MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Sećanje na čudo uzburkavanja vode u ponoć na Jordan (Bogojavljenje) 1979. godine, u bunaru prepodobnog Jova Počajevskog



 Počajev zimi. Foto: Markel / katehizis.ru
 
Postoje u Svetom Pismu reči, koje predstavljaju izvor životnog nadahnuća za milione ljudi, koji čitaju Bibliju: „S radošću ćete crpsti vodu iz izvora ovog spasenja.“ – Prorok Isaija (Isa. 12,3) Sunčano svetlonosna igra reči: pustinja – izvor – voda – veselje – spasenje... 
 
Počajev. Bunar prepodobnog Jova, 43 metra dubok. 
 
Kada je nedostojni naslednik zloglasne Ane Gojske, grof Firlej, oteo zemlju Počajevskog manastira, prepodobni Jov, s braćom, počeo je da kopa bunar na samom vrhu stene. Bile su među braćom „neverne Tome“, koji su govorili prepodobnom, da od tog truda ništa neće dobiti. Ali iguman Jov Železo – to je taj slučaj, kada je prezime u potpunosti odgovaralo karakteru, bio je zaista železne volje i nepopustljiv. Davao je naredbu za naredbom da se produže radovi. I eto, na dubini od 43 metra, kroz stenu je procurela voda... 
 
Prošlo je četiristo godina, i danas mnogobrojni hodočasnici, koji posećuju Lavru, uzimaju odatle vodu za izlečenje od raznih bolesti.
 
U sećanju se oslikava: Lavra, 1978. godine, kasno uveče posle večere. 
 
U prostoriji gde se pere suđe gori svetlo, zvonko odzvanjaju tanjiri koji se peru, u sudoperu je nalivena vruća voda, i mi na poslušanju peremo suđe. Napolju je zima, prilično hladno, ali ovde je od tople vode i jakog svetla, toplo. Miša Balj iz Poltave i Aleksandar (budući jerođakon Sava),  kao specijalisti za industriju, peremo suđe. Otac Ignjatije (arhiđakon Ilarion), zadužen za trpezariju, viče, ljuti se što mnogo udaramo posuđe dok ga peremo. „To je kod vas, shvati, ne pranje, već udaranje! Evo ja ću vam pokazati kako treba prati suđe!“ Otrčao je do sudopere, uzeo tanjir u ruke – tras! – i sam ga je razbio. Otišao je, pobegao, posramljen, sa smešnom grimasom.
 
Prišao mi je poslušnik Igor Brus i govori mi zaverenički: „Danas uveče ne spavaj, inače ćeš prespavati Carstvo Nebesko! Dođi u ponoć do bunara! Gledaćemo na dno i videti, ako nam Gospod da, znak – kako se voda uzburkuje, dok se osveštava. Jer sutra je Jordan (Bogojavljenje), zar ne znaš?“ 
Umor je bio neverovatan, ali i radoznalost, takođe. Nadvladavajući san, došao sam. Mislio sam da ćemo u bunar da gledamo samo ja i Igor. Ali pogrešio sam. Tu su došli i arhimandrit Alipije, iguman Apelije, monah Nestor regent, stariji jerođakoni Kasijan i Roman, i poslušnik Vasilije, koji je pravio nafore. Okružili smo bunar tako, da smo se jedva laktovima mogli probiti do njega. Otac Apelije je imao moćni crveni reflektor na šest baterija. U to vreme, to je bila retka i moćna stvar.  I druge baćuške su imale lampe, ali slabije. On je osvetlio svo prostranstvo bunara.
 
Razgovaramo, očekujući ponoć. Razgovor ide svojim tokom, lagano, bez žurbe. Govore, da su jedne godine videli, a prošle i pretprošle godine nije bilo ničega... 
…Ne znam, da li je bilo 12 sati ili ne, ali kao u čudesnom snu, počeli smo da primećujemo neobične pojave - 
…Male iskre su letele u prostranstvu bunara. „Šta je to?“ „Gledaj dalje i videćeš!“ – govori otac Apelije. Iskre – kao zvezdice inja, savršeno bele. U početku su bile usamljene, retke, a zatim sve ih je bilo sve više i više. U bunaru se doslovno podizala mećava. Leteći po jedna do površine vode, do samoga dna, dodirujući ga, voda je odjednom oživela i s šumom uskipela.  Čuo se šum, ali ne klokotanja, već lakog tihog šištanja, čak zujanja, kao od mnoštva insekata. Svi prisutni smo bili uzbuđeni i živnuli, govorili smo uskačući jedan drugom u reč, mlađi starijima i ništa. Svima se pri viđenju ovog Tajinstva neobično popravilo raspoloženje, nestao je san, umor, pospanost. Više puta smo pevali tropar: „Dok si se Ti, Gospode krštavao u Jordanu...“ 
 
Ja sam, kao i svi, bio u potpunosti i više od toga nagrađen za skoro besanu noć. 
 
“Glas Gospodnji na vodama oglašava govoreći: priđite, primite svi Duha...“ (tropar na vodoosvećenju)
 
Prošlo je već mnogo godina, ali ja se sećam te blažene noći! I pamtiću, sigurno, do poslednjeg dana... 

Arhimandrit Avakum (Davidenko)
 
prevod sa ruskog S. M.
7.setembar2014.
 
Izvor:http://www.pravoslavie.ru/smi/44176.htm

Pročitano: 7681 puta