MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVEŠTENICI NA INTERNETU – MINER GREŠI SAMO JEDNOM



Nastavljamo razgovor sa sveštenicima-blogerima, na temu delatnosti sveštenika u socijalnim mrežama. Danas je naš sabesednik – protojerej Igor Prekup, sveštenik Estonske pravoslavne crkve Moskovskog patrijarhata.
 
– Da li imate nekakav unutrašnji etički kodeks, u radu na socijalnim mrežama? Na primer, da li bi ste počeli da objavljujete neke privatne fotografije – porodica, odlazak u restoran itd.?
 
Protojerej Igor Prekup

– Unutrašnji kodeks, naravno, postoji. To ne znači da bih ga ja, član po član, definisao za sebe, jer zato je on zapravo unutrašnji.
 
Što se tiče objavljivanja privatnih fotografija, ja obično pitam te, koje planiram da „proslavim“ i „ovekovečim“ u „svetskoj paučini“, da li mogu to da objavim… Sada pitam, jer jedno vreme sam objavljivao sve što nije sadržalo nešto izričito lično, intimno ili klevetničko, kako narod kaže, „bez trunke sumnje“.
 
Posle toga, kada su me jednom drugovi zamolili da skinem sa svog bloga fotografije s njima, shvatio sam da čak i potpuno bezazleni domaći kadrovi ili prosto lica, koja postavljamo svima na uvid, mogu da izazovu neprijatan osećaj kod bližnjih. Zato ih danas obavezno pitam, pre objavljivanja. 
 
Naravno, to se ne odnosi na slike opštih prostorija i gradskih ulica, i ljudi koji su slučajno ušli u kadar.
 
Što se tiče fotografija raznih proslava, takvih, kao što su odlasci u neku „vruću tačku“, tu već, mislim da stvar nije u kategoriji samog mesta (bio to restoran, pab, kafe ili menza), već u karakteru same ustanove i stanja tih, koji su ušli u kadar.
 
Na primer, može se u vrlo priličnoj ustanovi doći u neprilično stanje, što je za čoveka, tim pre sveštenika, stid i sramota. Nepotrebno je takve kadrove objavljivati u socijalnim mrežama, sem ako nisu u službi dokumentovanog priloga k pokajnom pismu arhijereju. 
 
S druge strane, kadrovi mogu biti najpristojniji, ali da ne bude beznačajno u kakvom prostoru su oni snimljeni. Na primer, u centru grada postoji ustanova, za koju svi (skoro svi) znaju da je javna kuća. Ipak crvenih lampi nad ulazom nema, kao ni obnaženih devojaka u izlogu.
 
Zato, ukoliko vi sami niste odatle, lako možete s nekim društvom slučajno da uđete tamo, misleći da je to neko prijatno mesto gde možete popiti kafu. Pri tom će vam kafu doneti i neće odmah pitati o sledećim vašim porudžbinama.
 
I tako, ukoliko ste uspeli i da napravite fotografije s drugovima sa šoljicom kafe u tom enterijeru, i objavite ih na internetu, i neko sazna kakvo je to mesto… Svima ćete dokazivati da vi niste „kamila“. I verovatno će to biti bez uspeha.
 
Zato ovde nije od značaja kategorija ustanove (restoran ili kafe), već je važna konkretna specifičnost, opšta atmosfera i stanje onih, koji su na slici. Uzgred da kažem, ja u poročna mesta ne zalazim. Kao prvo, ne volim da se srećem s bliskim ljudima na javnim mestima, posebno ako postoji tako važan povod, kao što je na primer, rođendan. Kao drugo, finansije ne dozvoljavaju.
 
Naravno, ponekad se i to mora. Na primer, kada sam odlazio u domovinu, u Moldaviju, sretao sam se s školskim drugovima u nekom restoranu, uopšte ne obraćajući pažnju da li je to restoran ili kafe, i potom sam, čiste savesti, objavio to u soc. mreži „Odnoklasniki“. Sve je svima dostupno, prigovora nema. 
 
Ili, na primer, u Talinu postoji gruzijski restoran „Pirosmani“. On je uređen u umetničkom stilu, i to na veoma visokom nivou, a cene su vrlo dostupne i atmosfera prijatna. Otići tamo, predahnuti s drugovima, slikati se za sećanje, makar i s čašom gruzijskog vina – ne vidim u tome ništa loše.
 
Zato, govoriti da popovi nemaju šta da traže u restoranima, i da je objavljivanje na svojim stranicama fotografija o tome – potpuno neprilično, po meni je veoma brzopleto (analogno tome je zabranjivanje sveštenicima da voze strana vozila – „Zaporožac“ je isto strana marka, ako neko pita, a i sama klasa vozila ni o čemu ne govori, ukoliko to nije neki najnoviji model).
 
Stvar je, ponavljam, u tome, kakav je to restoran i u kakvom stanju čovek pozira pred foto-aparatom.
 

– Šta smatrate da je prihvatljivo u radu sa socijalnim mrežama, kakvi su okviri, gde su granice? I šta mislite, da li je neophodan nekakav zvaničan crkveni dokument na tu temu?

– Kao prvo, hajde da ipak pođemo od toga da socijalne mreže nisu SMI (sredstva masovnog informisanja). Moja stranica na Fejsbuku ili moj blog, ili nešto još – to je moje lično prostranstvo, u kome komuniciram s onima s kojim želim. Može se reći da je to soba za goste u mojoj kući. Ili kuhinja.
 
U zavisnosti od kruga opštenja koji ja mogu regulisati, u jednom slučaju se dopušta diskusija svima kojima je interesantno da svrate kod mene na čaj (soba za goste), u drugom slučaju, dopušta se samo onima, za koje smatram da mogu posećivati tu ili drugu temu (kuhinja), što je uslovljeno time da se sadržaj razgovora ne širi van tog kruga.
 
A ponekog mogu i sasvim blokirati. To je moja kuća. O čemu hoću, o tome i razgovaram, i definišem moja pravila komunikacije, koja smatram nužnim.  Nekome se to ne sviđa – neka ne dolazi kod mene u goste, ja se zaista ne ljutim.
 
Zato, ako sveštenik objavljuje na svom blogu, na primer, odluku o zabrani svog služenja, pa možda čak i svu zvaničnu prepisku koja ne predstavlja državnu ili službenu tajnu – to je onda isto kao kada bi kod njega došli prijatelji, pitali kako živi, a on im dao da se upoznaju sa situacijom, možda čak i bez komentara.
 
To se ni u kom slučaju ne može upoređivati sa obraćanjem k SMI. Tu postoji druga analogija: izaći iz kuće na trg s jednim transparentom, namerno privlačeći na sebe pažnju (ipak, ako su me oklevetali javno, zašto onda ne bih u tom istom prostranstvu i opovrgao laž, prilažući odgovarajuće dokaze?).
 
Dokle god sam kod kuće, i kod mene dolaze, dotle imam i pravo da sam odlučujem koga da pustim unutra, a koga ne, ili da možda ostavim vrata širom otvorena – neka uđe ko god hoće, neka pita, daje mišljenje, sve dok poštuje pravila kućnog reda.
 
Ipak, sve gore pomenuto ne znači da sveštenik u socijalnim mrežama ne podleže nikakvim principima. Hajde, ipak, da se setimo da čak i u ličnom prostranstvu mi ne dozvoljavamo sebi baš sve, što bi možda mogli, da nismo postali sveštenici.
 
Da, soba za goste i kuhinja – nisu amvon; da, mi smo takođe „ljudi“, i van službe možemo da se krećemo i govorimo slobodnije, ali smo uvek to, što smo, zbog izvršenog nad nama Tajinstva sveštenstva.
 
I zato pri opštenju, makar to bilo i u najužem krugu ljudi, moramo da se kontrolišemo, ne samo da ne bi nekoga sablaznili (iako je i to veoma važno), već i da ne zgrešimo protiv svetinje sveštenstva, koja nam nalaže iste te obaveze, naravno, koje nalaže i samo naše rođenje u život večni kroz Tajinstvo krštenja, čime svi hrišćani postaju „carsko sveštenstvo“. Ali za sveštenike su te obaveze duplo ili čak troduplo veće – u zavisnosti još i od stepena sveštenstva: što viši, to strože (ma kako to sa strane izgledalo obrnuto).
 
Tu, naravno, daj Bože da se nađe „zlatna sredina“, zato što naše opštenje u socijalnim mrežama mora biti živo, inače će se ljudi sablažnjavati i od te same izveštačenosti, laži, koja neizbežno počinje da zvuči, kada čovek ne razmišlja toliko o tome kako da izrazi svoju misao, koliko o tome da ne kaže nešto što bi mogli da iskoriste protiv njega.
 
I još je neizvesno kakva je sablazan efektivnija – ta, koja nastaje od neproizvoljnog izliva emocija, ili ta, koja nastaje od izveštačenog iskazivanja „pobožnosti“ ili pojačane demonstracije lojalnosti vlasti (u datom slučaju, nije važno koje).
 
Jezik opštenja mora biti živ, slikovit, direktan – jednom rečju, ljudski. Žargon nije tabu, ali on mora biti strogo doziran. Raznorazne oštroumne preformulacije – zašto da ne, ako imaju meru?
 
Pri tome mera postaje stroža, kada reč ide o preformulaciji biblijskih ili bogoslužbenih tekstova. Tu je veoma teško davati nekakve određenije preporuke.
 

Šta to ne sme biti dopušteno – to su gadosti, uvrede i vulgarnost. Pod uvredama se ne podrazumeva sve na šta bi se neko mogao uvrediti (neko je učinio podlost i uvredio se kada su ga osudili – ukoliko je ta osuda u okvirima neophodnosti izlaganja informacije, onda neka se na sebe ljuti), već ono što je usmereno na vređanje, unižavanje, „pljuvanje“.
 
I u čemu je prednost opštenja u mrežama, pa upravo u tome što između moje misli oformljene rečima i mog sabesednika, postoji još i takva stvar, kao što je tastatura. I dok još ne pritisnem na „Enter“, imam mogućnost da, ne jednom, ažuriram svoje reči i oslobodivši ih od suvišnih sveza i epiteta, dovedem ih u prihvatljiv oblik.
 
Ne znam da li je nekoga privukao moj blog k Crkvi, ali se nadam da sam bar nekome pomogao da se razabere sa samim sobom. Bilo je veoma mnogo slučajeva, kada je moje, da tako kažem, neusiljeno opštenje izazvalo poverenje, i čovek je počeo sa mnom da se savetuje o skrivenim problemima. Sudeći po odzivima, ne bez koristi.
 
Ili takav primer: pre nekoliko godina na „Odnoklasnicima“ me je našla moja školska drugarica, i od tada je naša prepiska s njom za nju, odušak u nevoljama i oslonac u duhovnom životu.
 
A što se tiče opšteg crkvenog dokumenta na tu temu… Sastaviti dokument nije teško, ukoliko se sastavlja formalno, u „zaštitničkom“ duhu.
 
Ipak, svi koji su sastavljali tekstove koji nešto regulišu, odnoseći se k postavljenom zadatku odgovorno, ne iz straha, već zbog savesti, brinući ne toliko o očuvanju sopstvene funkcije, koliko o tome da dokument bude primenljiv u životu i realno pomaže da se živi u duhu, a ne da guši svojim mrtvim slovom sve živo (naravno, ne odgovara sve uvek standardu) – ipak ljudi znaju kako je teško sastavljati takva dokumenta, da bi i zlo presekao, i dobru ne naškodio; korov počupao, i pšenicu ne oštetio, nedvosmisleno formulisao, i „dete s vodom ne prolio“, osiguravajući se od pogrešnih interpretacija.
 
Ukoliko bude odgovarajuće podrške – biće i dokumenta. Pitanje je, da li će od njega biti koristi? Ukoliko je i neophodan, to on mora prvenstveno da bude u vidu preporuka, zabranjujući samo ono osnovno, čiju zabranu, na žalost, moramo drugim korisnicima objašnjavati i dokazivati.
 
Na primer, možemo zauzimati tu ili drugu poziciju u političkim diskusijama, ali, kao prvo, ne sme biti agitacije za nekoga od kandidata ili partiju u celom, a kao drugo, odbrana te ili druge tačke gledišta može u potpunosti da se sprovodi bez vređanja.
 
Uzgred rečeno, osuda nemoralnog ponašanja nekog političara, ili celih zajednica (ne preterujući i ostajući u okviru priličnog) – nikako ne protivreči „moralnom liku“ sveštenika, ukoliko se on rukovodi težnjom da zaštiti ljude od prevare i opasnosti od mogućeg nepromišljenog saučesništva u zlu.
 
Nedopustiva je laž, kleveta (a kako samo često nevoljno klevećemo, kada koristimo neproverene informacije ili neodgovorno objavljujemo svoje iznenada nastale pretpostavke, predviđanja, koje iz nekog razloga prihvatamo kao istinu u njenoj poslednjoj instanci…).
 
Mogu se, naravno, osmisliti indikatori nesporno neprihvatljivog, i odvojeno odrediti nepoželjno, upozorivši pri tom da jasna granica prelaza iz neželjenog u neprihvatljivo, ne postoji, i pri ne poklapanju pogleda autora po tom pitanju s kriterijima tih koji će razmatrati njegov rad, konačnu reč o tome će imati ovi poslednji. Zato je bolje ne proveravati na sebi, gde počinje oblast neprihvatljivog, jer miner greši samo jednom… ukoliko, naravno, posle prvog slučaja ne padne u hazard (to ipak nije za mene).
 
Tekst s ruskog preveo S. M. 
21. 2. 2015.
 
Izvor: http://www.pravmir.ru/

Pročitano: 6053 puta