ja ću već doći kasnije.
Tako sam i uradio. Kroz deset minuta sam došao do skita. Odjednom je prva kiša pala ali sam ja već bio van opasnosti. Kiša je padala celu noć i napojila je žednu zemlju. Kroz pet minuta je došao i otac Roman sa magaretom, ali je već bio sav mokar.
preuzeto sa http://www.pravmir.ru/article_3121.html
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic
Pročitano: 4522 puta
Njegova Svetost Patrijarh srpski g. Porfirije
MANJINSKI MOZAIK: IKONOGRAFSKI SPOMENICI LEPAVINSKI
ARHIMANDRIT GAVRILO U EMISIJI "POZITIVNO" NA HRT
PRILOG O INTERNET MISIONARENJU
ARHIMANDRITA GAVRILA VUČKOVIĆA U EMISIJI "DUHOVNI MOSTOVI" NA BHTV
MITROPOLIT JOVAN O MISIONARENJU SA NOVIM TEHNOLOGIJAMA U EMISIJI "ISKRE PRAVOSLAVLJA" RTRS
POSNA JELA PO IZBORU O. GAVRILA
"Hriste Bože, blagoslovi jelo i piće slugu Tvojih..."
ORTHODOX MISSION
PRAVOSLAVNA MISIJA
RECEPTI ZDRAVE I LEKOVITE HRANE
MANJINSKI MOZAIK
ČUDESNA ISCJELJENJA
MANASTIRSKO CVEĆE
IZ FOTO OBJEKTIVA JEROĐAKONA VASILIJA
REPORTAŽA O MANASTIRU LEPAVINI
O ČUDESNIM ISCELENJIMA
PREZENTACIJA KNJIGE "DUHOVNI RAZGOVORI-knjiga druga" Arhimandrita Gavrila (Vučkovića)
NA RADIJU SLOVOLJUBVE
VIDEO PREZENTACIJA "DUHOVNI RAZGOVORI - KNJIGA DRUGA"
ARHIMANDRITA GAVRILA (VUČKOVIĆA)
SPC HOLANDIJA
EPARHIJA ZAPADNOEVROPSKA
RADIO SLOVO LJUBVE
RADMILA MIŠEV O POLA VEKA DUHOVNOG PODVIGA OCA GAVRILA
PREZENTACIJA KNJIGE DUHOVNI RAZGOVORI
RAZGOVOR SA RADOMIROM VUČIĆEM
KLESARSKA RADIONICA AGIAZMA