MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PROTOJEREJ ALEKSEJUMINSKI: ZAŠTO SAM NAPUSTIO SOCIJALNE MREŽE



„Umorio sam se. Bilo je vreme, kada sam osećao da, reposti (kopiranje posta (članka) s jednog bloga u drugi), propovedi, prepiska, mogu imati smisao. Neki od tih ljudi, sa kojima sam vodio prepisku, došli su u hram. Ali u socijalnim mrežama se ne dostiže spasenje. Na internetu, bilo koju propoved, bilo koju svetootačku mudrost, mogu da prevrate u fejk (falsifikat). I sam čovek se tamo može preobraziti u fejk“, - govori poznati moskovski sveštenik i TV voditelj protojerej Aleksije UMINSKI, koji je zatvorio svoje stranice u socijalnim mrežama.
 
Dodatni internet-gresi
 
— Zašto ljudi imaju tako jaku potrebu da žive virtuelno u socijalnim mrežama?
 
— Meni se čini da je potreba čoveka da „živi virtuelno“ u socijalnim mrežama, u mnogome povezana s mogućnošću da se govori sa „tribine“, ne noseći odgovornost za svoje reči. Čovek na internetu postaje nevidljiv. On može da nastupa ni od kuda. Psihološki, to je veoma udobno. U socijalnim mrežama sabesednik ne vidi tvoje oči, mimiku, tvoje istinske emocije.
 
Postoje i drugi podsticaji za aktivnu komunikaciju na internetu. Na primer, usamljenost ili nedostatak komunikacije u realnom životu, ili čak mogućnost samoizražavanja, kada na drugi način čoveka niko ne sluša, i on nikome nije interesantan. U socijalnim mrežama korisnik može, u jednom trenu, bilo koju svoju ideju da učini dostupnom društvu, bilo koju misao koja mu je došla u glavu. Termin „Blogeri pišu“ je postao standardni izraz, kao što je „britanski naučnici su dokazali“. Čak se i u novinama stalno pozivaju na natpise na „oglasnim tablama“ socijalnih mreža. Čovek u socijalnim mrežama izgleda važan, samo zato što je iskazao svoje mišljenje. Kroz te mreže čovek može da uroni u jedan poseban svet, koji je veoma blizak realnom, i da počne da živi u njemu po njegovim zakonima, dobijajući ozbiljnu podršku i samopouzdanje od njega.
 
U socijalnim mrežama ima toga što je korisno, ali ima i toga što lišava čoveka unutrašnjeg mira i vređa ga.  Zato te mreže možemo posmatrati kao način brze komunikacije, brzog širenja svojih saznanja, brz način prikupljanja novih informacija, ili sakupljanja novca za operaciju bolesnom detetu. Ali, takođe, može se posmatrati i kao mogućnost da se podsmevaš nekome, da gaunižavaš, način da okupiš ljude na miting ili zbijaš neslane šale, bez opasnosti od osvete.
 
-Na internetu se informacija širi brzo i široko. To znači, da bi i odgovornost za svaku reč napisanu u njima, morala da bude veća.
 
- Na protiv, odgovornost za napisanu reč na internetu je manja.I težina svake reči je mnogo manja. Reč gubi na „težini“, i upravo zato se ona tako lako širi. Zato ljudi tako lako koriste reči na internetu, lako njima manipulišu. I po mom mišljenju, upravo je to jedan od najvećih problema interneta. Napisana reč prestaje da istinski bude važna. Ljudi se ne zamisle nad svojim rečima. Nešto čuju i odmah to šire, umnožavaju, kopiraju. A šta ako to nije istina?
 
Fejk – nova pojava na internetu, čudno i užasavajuće – šala, koja veoma liči na istinu. Prava đavolska prevara – ismejati reči, ismejati misli, ismejati čoveka koji je prestao da razmišlja. Čovek je prestao je da bude svestan toga, da on čita na internetu. Na primer, lažne molbe za pomoć, koje ljudi šire da bi sebi podigli popularnost. Eto to je strašno. Zato takav fejk na internetu može da preobrazi bilo koju propoved. Bilo koju svetootačku mudrost. Internet je bezličan, neodgovoran, sklon fejku. Čak i sam čovek se može na njemu pretvoriti u fejk. Veoma brzo. I preobražava se. Sam sebe ne može naći, sve što radi, sve se pokazuje lažnim i neispravnim.
 
- Da li prisustvo čoveka u socijalnim mrežama utiče na njegovu svest u realnom životu?
 
- Da, naravno. Na primer, kada vozim kola i neko me „odseca“, ja u svom srcu govorim: „Ludi čoveče, kuda ideš!“ Ali ja to neću govoriti kada nisam u kolima, zato što na mene tada gledaju ostali, oni me slušaju i biće me sramota. Ja to obično skrivam od drugih, te svoje tajne misli. One izlaze na videlo samo onda, kada sam sam. Zato bih želeo da o njima niko ništa ne zna.
 
To isto se dešava i s čovekom u socijalnim mrežama. Sedi sam za kompjuterom, ali istovremeno i u društvu drugih ljudi, i ne primećuje kada počne da govori ljudima to što obično krije u sebi. U socijalnim mrežama sve to izlazi na površinu i postaje za čoveka njegova realnost, on prestaje da se stidi drugih. Sklonosti, strasti, s kojima se do sada borio, postaju normalne, zato što je u socijalnim mrežama tako prijatno. One same provociraju takav stil komunikacije.
Pročitao nekakav članak (možda čak i ne do kraja) i odmah komentariše: „Kakva budala!“ Sledi mu odgovor, a on njima tri, oni petnaest, on trideset. Posle toga taj čovek reaguje ovako. „Ah, takav si znači ti. Kad je već tako, onda ću te blokirati!“ Čini mi se, da kada bi imao pištolj kod sebe, verovatno bi pošao i ubio ga. Blokira jednog, drugog, trećeg. Sve bi ih pobio, kada bi mogao, i živeo spokojno. Jer oni sada više ne postoje u njegovom prostranstvu. Zabranio im je dostup.
 
Prisustvo čoveka u socijalnim mrežama je donelo u njegov duhovni mir dodatne internet-grehe. Na primer, silnu zavisnost, kada poruke, komentare, fotografije proveravaš svakog minuta, polako one dolaze i na kompjuter, i na telefon, i ti si „uvek na vezi“. Ili pojačana internet-sujeta, kada brojiš koliko si „lajkova“ dobio, koliko reposta, koliko ljudi imaš kao drugove – to je virtuelno kolekcionarstvo, i posledice svega toga su poznate čoveku, koji živi duhovnim životom.
 
Baćuška, blagoslovite, ušli smo u avion!
 
- Prisustvo pastira u socijalnim mrežama otvara njegovim čedima mogućnost brzog dostupa duhovniku, čak i njegovom privatnom životu. Da li je to dobro?
 
-Ne, ipak ne treba puštati parohijane da žive u tvom domu. Privatni život sveštenika mora biti zaštićen od drugih. Inače od tog privatnog života i od samog sveštenika ništa neće ostati. „Brzi dostup“, kako kažete, takođe, nije neophodan, kako se ponekad čini. Meni se, na primer, često dešava da u 4 sata ujutro dobijem poruku. Budim se, protrljam oči, čitam „Baćuška, pomolite se za mene!“ Mislim, desilo se nešto strašno. Hvatam se za srce. čitam dalje: „Blagoslovite, ušli smo u avion, polećemo na Kipar!“. Eto to je ta brza veza. Umalo infarkt da dobijem, a oni – poleću na Kipar. I da se to desilo samo jednom, pa i nekako. Zato sam ove godine počeo da isključujem svoj telefon noću. Ujutro uključim i, kao po pravilu, oko šest poruka i četiri propuštena poziva.
 
- U socijalnim mrežama ljudi žive veoma otvoreno. Da li je za duhovnika korisno da čita stranice svojih čeda?

- Kada čovek pravi svoju stranicu, on uvek svoj portret prikazuje tako da bude prijatan za druge. Bez bilo kakve sumnje. Neće objavljivati na svojoj stranici ništa što će narušiti njegov imidž. U nekoj meri mi vidimo realnog čoveka, ali samo u onoj, u kojoj on to omogući. To jest, u suštini, mi vidimo lažnu sliku.
 
Da li to može koristiti pastir? Zašto bi? Zašto da namerno ulazi u tuđ život? Još, uz to, u lažni, virtuelni život. U našoj gimnaziji, na primer, bilo je slučajeva, kada su đaci, radi osvete, pravili lažne stranice jedni o drugima i punili ih užasnim, uvredljivim sadržajima. Dolazilo je čak do isterivanja iz gimnazije. Pretpostavite, kako bi mogao da se prevari duhovnik, da je pročitao takvu stranicu pred ispovest, ili pre blagoslova nečeg važnog?
 
- Kako da preživimo u tom informacionom protoku, koji nas steže sve čvršće kroz socijalne mreže?
 
- Ako je, na primer, post, ja težim da ograničim informaciono polje koje me okružuje. Ipak gledam na internetu pravoslavne sajtove, ali, recimo, radio u kolima ne slušam. Neophodne informacije zapravo ni nema mnogo. Nešto zaista važno, nešto ozbiljno ili strašno, to što ima uticaj na molitvu, sigurno ćeš da saznaš, i bez interneta, televizora ili radija. Zato, ponekad, u vreme posta sve to možeš mirne duše da isključiš.
 
Prava duhovna hrana će uvek ostati knjiga. Ako ona nestane, nestaće i internet, zato što sve počinje s knjigom. Internet – to je prebacivanje knjige u drugo prostranstvo, u drugu, kratku video formu. Ali ni ovde nema ničeg novog. Poslovice, izreke, mudrosti, aforizmi su uvek postojali. Izdaju se specijalne zbirke, gde su izabrani aforizmi po temama. Na primer, „filozofi o druženju“ ili „šale fizičara“. Fejsbuk je, takođe, takva izreka, koju si pročitao za vreme doručka.
 
Bolje je otići s fejsbuka, nego izgubiti drugove
 
- Pre pola godine ste zatvorili sve svoje stranice u socijalnim mrežama, zašto? Zar one ne pružaju mogućnost misionarenja?
 
-Umorio sam se. Bilo je vreme, kada sam osećao da, reposti, propovedi, prepiska, mogu imati smisao. Neki od tih ljudi, sa kojima sam vodio prepisku, došli su u hram, na ispovest, i poneko je čak nastavio da redovno dolazi u hram. Vodio sam dugotrajne diskusije s ljudima koji su daleko od Crkve. Ali u socijalnim mrežama se ne dostiže spasenje. Zato su ti razgovori u socijalnim mrežama, koji su prešli u lični kontakt, dali rezultat, a ti, koji su ostajali na internetu, su se pokazali besplodnim. Na kraju sam shvatio, da iako u tim mrežama možete uhvatitimnogo dobrih riba, ja za to ipak nemam dovoljno moći.
 
Pored toga, te mreže su kod mene izazivale mnogo ogorčenja. Kao što sam već govorio, u internet-komunikaciji iz čoveka izbijaju na površinu mali demončići, koje on obično krije od drugih. Odjednom sam počeo da primećujem u komentarima mojih starih drugova, u njihovim repostovima, takva razmišljanja, koja su me dovodila u nedoumicu. Teško mi je bilo da poverujem, da to pišu ti isti ljudi, koje ja znam u realnom životu. Da li je moguće da oni mogu tako da razmišljaju? Zašto oni tako govore? Shvatio sam da, ukoliko se budem saglašavao sa pročitanim, izgubiću nešto veoma važno za mene i naći ću se u nekakvoj lukavoj satanskoj zamci. Bolje je da odem iz fejsbuka i sačuvam dobro mišljenje o ljudima, nego da ih izgubim. Želim da znam moje drugove onakve, kakvim mi ih pokazuje Gospod, a ne kriva ogledala socijalnih mreža.
 
Naš hram, kao i pre, ima svoju stranicu na fejsbuku, i ja, kao i ranije, mislim da je to dobro. Stranicu češće posećuju ljudi, koji s našim hramom nemaju nikakve veze, i često čak žive u drugim gradovima. Ali im je interesantan život u hramu. Interesuju ih te teme o kojima se vode razgovori, kino-klub. Dok sam bio na fejsbuku, takođe sam učestvovao u tim razgovorima, ali sada na iskušenja tipa „Baćuška, vratite se posle Uskrsa“ ili „Baćuška, vratite se u zatvoreno društvo“, po milosti Božijoj odgovaram „Sada već ne – nikada!“
 
- Da li je pastir dužan da se ponaša na neki poseban način u socijalnim mrežama?
 
- Dužan je. Neophodna je mudrost. Eto kod mene takve mudrosti nije bilo dovoljno. Ali ima ljudi, koji poseduju dovoljno razumnosti, uravnoteženosti, trezvenosti, koji to rade dobro, spokojno i sigurno s većom koristi, nego što sam to ja radio. Da sam ja znao kako pastir treba da se ponaša u socijalnim mrežama, ja bih tamo i ostao. Ali pošto ne znam, otišao sam.
 
Prevod sa ruskog S. M.
24 oktobar 2013 god.
 
Razgovor vodila Jekaterina STEPANOVA.
Foto djakona Andreja Radkeviča

Izvor: http://www.nsad.ru/articles/protoierej-aleksej-uminskij-pochemu-ya-ushel-iz-socsetej

Pročitano: 11488 puta