MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ODGOVORI NjEGOVOG PREOSVEŠTENSTVA EPISKOPA SLAVONSKOG G. SAVE NA OSNOVU PITANjA GĐE BILjANE ŽIVKOVIĆ ZA LIST „PEČAT“

1. Vi ste vladika SPC, onog dela Hrvatske, koji je u svim ratovima najviše platio životima, krvlju? U kojoj mjeri se to i danas osjeća, tu u prvom redu mislim na duhovnu dimenziju srpskog stradalaštva, s jedne strane i stradanje koje s e i dalje latentno nastavlja, s druge strane?

- Na teritoriji Republike Hrvatske organizovano je pet Eparhija Srpske pravoslavne crkve, jedna od njih na području Zapadne Slavonije jeste i Eparhija slavonska. Eparhija bogate istorije, koja svoje početke vezuje za obnovu Pećke patrijaršije u vremenu Makarija Sokolovića 1557. godine, kada je osnovana Požeška Mitropolija sa sjedištem u Manastiru Orahovica. U sljedećim vijekovima pravoslavni živalj na ovim prostorima susreo se sa mnogima iskušenjima i istorijskim prilikama i neprilikama. U tom vremenu nastojala se očuvati pravoslavna vjera sa svojim srpskim identitetom. To su bili pogranični krajevi, vlasti i sistemi su se smjenjivali, a narod je živio i nastojao što mirnije proći kroz sve talase koje su stvarala životna dešavanja. U tom periodu gradile su se bogomolje, Pakrac postaje sjedište Eparhije pakračke. U Drugom svjetskom ratu stradao je velik broj hramova, parohijskih domova i drugih crkvenih objekata. Nakon toga u vremenu od 1945. godine pa nadalje u vremenu Episkopa pakračkog Emilijana (Marinkovića) počinje fizička i duhovna obnova Eparhije pakračke, kojoj se 1959. godine mjenja naziv u Eparhija slavonska. U vremenu Drugog svjetskog rata Srbi sa prostora Zapadne Slavonije bili su velikoj mjeri ustanici, tako da su bili vjerni društvenom sistemu toga vremena koji s počeo razvijati. Nakon 1945. godine socijalizam se sve više širio i ukorijenio u do tada pravoslavnom srpskom narodu. To je bilo vrijeme ateizma, bezbožništva u kojem su mnogi zaboravili svoj vjerski i nacionalni identitet, genercije su odgajane bez doticaja Crkve i vjere, tako da je to ostavilo dubok pečat u vremenu u kojem danas živimo. Pored svih ratnih nevolja, velike posljedice prošloga sistema osjećamo i sada. Tako da pored veoma velikog ratnog stradanja u Drugom svjetskom ratu, naročito u posljednjem, kada je pored tjelesnih stradanja zabilježen i veliki egzodus srpskoga naroda sa prostora Slavonije, u velikoj mjeri stradali smo i od nas samih, okrenuvši leđa Crkvi te duhovnom i istorijskom naslijeđu koje smo primili od svojih predaka.

2. Koliko je velika Vaša slavonska Eparhija, koliko mjesta, sela, gradova? Koliko ima vjernika SPC? Koliko dugo ste monah SPC, koliko ste u Hrvatskoj, i koliko u Jasenovcu?

- Eparhija slavonska teritorijom je jedna od najmanjih Eparhija Srpske pravoslavne crkve. Ona u prosjeku broji između 3.500 do 4.000 domova koje opslužuje ukupno osam parohijskih sveštenika. Do posljednjeg rata u Eparhiji je bilo ukupno 65. sveštenika, što dovoljno govori o velikom broju ljudi koji su napustili prostore Eparhije. Naše sveštenstvo živi u gradovima koji se nalaze na prostoru Eparhije slavonske, to su svakako manji gradići koji broje po nekoliko hiljada stanovnika. Pored toga oni opslužuju veći broj sela, na žalost neka od njih su u potpunosti iseljena pa ih samo administrativno navodimo. Svaki sveštenik opslužuje po nekoliko parohija koje su do poslednjeg rata bile vođene kao zasebne parohije sa svojim parohom. U tih 4.000 domova živi u prosjeku 8.000 duša, pretežno su to stanovnici starije životne dobi.
Sljedeće godine navršiće se punih 50. godina kako smo primili monaški postrig, na Sretenje 1964. godine. Sutradan smo rukopoloženi u đakonski čin, a sedam dana kasnije u prezviterski čin. Sljedećih 30. godina obavljali smo razna poslušanja i svoju pastirsku djelatnost u Americi, a potom i u Australiji. Godine 1994. odlukom Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve izabrani smo za Episkopa Australijsko-novozelandskog Novogračaničke Mitropolije gdje smo bili sve do 1999. kada smo premješteni u Eparhiju slavonsku, u kojoj se i sada nalazimo već 14. godina, kao njen 21-i Arhijerej.

3. Da li su Srbi sada više okrenuti pravoslavlju u odnosu na, recimo, titoistička vremena, a pogotovo, poslje nedavnog rata u Hrvatskoj. Molim Vas napravite paralelu!

- Moramo reći da na žalost ne vidimo velikog pomaka. Kako smo i rekli u odgovoru na prvo pitanje, Srbi su velikoj mjeri bili odani socijalističkom sistemu. U tom periodu gotovo 50. godina bili su udaljeni od Crkve, a takođe u tom pravcu su vaspitavali i svoju djecu, koja su i dalje svoje potomke na isti način vaspitavali. Kada pogledamo da je danas u Eparhiji slavonskoj stanovništvo pretežno starije životne dobi, znamo da ti ljudi u sebi nose dubok pečat onoga vremena. Svakako postoje izuzeci, ali generalno ne možemo reći da su ljudi bliži Crkvi nego li prije.

4. Stiče se utisak, gledajući i doživljavajući Arhijerejsku Liturgiju u Manastiru u Jasenovcu (prošle godine) gdje ste Vi bili domaćin, da je na Dan jasenovačkih mučenika pristiglo mnogo više Srba iz srpskih krajeva, nego prethodnih godina u Jasenovac. Da li je narod postao svjesniji srpskih žrtava?

- Na žalost moramo reći da je Jasenovac malo prisutan u svijesti srpskoga naroda. Sveti Arhijerejski Sabor odredio je 13. septembar kao fiksni datum proslave Novomučenika jasenovačkih. Toga dana služimo Svetu Arhijerejsku Liturgiju i proslavljamo Novomučenike. Prošle godine bilo je prisutno oko 150. vjernika. Od toga jedan autobus iz Beograda, tri iz Banjaluke, a vjernici iz trećeg zbog tehničkih problema došli su nešto kasnije. Sa prostora Eparhije slavonske bilo je svega nekoliko vjernika. Žalosno je vidjeti da Jasenovac kao srpski Jerusalim, kao drugo Kosovo biva tako zaboravljen od svoga naroda, prije svega od samih Slavonaca. Nekoliko puta u godini organizuju se ekskurzije iz Srbije, Bosne, Austrije, koje posjete Manastir i spomen područje. Jasenovac za naš narod ima posebno značenje koje se ne može opisati riječima. Naša duša i srce treba da živi sa Jasenovcem, da se molitveno obratimo Svetim Novomučenicima. Jasenovac ne smije izblijediti iz našega naroda, ne iz razloga da bi smo podsticali mržnju, jer tada bi smo grijeh činili, već iz razloga da obratimo našim zastupnicima pred Prestolom Višnjeg Tvorca, Svetim Novomučenicima za spas našega roda i da se sjetimo svih onih naših predaka, srodnika i braće kojima je život na tako svirep način uzet.

5. Preosvećeni, kakav je položaj srpskog življa, odnosno Pravoslavnih vjernika danas u Hrvatskoj? U kojoj mjeri se Srbi vraćaju, odnosno u kojoj mjeri im zvanična Hrvatska vraća njihove otete, uništene, srušene, popaljene kuće, stanove, imanja. Obnavlja groblja, domove kulture, biblijoteke, škole, obdaništa, parohijske domove SPC?

- Naš odgovor prije svega možemo dati na situaciju koju vidimo na prostorima Eparhije slavonske. Kuće koje su u ratnim dešavanjima uništene u velikoj mjeri su obnovljene. Međutim, naš narod u malom broju se vraća na svoja vjekovna ognjišta. Razlog je prije svega materijalne prirode budući da nemaju mogućnost zapošljavanja, a samim tim nije riješeno pitanje egzistencije. Mladi ljudi pogotovo se ne vraćaju jer nemaju načina i mogućnosti za izdržavanje svoje porodice. Povratnici su uglavnom ljudi starije životne dobi koji imaju ostvarene penzije i od toga stalnog mjesečnog prihoda ma koliki on bio, mogu zadovoljiti osnovne životne potrebe. Pored svega veoma je teško, gotovo nemoguće pronaći zaposlenje. U ratnim dešavanjima industrija je u velikoj mjeri uništena. Konkretno primjer Pakraca gdje od prijeratnog mjesta koje je imalo jaku industriju, proizvodnju, aktivna preduzeća i koje se nalazi na pogodnom geoprometnom položaju, budući da ovaj dio Slavonije spaja sa središnjom Hrvatskom, danas imamo mali gradić u kojem su još izuzetno prisutni tragovi rata i u kojem je sve svedeno na minimum. Bez obzira na vjeru i naciju, prije svega mladi ljudi odlaze iz ovako malih mjesta zbog nemogućnosti pronalaženja zaposlenja i buduće egzistencije. Po pitanju povratka imovine to su dugi i mukotrpni procesi koji se odvijaju veoma sporo, ovo govorimo prije svega po pitanju crkvene imovine. Većina te imovine oduzeta je još u socijalističko vrijeme, neka je oduzeta i u ratnom vremenu, u glavnom po tom pitanju se radi uz neophodnu pravnu pomoć. Ponegdje se može ostvariti naturalni povrat, a u nekim slučajevima dobijemo naknadu za oduzetu imovinu. Proćiće još dosta vremena dok svi ti procesi dođu do svoga kraja.

6. Da li i u kojoj mjeri Srbi trpe pritisak pokatoličenja u Hrvatskoj? O tome se nikako ne govori ili vrlo neodređeno, zašto se ćuti, kada se zna da Srbi putem raznih oblika ucjena, prisile, pritisaka mjenjaju vjeru. Neki to rade iz straha, zar ne? Molim Vas Vaš komentar! Gdje su, u tom smislu Srbi najugroženiji?

- Kada govorimo o prostoru Eparhije slavonske svjedoci smo da i od ovoga maloga broja mladih ljudi neki od njih svojom dobrom voljom radi ulaska u mješovitu bračnu zajednicu vjenčava se u Rimokatoličkoj crkvi. To je prije svega riječ o ljudima koji nisu vaspitani u svojoj vjeri budući da im roditelji nisu vjerujući ljudi, i onda njima nije problem „promjeniti vjeru“ budući da nisu sami vjerujući i kao takvi nazivaju se samo formalno. Automatski nakon toga kada dobiju svoje potomstvo krštavaju ih u Rimokatoličkoj crkvi i na taj način u potpunosti gube svoj nacionalni, a formalno rečeno i vjerski identitet. Naši sveštenici u svojim parohijama saznaju za neke ljude da su oni Srbi iako su im oni u potpunosti nepoznati i ne nalaze se u adresaru njihove parohije. U razgovoru sa tim ljudima oni na sveštenikovo pitanje zašto ne primaju sveštenika u svoj dom, ne dolaze u hram, izgovaraju se raznim izgovorima, između ostaloga i time da ne žele da okolina sazna ko su oni. A kada imaju smrtni slučaj u familiji, onda zovu sveštenika za opelo i poslije toga i dalje ne žele sveštenika u svom domu zbog reakcije okoline. Po nama ne vidimo smislenost ovakvoga opravdanja. U našoj Eparhiji sve su mala mjesta i ljudi se međusobno poznaju.

7. Kakav je osjećaj živeti, gledati, služiti u najvećem Srpskom stratištu svih vremena – Jasenovcu? Molim prokomentarišite!

- Mi živimo u miru, u okruženju većeg broja Hrvata, Rimokatolika. Jasenovac broji preko 650. domova a od toga broja svega je 10. pravoslavnih domova.
Često se isprepliću osjećaji radosti i tuge. Osejećaj radosti i strahopoštovanja da smo udostojeni biti na tom svetom mjestu i bogoslužiti, a takođe i osjećaj tuge kada vidimo veliku pasivnost i nezainteresovanost za ovu Svetinju o čemu smo već ranije govorili. Jasenovac je mjesto duhovnoga, istorijskoga i moralnog značaja. Kako će neko gledati na Jasenovac, ovisi isključivo o profilu tog čovjeka, da li je vjerujući ili ne, posmatra li Jasenovac kao jednu tačku u istoriji ili kao oazu duhovnosti naših prostora. Jasenovac ne smije biti mjesto sakupljanja političkih i drugih poena i niko ga ne smije koristiti za svoje lične ciljeve.

8. Stiče se utisak da u Hrvatskoj, u srpskim Manastirima nema monaštva. Šta treba da se uradi da bi se motivisali oni koji su riješili svoj život da posvete Bogu daleko od mirjanskog života – da dođu, recimo, u Jasenovac? Ili u bilo koji naš Pravoslavni Manastir u Hrvatskoj?

- U nekim Manastirima ima monaštva kao što je Manastir Lepavina u Mitropoliji Zagrebačko–ljubljanskoj, Manastir Gomirje u Eparhiji Gornjokarlovačkoj, Manastir Krka u Eparhiji Dalmatinskoj, Manastir Uspenja Presvete Bogorodice u Daljskoj Planini u Eparhiji Osječkopoljskoj i baranjskoj i u njima je aktivan monaški život. U Eparhiji slavonskoj imamo četiri manastira, to su Manastir Prenosa moštiju Svetog Oca Nikolaja Mirlikijskog pored Orahovice, Manastir Vavedenja Presvete Bogorodice – Pakra, Manastir Uspenja Svete Ane kod Donje Vrijeske i Manastir Rođenja Svetog Jovana Krstitelja u Jasenovcu. Manastir Jasenovac jeste najmlađi po postanku, budući da smo Mi o Vavedenju 2000. godine parohijsku crkvu sa imanjem i parohijskim domom koji se tek trebao obnavljati, budući da je bio srušen u poslednjem ratu, proglasili manastirom. U ovih 14. godina koliko smo u Eparhiji slavonskoj, dolazilo je mnogo kandidata koji su svoj monaški put željeli ovdje započeti, a neki i nastaviti. Na žalost danas nemamo monaštva u Eparhiji. Manastiri su u velikoj mjeri obnovljeni i uređeni, u nekima od njih obnova još traje, ali svaki ima mogućnost i uslove za monaški život. Nije lako biti sveštenoslužitelj na ovim prostorima i upravo zbog nedostatka snage i duhovnosti, većina od njih brzo je otišla. Mnogi dolaze sa određenim idejama i unapred zamišljenim planovima bez želje za podvigom i žrtvovanjem. Takvom putu brzo dođe kraj! Kako u Manastirima u drugim prostorima, tako i ovdje, potrebna je vjera, odricanje i iskrena želja da se svoj život posveti Bogu. U koliko čovjek tako razmišlja i prije svega živi takvim životom, onda mu je svejedno gdje će živjeti svoj monaški život i nikakve ovozemaljske, društvene i ostale prilike ne mogu ga skrenuti sa toga puta, puta Boga i vjere.

9. Koliko je bilo naših Manastira, koliko crkava u Hrvatskoj pre 1941 godine, koliko je obnovljeno posle 1945 godine? Koliko ih je izgrađeno u socijalističko vrijeme i molim Vas, koliko je bilo naših svetinja 1991 a koliko je uništeno poslije nedavnog rata? Koliko ih ima danas i da li se obnavljaju srpske svetinje u Hrvatskoj? Da li se ti podaci znaju ili je i to pod velom magle i mraka? Ako ste u mogućnosti, molim Vas pomozite mi da dođem do svih tih podataka.

- Po pitanju Eparhije slavonske u Drugom svjetskom ratu uništene su 54. crkve, a oštećena 21. U poslijednjem ratu 90-ih godina srušeno je 39. hramova a oštećeno 41. Između ostaloga i episkopski dvor u Pakracu iz 1732. godine i Saborni hram Svete Trojice iz 1758. godine. Navedeni objekti su i spomenici kulture Republike Hrvatske i radi se na njihovoj obnovi koja ide veoma sporo, ali zahvaljujući sredstvima Ministarstva kulture RH oni se obnavljaju, a bez tih sredstava Eparhija ne bi mogla ništa učiniti. Pored toga spomenici kuture su i Manastiri Orahovica, Pakra, Sveta Ana, čija se obnova takođe iz istog izvora finansira i još će dugo trajati. Kada smo 1999. godine došli u Eparhiju, bilo je svega 18. hramova u kojima se moglo Bogoslužiti, sada ih ima 45. koji su uređeni i u kojima Bogoslužimo. Svakako da većina i od njih još zahtijeva potrebne radove, ali to su sada bezbjedni objekti – hramovi, sa uređenim bogoslužbenim prostorom i inventarom. Veliki podušvat Eparhije slavonske jeste obnova hrama Svetih Apostola Petra i Pavla u Kućancima, što je i spomen-hram Blaženopočivšem Patrijarhu Pavlu. Hram zidamo iz temelja, izuzev zvonika koji je saniran i radovi se izvode isključivo prema prilozima koje dobijamo. Dosta je učinjeno, ali još puno toga ima se raditi, a prilozi su slabiji. Na žalost postoji i dosta ruševina nekadašnjih hramova koje su zarasle, a koje nastojimo očistiti, urediti i postaviti barem krsno znamenje ispred kojega ćemo se barem na dan hramovne Slave pomoliti i presjeći slavski Kolač. Budući da nema naznake niti mogućnosti za njihovu obnovu, a prije svega što je još tužnije nema za koga da se obnavlja.

10. Ko Manastiru Jasenovac i Vama najčešće dolazi u posjetu? Da li je bio i Patrijarh SPC Irinej u Jasenovcu?

- Po pitanju Bogosluženja u Manastiru Jasenovac, Sveta Liturgija služi se svake subote. Tada dođu jedna do dvije, najviše tri starije žene. Manastir obilježava godišnje dvije Slave, to su Rođenje Svetoga Jovana Krstitelja 07. jula i Svete Novomučenike Jasenovačke 13. septembra kada nas posjete vjernici iz Srbije i Bosne, o čemu je već bilo riječi.

11. Šta poručujete Srbima u Hrvatskoj, a šta Srbima u Dijaspori i naravno, Srbima u Matici.

- Naša poruka kao Episkopa, duhovnoga staratelja jeste ujedno i poziv da ne zaboravljaju svoju Pravoslavnu vjeru, koju smo naslijedili od naših predaka. Čovjek ne smije izgubiti svoj nacionalni niti vjerski identitet, niti ta dva identiteta mogu biti odvojena, već međusobno treba da se prožimaju i nadopunjuju. Srbin ne može biti bez Pravoslavlja, bez vjere bez Svetoga Save. Gdje god da se nalazimo trebamo prije svega propovjedati Pravoslavlje a ne Srpstvo. I kada živimo u mješanim sredinama, trebamo pokazati i bogatstvo svoje vjere, svojih običaja, a to ne možemo u koliko ništa ne znamo o vjeri svojoj. Pozivamo i svu braću da posjete Eparhiju slavonsku, Manastir Jasenovac, da posjete svoju braću sa ovih prostora lijepe Slavonije i upoznaju se sa tim kako oni žive i ponesu blagoslov Novomučenika Jasenovačkih u svoje krajeve.

Apr 30 2013

Izvor: http://www.pouke.org/