MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

INTERVJU SA ARHIMANDRITOM DANILOM LJUBOTINOM



KAKO BISMO POSTAVILI DANAS SV. SAVU, RASTKA NEMANJIĆA, MLADIĆA OD NEKIH 17 GODINA KOJI SE PRIVOLIO DUHOVNOM ŽIVOTU

 „Jedan mladi Srbin, koga možete sresti danas, tako da kažem, na beogradskim Terazijama, on u sebi svjesno ili nesvjesno nosi sv. Savu, on nosi klicu Bogočovjeka u sebi, nosi prasliku Hristovu, a nju je uobličio sv. Sava kod nas i pokazao nam je u punom svjetlu. Najvjerovatnije samo jedna svetiteljska ličnost, jedna figura jednog mladića je uradila toliko mnogo za milione i milione Srba na ovom prostoru, a ona je svijetlila i za ostale narode Balkana, koji takvu snagu i takvu luču nisu imali. Posebno  to važi  za balkanske Slovene. Mi danas prolazimo kroz jedno drugo doba, jednu dosta poremećenu i dosta smućenu situaciju, u koju nas je dovelo novo vrijeme. I sami vidite šta se sve zbiva oko nas, i u nama i sa nama na polju upravo svega onoga što je sv. Sava kao mladić proživio: na polju države, crkve i nacije.

 
Jednom prilikom bio je u manastiru sv. Arhangela Gavrila u Zemunu, gdje je liturgijski vjenčao mladi bračni par. Riječ je o dugogodišnjem duhovniku i kustosu Spomen-hrama sv. Save na Vračaru, arhimandritu Danilu Ljubotini.  Sreo sam ga uoči ovog razgovora u njegovoj keliji, ali sretali smo se i na bogosluženjima i na javnijim mjestima. Sestru u Hristu, Mariju, koja se pomenutog dana vjenčala u Zemunu, godinama je, dok je još bila usamljena djevojka,  duhovno pratio. Nekadašnji mladenci,  koji  imaju blisku duhovnu vezu sa ocem Danilom,  sad već očekuju dijete. Družeći se sa sestrom Marijom čudilo me je kako ona kao djevojka u  svako doba dana i noći bez zazora  zove telefonom oca Danila, i svaki put on bi je saslušao i savjetovao. Meni je to ličilo na dosađivanje s njene strane, ali nisam se uplitao komentarima u njihov duhovni odnos, i s kojim pravom. Tada u Zemunu, sjećam se, otac Danilo bio je nakon čina vjenčanja  prisutan i neko vrijeme  na svadbenom veselju u obližnjem zemunskom restoranu. Prije nego što je  počela igra i svirka, povukao  se diskretno, a zatim, nakon nekoliko sati poslije igre po stolovima, kako to obično biva, a svatovi su se počeli razilaziti na radost bogomoljačkog dijela rodbine i prijatelja, jer je baš tu, u istu prostoriju  restorana na zemunskom trgu na važan razgovor došla značajna ličnost  iz Vlade Srbije. Obezbjeđenje je zahtijevalo da svatovi ne prekardaše do kasno u noć i na ljubazan način smo zamoljeni da se uputimo svojim kućama. Te koincidencije i nisu možda toliko važne, ali znaju da zaintrigiraju novinarsku znatiželju, pa se javila i želja za još boljim upoznavanjem oca Danila,  koji se na razne načine u javnosti nađe često okružen zanimljivim poznatim i nepoznatim ličnostima srpske prestonice, ličnostima raznih uzrasta, generacija i profila. O ocu Danilu ne znamo baš puno, iako je njegova biografija izuzetno obilata, a porodična geneza starija i od moderne srpske države. Jedino, što lično znam iz drugih, povremenih novinarskih susreta da je oduvijek bio topla, ljubazna, predusretljiva i nenametljiva ličnost, i ako bi ste ga sreli mimo uobičajne službe u hramu, npr. na ulici, ili na nekoj manifestaciji, i prišli mu s nekim pitanjem, uvijek bi imao vremena za toplu riječ i i blagonaklonjen osmijeh, koji vam u trci, sivilu i ponekad beznađu velikog grada daje nadu, utjehu i neki spokoj da će na kraju cijele brige, ipak sve biti u redu. 
 
O kakvom duhovniku je zapravo ovdje riječ? Biti sveštenomonah u velikom gradu nije česta pojava. Uopšte nije lako monahu biti van skrovitih manastirskih zidina. Otac Danilo rodom je  iz Peroja u Istri iz stare svešteničke porodice. Čak je jedan vladika bio Danilo Ljubotina iz iste porodice u 18. vijeku. Otac Danilo proučavao je u okviru svojih teoloških istraživanja granice srpske Crkve, što samo po sebi zvuči kolosalno. Šta su to uopšte granice Crkve, da li je u pitanju administrativna granica ili duhovna? Putovao je i školovao se u Engleskoj, Švajcarskoj, Francuskoj, Belgiji, i van evropskog kontinenta. Diplomirao je na temi „Učenje o logosu po Justinu Popoviću.“ On  može o mladima da govori iz raznih perspektiva, kako iz perspektive urbanog miljea i zbog značajnog  interkulturalnog iskustva, tako i zbog posjedovanja izvornih uvida u predačka učenja, a prije svega zbog širokih duhovnih vidika, koji su uostalom primjereni  pripadnicima monaškog sveštenstva, ali i zbog strogoće naučnog mišljenja. Arhimandrit Danilo ostaje, kako će se ispostaviti tokom razgovora, autentičan  u smislu  duboke ukorijenjenosti u svetootačkoj tradiciji. Ako današnja omladina i pravoslavni vjernik  traži za uzore  cjelokupne, zrele, smirene, iskrene, stabilne i široko obrazovane  duhovničke ličnosti i skromne, požrtvovane ljude, onda imamo pravog sagovornika u liku oca Danila.  Ako se danas  pitamo  o duhovnom životu mladih i među svetačkim obrascima i izvorima  iz naše prošlosti tražimo uzore, onda  po riječima oca Danila, imamo prevashodno Rastka Nemanjića, potonjeg sv. Savu. Rastko Nemanjić je bio princ, bogati mladić, koji za razliku od mnogih bogatih  mladića nije posustao, već se odrekao svog ovozemaljskog položaja i bogatstva i okrenuo se Bogu postavši duhovnim rodonačelnikom cijelog jednog naroda. 
 
- Oče Danilo, molim Vas da objasnite obrazac mladog čovjeka, poput Rastka Nemanjića i stavite ga u kontekst našeg vremena. Kao  dugogodišnji duhovnik hrama sv. Save sigurno ste zapazili određene paralale, ali i razlike između ovog svetačkog obrasca nekad i sad.
 
- Nije lako napraviti poređenje onog vremena s ovim današnjim. Radi se o različitim istorijskim događajima. Veliki svjetski nemiri, svjetski ratovi i npr. srednjovjekovna događanja, kao ona u vrijeme ovozemaljskog života sv. Save  mijenjaju kao istorijska zbivanja sliku vremena i takt i tempo življenja. Svijet ide svojim tokom, razvija se i pada, pa se ponovo diže na svoj apokaliptički trag, koji mi donekle pratimo zahvaljujući svetootačkim i spisima Novog zavjeta. Dakle, kako bismo postavili danas sv. Savu, Rastka Nemanjića, mladića od nekih 17 godina, koji se privolio duhovnom životu, koji je umjesto draži života svoga vremena, odabrao duhovne dubine i smjernice monaškog života? Možda je vrijeme sv. Save bilo daleko privlačnije za monaški život. Možda je upravo mistika života, koji su pronosili monasi, bila vrlo privlačna, a i položaj Rastka Nemanjića kao princa u ondašnjoj Srbiji, Srbiji koja je bila na početku svog oblikovanja i stvaranja u viziji njegovog oca i rodonačelnika Stefana Nemanje, u viziji kontakta istočnog i zapadnog razmišljanja, pogodovala je  tome. To je bilo  vrijeme strašnog razdvajanja crkava, ali Rastko Nemanjić se prije opredijelio  za sv. Savu, dakle za onoga koga mi danas praznujemo i čijim se likom napajamo i živimo, nego za princa Rastka Nemanjića, koji bi bio vitez negdje blizu Dubrovnika i vladao Zahumljem i dijelio zemaljska dobra svog vremena. 
 
Vrijeme od 11. i 12. vijeka i današnje imaju sasvim drugačiju sliku, sasvim je drugačiji program života i pokret duha, i mogućnosti uopšte čovjeka su drugačije, a posebno mladog čovjeka, kome je svijet otvoren, kako na polju materijalnog pokreta i mogućnosti da se brzo kreće kroz prostore, da brzo vidi razlike i sličnosti ovoga svijeta i da se na osnovu toga opredjeli, ali je istovremeno i oslijepljen ulogom materijalnog svijeta u prostoru. Duhovnost mladog čovjeka danas u mnogo čemu je potisnuta. Teško je zato njemu da se opredijeli za jasan duhovno-hrišćanski život. Zato je možda mladom čovjeku danas teže, nego Rastku Nemanjiću u njegovom momentu i u poziciji sa koje se on odrekao svega onoga, što je davalo njemu prostor i život kao mladom vitezu i princu. Današnje generacije mladih, pa čak i oni, koji danas u našem narodu imaju titule prinčeva i vitezova i imaju nasljedstvo kraljevskih familija, možda su u težoj i duhovno komplikovanijoj situaciji. Zašto je to tako? Pa to nije samo isključivo naš srpski teren ili teren Balkana, to je globalni problem svijeta. Mi smo kroz našu istoriju prošli strahovite drame. Srpski narod je dramatično prošao na ovom prostoru svoju istoriju do današnjeg dana. Sve je ipak vezano za ime sv. Save tj. Rastka Nemanjića. I Nemanjići  su počeli maltene ni od čega, i došli su do imperijalne moći. Dakle on kao prost monah bio je uzrok da jedan potonji Srbin postane patrijarh i da jedan njegov rođak, ne tako daleki, postane car, a sve poslije toga do današnjih dana su tako strašne turbulencije, tako strašni usponi i padovi, i više padovi nego usponi našega naroda. Na ovim prostorima, naša istorija je prepletena strahovito teškom dramskom radnjom. Kroz svu tu našu dramu svjetlost našem narodu, uopšte Srbima na ovim prostorima, bila je jevanđelska figura Rastka Nemanjića, sv. Save. Ko zna kakva bi bila naša istorija da on nije uzeo taj put kao lučonoša i rasvjetljavao puteve našim precima i posebno omladini kroz mukotrpnu cijelu istoriju.
 
- Pomenuli ste izvjesnu zaslijepljenost na momenat i sv. Savu kao lučonošu, a kada pogledamo sad i idemo danas velikim gradom, prolazimo Beogradom i susrećemo se mladim čovjekom, da li u fragmentima ili barem u fraktilima prepoznajemo u svakom mladom čovjeku obrazac Rastka Nemanjića tj. sv. Save, i to onda, kad se odrekne nečega ovosvjetovnog radi nekog višeg napretka i neke više opšteljudske vrijednosti, iako je to danas više u sekularnoj, nego monaškoj formi odricanja. Da li se svetosavski put danas u moderno vrijeme tako može tumačiti? Možete li tu dilemu razjasniti.
 
- To nije strana ideja. Možda je jedna stvar tu malo prenaglašena, a za koju neće mnogi imati razumijevanja izvan našeg prostora, a to je da mi potenciramo Svetosavlje. Mi moramo reći Hrišćanstvo. Hristos je centar našega spasenja. Jevanđelje je novi savez između Boga i čovjeka. I mi se kroz to spašavamo. Sveti Sava je jedan od onih, koji su ponijeli tu baklju  u našem narodu i on je nama obrazac, najbliži, tako da kažemo, samom Hristu, samom Bogočovjeku, samom Spasitelju našem, i to možda recimo zbunjuje kada se desi da Srbi ponekad potenciraju da je možda sv. Sava važniji od samog Gospoda Isusa Hrista, Bogočovjeka, ali ne, on je jedan u nizu onih, koji su ponijeli Njegov krst, tj. u nizu onih, koji su osjetili, kao što je to i sv. Sava spoznao da je spasenje uobličeno do perfeknosti u vizantijskoj istoriji, vizantijskoj državi, u narodima Vizantije. On je dakle osjetio i vidio da je tu suština života, i da je tu spasenje čovjeka kako materijalnog, tako i duhovnog i da je tu korijen naše istorije, koja će dati plod i koja će prosvetiti jedan narod, koji na ovom prostoru je počeo da formira svoju novu hrišćansku svijest i stvara prostor svoga oplemenjenog života i eto te plodove mi do dan danas crpimo. 
Jedan mladi Srbin, koga možete sresti danas, tako da kažem, na beogradskim Terazijama, on u sebi svjesno ili nesvjesno nosi sv. Savu, on nosi klicu Bogočovjeka u sebi, nosi prasliku Hristovu, a nju je uobiličio sv. Sava kod nas i pokazao nam je u punom svjetlu. Najvjerovatnije samo jedna svetiteljska ličnost, jedna figura jednog mladića je uradila toliko mnogo za milione i milione Srba na ovom prostoru, a ona je svijetlila i za ostale narode Balkana, koji takvu snagu i takvu luču nisu imali. Posebno to važi za balkanske Slovene. Mi danas prolazimo kroz jedno drugo doba, jednu dosta poremećenu i dosta smućenu situaciju, u koju nas je dovelo novo vrijeme. I sami vidite šta se sve zbiva oko nas, i u nama i sa nama na polju upravo svega onoga što je sv. Sava kao mladić proživio: na polju države, crkve i nacije. Ja sam dijete onih generacija ateističkog društva i kao mladi bogoslovi, učenici svetosavske škole u Beogradu moja generacija i ja, možda smo i mi imali svojevremeno duh svetog Save u sebi, i možda  nas je on poveo svojim stopama, ili je to više bilo određeno voljom naših djedova, otaca, rodbine i svih onih, koji su se napajali silama Svetog Duha kroz pravoslavlje, i koji su vidjeli nemoć i teškoću i klopku, u koju je upao srpski narod i ostali narodi oko nas? Ja govorim kao Srbin na Balkanu. Vjerovatno da je njihovo viđenje bilo presudnije, tih naših djedova, i otaca, ali prepuštamo taj sud i odgovor na ovo pitanje volji Božijoj i Božijem promislu. Mi smo izašli tada iz perioda jednog totalitarizma i ateizma, gdje je vrhunac svega bilo materijalno društvo, koje je zbog neuspjeha propalo. To je bio početak jednog potrošačkog društva, koje je na ovom prostoru imalo jedan autentičan razvoj. I mi smo vidjeli da to društvo na samom vrhu ima neki oblak, kroz koji dalje ne vidimo, a vi znate da je Vizantija vrhunila, bez obzira što je ona imala izvrsno uređenje države, školstva, finansija, vojske, ona je iznad svega toga ipak imala Boga kao vrhunsku vrijednost. Bog je bio vrhunska vrijednost vizantijskog čovjeka. Osnovna ideja je bila da sve što dolazi, dolazi kroz Boga i da se  na  prostore i polja čovjekovog života piramidalno širi, na polja njegove ličnosti, njegove kulture i religije, a ovdje je sve to bilo obrnuto. Dakle piramida je završavala jednim mračnim oblakom. Danas je taj oblak rastvoren. 
 
Moje je mišljenje da je naša  omladina ipak više nego drugdje, a tu imam evropsko i šire iskustvo, otvorena da traga za živim Bogom, da traga za onim, što je sv. Sava pronašao u svom srcu u njegovim veoma ranim, mladalačkim godinama, i čime je on prosvetlio sebe i svoj narod. Možda je naša situacija teža, nego od bilo kog drugog naroda danas u Evropi s obzirom na naše katastrofalno teške prilike, koje su se desile srpskom narodu počevši od naših Krajina i istorijskih prostora Srba, pa do našeg Kosova, koje pritiska dušu i tijelo naše državne i crkvene konstrukcije i svakog pojedinca, a naša omladina uprkos svemu tome i uprkos teškoj materijalnoj situaciji, traga za istinama i traga za vječnim vrijednostima otvorenog srca u velikom broju, dakle natpolovična većina naše omladine kroz Crkvu traga za Bogom, za spasenjem i za smislom. Pored nas, koji smo u sveštenom činu, i koji smo dužni da objašnjavamo i tumačimo tajne svetog Jevanđelja, pored naše sve nesposobnosti za misiju, koju nam je Bog dao, mi imamo rezultate mimo nas, koji su zadivljujući. Pored stereotipa naših škola, pored toga što Beograd, pa ni Srbija nemaju  normalan hod razvoja, već su se ovdje sjatile stotine hiljada izbjeglih i unesrećenih ljudi, koji su izgubili svoj zavičaj, sve ono što su imali, što su stvarali vjekovima, svoje crkve, svoja imanja, pa čak i svoje porodice, situacija ipak nije tako loša. Beograd je udvostručen, ali vidite, on još uvijek nema pojava opšte depresije i beznađa mladih, koji su sad u punoj moći svog stvaranja i  razmišljanja. Uprkos svemu, uprkos sve naše nemoći, mi imamo preko 60% mladih ljudi  u Crkvi, a  to se vidi o velikim praznicima ovdje kod nas u velikom hramu, koji iako je nedovršen, prima 10 000 ljudi. Kad pogledate iz oltara na vjerni narod u crkvi, vidite da je tu ogromna većina mlađeg svijeta, pa čak i ispod 30 godina, i ispod toga. Beograd je obuhvaćen jednom vrstom vjeronauke, možda strogo stereotipnog načina katehizacije omladine, koji neki put i ne uspijeva, ali uzmimo primjer jedne naše obližnje škole. Kada je nedavno bio praznik Spaljivanja moštiju sv. Save, jedna učiteljica (nije bila vjeroučiteljica) anketirala je đake u jednoj školi, koja ima blizu hiljadu učenika s pitanjem, ko hoće da posti neko vrijeme da bi se pričestio, i desilo se da je 90% đaka te škole ispunilo jedan vjerski maksimalizam, kako bi došli u hram da se pričeste i da budu na službi, što je zapanjujuće i to nema nigdje na svijetu.
 

Hram Svetog Save (foto D. Jevremović)
 
Ja ne mogu da govorim o islamu i o budizmu, i kakva je tamo situacija kod omladine, ali znam na Zapadu da su katedrale prazne. Jedan moj dragi prijatelj, koji je bio paroh u Parizu, i nažalost mlad umro, zvao me je jednom prilikom prije više godina, pošto je jedna rimokatolička organizacija sakupljala priloge i ljude za dane ekumenskog sastanka u jednoj velikoj pariškoj katedrali, da idemo zajedno, jer je to bio dan kada smo mi bi trebali da nešto govorimo i protumačimo Jevanđelje, i ja sam mislio da ja nisam sposoban za tako nešto i očekivao sam ogroman broj mladih ljudi, očekivao sam da će se na nivou pariške arhiepiskopije Rimokatoličke crkve, koja ima više miliona vjernika, okupiti puno ljudi. Mi kad smo došli tamo, a tamo je bilo oko 40 nas svih zajedno. Od toga je bilo, po mom mišljenju, više od 15 Afrikanaca, 5-6 Španaca, 2-3 Italijana, jedna Poljakinja  i može biti 10 francuskih omladinaca, što me je potpuno zapanjilo. Da li je moguće da je to tako? Ja mislim da, kada bi ovdje bila bilo koja priredba, bila koja tema, nigdje ne bi imali manje od 100 mladih da se skupe, i to za jedan dan ili za nekoliko sati. Šta je to, ja ne mogu da objasnim, i odakle ta sila u toj omladini? Traganje za dobrim, traganje za spasenjem. To ja govorim iz teološkog pogleda na život. Možda bi oni drugu retoriku koristili, drugačiju dijalektiku, ali u suštini to je isto. Možda je svijet zapanjen nečim drugim. Kada smo  mi studirali na Zapadu, to je bio period kada je Papa bio Poljak. Tada su bile velike omladinske manifestacije, kada bi se skupilo i do milion mladih, a mi pravoslavni smo svi mislili: „Bože, vidi kako oni imaju tako velike skupove hrišćanske omladine, toliko ukorijenjene u liturgiji!“ Međutim to je bilo kao na fudbalskoj utakmici. Dakle taj skup bi prošao, a drugi dan se nije znalo ni o čemu je riječ. Bio sam u kontaktu sa odgovornim ljudima i kardinalima iz Rimokatoličke crkve, i oni su mi rekli da su na tim ogromnim skupovima imali porazne rezultate. Čak se i hostija nalazila po trgovima, pa i teže stvari i pojave su zabilježene. Zbog toga je situacija u svijetu možda zabrinjavajuća, jer mi moramo da vidimo i ostali hrišćanski svijet kuda ide, jer se sami ne možemo spasiti.
 
- Da li to znači da postoji obaveza i  odgovornost  Srpske pravoslavne crkve i cijele pravoslavne vaseljene prema drugim hrišćanima i u smislu misije i u smislu duhovnog ponovnog oživljavanja jevanđeoske riječi? 
 
- Apsolutno. 
 
- A  ako ta misija ne zaživi? Da li će se to vratiti Srbima kao bumerang u vidu tragičnih događanja? 
 
- Mi nismo odgovorni ni za koga. Mi smo odgovorni sami za sebe. Mi se moramo radovati tome da i druga omladina traga za Bogom. Mi sigurno nećemo prosvetiti i ponovo hristijanizovati Evropu, niti je to naš cilj ni zadatak. Nama je stalo da se radujemo i da i oni koji polako gube vjeru, ne posustanu. Možete vidjeti po zvaničnim aktuelnim statistikama  savremenih evropskih država, šta se zbiva u religioznom pogledu po pojedinim državama, i koja je situacija u državama, koje su tradicionalno hrišćanske države i prosvećene, kao što je to  npr. Austrija, koja je nedavno objavila statistiku da imaju svega 33% onih, koji su se izjasnili kao vjerni. Nije to sada naša tema, ali i jeste tema, teška tema, jer mi moramo pokazivati hrišćansku ljubav prema svima. Mi moramo svjedočiti Jevanđelje onako kako smo ga mi primili, u otačkom obliku kroz našu Crkvu ne bivajući agresivni prema bilo kome, i ne smatrajući nas da smo sada mi prosvjetitelji i misionari nekoga ili nekome. Istina je da je situacija ne samo kod nas donekle optimistična, barem u tom pogledu, nego i u Rusiji, i da je i pored svh negativnosti, koje doprinose padu vjere i religioznosti, i to ne religioznosti kao formalnosti, nego vjerskog spasonosnog duha, koji je Sveti Duh, a on se uništava silama grijeha, podstaknutim demonskim silama u svijetu, istina je da eto i oni u Rusiji imaju veliki broj mladih tragatelja na ispravnom putu ka Bogu i ka spasenju i ka svjetlosti i ka prosvećenju ovog našeg svijeta u kome živimo. Isto tako je u Rumuniji, pa čak još u većem broju nego kod nas, i  iako su oni prošli još teža i dublja stradanja u prošlosti, nego mi, oni imaju nevjerovatno vjernu omladinu  svojoj Crkvi, po selima,  po gradovima i po manastirima, pa, i u Grčkoj, u Grčkoj se osjeća jedna turbulencija, poslije svega što se zbiva, ali Grci su nešto drugo.  Oni ontološki doživljavaju  hrišćanstvo, jer je to takav narod, čiji je jezik biblijski jezik, dakle novozavjetni jezik. Oni doživljavaju ontološko biće. Njima je Biblija, Sveto Pismo pisano na njihovom jeziku i oni ga dublje doživljavaju. Mi smo hristijanizovani od njih, a tako i cijeli svijet. 
 
- Mi smo hristijanizovani iz druge ruke, posredno? Pošto je u hrišćanstvu suštinsko pitanje, pitanje vjere, i preko vjere ljubavi kako ste to sami naglasili, da li mimo svih statistika, kad sretnemo pojedinačnog mladog čovjeka, da li u trenutku njegove krize, zapravo se radi o krizi ljubavi? Kriza je modernog mladog čovjeka, i ne govorimo o brojevima mladih ljudi, koji se u 80% slučajeva pričešćuju, već o pojedinačnom mladom čovjeku i njegovoj sudbini, a vi ste takvih sretali stotine po Beogradu, koji su rastrzani iznutra, koji su Vas zvali i razgovarali sa Vama. U ovom kontekstu pominjali ste i stanje omladine na Zapadu i druge zemlje. Svaki mladi čovjek u samom svom početku traži iskreno nepropadljivost i vječnost. Kako ne može da nađe vječnost i kako to da shvatimo? Da li je to pitanje krize ljubavi i saosjećanja međuljudskog, možda međugeneracijskog? Šta se tu zapravo dešava? 
 
- Prije svega u svom traganju mladi ljudi nalaze na ponudu onoga što je  surogat i produkt potrošačkog društva, onda imate ostatke totalnog ateizma, gubitak vjere i gubitak ljubavi, gubitak nade i povjerenja u život, i povjerenja u sposobnosti i kreativnosti čovjeka. Sve ono što se danas čovjeku nudi, koliko god mi u našoj propovijedi Jevanđelja i  širenju ljubavi Božije bili revnosni, imate i suprotnu stranu. Osim toga, ima i slučajeva, i oboljenja i bolesti, nemaština, ponude onoga što čovjeka survava i umanjuje kao biće. Sve je to posljedica materijalne bijede, manje, više. Imate taj veliki kompleks novog svijeta, koji je  došao ovdje kao izbjeglice, koji su izgubili familiju, korijene, koji su se destabilizovali u svemu onome što su nekada bili. Tu je omladina dosta razbijena. Neki nemaju mogućnost da se školuju. Drugi imaju mogućnost, ali neće. Postoje mnoge nepravilnosti, koje destabilizuju mlade ljude. I oni često puta u traganju za izlaskom nađu ponudu, koja ih još gore upropaštava ili ih još srozava. Imate jedan veliki miks jedne urbane stare uglađene sredine i novodošlog svijeta. Oni se teško sastaju i uklapaju. Teško se nalaze prijatelji i sagovornici. Tu se omladina dosta urušava. Meni nemamo uopšte isturene sveštenike, koji bi prihvatili taj mladi svijet, kome nije baš dostupno sve i koji ne može da se probije do neke bolje i kvalitetnije omilije, ili samog okruženja crkvenog. Imamo srećom u blizini Beograda fruškogorske manastire i još neke druge, koji prihvataju i koji pružaju duhovnu utjehu takvoj vrsti omladine.
 
Arhimandrit Danilo (Ljubotina)
 
- Kada se takav jedan mladi čovjek  susretne sa hladnoćom prijema bilo gdje kad dođe u crkvu, to može izazvati duhovni gubitak i daljnje njegovo lutanje? Da li je način, da takav mladi čovjek ponovo stekne povjerenje i vjeru i da se zapali plamen ljubavi u njemu, pokazivanje one možda najvažnije hrišćanske vrline, da neko položi za njega i svoj život? Ima li toga danas u Beogradu, da li ste primjetili tu duhovnu snagu i obrte, koji tome slijede poput onog primjera  ruskih Svetogoraca, koji su možda svojevremeno  Rastka Nemanjića u tamnoj noći iz nekih dilema izvukli, o kojima mi i ne slutimo? 
 
- Mi smo imali jedan period vremena, dakle 80-ih godina, to moram nekako podvući, period nevjerovatnog preporoda hrišćanstva, kada je Bog kroz neke ljude djelovao, kada je  poslao i dozvao neke ljude, koji su tada djelovali kao profesori u Beogradu, a koji su bili izvanrednih sposobnosti, domašaja svetih otaca recimo u ono vrijeme, i bili su sposobni da povrate i najteži slučaj, svojom ljubavlju da ga vrate u život, pa čak i one iz crkvenih krugova, koji su padali u očajanje. Oni su se približavali tim ljudima i svojom ljubavlju i molitvom vadili su ih iz dna pakla. Ja sam u to vrijeme bio sekretar Bogoslovskog fakulteta u Beogradu. To je bilo vrijeme procvata i svjedočenja, uopšte mi smo tada bili najbolja Crkva. Mi smo bili onda svjetlost i za Grke. Samo jedan podatak da Vam kažem, 1982. upisano je 2000 Grka na naš Bogoslovski  fakultet. Ja mislim da to nikada nije bilo u istoriji našeg naroda i našeg fakulteta. Uglavnom natpolovična većina tih studenata bile su  djevojke. Zbog velikog broja nisu se mogle upisivati  ni u Atini, ni u Solunu, pa su kod nas upisivale prvu i drugu godinu. Iz te teološko-obrazovne pojave, i velike ljubavi, i duhovnog i crkvenog svjedočanstva proizilazile su velike ličnosti, koje su svjedočile raspetoga i vaskrsloga Hrista u ovome gradu i mi smo za njima hodali bez prepreka, i nije bilo dileme da ne slijedimo njihov put i trag. 
 
Bio je to po mom mišljenju period ponovnog krštenja srpskog naroda, a centar svega je bio uglavnom beogradski manastir Vavedenja i ondašnja igumanija i njene sestre, i tu se dnevno, nedjeljno i mjesečno krštavao veliki broj mladog svijeta. Zračilo je to na ondašnji Beograd, koji se urušavao kao bezbožničko društvo. Naglo se urušavao i nama je pristup bio zabranjen u velikim studentskim centrima. Oni nam ipak nisu odoljeli. Dijalog sa vapijućim narodom ka Jevanđelju bio je nevjerovatan. Ne samo odziv, nego iskrena duhovna glad tih mladih ljudi bila je nezamisliva i neizreciva. Danas je to nemoguće objasniti mladima, kako se to zbivalo. Tada se krštavalo. Oci su krštavali pogružavanjem i nikome to nije bilo teško. Veliki broj mladih ljudi i intelektualaca, posebno mladih intueltualaca je tu bio. Mnogi su postali monasi i sveštenici. I dan danas oni imaju svoju misiju i entuzijazam, koji šire. Ja ću pomenuti jednog, zato što mi je drag i zato što se iznenada upokojio ovih dana. To je bio otac Luka Anić, koji je kasnije bio iguman cetinjskog manastira, a preminuo je kao iguman manastira Dajbaba, skoro ovih dana. To je jedna figura, jedna ličnost, koja je proizišla iz svjedočanstva Hristovog Jevanđelja  u najboljem smislu, i u najboljoj vjeri i u najdubljem saznanju. On nije bio ni bogoslov, niti je bio iz naših krugova. Njegovi roditelji bili su funkcioneri u ondašnjoj saveznoj Vladi. Oni su bili očajni što je on hrišćanin, a pogotovo kad je on postao kasnije monah. Taj mladi čovjek je prenosio vatru Hristove  vjere, gdje god se zadesio u ovom gradu i u onim okolnostima, koje su onda bile  u onim stranama, gdje je on završio svoj život, i još mnogi znani i neznani poput oca Luke bili su tada prisutni. 
 
Današnje vrijeme je čudnovato. Mnogima se čini da je ekonomsko- kupovna moć najbitnija u čovječanskom društvu i u njegovoj kulturi. Mi eto nekako sada gledamo na ono što su drugi iskusili i opekli se, i duboko se religiozno ispekli. Još uvijek je u nama toliko snage i toliko autentične moći da mi vidimo i daljnju perspektivu i plamen spasenja u našoj izvornoj pravoslavnoj duhovnosti, religioznosti i crkvenosti, bez obzira na sve teškoće spolja i iznutra, koje po svom ogrehovljenom karakteru napadaju organizam, kao što svaki zdrav čovjek može da oboli i on mora da se liječi i mora da se iscijeli da bi dalje mogao da živi. Sve to što prolazimo kroz teškoće našeg vremena, kao društvo, kao pojedinci, kao Crkva, to je jedna  katarza, gdje postoje periodi lakšeg i težeg preboljevanja. Ne sumnjam da će biti ikada ugašeno svjetlo sv. Save i njegova riječ i njegovo poslanstvo Hristovog Jevanđelja, a posebno što smo prošli mi takvu katarzu, takvo poniženje, i golgotu kao narod u posljednjem svjetskom ratu sa preko milion mrtvih, a od toga devedest posto ni krivih, ni dužnih, samo zato što su pravoslavne vjere i druge nacije. Ni to ne sprječava nas da poslije tako duboke rane, mi ponovo izlađemo na pozornicu svjetske javne tribine, duhovne, materijalne i vjerske. 
 
Mi smo još uvijek jedna dinamična Crkva. Poseban je preporod našeg naroda u Republici Srpskoj. Kada ta djeca i njihove škole  dođu u posjetu u hram sv. Save imate osjećaj kao da je sv. Sava među njima, da je on propovjednik među njima. Oni sve  znaju. Oni već u 6. razredu znaju možda više nego oni mali naši, koji uče  crkvene klasične škole. Najvjerovatnije će oni biti ubuduće ti, koji će nositi prosvetiteljsku snagu u našem narodu, a ima i takvih krajeva, kada ga pitaš ko je bio sv. Sava, on se jadan zamisli i ne zna ko je bio sv. Sava, da li je bio prvi, drugi ili treći sin, ili da li je uopšte bio Nemanjić. Ima i toga, ali vrlo rijetko. Potreba za duhovnim životom osjeća se kod mladih čistih duša. Mi jednostavno nemamo načina da njih, da tako kažem, omađijamo, pa da oni onda dođu u Crkvu. Oni tu dolaze spontano, iz potrebe duha u traganju za vječnim i izvornim vrijednostima, koje nose zdravi čovječanski duh, zaista iz potrebe čistog srca za vrijednostima izvornog nepatvorenog hrišćanstva i Jevanđelja u pravom smislu riječi. To mladi osjećaju. To su uvijek osjećali. Mi, koji smo odavno rođeni, u naše vrijeme u školi nije bilo govoreno o Bogu. Bog se samo pominjao u negativnom smislu. Bog je bio negacija postojanja i života. Mi smo imali snagu Svetog Duha tada da kući proslavljamo. Možda je nama u Primorju bilo lakše, nego drugdje, ali bio sam neko vrijeme i kaluđer u Studenici, pa znam da je tamo bio veliki pritisak na škole i omladinu da ne poste i da ne dolaze u crkvu, ali mislim da je baš u ono vrijeme postila nadpolovična većina omladine u tom kontinentanom dijelu ovih prostora. I pored svih upozorenja i strahovanja,  oni su se pričešćivali. To je jedna snaga, koja po mom mišljenju postoji samo u pravoslavnoj Crkvi. Drugdje je ona umanjena. Ona je možda drugdje iz crkvene stvarnosti prešla u političku moć, a  politička moć ima svoj vijek trajanja, svoja ograničenja i svoju nemoć, a Crkva tj. sila Božija se u nemoći pokazuje.  Tako su naši i ruski emigranti u Zapadnoj Evropi i Americi pokazali svjetlost pravoslavlja.
 
- Moram priznati da širite nesvakidašnji optimizam. U današnjoj Srbiji i na našim prostorima, čovjek, koji  živi u velikom gradu osjeća često kao da je onaj  pomenuti plamen iz 80-ih  ugasnuo.  Kroz ovaj razgovor kao da dobijamo nadu da će taj plamen ponovo da se razgori primjereno ovom našem vremenu i ovoj dekadi i da će se pojaviti iskreni duhovnici, koje ćemo moći da pratimo, kao što ste Vi svojevremeno pratili one, poput oca Luke. 
 
- Ja sam imao priliku da sretnem i druge duhovnike. Bog mi je dao da vidim izuzetne starce Svetogorce, koji su pomrli, a koji su bili živi svetitelji, živi nosioci Svetog Duha. Na Svetoj Gori posebno imao sam prilike da vidim nekoliko starih ruskih kaluđera, usamljenih u hridinama Karulje, koji su zaista bili nosioci Svetog Duha. Iz tog gnijezda je i starac Sofronije, moj starac, a i starac Siluan, koji je  već danas planetarno poznati starac, sa svim što je pisano i rečeno o njemu. Moram da napomenem, da je odatle došlo svjetlo nama. Oci, koji su onda došli među nas u ovaj grad, oni su potpuno promijenili sliku ovoga grada, a imali su moć, i na njih su se ugledali veliki gradovi. Ja to znam, ja sam pratio te ljude, s njima živio godinama. Oni su imali moć nad omladinom Atine, pa čak donekle i Bukurešta i Sofije, a i ogromna Rusija gledala je na njihov rad i na njihovo svjedočenje, iako su, kako je neki dan rekao jedan episkop, našu vjeru spasile babuške tj. majke. U onoj tami naše bake i naše majke nama su govorile, propovijedale, vodile nas u crkvu, djedovi manje, ali i oni. Naše bake su bile  propovjednice i mironosice istinske hrišćanske vjere i tradicije. 
 
Mi nismo klerikalna crkva, to moramo znati. Mi nismo crkva, koja ima u sebi određene trupe, određene poslanike, određene misijske zajednice, planski školovane za određene zemlje ili pak predjele. Mi smo Crkva, koja potiče u dubini narodnog duha. Hristov duh je u dubini narodni duh. On je sila Duha Svetoga i u nemoći se projavljuje, i ne samo kod nas. Ja sam jedno kratko vrijeme živio u Egiptu sa manjinama hrišćanskim, a imao sam i divne prijatelje iz donje Afrike, iz etiopskih crkvenih zajednica. Sila Božija se u njima projavljuje na taj način što oni odolijevaju propovjedajući Hristovu nauku 2000 godina, a žive u sendviču  strašno teških susjeda, i strašno agresivnih religija, kako novih, tako i orijentalnih.  Da bi ste to mogli, samo sila Svetoga Duha može da Vas sačuva da ne potpadnete pod moć vlasti ovoga svijeta. Hrišćanski optimizam spasiće svijet. Tako su govorili i necrkveni ljudi, ali koji su okusili moć Hristovu.
 
Tako je i Dostojevski rekao da će ljepota spasiti svijet i Hristova svjetlost spasiće svijet i daće mogućnosti da svako nađe i pronađe  u sebi ono gorušično zrnce vjere, koje može da premješta brda. To je snaga, koju mi ne možemo racionalno obrazložiti. Naš um to ne može, ali može vjera da obrazloži i njeno dejstvo. Mi u našoj Crkvi danas, koliko god smo mali i nedostojni i griješni, imamo blagodat Svetog Duha, kroz svete tajne da zaista i velike stvari možemo da činimo kroz dejstvo i silu jedinosuštne i nerazdjeljne Trojice, koja osvjetljava ovaj prostor kosmosa, gdje smo mi i koja nam daje moć, volju i smisao da živimo ovdje na zemlji i u vječnosti. 
 
Hoću da kažem nešto što je vezano za ovaj medij, Radio Blagovesti manastira Lepavine. Nemoguće je bilo pomisliti prije nekoliko decenija šta će biti manastir Lepavina tj. da će izgledati kao danas. Prije 30 godina bio je pustara. Bila je to mala ekonomska jedinica, neznatna, manja od nekog seoskog domaćinstva. Danas taj manastir zrači toliko mnogo da ne može da se uporedi ni sa kakvom silom ovoga svijeta, niti kakvom antipropagandom, koja bi mogla da ga potamni. Vidite samo u jednom čovjeku, koji svjedoči Hrista, Njegovo raspeće, Njegove muke i Vaskrsenje, čine se čuda i kroz čudotvornu ikonu Presvete Bogorodice Lepavinske, Majke Božije, koja je zaštitnica roda ljudskog, prvenstveno ženskog roda, i prvenstveno poroda. Znači ono što je bitno, jeste da ovaj svijet ostane, jeste da se svijet normalno rađa, da napuni zemlju i da vlada njome, ne silama ovoga svijeta, nego silama umnim i dejstvom Svetoga Duha, onako kako mi hrišćani propovjedamo i donekle živimo tako, koliko možemo i koliko nam je dano, i koliko naše umne i intelektualne moći mogu da  apsorbiraju Jevanđelje u svim svojim segmentima i dubinama. 
 
Ja se Vama zahvaljujem na ovom razgovoru. Možda smo nešto pokušali da kažemo. Možda smo pokušali nekoga da obradujemo i da mu damo snage da ne poklekne svim iskušenjima, koje današnjeg čovjeka vitlaju, nego da traga, jer je Bog taj, čija je riječ posljednja i Bog je Bog ljubavi, Bog radosti i Bog spasenja. Sve Vas i Vaše slušaoce pozdravljam radosnim pozdravom: „Hristos voskrese!“ 
 
- Vaistinu Voskrese!


<<< KLIKNI za slušanje  
 

Razgovor vodio Radomir Vučić 
23.05.2013. u Beogradu

Pročitano: 9038 puta