MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PREOBRAĆENJE JEDNOG INDIJANCA (2.DEO)



 Put jednog Indijanca, poglavice plemena Mohawk u naručje pravoslavne crkve. Jedna savremena priča pravoslavne "jurodivosti" u indijanskim rezervatima u Kanadi.

*  *  *
 
Mnogo kasnije od kada sam kršten, došlo mi je na um sećanje na jednog naočitog srpskog sveštenika, koji je bio posetio naše selo kada sam bio dete. Na mene je ostavio dubok utisak njegov izgled i ponašanje. Sećam se da je moja majka rekla:
 
- Evo jednoga koji ne propagira svoju istinu".
 
Prošlo je vreme i odlučio sam da ga ponovo posetim. Ovaj put smo krenuli malim automobilom jednog sunčanog dana, ja i dvojica prijatelja, opremljeni kasetofonom i mikrofonom, u njegovo selo, Caughnawaga. Predložio nam je da se sretnemo u radio stanici Indijanaca, gde je već godinama ispunjavao svoju dužnost komentatora i obećao nam šetnje i razgovore u prirodi.
 
Tako smo ga i našli u radio stanici sela, sa slušalicama na ušima, kako čita jutarnje molitveno pravilo na raznim indijskim jezicima, za redom, nakon francuskog i engleskog jezika. Naravno njegovi slušaoci nisu mogli da ga vide kako se krsti dok čita.
Čekali smo ga, puni poštovanja, da završi. Skinuo je slušalice i prišao nam. Bilo je pričljiviji i veseliji nego predhodnih puta.

- Šta hoćete da vam pričam? - pitao nas je srdačno se smejući - Šta biste hteli da naučite od mene?
 
- Pričaj nam što želiš - odgovorio je Gregorije - Npr. pričaj nam o svom narodu, o vašim proslavama, vašoj misiji...
 
- Mnogo žuriš - odgovorio je - Jedno po jedno.
 
- Dakle, o mom narodu...
 
Prošlo je neko vreme pre nego što je odgovorio. Sedeo je u jednoj fotelji i videlo se da mu nije udobno. Ustao je i seo dole na trem, da bi se spustio na naš nivo.


"Moj narod je jednostavan kao i hrana koju jede. Poglavica plemena je muškarac, ali ga bira savet žena - starica plemena. Sve naše ceremonije su grupne i izvode se u ''dugačkoj kući" (long house). Ovo ima dvoje vrata. Na istočna vrata ulaze muškarci, a na zapadna žene. "Dugačka kuća" je vrlo jednostavna, kao što je i većina naših rituala. Kod venčanja, sastavni deo ceremonije je blagoslov staraca. Pri sahranama žena i muškarca, kada se telo pokojnika unosi u "dugačku kuću", svakog unose na njegova vrata (tela pokojnica na zapadna, a tela pokojnika na istočna), ali im je glava za vreme ceremonije uvek okrenuta prema istoku. Devet dana posle sahrane imamo zajedničku trpezu, ali sa jelima bez soli".
 
Onda je iznenada skočio, jer se zaglavio muzički CD, koji je stavio da se sluša preko radio stanice. Stavio je neku drugu muziku, nešto saopštio i vratio nam se.
 
"O čemu smo ono pričali? A! O ceremonijama. Pokazaću vam "dugačku kuću", pre nego što padne mrak. A sada o našim praznicima. Cele godina su praznici (ovde se slatko nasmejao). Slavimo  sredinu zime (4 dana slavlja), praznik snega, praznik prvih cvetova, praznik prvih plodova sa grmlja, praznik obilnog roda (zahvalnosti), proslavljamo žetvu (4 dana slavlja), praznike suviška plodova, kiše i semena, a zatim se ciklus ponavlja. Nešto kao crkveni kalendaru naše svete zemlje".
 
Ponovo je duboko uzdahnuo i nastavio:
 
"Ne govorimo mnogo, ne jedemo mnogo, ne ljutimo se mnogo, volimo ovo što nam je dano i zahvalni smo za plodove".
 
- Imaš li možda duvana? -  pitao me je.
 
- Ne - rekao sam mu.
 
- Znaš, mi žvaćemo duvan, jedemo ga, a ne pušimo. Kada pušiš, duvan se pretvara u dim, a kada ga jedeš postaješ jedno sa njim i blagosiljaš zemlju koja ga ti je dala. Šta si me još pitao? Ah, da! Za moju misiju.
 
"Šta da vam kažem. Mojim ljudima su dosadili misionari. Godinama dolaze, više da uzmu nego da daju. Ne pokazuju nikakvo interesovanje da vide šta mi imamo. Donose buldožere, sve ruše, a onda počinju setvu propovedi.
 
Ali onaj srpski sveštenik je bio drugačiji. Davao je svojim prisustvom. Nije uzeo ništa od nas, osim jednog dela našeg srca. To je ono što sam zavoleo kad sam kasnije čitao o Svetom Germanu Aljaskom i istoriju pravoslavnog misionarstva među Eskimima. Bilo je neizbežno za moj um da upoređuje, ma koliko se trudio da to izbegne.

Sećam se jednog Jezuita koji mi je u lice rekao da ima nalog da me nauči duhovnost. Kada je otišao, moja majka je vrteći glavom u negodovanju, rekla: " Mi smo, dete moje, duhovni narod, a ovaj bi samog Hrista, ako bi slučajno došao, stavio u školsku klupu da ga uči".
 
- Postoje li i drugi pravoslavni među Indijancima? – pitao je ponovo Gregorije.
 
- Upoznao sam jednog pravoslavnog Eskima u Plattsburgu i još jednog visokog po imenu Mis Mac. Možda postoje i drugi za koje ne znam. A u našoj indijanskoj bolnici imamo jedan bračni par lekara iz Srbije, Moskoviće. Zlatni ljudi, posebno vole naš narod i pomažu mu".

Pogledao sam ga pravo u oči.
 
- Reci nam, ako želiš onu priči o indijanskim maskama* (objašnjenje na kraju teksta). O tome su pisale sve novine i pominjali tvoje ime. Šta se zapravo dogodilo.

 

Vladimir je seo prekrštenih nogu i pošto je neko vreme razmišljao, odgovorio nam je:
 
"Za nas su te maske svetinja. Mi ih uvek čuvamo u mraku, uvijene u svilene tkanine. One predstavljaju naše sveto lice koje tražimo. A nalazimo ga u tišini, u mraku, gde nalazimo i svetlost naše duše. Našu dušu nikada ne prikazujemo na izložbama ili pod veštačkim svetlom. Oni koji su te maske prikazali na izložbi su izgubili svaki osećaj svetosti, zato i vode rat protiv nas "u rukavicama", da je izbrišu i iz naše duše. Mi volimo zemlju, jer zna da ćuti i da daje plodove. Naučili smo da je krotko volimo i poštujemo. Ona nam je kao Presveta Bogorodica kod pravoslavaca, kad već volim da upoređujem. Ipak sam vam dosta rekao. Sada ustanite da vam pokažem moje selo".
 
Ušavši u automobil, seo sam na mesto vozača. Vladimir je sa mesta suvozača započeo da mi objašnjava:

"Ovde u centru sela vidimo katoličku crkvu. Posvećen je Svetoj Kateri Tekakwitha, jednoj Indijanki, koju je papa proglasio sveticom. Imamo u crkvi njene čudotvorne mošti. Ovde je centar narodnog hodočašća. Njen život je bio lep poput bajke. Po meni je ona bila Hrista radi jurodiva. Bila je jurodiva po blagodati. Kopala je rupe u snegu, da bi očistila svoje srce. Moji sunarodnici, koji su postali katolici, ne vole mnogo katoličku propagandu, ali poštuju svoju svetiteljku, a njihovo pritisak na Vatikan je doveo do njenog svrstavanja u red svetih. Pored crkve se nalazi jedan mali muzej. Tamo možete naći kartu konfederacije, na kojoj su detaljno opisana sva indijanska plemena, simboli, brojevi, mesta odakle istorijski potiču, njihov put kroz istoriju, njihovi jezici. Sve je to postalo deo ovog muzeja. Nastavi sada ovde desno. Ovo je naš Kulturni centar. Iznad njega je radio stanice gde smo se sreli. Tamo pripremam emisije. Sada za vreme Trioda, a zatim tokom Časnog Vaskršnjeg posta, puštam mnogo zapadne duhovne muzike i po malo pravoslavnog pojanja, da ne bih nikoga izazvao. Indijanska duhovna muzika nije dozvoljena u radio stanici, već samo u "dugačkoj kući". Kulturni centar subvencioniše država belaca. Spoljašnje snage iz "civilizovanog" sveta žele da nam pomognu samo na papiru, a u stvari žele da nas uguše, da nas ponize, da nas iscrpe, ne toliko nas, koliko našu dušu i to što u njoj nosimo. Da od nas naprave maske za muzeje, klovnove na slavljima, predmet istraživanja arheologa. Ne mirišu, niti sumnjaju kakav dim pušimo".
    


























 
Prasnuo je u smeh. Skoro sam izgubio kontrolu nad volanom. Nastavio sam da vozim po njegovim preporukama levo, desno, pravo, zaokrt itd. Dok se pred nama, posle jedne krivine, nije pojavio jedan moderan ali vrlo neobičan objekt.
 
"Ovo je naša škola, osnovna i srednja. Školski program je dobar, sviđa mi se. Zaista je indijanski. Pored klasičnog obrazovanja "belaca", imamo dosta predmeta nepoznatih belcima. Ne zovemo ih običajima ili kulturom, ali na indijanski način, indijanskim putevima (zvucima zemlje), indijanskim plesovima, indijanskim pesmama i uzvicima (poput drevne drame), indijanskim zakonima i još mnogo toga. Zemljište koje okružuje školu je sveto. Imamo jednu mračnu prostoriju, ali ne za izradu fotografija, već za pravljenje naše lične unutrašnje maske".
 
- Sada vozi pravo na istok. Nastavi, dok ne izađeš na ravan put. Dva - tri kilometra.
 
"Ovde je naša bolnica. Nova zgrada i nova ideja za nas. Veoma je korisna. Izgrađena je tek 1985. Do tada smo imali samo naše lekare ili se lečili u bolnicama belaca. Ali nije lako. Većina osoblja mije upućena u naš način života i teško da mogu pomoći našim starcima. Trebali bi da uđu u našu sopstvenu kožu. Mnogi pokušavaju. VIdi se odmah koji su ti što nas vole i koji se razlikuju se od uobičajenih profesionalaca".
 
  












  Indijansko selo i koliba
 
Vladimir Natawe je bio poglavica svog plemena, njihov duhovni vođa. On je bio taj koji je izvršavao ceremonije sahrana i svadbi, neko kao njihov sveštenik. U večernjim časovima bi sedeo prekrštenih nogu u "dugačkoj kući", slušao probleme svojih sunarodnika, njihove sukobe, koje bi razrešivao savetujući ih. Imao je ulogu sudije, koja je bila jedna od njihovih najjačih tradicija. Bio je pesnik i prevodilac, filozof. Znao je njihove probleme bolje od bilo koga drugog, poznavao je i stroge zakone plemena. Onome koji bi odbacio običaje svojih predaka i postao hrišćani, bilo je dozvoljeno da ostanu u selu, ali nije mogao da nosi nikakav čin. Napuštao bi Savet mudrih staraca, "gubio bi svoju sudbinu", kako oni sami kažu, izgubio bi pravo na njihovo nasleđe. Ovo verovatno ne bi bilo od velike važnosti za običnog Indijanca, ali ne i za poglavicu.
 
Niko u selu, sve do njegovog upokojenja, nije znao da je njihov poglavica pravoslavac. A i sam Vladimir, koji za njih bio Frank, živeo i radio sa njima, za njih, u stalnom strahu da bi mogli da saznaju. Morao je da bude umeren, oprezan, prilagodljiv, inače bi pao u njihovim očima. Bio je godinama odgovoran za radio stanicu i radio u njihovom Kulturnom centru. Smatran je podržavaocem njihove izvorne tradicije i bio je nezamislivo dirnut kada je otkrio njene sličnosti sa pravoslavnom tradicijom. Delio je sa nama mnoga od svojih iskustva, jer nije mogao da ih podeli sa svojim narodom. Nosio je težak krst.
 
Kada bih ga subotom i nedeljom video da izlazi iz oltara male pravoslavne crkve Presvete Bogorodice, gde se vršila služba na engleskom i francuskom jeziku, obučenog poput dečaka koji pomažu u oltaru, držeći sveću pred sveštenicima i vladikama, pitao sam se kakvo veliko  srce nosi u sebi ovaj stari Indijanac, koji je uporno ponavljao: "Zna Bog". I činio je velike zemne poklone (metanije) da ga Bog prosvetli da mudro vodi svoj narod kroz oluje i sukobe, da ga ojača da bi nastavio da nosi na svojim plećima težak teret koji mu je dao.
 
Prošle su godine. Svaki prijatelj koji bi nas posetio u Montrealu, morao je da ode u neophodnu posetu indijanskom selu i da upozna Vladimira. Mnogi od njih su mi rekli da su zapisali svoja iskustva.
 
Jednog jutra su me pozvali u Montrealu da me obaveste de je Vladimir umro van sela. Vrtelo mi se u glavi pitanje, ko će ga sahraniti, šta će biti sa njim? Ali on je ostavio testament u kojem izričito zahteva da se izvrše sve ceremonije indijanske tradicije u "dugačkoj kući", ali i  da dođe pravoslavni sveštenik da ga opoji. Naravno, Indijanci nisu znali šta podrazumeva pod tim "pravoslavni sveštenik", ali im je ostavio nekoliko telefona.
 
Zaista su nazvali telefonom, a pravoslavni sveštenik je došao i održao opelo pre nego što su odneli njegovo telo u "dugačku kuću".
 
Nažalost nisam imao priliku da prisustvujem ceremoniji u "dugačkoj kući", ali mi je sve opisao jedan naš zajednički prijatelj, koji se tamo našao.
 
Dva dana nakon sahrane, moj prijatelj Majkl mi je ispričao sve o njoj i doneo mi jedan paket. Rekao mi je da je prisustvovao celom ritualu. Bilo je zaista impresivno. Kada odu u "dugačku kuću", Indijanci oblače svoja odela u zavisnosti od pozicije koju imaju u selu. Ceremonija, koja je naravno održana na njihovom jeziku, imala je čudnu strukturu, kao stari vizantijski tipik. Na kraju je pročitan testament poglavice plemena, pred svim okupljenima. U svom testamentu je naveo kome poklanja svaku stvar. Vladimir je imao 75 godina i mnogo dece, unuka i praunuka. Svim članovima porodice je ostavio po nešto. U jednom trenutku je Indijanac koji je čitao testament sa poteškoćom pokušavao da izgovorio jedno ime koje nije bilo Indijansko, stavio je naočare i jedva pročitao: "Janis Hadžinikolau". Moj prijatelj Majkl je podigao ruku, pa su mu dali paket koji mi je doneo.
 
Kada sam ga otvorio, vidio sam šta je, bila je to knjižica "Svete Liturgije" na grčkom i engleskom, koji sam darovao pre mnogo godina. Na prvoj strani je pisalo: "Za Janisa", a ispod toga na grčkom: "Do ponovnog susreta - Vladimir Natawe". Pomislio sam kako je to veoma lep gest sa njegove strane, to što je napisao dok je još bio živ, kao da je osećao da ćete umreti. Znao je da napiše na grčkom "Do ponovnog susreta". Naravno, iznenađenje nije ostalo samo na tome, već se nastavilo. Kada sam prelistao knjigu, ostao sam zapanjen. Bio je preveo ceo teksta Svete Liturgije na Mohawk jezik, pišući reči tačno iznad engleskog prevoda.
 
Naravno, ja ne znam jezik Mohawk, ali čuvam kao dragocenost, ovaj Vladimirov tačan prevod na indijanski liturgije Svetog Jovana Zlatoustog. Neka me Bogom udostoji da je jednom i objavim.
 
Tako neke moderne priče liče na bajke, jer je i sam naš život varljiv. A ipak su pune svetlosti koja ne zalazi, savremena svedočanstva jedne blagoslovene "jurodivosti" koja je umešena u sve, od usamljne crkvice na nekoj steni u Egejskom moru, do indijanskog rezervata u Kanadi. Do ponovnog susreta Vladimire… Karamazove…



KRAJ
 
Autor članka: Janis Hadžinikolau, profesor
[Preuzeto iz časopisa "Sinaksi",  članak profesora Janisa Hadžinikolaua pod naslovom: "Preobraćenje jednog Indijanca"]
 
* Za obaveštenje čitalaca ukratko opisujem događaje. Kanadska vlada odlučila da u jednom novom muzeju, otvorenom u zapadnoj Kanadi, u gradu Kalgariju, izloži zajedno sa ostalim eksponatima i nekoliko indijanskim maski, koje je nelegalno pozajmila iz jedne "dugačke kuće" kao predmete narodne umetnost. Ovo je izazvalo reakciju Indijanaca, koji su odredili Vladimira da sprovede istragu na licu mesta, da poseti o vladinom trošku taj muzej i da izloži svoje mišljenje svom narodu i vladi.   
 
Prevod sa grčkog Sanja Pavkov
15.Jul 2014.
Izvor: https://ierapostoli.wordpress.com/     

Pročitano: 11439 puta