MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

JEROMONAH NIL (GRIGORIEV): KROZ SVOJ ŽIVOT UČIM SE DA HODAM U BOŽIJEM PRISUSTVU



JEROMONAH NIL (GRIGORIEV)

Jeromonah Nil (prije monašenja Viktor Evgenievič Grigoriev) je jedan od sveštenika sa najdužim stažom služenja u Pskovskoj eparhiji – preko trideset godina. Prije toga je mnogo godina proveo u kampu za političke zatvorenike. Primivši monaški postrig u Sretenjskom manastiru ovjekovječen je kao jedan od junaka popularne knjige arhimandrita Tihona – „Nesveti a sveti“. Za vrijeme jedne od njegovih posjeta Moskvi, o. Nil se složio da nam ispriča nešto o svom životu i služenju kao sveštenik.

*   *   *
 
- Oče Nil, kažite nam nešto o Vašem životu prije monašenja
 
Rođen sam 1948. godine na praznik Rođenja Presvete Bogorodice, 21. septembra. Tek godinu dana kasnije moja baka je mogla da me krsti u gradu Staraja Rusa, zato što sam bio bolešljivo dijete. 
 
Moja baka, koja se zvala Varvara, bila je duboko religiozna žena. Kada smo moj brat i ja bili mali i kada bismo zaspali, ona bi kleknula i molila se pred ikonama. Kada bismo se probudili, baka bi još uvijek bila na koljenima. Često bismo je pitali, „Bako, da li si spavala?“ a ona bi odgovarala da je spavala i da se upravo probudila. Baka je imala jako lijep molitveni kutak, gdje su uvijek gorjela tri zavjetna kandila u ime Svete Trojice. 
 
Vidite, svjetlost ovih zavjetnih kandila je osvjetljavala sav moj život. Naročito rado se sjećam male ikone sv. Nila Stolbenskog – bila je to drvena i jako stara ikona, tako „istrošena“ da se boja izlizala a drvo je bilo gotovo potpuno ogoljeno. Pa ipak, ova mala ikona bila je izuzetno lijepa pod svjetlošću kandila. 
 
Baka mi je često čitala čuvene „Stranice Sv. Trojice“ (periodična brošura koju je štampala Trojice-Sergijeva lavra),  koje sam čuvao mnoge godine, a od kojih su neke bile objavljene od strane svetog jerarha Ilariona (Troickog) – o sv. Sergiju Radonješkom, sv. Serafimu Sarovskom i Sv. Nilu Stolbenskom. 
 
Sa osamnaest godina počeo sam razmišljati o sveštenstvu, ali tada je život bio potpuno drugačiji tako da sam postao mornar u Hersonu. Plovio sam morem na brodu kao čuveni „drug“, kao vođa palube, po završetku nautičke škole. 
 
More je uvijek živo i neponovljivo, baš kao i duhovni život – uvijek je živo. Nije slučajno da se ljudski život često naziva „more života“. Moja vjera je ojačala na moru. 
 
Živio sam u gradu Parfino, osamnaest kilometara od Staraja Ruse, sve do svoje šesnaeste godine. Tamo se nalazila jaka disidentna frakcija, i mi smo odrasli u takvom okruženju; to je bio „101. kilometar“ od većeg grada („101. kilometar“ je nezvanični termin koji se odnosi na ograničenje prava pojedinih kategorija građana koji nisu smjeli da žive u krugu od 100 kilometara od velikih gradova SSSR-a. Tokom godina političke represije čak i članovi porodica političkih zatvorenika su poslani da žive izvan linije od 100 kilometra). 
 
Pedesetih godina prošlog stoljeća u Staraja Rusi je živio sveštenik, o. Vasilije, koji je služio u crkvi sv. Georgija. Bio je starosti od oko 90 godina, i svi stariji ljudi su kod njega odlazili na ispovijest. Tu je takođe bio arhimandrit Isidor, budući mitropolit Kubana i Krasnodara. 
 
Od svih onih koji su bili zatvoreni u to vrijeme, posebno se sjećam svog strica Leonida Mosina, koga su zarobili Nijemci, a koji je potom bio u vojsci generala Vlasova odakle je pokušao da pobjegne tri puta, uspjevši u namjeri tek iz trećeg pokušaja. Zatim je služio u kaznenom bataljonu pomogavši oslobađanju Berlina. Na kraju rata, uprkos njegovoj vojnoj hrabrosti, bio je ponovo zatvoren na deset godina zato što su ga Nijemci uhvatili. Baka Paraskeva, koja je bila svjedok vješanja svog muža i sina od strane Nijemaca, bila je partizan. Ona je bila zarobljena i odvedena u koncentracioni logor Treblinka, zatim u Buhenvald, da bi konačno bila oslobođena našim snagama iz Aušvica. Po završetku rata poslana je u sovjetski filtracioni kamp, samim čudom se vrativši kući. Stari boljševici koji su patili pod sovjetskim režimom, kao i oficiri Vlasove vojske koji su bili ratni zarobljenici, svi oni su živjeli u Staraja Rusi. 
 
Kada sam služio u vojsci u Valdaji među Ukrajincima je izbila nacionalistička borba. Dosta sam znao o nacionalističkom pokretu u Ukrajini i tako sam počeo razgovarati sa njima i objašnjavati stvari. Kao rezultat njihovo neprijateljstvo je jenjavalo i oni su postali bliski prijatelji, međutim, vojna policija se okrenula meni zbog političkih aktivnosti koje nisu bile regulisane komsomolskim podzakonskim aktima. U svega nekoliko dana bio sam uhapšen. To se zbilo u aprilu 1968. godine. Koncem aprila pobjegao sam sa namjerom da odem na Zapad, u Pariz, i tamo pristupim bogoslovskom institutu. Ponovo sam uhapšen tokom svog pokušaja da pređem granicu 8. maja. U moskovskom zatvoru Lefortovo proveo sam godinu dana, gotovo svo vrijeme u samici. Tada sam imao svega dvadeset godina. Kao zaključak jednog od mojih ispitivanja, dva oficira su jedan drugom rekli: „Da nismo svašta doživjeli svih ovih godina, krenuli bismo njegovim stopama. Taj klinac nas pobjeđuje. Opasno je ispitivati ga“. Dali su mi sedam godina zatvora kao politički zatvorenik. 
 
- Šta su bile teme saslušanja? 
 
Teme su bile vjera, državni režim, revolucija, ubistvo carske porodice, i druge stvari. Dobio sam mogućnost da negiram svoja uvjerenja, ali sam tu mogućnost kategorično odbio. 
 
U to vrijeme smo imali političke zatvoreničke kampove, i mene su poslali u Javas u Republici Mordoviji. Tamo nas je bilo oko 1.000 u jedanaestoj zoni. Zimi se jedanaesta zona rasformirala poslavši ljude tamo i ovamo u druge zone. U Javasu, gdje smo prvo dovedeni, nalazio se duboki rov koji je buldožer iskopao, do kog je stajao takozvani „nedodirljivi“ buldožer koji je sahranjivao zatvorenike streljane Hruščovim tajnim nalozima kada za to dođe vrijeme. 
 
U selu Baraševo, koje je okružavalo treću zonu, nalazio se rov u obliku slova T gdje su vršena pogubljenja djece „narodnih neprijatelja“ – tu je bilo sahranjeno 25.000 ljudi – a u drugom rovu, paralelno sa prvim, bilo je sahranjeno oko 20.000 sveštenika i crkvenih radnika. Stari komesar kampa Dubrav nam je ovo ispričao. Mlada borova stabla rastu na ovim masovnim grobnicama. 
 
- Da li ste se na tim mjestima ikada sreli sa vjernicima?
 
U selu Baraševo (ovo se zbilo u periodu od 1970–72 godine) oko nas je nastala pravoslavna zajednica. Stalno smo se okupljali i molili. Tamo je postojao objekat za kupanje u obliku slova T koji su sagradili njemački ratni zarobljenici, i mi bismo se okupljali na molitvu u unutrašnjem uglu. Nekad bi došlo pet ili šest ljudi, pa i do 15 u dane posta. Sjećam se Valerija Zaitseva, bivšeg ronioca; Viktora Česnokova, kubanskog kozaka; Saše Udodova, vojnog istoričara koji je studirao rusku vojnu umjetnost od drevnih vremena do danas i koji je nakon oslobođenja otišao u Norvešku; Evgenija Vagina, koji je prije dvije godine umro u Italiji i koji je bio dio grupe Lenjigradskih demohrišćana pod vođstvom Igora Ogurtsova; Mihaela Jukanoviča Sadoa, iz iste grupe – izuzetno plemenitog Asirca koji je kasnije predavao stari jevrejski jezik i crkvenu arhitekturu na Bogoslovskoj akademiji u Sankt Peterburgu. Na njegovu preporuku nadgledao sam predavanja na akademiji, uključujući ona od sadašnjeg patrijarha Kirila koji je u to vrijeme bio dekan akademije. Takođe se sjećam Vjačeslava Platonova, studenta orijentalistike. Petar Savić  bio je aktivni učesnik naše zajednice. Sa 15 godina odveden je iz zemlje u Berlin, a zatim u Drezden, gdje je pomagao da se ugasi požar nakon američkih napada zapaljivim bombama, a potom je zbog toga uhapšen 1945. godine. Andrej Donatovič Sinjavski takođe je bio sa nama zatvoren. On je bio student književnosti, i 1972. godine bio je poslan u Pariz bez mogućnosti da čak presvuče svoju zatvorsku odjeću. Njegova supruga, Marija Rosanova, ćerka poznatog filozofa, donijela mu civilnu odjeću u Pariz. 
 
Tamo su se nalazili i sveštenici: jeromonah Georgije iz katakombne crkve Karlovac. On je bio jedan od mladih kaluđera svog vremena koji je služio u gradu Čita i koji je odbio da sarađuje sa komunističkim organima. Kako smo vršili služenja? Ništa nije bilo dozvoljeno – ni Biblija niti bilo šta drugo. Tamo se nalazio jedan đakon koji je redoslijed služenja znao napamet, i mi smo služenje zapisali prema njemu. Međutim, pošto se on plašio ići na službe, mi smo odredili o. Borisa da čita služenje. Ja sam čitao dio jektenija. „Ali oče, pravila to ne dozvoljavaju!“ „Ne, ne,“ on bi odgovarao, „Ti ćeš uskoro postati sveštenik, tako da ih izgovaraj bez straha“. U takvim ekstremnim uslovima osoba pokazuje svoje pravo lice, tako da je baćuška jasno vidio i otvoreno govorio. Otac Georgije, koji je u zatvoru proveo 30 godina, ponašao se prema meni kao prema svešteniku. Tu su takođe bili blaženi Emilijan i o. Boris Zalivako.
 
- Kaže se da su oni koji su preživjeli strahote koncentracionog logora Soloveckij i drugih zatvoreničkih kampova, osjećali posebnu pomoć od Boga. Da li ste Vi imali vlastito iskustvo blizine Gospoda? 
 
Neko osjeća Božije prisustvo i Njegovu blagodatnu pomoć stalno. Jednom sam bio zatvoren u samici 15 dana. Zidovi su bili prekriveni ledom. Kada su me tamo odveli, na nogama sam imao papuče od skaja bez čarapa, pamučne pantalone i jaknu. Oni te uguraju u taj hladnjak veličine oko 2.5 x 1.2 metra. Unutrašnjost je betonska sa malim metalnim stočićem na kom možete sjediti kratko vrijeme. Bili su kreveti u samici napravljeni od hrastovine, međutim na njima je bilo nemoguće spavati; da su bili napravljeni od jasikovog drveta mogli biste ležati na njima, ali hrastovina se ne može ugrijati. Morali smo spavati stojeći ili sjedeći. Svakog drugog dana bismo dobijali hranu. Za ručak bismo dobili šolju tople vode i vodenu cicvaru, za večeru – ništa, za doručak šolju vode i oko 250 grama hljeba. Naravno mi bismo hodali okolo samo da se malo zagrijemo i molimo. Čuvari su svako toliko bacali pogled na nas da vide da li smo još uvijek živi. Počeo sam da sažaljevam moje čuvare, i jednom od njih sam rekao: „Zašto su te stavili ovdje Andrjuška? Što se mene tiče ja znam što sam ovdje – kriv sam pred državom. Ali šta si ti uradio? Ti si zatvorenik baš kao i ja; jedina razlika je ta što ti imaš kaput, odjeću i obuću koja je toplija, ti bolje jedeš, ali to je jedina razlika. Tvoja duša je jednako okovana kao moja.“ 
 
Taj momak je bio kozak. Posljednjeg dana je otvorio vrata, izvadio nešto hrane i dao mi – nešto svježe haringe i malo čaja. „Samo jedi preda mnom,“ reče. Ali dobro sam znao problem sa haringama, zato što usoljena riba u zatvorskoj ćeliji znači strahovitu žeđ. Međutim on je rekao: „Na dužnosti sam danas i donijeću ti čaja. Ali ja nažalost nemam ništa drugo da ti dam“. Sjedili smo i pričali cijelu noć. On reče: „Ovo je moja zadnja noć – sutra odlazim. Nemam više snage da ostanem. Mislio sam i mislio o tome. Razumijem zašto si ti ovdje, ali zašto bih ja bio ovdje sa tobom?“ 
 
Drugi put su mi dali 45 dana zatvora. Nisu imali pravo da mi daju sve odjednom jer je samo 15 dana bilo dozvoljeno. Dakle, evo šta su uradili – izvukli su me napolje na sat i po, i onda me osudili na novih 15 dana zatvora, i na taj način su namirili 45 dana. Istina, kada sam prvi put izašao držao sam se za zidove, ali sam bio na svojim nogama. Međutim, drugi put su me iznijeli na nosilima, u mrtvačnicu. Moje tijelo to nije moglo podnijeti. Iz drugog svijeta sam vidio kako su me podigli, tresli me i kako su me iznijeli. Načelnik sanitetskog odjeljenja bila je Jevrejka, major. Kada me vidjela upitala je: „Koga to nosite?“ „Pokojnika iz samice. Smrtni ishod.“ „Sačekaj trenutak,“ rekla je. 
 
Ovo je bilo moje drugo iskustvo smrti, u kom sam čuo Božiji glas. „Vratite ga nazad, ima on još da služi,“ i onda sam se vratio. Pogledao sam i vidio Presvetu Bogorodicu kako se nagnula nada mnom, a zatim je načelnica odjeljenja izdala naredbu, „Pošaljite ga u bolnicu, u moje krilo.“ Ona je radila na hirurgiji. Zadržala me u bolnici tri nedjelje. Prije nego što sam bio otpušten razgovarala je sa glavnim upravnikom. „Neću vam dozvoliti da ubijete ovog dječaka,“ bila je odlučna. 
 
U  tom kampu sam radio dvije godine – cijepao sam drva. Straža bi donosila debla a mi bismo ih rezali cirkularom. Prema planu dnevno smo radili 5 kubnih metara. Kasnije mi se dopao aparat za varenje iz mehaničarske radnje pa sam molio da me tamo prebace, i tako i bi. Nakon rada u toj radnji počeo sam da učim mašine i kinetiku. To je za mene bilo lako zato što sam oduvijek volio čitati knjige, još od djetinjstva. Knjižare su bile moja omiljena mjesta. Naša školska biblioteka bila je veoma dobra, i sve sam iz nje pročitao do svog sedmog razreda. Tamo nije bilo nijedne knjige koju nisam pročitao. 
 
To je razlog zašto je to meni bilo lako, i ubrzo sam odabrao i položio ispit kod glavnog inžinjera koji mi je odmah dodijelio treći nivo. Kasnije sam savladao 6-osovinske njemačke mašine – postojala je automatska montažna linija – a onda sam morao da postavim valjaonicu. Tako sam se postepeno navikao na mašine u kampu. 
 
Po mom oslobođenju radio sam kao mašinski tehničar u fabrici, i onda sam prešao na tehnički institut. Međutim nisam bio u mogućnosti da nastavim sa studiranjem zato što sam morao da se hranim, a moja stipendija je bila isuviše mala. Počeo sam raditi danju a učiti noću. 
 
Subotama i nedjeljama sa lenjingradskog univerziteta bi dolazio docent novinarstva koji nas je učio foto-novinarstvu. Mi smo radili foto reportaže za književne tekstove. Sve mi je to bilo izuzetno interesantno, i tako sam počeo da ulazim u kinematografiju i fotografiju, studirajući ove predmete kao izborne. 
 
- Koje godine ste bili rukopoloženi?
 
Arhimandrit Agatangel (Dogadin)

Ove godine, 2012, je 31. godina mog služenja kao sveštenik. Rukopoložen sam u čin đakona 1981. godine na praznik Arhangela Mihaila, a 1985. godine na praznik svih ruskih svetitelja i Svete Gore rukopoložen sam za sveštenika.
 
Arhimandrit Agatangel (Dogadin) iz crkve sv. Filipa u Novgorodu, moj ispovjednik, mi je rekao: „Stani sa svojim svjetovnim stvarima i idi u manastir.“ Te godine se upokojila moja baka Varvara. Otac Agatangel me poslao u manastir Žirovetzi. Tako sam napustio sve, institut i novi komforni stan, i otišao sam u manastir. 
 
U to vrijeme iguman manastira Žirovetzi bio je arhimandrit Konstantin (Komič), a upravitelj je bio arhimandrit Atanasije (Kudiuk). Ali Čeka (tajna policija, op. pr.) im nije dozvolila da me prime. Arhimandrit Atanasije bio je prijatelj sa arhimandritom Leonidom, igumanom manastira Svetog Duha u Viljnusu; tako sam završio u Viljnusu. Tamo mi je o. Leonid drugog dana prišao i rekao: „Oni (KGB) ne žele da imamo išta sa tobom.“ 
 
Nakon toga sam se uputio u Pečore, kod o. Gavrila [arhimandrit Gavrilo (Stebliučenko) – iguman Pskovsko Pečerskog manastira od 1975 do 1988. godine], ali mi ni tamo nisu dali da ostanem. Iguman mi je vratio moja lična dokumenta i dao mi je nešto novca za put, rekavši mi da odem episkopu. Otišao sam kod o. Jovana (Krestjankina) i on mi je rekao: „Idi vladici [episkopu].“ Tako sam otišao i kod episkopa Jovana [(Razumova) (1898–1990)] i on mi reče: „Sine, idi ponovo o. Agatangelu s obzirom da ga smatraš svojim duhovnim ocem. Mi ovdje imamo sveštenika po imenu o. Pantelejmon u Melnici, i ako ti tvoj duhovnik da blagoslov idi da pomogneš o. Pantelejmonu.“ Ponovo se vrativši o. Agatangelu objasnio sam mu situaciju. Ovo je bilo 1980. godine, kada je Moskva bila domaćin olimpijskih igara. Otac Agatangel me poslao u Melnici da pomognem o. Pantelejmonu.
 
I tako sam završio u selu Melnici, da služim u crkvi Arhangela Mihaila, gdje me iguman Pantelejmon primio u svojstvu čuvara i psalmopojca. O. Pantelejmon bio je veoma energičan čovjek. On je popravio crkvu u Borisovu koja je propadala i bila ruševna, a zatim je počeo služiti u Melnici. Kod njega sam bio godinu dana. Isto tako, nisam vidio nikakvu svrhu ostati sa o. Pantelejmonom. Vratio sam se o. Jovanu i rekao mu sljedeće: „Oče, vi i sami znate da je on nepismen – pravi greške prilikom čitanja Jevanđelja. Kada mu nešto pokušam objasniti on mi kaže, ‘Ti bi da me učiš?’” Pitao sam o. Jovana da li mogu otići kod o. Borisa u Tolbici. „Dobro,“ rekao je o. Jovan, „razgovaraću sa episkopom.“ Episkop nas je saslušao i rekao: „Zapravo potrebniji si u Tolbici.“ Otac Boris je takođe bio u zatvoru šest godina – bio je osuđen prije rata (1937–43). Godine 1937, kada su vlasti pohapsile sve parohijane u gradu Ostrov u Pskovskoj pokrajini, gdje je služio kao đakon, on je bio jedini koji je spasen – spasila ga je njegova žena. 
 
O. Boris bio je invalid pa su ga poslali u invalidsko područje u Vladimirskoj pokrajini – bio je napola slijep. Kada je bio dijete vodio je slijepog sveštenika od vojne uprave do crkve sv. žena Mironosica u Pskovu. Njegova majka, koja je bila poznata pripadnica socijalističkih revolucionara, nije željela da on pomaže bilo kakvim sveštenicima. Ona ih je nazivala „popovskim okotom“, i jednom ga je udarila tako jako da je pao udarivši se o potiljak glave i izgubivši vid. Ostao je 50% slijep. 
 
Nakon hapšenja o. Borisa, njegova žena Marija je prodala njihovu kuću u gradu Ostrov, a novac je koristila da ide u posjete u selo gdje su držali o. Borisa u zatvoreništvu. Kupila je drvenu saunu koju je preuredila u kućicu, nabavivši dvije koze koje su svojim mlijekom oživljavale o. Borisa. Zahvaljujući tome on je preživio. 
 
Nakon posredovanja o. Jovana, episkop me poslao o. Borisu. Na praznik sv. tri Jerarha prebačen sam u Tolbicu. Sa o. Borisom služio sam četiri godine. O. Nikola (Gurianov) služio je nedaleko odatle. Tamo sam se dobro osjećao. Bilo je to blagosloveno mjesto – kad god bih imao neki problem mogao sam otrčati o. Nikoli po brzo rješenje.
 
- Čega se sjećate u vezi o. Rafaila (Ogorodnikova)?
 
 
Jeromonah Rafailo (Ogorodnikov)
 
Oca Rafaila sam upoznao 1980. godine. Ponekad je o. Pantelejmon išao u Krim da liječi svoje bolesti. Njegovo stanje nakon tih tretmana je bilo bolje. Sjećam se jednom u decembru, na praznik velikomučenice Varvare, služili smo zajedno – u to vrijeme sam bio psalmopojac. O. Rafailo bio je postavljen na praznik sv. Nikole, i tada smo se upoznali. Pogledao sam i vidio da su stigli u „Zaporožecu“ (automobil), koji su on i o. Nikita zajedno kupili. Pozdravili smo se i ja sam ih upitao: „Da li dolazite iz Pečora?“, a oni odgovoriše „Da.“ Molili smo se u crkvi a zatim sam ih poveo u svoju keliju. O. Rafailo me upitao: „Imaš li ovdje iskušenja?“ Odgovorio sam mu da iskušenja nikada ne ostavljaju čovjeka. Brat o. Rafaila bio je u zatvoru, a o. Nikitu je porodica odbacila još dok je bio dijete, pa je u manastiru odrastao od svoje sedme godine. U dobi od 13 godina krenuo je u Borovik da se pridruži jeromonahu Dositeju, koji ga je podizao sve dok ga nisu pozvali u vojsku. Nakon završetka vojnog roka otišao je arhimandritu Alimpiju u Pskovsko Pečorski manastir. Otac Rafailo bio je duhovnik o. Nikite kome je ovaj vjerovao i beskompromisno ga slušao. O. Rafailo bio je zaista veliki čovjek i ljudi su mu vjerovali. Bio je mudar čovjek od koga se dosta moglo naučiti. 
 
Mudrost i poniznost, želja za poslušanjem – sve su to bili kvaliteti o. Rafaila. Jednom mu je prišao jedan dječak i rekao mu: „Nemojte danas jesti jaja oče.“ O. Rafailo je uvijek tražio izgovore kako bi bio poslušan, tako, bez obzira što je bio utorak i nije se postilo, on je ipak poslušao riječi ovog običnog, malog dječaka. Žena koja je radila u kuhinji kasnije je rekla da su se sva jaja tog dana pokvarila. Ova stalna čežnja za poslušnošću pomagala je o. Rafailu u mnogim životnim situacijama. 
 
- Šta je to starac?
 
Sjećam se razgovora koji sam vodio sa o. Jovanom (Krestjankinom), koji je rekao da su nam starci dani od Boga. „Starčestvo je Božiji dar, i daje se samo tamo gdje postoje oni koji će slušati i držati se onoga što im starci kažu. Međutim, čovjek je pun slabosti. Na primjer, neko traži blagoslov od jednog, pa od drugog, od trećeg, četvrtog, petog, desetog i tako dalje... Ali ne ispunjava nijedan od dobijenih savjeta. Gospod će ukoriti takvog nepromišljenog čovjeka, zato što zbog svoje nepromišljenosti on uzima previše na sebe. Stari oci bi uobičavali reći, „Ako si sebi odabrao starca, onda sa njim ostani do kraja.“
 
Jednom je jedna žena tražila da joj dam blagoslov da čini metanije i Isusovu molitvu. Prije nego što me upoznala ona je praktikovala čisto monaško molitveno pravilo. Pitao sam je: „Da li si ti monahinja?“ Ona odgovori: „Nisam, ali planiram da se zamonašim. Možda će o. Rafailo da mi izvrši monaški postrig.“ To se često dešavalo u sovjetsko doba – monahinje su se postrigavale u parohijama. „Pa, ako želiš praktikovati Isusovu molitvu radi sljedeće: izgovori jednu Isusovu molitvu ujutru sa jednom metanijom, jednu u podne sa jednom metanijom i isto to ponovi naveče.“ Ona mi reče: „Da li se ti to šališ sa mnom? Šta ti misliš ko sam?“ „Ne mislim ja ništa. Bog te blagoslovio – ako možeš ispuniti ovo poslušanje onda se vrati za mjesec dana.“ Nakon jednog mjeseca ona se vratila plačući. „Molim te oprosti mi što sam se naljutila na tebe. Ja to ne mogu – čim čak i pomislim da učinim metaniju svaki dio u meni se buni i ja to ne mogu da učinim.“ „Vidiš. Ti si krenula putem iskustva i vidjela da to ne možeš uraditi. Šta ako uzmeš monaški zavjet – šta bi onda uradila? Onda bi morala da ispunjavaš pravilo bez obzira željela ti to ili ne,“ odgovorio sam joj. 
 
- O. Nil, da li se poznavali o. Dositeja?
 
Posjetio sam ga nekoliko puta. Sjećam se šta je o. Jovan govorio o ocu Dositeju. On je rekao da je to jedan od posljednjih stubova, koji je oponašao drevne svete oce. Njegova kelija je bila napravljena od drveta. Čak i kada bi se razbolio on se ne bi grijao na peć – samo bi se umotao u krpe i tako ležao. Kada bi se bolest smirila on bi ustao i naložio vatru. Ljudi su dolazili kod o. Dositeja ali on bi nastavljao sa svojim poslom, ne govoreći ništa posebno, već bi samo radio ono što je započeo. Kada bi došlo vrijeme za molitvu, on bi stao za nalonj, otvorio svoju molitvenu knjigu, časoslov ili oktoih (osmoglasnik), i počinjao bi da se moli. Posjetioci su se molili sa njim. 
 
Sjećam se jednog Velikog posta kada se o. Dositej razbolio i doktor mu je izrekao smrtnu presudu. „To je to oče – za dva mjeseca naručite daske i načinite sebi kovčeg.“ O. Dositej je zatvorio svoja vrata i potpuno se povukao, ne otvarajući nikom. Izašao je samo na Vaskrs otišavši u crkvu gdje je služio o. Nikita, dok mu je lice bilo potpuno čisto i bijelo. O. Nikita je kasnije rekao: „Nisam ga prepoznao!“ Pitao sam ga: „Kako je to moguće? Zar te on nije podigao, othranio?“ „Ali on se tako značajno promijenio, postao je čovjek koji isijava svjetlost,“ odgovorio je o. Nikita, „da ga nisam prepoznao.“ O. Dositej imao je omiljenu ikonu jednog zlatokosog anđela na koga je i sam počeo da liči. 
 
Poživio je još dvije godine, upokojivši se na Vaskrs, kada mu se čamac prevrnuo. Pogrebni obred za o. Dositeja služen je na Svijetli četvrtak. Unijeli su ga u manastir usred zvonjenja vaskršnjih zvona. Kakvom čašću je udostojen – da umre na Vaskrs! Svetu Pričest primio je od o. Nikite na Vaskršnjoj liturgiji. O. Dositej bio je izuzetan monah.
 
- O. Nil, već dvadeset godina služite u najudaljenijoj parohiji Pskovske eparhije, u selu Krasikovščina. Kažite nam nešto o vašem parohijskom životu, kako ste ga izgradili. 
 
Gotovo nikoga nema u parohiji. Svjetlo gori u svega šest kuća. Na Novu godinu unučad dolazi u posjetu svojim bakama i rođacima, ali u suprotnom vrlo rijetko tu možete vidjeti ljude. Vrisku djece ne možete čuti čak ni ljeti. Ostale su samo dvije ili tri bake. Čak je i granap zatvoren. Nema prodavnice, nema vode – samo starci polako okolo hodaju. 
 
Ali kada sam tamo došao prije 20 godina bilo je 50 ljudi, koji su držali 50 vlastitih krava i vodili ih na ispašu svaki dan. Onda je sve krenulo da puca i da se urušava, štale su zatvarane i sada u selu nema nijedne krave. Svega nekoliko parohijana je ostalo. U preko 20 godina sahranio sam gotovo svu parohiju. 
 
Međutim, kada sam služio u selu Tolbica (1981–1984), imao sam tri mačke, psa i šest pacova koji su živjeli u mojoj kući. Kada bih ujutru ustao na molitvu i otvorio stranice svojih bogoslužbenih knjiga životinje bi počele sa živahnim razgovorom. Rekao bih im: „Tišina!“ i one bi sjele na jednom mjestu, kao hipnotisane, bez da naprave bilo kakav pokret. Mirno bi sjedile sve dok ne završim sa čitanjem oktoiha, ali čim bih završio i zatvorio knjigu počele bi cviliti jer je vrijeme da se hrane. Na mom trijemu je znalo biti i desetak zmija. Imao sam mačku koja bi letjela na njih – kada bih pogledao sve zmije su bile obezglavljene. 
 
Ako ikada budete morali živjeti u pustinji ili u šumi, nemojte se plašiti. Kada sam jednom hodao planinom – nekada sam bio planinar – morao sam da puzim duž staze, i našao sam licem u lice sa levantinskom zmijom otrovnicom koja se odmarala na stijenama. Podigla je glavu i pogledala me. Kada se tako nešto dogodi ne smijete napraviti nikakav pokret, čak ni treptaj oka. Gledala me i spustila se, ali u borbeni položaj. Da sam napravio bilo kakav pokret skočila bi na mene i ugrizla me. Morao sam čekati sve dok nije otpuzala sa stijene. Osnovno je da se ne plašite, i onda vam se ništa neće desiti. Isto je sa medvjedima i vukovima. Ali najosnovnija stvar od svih jeste da sve u prirodi osjeća Boga; to je direktno povezano za milošću Božijom, i kada je neka osoba ispunjena molitvom i životinje to osjećaju. 
 
 
 
 
- O. Nil, kako ste se brinuli o svojim parohijanima? Kako ste im pomogli da stanu uz svoju vjeru? Naposlijetku, bila su to teško vremena.
 
Radi se o tome da ih mi pokušavamo učiti riječima, ali parohijani uče primjerom – oni gledaju kako vi živite. Na primjer, na zadušnice oni donose hranu i gledaju da li ću je ja uzeti od njih ili ne. Sveštenici u gradu bi je uzeli pa sam tako i ja uradio – na svom putu ka Pečoru odnio bih je u dječiji dom. Ali šta sam tom hranom mogao u Krasikovščini? Sva bi se pokvarila. Rekao sam ženi koja je pomagala u crkvi: „Paraskevo, kaži ženama da hranu nose kući zato što meni ništa ne treba.“ Čuo sam žamor a onda je sve nestalo. Moja greška je bila zato što kada bi išli na službe u susjedne parohije, oni bi rekli o. Georgiju: „Naš sveštenik ne uzima ništa, a vi uzimate sve. Da li vi prodajete naše kolače?“ Kada sam vidio o. Georgija on se smijao i ispričao mi kako su ga njegove bakice kritikovale. Rekao sam mu: „Otvoreno im kaži da svu hranu nosiš u dječiji dom.“ Nakon toga, moji parohijani su me pitali: „Oče, o. Georgije nam je rekao da svu hranu nosi u dječiji dom. A zašto i ti to ne radiš?“ „Ja nemam šta da nosim, vi sve odnesete.“ „Pa kaži nam da sve ostavimo i mi ćemo tako i učiniti.“ Bunio sam se da nemam način da tu hranu nosim, ali su mi oni kasnije rekli: „Sada imaš auto – nosi hranu.“ 
 
Onda sam morao da uzimam sve kolače od zadušnica, i da ih nosim u dječiji dom. Tamo bi me radosno dočekivala dječica. „Otac je došao!“ To su mališani od tri ili četiri godine, Božiji anđelčići, mala čuda. Kako bih im usadio hrišćanski duh čitao sam im učenja sv. Teofana Zatvornika, ili pisma o. Jovana Krestjankina. Ponekad bih stao i ispričao im nešto iz mog života. Sveštenici su im rijetko dolazili. 
 
 

Stado o. Nila
 
Moja parohija u Krasikovščini je težak krst za sveštenika. Sjećam se o. Valentina koji je služio u ovoj parohiji. On je veliki podvižnik. Uspio je da tu služi svega tri godine, nakon čega je otišao u Kamno, dobru parohiju. O. Valentin je pitao episkopa da ga tamo prebaci kako bi mogao služiti na grobu svog sina, koji se na Pskovskom jezeru udavio kada je imao 13 godina. Nakon smrti djeteta, njegova žena se zamonašila u manastiru Divejevo, kasnije postavši shimonahinja Marija (već se upokojila).
 
 
 
 
- Kažite nam nešto o svojim ranijim parohijama.
 
Sjećam se kada sam služio na Hohlovi brdima, Porhovska oblast (1985–1989). Upravo smo završili obnovu crkve. Bila je jesen, i regionalna vlast je došla da istraži. Hodali su unaokolo negodujući, i onda mi rekoše: „Bilo bi bolje da si taj novac dao u neki mirovni fond.“ Odgovorih: „Ja vam dajem novac i u mirovni fond. Dovoljno za flašu pića – popijete koju i smirite se.“ Neko reče: „On je idiot.“ Međutim, drugi mu odgovori: „Možda on jeste idiot, ali vidi šta je postigao – crkva je kao nova.“ Naravno, crkva je uvijek bila uredna – ikonostas je bio očišćen i sijao se u zlatu. Tokom protekle četiri godine radili smo od izlaska do zalaska sunca, spavajući svega dva do tri sata noću. 
 
U drugoj crkvi u selu Pavah (1990) morao sam da zamijenim krov. Mitropolit Vladimir me za taj rad nagradio blagoslovom da nosim skufiju. 
 
 

Krasikovščina.
 
 
Zatim me mitropolit Vladimir poslao u parohiju u Krasikovščini, gdje se nalaze dvije crkve koje su bile ruševne čak i prije rata. Tridesetih godina prošlog stoljeća aktivisti su uništili ikonostas i spalili ikone u crkvenom dvorištu. Strašno je čak prisjećati se tih bezbožnih vremena. 
 
Upravitelj crkve Roždestva Hristovog u Krasikovščini, o. Vladimir bio je uhapšen zajedno sa svojom porodicom nakon prijave od strane lokalnog stanovništva 1937. godine. Pogubljen je u Sankt Peterburgu, a njegova porodica je udavljena u čamcu. Nakon smrti o. Vladimira samo jedna crkva je ostala otvorena, crkva Roždestva Hristovog. Druga je i dalje u ruševinama. 
 
Prije tri godine služio sam na sahrani posljednje bake koja je potpisala prijavu Čeki protiv o. Mihaila Elagina, koji je bio upravitelj crkve Roždestva Hristovog nakon rata. Zahvaljujući ovoj baki taj sveštenik je 10 godina proveo u zatvoreničkom logoru u Vorkuti. Ali dobro za nju je to što se pokajala. Kada mi je prišla za vrijeme Velikog posta upitao sam je: „Marija, gdje si pošla sa tim neispovijeđenim teretom? Svakog dana možeš umrijeti.“ Briznula je u plač i rekla: „Kajem se, kajem se čitav svoj život. Kada o. Mihail dolazi ja se sakrijem, zaključam se u kuću, zato što me sramota da ga vidim.“ Odgovorio sam joj: „Kada o. Mihail sljedeći put dođe zatraži njegov oproštaj .“ Nakon Vaskrsa, na praznik Pedesetnice, kada je o. Mihail došao, Marija je otišla do njega i zatražila njegov oproštaj. O. Mihail je mogao pretpostaviti ko je napisao prijavu. On joj je istinski oprostio, poljubio je i rekao: „Mašenka, idi s mirom, oprostio sam ti.“ Slava Bogu, njena duša je otišla čista, bez tog grešnog opterećenja. O. Mihail takođe je otišao u suzama. Jednog dana je došao kod mene plačući. Pitao sam ga zbog čega plače. O. Mihail je osjećao da se vrijeme njegove smrti bliži. „Pa, oče, uskoro odlazim.“ Rekao sam: „To je kod nas uobičajena stvar, oče. Pored svih mrtvih koje smo sahranili, čega imamo da se plašimo?“ „Ne,“ kaza on, „ne plašim se smrti, već grijeha.“ „Hajde kaži mi sve grijehe kojih se možeš sjetiti.“ Ispovijedili smo jedan drugog. O. Mihail otišao je iz ovog života tiho, i sa mirom. Sahranjen je pored svoje supruge na groblju pri crkvi žena Mironosica u Pskovu.
 
- Kada ste upoznali o. Tihona [arhimandrita Tihona (Ševkunova), igumana moskovskog Sretenjskog manastira]?
 
Moj susret sa budućim o. Tihonom bio je zanimljiv. O. Rafailo, o. Nikita i ja smo bili na selu u Logu, u muzeju pisca Altaeva, koji sam ja prvi prvi put posjetio. Tamo sam sreo o. Tihona. On je nosio filmsku kameru sa sobom i snimao je neke zanimljive kompozicije. Upitao sam: „Ko je to?“ Oni su mi odgovorili da je to bio Georgij Aleksandrovič Ševkunov, student sa Instituta za kinematografiju, duhovno čedo o. Jovana (Krestjankina), i vrlo blizak saradnik o. Rafaila. Upoznali smo se. Bio je društvena, otvorena osoba na trećoj godini studija. I ja sam u to vrijeme imao mali, 8 mm fotoaparat. Pogledao me sa takvim iznenađenjem; on je imao ozbiljan fotoaparat i upitao me: „Oče, šta mislite raditi sa tim?” „Ti fotografišeš, a i ja takođe volim fotografisati.“ „Ali gdje ćete to razviti?“ „Nekako ću se već snaći.“ Međutim ništa nisam razvio. Ostalo je svega nekoliko slika o. Nikite. 
 
- Kažite nam nešto o Vašem monaškom postrigu. Zašto je prošlo toliko godina dok niste donijeli konačnu odluku?
 
Gospod me vodio čitav moj život, od djetinjstva, punoljetnosti pa sve do anđelskog polja. Ali očigledno da je Bogu bilo ugodno da taj korak napravim sa punom odgovornošću, razumijevanjem i duhovnim uvidom u značenje monaškog života. Od trenutka mog postriga moj se život naglo promijenio. Nakon što je episkop potpisao nalog za moj postrig, otišao sam do mog ispovjednika arhimandrita Tihona, koji je potom obavio ovu veliku tajnu. Ovdje, u Sretenjskom manastiru, rodio sam se kao monah. Učim se duhovnom ratovanju, duhovnoj koncentraciji i kako da hodam u Božijem prisustvu tako da ne zaboravim Gospoda čak ni za sekundu. 

Jeromonah Jovan (Lidiščev), iskušenik Sergej Nikitin, Aleksandar Muhin i Andrej Filatov razgovarali su sa jeromonahom Nilom (Grigorievim) 

Prevod sa engleskog D. P.
21 novembar 2013 god.
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/57180.htm

Pročitano: 8659 puta