MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

EGOISTIČNA ZAJEDNICA U DVOJE



 Zamena za religiju zvana ljubav

 
Mit o ljubavi je zvezda vodilja današnjeg vremena: Jedini cilj života jeste da se pronađe Mr. ili Mrs. Right. Kakva zabluda. Zajednica u dvoje nije ništa drugo do nastavak ja-fiksiranja uz druga sredstva. Pledoje protiv ljubavi.
 
Velika samoobmana? Mit o romantičnoj ljubavi nosi sve oznake zamene za religiju.
 
Ranije ili kasnije se većini dece u školi objašnjava šta su to zamene za religiju. To bi trebalo da im pomogne da svet i nevidljive sile koje u njemu deluju bolje spoznaju. Takođe bi trebalo da ojača njihovu otpornost protiv opasnih učenja o spasenju. Oni onda uče da ne trebaju da obožavaju starlete, a po najviše ne političke vođe, da oduševljenje za fudbal može da dobije religijsku dimenziju, takođe i za novac, karijeru i sopstveni fitnes. Nažalost se najmoćniji vid zamene za religiju, koji će već vrlo brzo da sustigne iste te đake u njihovom životu, od strane nastavnika ni jednom rečju ne spominje, a verovatno je samo mali broj ljudi uopšte i prepozna: ljubav. Tačnije rečeno: onaj vid ljubavi, bez koje ni jedna Pop-pesma niti bilo koji ljubavni film ne može da izađe na kraj. Ona neopisivo velika, neverovatno romantična, zbog koje se dvoje ljudi besmrtno zaljube jedno u drugo, od želje i radosti skoro da izgube razum, kao u delirijumu jedno drugo spopadnu i od tada budu samo srećni, srećni, srećni. Yeah!
 
Niko i ništa, nijedan Bog niti kakvo nebo nadsijava naše vreme danas tako moćno kao taj mit o toj ljubavi. On je zvezda vodilja našeg vremena. Navodnog mnoštva životnih stilova, onom opet i opet ponavljanom individualizmu se suprotstavlja globalno uniformisani način života: put ka sreći vodi preko strastvene zajednice u dvoje, jedini cilj života jeste pronaći Mr. ili Mrs. Right i onda će biti sve dobro (a ako ne, onda sve počinje iz početka – zašto da ne).
 
Mit o ljubavi ispunjava sve kriterije jedne pseudoreligije
 
Govoriti o ljubavi kao zameni za religiju nije nikakvo preterivanje uz namigivanje, već rezultat trezvenog posmatranja. Jer mit o ljubavi ispunjava bez izuzetka sve kriterije jedne psevdoreligije: ta viša moć iziskuje potčinjenje, a obećava za uzvrat izbavljenje i spasenje. Ona ne trpi nikakve druge bogove, obećava (sedmo) nebo i preti paklenom samoćom. Najviši praznici te religije jesu Sveto Valentinovo odnosno Valentinstag, dan sklapanja braka, rodjendan. Ko ih ne poštuje dostojanstveno biva kažnjen uskraćivanjem ljubavi. Osnovne molitve glase: volim te. Ti si moje sve i svja. Potpuno sam lud za tobom. Svete tajne: poljubci, seks. Sakralni znak raspoznavanja: crveno srce. Ikone: NAŠE zajedničke slike. Oltar, mesto izbavljenja: (van-)bračni krevet. Himne: NAŠE pesme. Sveto pismo: NAŠA ljubavna pisma. I osim toga svaki citat koji omekšava srce, koji u dovoljnoj meri veliča boga ljubavi, od malog Princa preko Eltona Džona pa sve do Apostola Pavla.
 
I slepac bi prepoznao religijski karakter ovog kulta: srce je u međuvremenu kao simbol u zapadnom svetu prisutnije nego li krst – i sigurno ga u svome značenju ljudi bolje razumeju. U mnogim stanovima danas upravo na onim mestima gde su nekada visili verski simboli kao što je krst, Bogorodica, posuda sa svetom vodom, danas vise slike zajedničke zajednice u dvoje u bezbrojnim varijantama, slike velikoga MI, o NAŠOJ sreći, slike koje glasno viču: mi smo uspeli, mi se volimo, mi smo sada srećni!!! A pored toga suveniri, koji se poštuju kao svete mošti o prvom zajedničkom putovanju, onda prvi NjEGOV poklon NjOJ ili obrnuto. Mnoge spavaće sobe danas liče na svete bogomolje u kojoj se čuvaju najintimnije slike zajedničkog kulta zajednice u dvoje koje su tako prisutne i dominiraju prostorom kao i ikone u pravoslavnoj crkvi. A tek kada ta ljubav dostigne svoj vrhunac u obliku spektakularnog venčanja u belo onda fotografije u visokom sjaju postanu najveća svetinja koja se u slučaju požara nalazi u prvom planu spašavanja.
 
Transcendentalnost – od prilike ovako izglega: dodir sa nadprirodnim, sve ljudsko nadmašujućim moćima mnogi ljudi danas doživljavaju samo kroz osećaj zaljubljenosti. Ne opisuje se taj osećaj kasnije tek slučajno kao „lebdenje iznad oblaka“, život „kao u snu“ ili takođe kao reinkarnacija: „Osećam se kao novorođen.“ Da li je iko zaista spreman da ospori da je velika romantična ljubav ultimativno obećanje izbavljenja današnjeg vremena?
 
Ostaje nam protivpitanje: pa šta? Zar nije divno što se na oltaru modernog doba ne nalazi nikakva nacija ili kakav vođa, nikakva gospodarska rasa niti kakva smešna nauka o spasenju već samo: ljubav? Šta je pogrešno u tome, ako ljudi traže svoju sreću upravo u partnerstvu? Zar zapravo ne pomaže san o velikoj ljubavi da prevaziđemo egocentričnost, da napokon počnemo da govorimo TI umesto stalno: JA? Zar nije bolja totalna ljubav za razliku od totalnog rata? Zar ne?
 
Zablude, zabune, kič
 
Svaki iskusni psiholog i terapeut može da otpeva tužnu pesmu o tome, kakvu duševnu pustoš taj idol ljubav ostavlja za sobom. Jer očekivano spasenje se ne može ispuniti. Spasenje – to znači: oslobođenje čoveka iz lanaca conditio humana – ne može biti pomoću jednog drugog čoveka. Ko sebi obećeva kroz ljubav da zadobije nebo na zemlji, taj će sebi (i drugima) pretvoriti život u pakao.
 
Neumerena očekivanja, koja prelaze u domen religioznosti će preopteretiti sve dotične i vode ka gorkim razočarenjima. Uzletu osećanja (ako se to uopšte može dostići) sledi duboki pad uz teški udarac. Onaj u početku obožavani spasitelj se vremenom ispostavlja kao čovek promenljivog raspoloženja, zajednička svakodnevnica kao vežba strpljenja i smirenja u emotivnom gore dole. Samo je pitanje vremena dok se pored zadivljujućih osobina ne upoznaju i one iritirajuće osobine partnera. Ljubav dugoročno ne izostavlja ništa ljudsko. Onda ljubav odjednom postaje više zadatak nego li osećaj.
 
„Romantična ljubav je teška laž“
 
„Mit o romantičnoj ljubavi je teška laž“, pisao je američki psihijatar M. Skot Pek, „kao psihijatra me boli srce da skoro dnevno viđam kakve zabune i kakvu patnju taj mit prouzrokuje.“ Mnogi pacijenti, kaže Pek, ne mogu da se pomire sa činjenicom da takva ljubav kao u filmovima Holivuda u njihovom životu ne postoji: „Milioni ljudi troše ogromne količine vremena i energije na očajni i bezuspešni pokušaj da realnost svoga života i nerealan mit ljubavi usklade.“
 
Takvi nalazi nisu novi. Erih From je već 1956. godine upozoravao od „psevdoljubavi“ i njenih fatalnih posledica: „Pošto niko očekivanja tako božanstveno zaljubljenog ne može da ispuni, mora da dođe do razočarenja i pokušava se da se nadoknadi šteta novim idolom u jednom ponekad bezprekidnom toku.“ Fromu su na umu bili filmovi Holivuda pedesetih godina i prvih žrtava modernog kulta ljubavi. Pola veka kasnije se taj mit o ljubavi rasplamsao pomoću jedne potpuno raspuštene industrije zabave i raširio preko celog sveta. Broj razvoda brakova se povećava, serijska monogamija je postala životna normala. Ljubav ima rok trajanja.
 
Ali psihičke patnje ne počinju tek kada nastrada ljubav koja je počela tako puna očekivanja. To već počinje pre nego što je došlo do prve veze. Jer već se maloj deci nameće da se smisao života sastoji u tome da se zaljube. Postoje knjige za decu u uzrastu obdaništa koja im objašnjavaju da su „leptirići u stomaku“ prvi pokazatelj na prvu ljubav i da jeza po koži ukazuje na akutnu zaljubljenost. I takođe postoje psiholozi kao što je Andreas Engel, predsedavajući „Savezne konferencije za vaspitno savetovanje“, koji su mišljenja da je obdanište pravo mesto za prvu romantičnu zaljubljenost: „Deca se zaista mogu ozbiljno zaljubiti. To se treba neminovno prihvatiti.“ Svakoj religiji su potrebni proroci i propovednici.
 
Sve se vrti oko toga: pronaći pravoga
 
A ko je na žalost morao vreme provedeno u pesku da doživi bez leptirića u stomaku, taj je najkasnije do kraja osnovne škole razumeo o čemu se od sada u životu zaista radi: biti zaljubljen! Pronaći pravoga! Uopšte nije neobično da se već deset ili dvanaestogodišnjoj deci za vreme porodičnog ručka postavlja pitanje: „I, imaš li već devojku?“ Majka će stidljivom sinu u solomonskoj mudrosti priteći u pomoć i umesto njega odgovoriti: „Ima to još vremena.“ Ali dete će zapamtiti dve važne poruke iz tog neprijatnog razgovora: 1. Bez devojke si u stvari manje vredan i još nisi pravi čovek. 2. Vreme teče.
 
Tako posmatrajući tragika tog ljubavnog kulta se ne sastoji samo iz očekivanja spasenja kroz same veze, tragika već ranije počinje pri energično ispunjenom, ponekad histeričnom potragom za takvim ljubavnim iskustvom: „Potraga za partnerom je u našoj kulturi dobila oblik zamene za religiju“, kaže socijalni filozof Katarina Ohana. „Ona biva (posebno od žena) postavljena ispred svakog drugog uspeha: potraga za partnerom je dobila stilistčku dimenziju životnog smisla i životne sreće.“ Ispitivanja su potvrdila ovaj utisak. U ranom 21. veku većina Nemaca odgovara na pitanje šta je smisao života: „Sreća“. Ako dalje budu upitani šta ih čini srećnim, onda „ljubav/partnerstvo“ uvek stoji na prvom mestu. Deca, familija, prijatelji, posao i uspeh stoje daleko iza toga.
 
Ne treba se čuditi, jer narodna kultura i ne poznaje drugu temu osim romantične ljubavi. Kad bi se odrekli samo na jedan dan svih ljubavnih pesama na radiju, svih reklamnih spotova i svih filmova u kojima je ponovo prikazano dvoje prezadovoljno zaljubljenih ljudi, radio stanice bi ostale neme i televizijski ekrani tamni. Čak i kriminalni filmovi, dečiji filmovi, komedije i emisije kuvanja nebi mogle da izađu na kraj bez određene doze ljubavnog začina. Uspešni album nemačkog benda „Frida Gold“ izgovara ono što ionako svi već misle: „Love is my religion.“
 
Telo je odlučujući kapital
 
U fokusu zabavne industrije, koja dvadesetičetiri sata svoju publiku ubeđuje u poruku ljubavi, retko stoji ljubav kao svakodnevna zajednica koja čini saputništvo na putu kroz život ili čak kao samopožrtvovanje u porodici. Ljubav se u stvari prikazuje kao erotska akviza, svet kao platforma za takmičenje potencijalnih partnera: pobednika čeka velika ljubav.
 
Podrazumeva se da se nauka o spasenju boga ljubavi i konkretni komercijalni interesi podudaraju, jer pri procesu usavršavanja kvaliteta takmičenja mnogi zarađuju. A u toj igri je telo najvažniji kapital. Njega treba dovesti u formu uz dijete, fitnes, šminku, frizure, brijanja, depiliranja – a možda i uz plastični hirurgiju. Zar se na kraju takva investicija ne isplati, ako je uspela da pomogne da se pronađe onaj pravi? Zar slučajnost ionako ne treba malo potpomoći? Tako argumentiraju svi koji zarađuju pri trgovini telesnog stvaranja kapitala i agencija koje se bave provodadžisanjem. Oni šalju poruku, koja sama sebi protivreči, koju publika nažalost ne prepoznaje: s jedne strane je ljubav nadprirodno i nadljudsko iskustvo koje se projavljuje u rasplamsavanju božanske iskre u ljudskom životu. S druge strane se ipak može toliko dobro planirati, da bi najbolje bilo da se predamo u ruke najiskusnijih i uvek prema mušterijama ljubaznim profesionalcima, koji u svom repertoaru imaju sve na ponudi, počevši od nadogradnje grudi pa sve do brzih upoznavanja (speeddating), što je onome koji će svakoko vrlo uskoro biti srećno zaljubljen svakako potrebno. Da ta industrijska organizacija ite kako napreduje se pokazuje u tome koliko se brzim tempom razvijaju agencije za upoznavanje partnera na internetu.
 
Naravno da to sve sa svakodnevnicom ima malo veze. Onaj deo koji se sa realnim životom poklapa se ne prikazuje u reklamama, filmovima i pesmama. „Filmovi se završavaju pre nego što bi se prikazale scene sa problematičnom decom, sa umirujućim roditeljima, sa sopstenim propadanjem i gubitcima, sa nezaposlenošću, sa borama i celulitima. A naš život se posebno od četrdesete godine pa nadalje sastoji velikim delom upravo iz tih tema. Od jednom je sasvim sve jedno kakvu venčanicu je mlada nekada nosila“, kaže filozof Ohana.
 
Zamena za religiju uz mnoštvo kolateralne štete
 
U kolateralnu štetu te zamene za religiju koja se naziva ljubav ubrajaju se i svi oni ljudi koji su sami. Na njihove živote se gleda kao da su puni deficita. Sumnja se da sa njima nešto nije u redu. Da bi neko možda pošao drugim putem nego li putem u partnerstvo je prosto nezamislivo. Da neko nije uspeo da pronađe pravog partnera smatra se njegovim ličnim neuspehom. Bilo kako bilo, on od svoje okoline može isključivo da očekuje sažaljenje.
 
Ko u suprotnom kaže da deluje upravo iz ljubavi te sledi svoja osećanja, će uvek naići na odobravanje i razumevanje, iako zbog toga cele porodice propadaju, ili kada muž ostavi svoju ženu zbog neke mlađe ili se pak neko po peti put ženi. Ko se pravda ljubavlju, opoziva neku višu moć koja se uzdiže iznad svake nedoumice. Kao primer može da posluži slučaj augzburškog profesora moralne teologije Klausa Arnca. Kada je taj katolički sveštenik 2012 za vreme bogosluženja saopštio svojim vernicima da se zaljubio (i to u jednu udatu ženu sa dvoje dece) i da se zbog toga odriče svoje svešteničke službe, tada parohija nije reagovala šokirano, već sa stajećim aplauzom. Zapamti: Ko zadobije boga ljubavi za svoje interese, taj je uvek u pravu.
 
Zašto se udala dvadesetosmogodišnja Meharit Kifle za devedesetogodišnjeg starca milionera pivničara Bruna Šuberta? Šta je teralo pedesetšestogodišnjeg Olea fon Boista u zagrljaj osamnaestogodišnjeg gimnazijalca? Zašto je žrtvovao predsedavajući CDUa Kristian fon Boetiher iz Šlezvig-Holštajna svoju karijeru zarad jedne šesnaestogodišnjakinje? Naravno: ljubav! Ljubav! Ljubav!
 
Ko kritikuje ljubavni kult važi za bezsrdačnog tehnokratu
 
Kritika upućena na račun religije nije poželjna. Ko podigne svoj glas protiv psevdoreligije ljubavi igra sa vrlo lošim kartama. Taj ili važi za bezsrdačnog tehnokratu, neromantičnog i hladnih osećanja ili se pak sumnja da on sam još nije našao pravu i da zbog toga drugima zavidi na njihovoj srećnoj vezi. Taj koji ukaže na to da je ljubav nešto sasvim drugo nego ta prevrtljiva i uvek nekako hiperaktivna ljubav naše narodne kulture, onaj koji govori o caritas et amor ili pak o ljubavi prema bližnjima biva proglašen za apostola morala i pametnjakovića. Ili ga pak konfrontiraju sa tobožim pitanjem današnjeg vremena: „Zar vi ne verujete u veliku ljubav?“ Dakle, ipak je sve stvar verovanja.
 
U nepobitne kritičare religije se ubraja Kristiana Resinger, koja je najpre pesme, a onda i celu jednu knjigu posvetila preuveličavanju romantične ljubavi. To što ona tvrdi jeste vrlo banalno, ali po datim uslovima to čak deluje revolucionarno: „Ljubav se pretstavlja kao velika davateljka smisla i obećava izbavljenje kroz partnerstvo. Ona se pretvorila u zamenu za religiju i tvrdi da može da odgovori na sva pitanja o smislu života. Ona glumi kao da je ona jedina koja može da obezbedi podmirivanje čovekovih emotivnih potreba. Ona je ideologija koja se skriva iza ideje o partnerstvu, a u našem društvu koje se centriralo upravo na partnerstvo postoji samo jedan status koji je odlučujući: biti deo jednog para.“
 
Obožavanje DRUGOGA – i sopstvenog JA
 
Jedno pitanje je još ostalo bez odgovora: zar mit o ljubavi ne služi barem tome da izvede čoveka iz svog egoizma? Zar čežnja za partnerstvom nije ipak bolja nego li čežnja za samoljubljem? A odgovor glasi: Ta ljubav jeste samo naizgled prevazilaženje sopstvenih granica. U stvari se radi o nastavku ja-centrizma uz samo druga sredstva, jer snaga koja ovom prilikom deluje, iskreni da budemo, nije želja da volimo, već želja da budemo voljeni.
 
Obožavanje onog drugog ide ruku u ruku sa obožavanjem sopstvenog ja, koje iziskuje da neprestano bude održavano i negovano po svojoj tržiščnoj ceni. Uspešni objekat moje ljubavi samo potvrđuje moje sopstveno veličanstvo; NAŠA svima prikazana ljubavna sreća ne imponuje nikome više nego upravo meni. „Erotska ljubav jeste najobmanjujući oblik ljubavi“, pisao je Erih From, „taj oblik ljubavi jeste u stvari egoizam u dvoje.“ Najvažniji preduslov da bismo voleli jednu drugu osobu, veli From, se upravo tako ne stvara: prevazilaženjem sopstvenog narcizma.
 
Autor: Markus Günther
Izvor: Frankfurter Allgemeine – 25.09.2014.
 
Prevod: Stefan Jugović, jerođakon (Minhen)

Pročitano: 10671 puta