MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

RAZGOVOR SA NJEGOVIM PREOSVEŠTENSTVOM VLADIKOM DALMATINSKIM G. FOTIJEM



„Ima mnogo slučajeva da ljudi kada se vrate, u kući nemaju ni najneophodnije za život: ni krevet, ni sto, a mnogi nemaju ni krov nad glavom, pa kuće prekrivaju najlonom. Ovde smo viđali i viđamo zaista biblijsku sirotinju.“
Episkop dalmatinski Fotije
 
Crkva Hristova u Dalmaciji počinje u apostolsko doba, dakle već u prvom hrišćanskom vijeku.
 
Učenik Apostola Pavla, Tit, osnovao je dalmatinsku crkvu i bio je prvi episkop te crkve. Propovjed Titova u Dalmaciji bila je po naredbi ap. Pavla. O tome svedoči sam Pavle u svojoj Drugoj Poslanici Timoteju (4, 10). A to isto kazuju i nekoliki stari crkveni pisci. Teodorit, navodeći riječi Pavlove, da je Kriskent pošao u Galatiju, a Tit u Dalmaciju, kaže, kako su ova dvojica slobodni od onoga ukora, što je Pavle iskazao za Dimasa, koji ga je ostavio, jer ga ovi poslušaše i pođoše da propovjedaju, prvi u Galatiju, a drugi u Dalmaciju. Evsevije u svojoj istoriji crkve piše, da je Pavle poslao Kriskenta u Galatiju, a Tita u Dalmaciju radi toga, da onaj upravlja onom provincijom, a ovaj ovom. O tome govori i Jeronim u tumačenju pomenute Pavlove Poslanice.
 
Blagodareći Titovoj djelatnosti u Dalmaciji, koju je on obratio u hrišćansku vjeru po naredbi apostola Pavla, dalmatinska crkva ušla je u broj apostolskih crkava, i punim se pravom zove apostolskom crkvom...
 
Kad je to tako, a tako jest i nikako drugačije, onda nam je dovoljno znati iz ovoga perioda dalmatinske crkve, da je ona postala u apostolsko doba i da su joj prvi prosvjetitelji bili dva učenika ap. Pavla, Tit i Ermije, da su najpre Tit, a za njim Ermije bili u Dalmaciji episkopi, da se tada među Dalmatincima učvrstila hrišćanska vjera i da je tada položen temelj i crkvenoj jerarhiji, koja je poslije njih neprekidno trajala kroz sva potonja vremena. Kakvo je pak bilo u pojedinostima stanje crkve u Dalmaciji poslije Ermijeva episkopstva i za vrijeme dok su trajala gonjenja, koji su redom i poimenice bili u njoj episkopi za to vrijeme i kakva je bila djelatnost takvih episkopa, o tome i drugom sličnom ne može se za sada još sa pouzdanošću govoriti i pisati. Život je crkveni tekao tada u Dalmaciji onako, kako je to uopšte moglo biti usred gonjenja, i kakav je on tada bio u svima ostalim oblasnim crkvama rimske carevine.

Iz knjige Pravoslavna Dalmacija Episkopa Nikodima Milaša
 
Naša Sveta Pravoslavna Crkva i srpski narod pretrpeli su veliku tragediju na prostoru Eparhije dalmatinske u dvadesetom veku. O posledicama, zaceljenju otvorenih rana razgovarali smo sa Preosvećenim Vladikom dalmatinskim G. Fotijem za novine Srpske Patrijaršije Pravoslavlje. 
 
Od 1999. godine Vi ste na čelu Eparhije dalmatinske kao njen Arhijerej. Na teritoriji koju obuhvata ova Eparhija – hristijanizovanoj još od apostolskog doba – srpski živalj živi već vekovima, prolazeći kroz brojna stradanja i progone. Kakvo stanje ste zatekli po dolasku u Dalmatinsku eparhiju?
 
– Dalmatinska eparhija je zaista apostolska Eparhija, jer se Dalmacija spominje već u knjigama Novog Zaveta. Naime, Sveti Apostol Pavle i njegovi učenici Tit i Ermije, a kasnije i Luka, propovedali su Jevanđelje na ovim prostorima. Ranohrišćanske katakombe, koje se nalaze u kripti manastira Krke su arheološko svedočanstvo u prilog tome. Poznato je da su se hrišćani u to doba na bogosluženje najčešće sakupljali u katakombama. Na tome svetom i značajnom mestu, u četrnaestom veku je osnovan manastir Krka.
Što se tiče slovenskog, tj. srpskog prisustva u Dalmaciji, po svedočenju vizantijskog istoričara Konstantina Porfirogenita, Sloveni ovde žive od sedmog veka, a krštenje su primili u vreme misije ravnoapostolne braće Kirila i Metodija u devetom veku. Godine 1054, pojavom tzv. zapadne šizme dolazi do verske podele unutar slovenskog naroda, jer se Hrvati opredeljuju za rimokatolicizam, a Srbi ostaju verni staroj vizantijskoj tradiciji – pravoslavlju.
Kada sam kao Episkop došao u Dalmaciju zatekao sam veoma teško stanje. Na svakom koraku su se osećale posledice rata, ali smo, hvala Bogu, uz Božiju pomoć, i uz pomoć blagočestivog naroda, uspeli da stvorimo optimalne uslove za život i misiju naše Crkve.
 
Koliko je pre raspada SFRJ i poslednjih ratnih razaranja bilo pravoslavnih vernika na teritoriji Vaše Eparhije, a koliko ih je danas? Da li se smanjuje broj verujućih, i da li se gubi pravoslavni istočnohrišćanski i srpski identitet među Vašim eparhiotima? Da li se smanjuje broj Srba u Vašoj Eparhiji?
 
– Teško je govoriti o brojkama, ali je pre ovog poslednjeg rata bilo mnogo više naroda. Po nekim podacima, trenutno na prostoru Dalmatinske eparhije živi samo jedna četvrtina predratnog stanovništva. Po poslednjem popisu od 2011. godine, ovde živi oko 25 000 Srba, što bi značilo da ih je pre rata (1991–1995) bilo više od sto hiljada. Primorski gradovi Zadar, Šibenik i Split većinom su ostali bez našeg naroda i kako stvari stoje, tu je i najteže očekivati povratak. Srbi su po raznim osnovama u ovim gradovima izgubili pravo na svoje stanove, u kojima sada žive drugi ljudi. U unutrašnjosti Dalmacije stanje je bolje. Tu, međutim, postoje mnoge muke onih ljudi koji odluče da se vrate i iznova počnu svoj život na prostorima gde su vekovima živeli. Mi se kao Crkva molimo da se svi ljudi koji su ovde živeli, vrate, ali to ne zavisi samo od nas, već i od mnogih političkih i zemaljskih faktora.
 
U tom smislu, Preosvećeni, da li se uopšte može postaviti pitanje povratnika, da li ima povratnika i postoji li i kako teče proces povratka prognanih i izbeglih? Šta se dešava sa njihovom imovinom?
 
– Organizovan povratak je, nažalost, stao i sada se može govoriti jedino o pojedinačnom povratku i to iz ličnih razloga i motiva. Ono što nas ohrabruje je činjenica da u poslednje vreme, hvala Bogu, ima naših ljudi koji se iz Evrope i Amerike vraćaju u Dalmaciju. I to su stariji ljudi, ali su materijalno obezbeđeni i imaju mogućnost da normalno ovde žive. Mi se nadamo da će se tako i nastaviti i da će naši Srbi koji su početkom dvadesetog veka napustili ove prostore, a posebno oni koji su otišli posle Drugog svetskog rata, odlučiti da se vrate na svoja pradjedovska ognjišta. Dalmacija je blagoslovena zemlja, zemlja sunca i mora i nije čudo što su se mnoge imperije otimale da vladaju ovim prostorima. Ne bi ni u kom slučaju bilo dobro da mi Srbi zaboravimo na tu činjenicu i želju da ovde živimo.
 
Tokom ratnih razaranja 90ih godina 20. veka stradali su ljudi, ali i svetinje. Obnavljaju li se bogoslužbene pravoslavne svetinje, ima li novih? Kakva je situacija u pogledu crkvene imovine u Dalmatinskoj eparhiji, šta je sa nacionalizovanom i oduzetom imovinom na Visu, u Zadru...? 
 
– Što se tiče crkvene imovine, kao i imovine naših Srba povratnika, tu sve ide veoma teško i sporo. Komunistički eksperiment i nasilje u ovoj oblasti ostavili su katastrofalne posledice i sada ta imovinska pitanja nije lako rešiti. Sa druge strane, pristižu i novi evropski zakoni, koji se tiču kako crkvene, tako i privatne imovine. Mi se kao Crkva borimo da pratimo te zakone kako bismo očuvali i vratili našu imovinu. Za naše ljude koji trenutno ovde ne žive, to će biti jako teško, pogotovu onima koji su po Zakonu o prebivalištu izgubili pravo na lične karte. Pitanje očuvanja imovine je toliko značajno, da bi se u njegovo rešavanje, pored predstavnika lokalne samouprave u Hrvatskoj, morale uključiti i nadležne institucije matične države Srbije, kao i predstavnici izbegličkih udruženja, ako zaista želimo da dođe do pozitivnih pomaka u ovoj oblasti.
 
Kako živi danas Srbin pravoslavne veroispovesti u Vašoj Eparhiji? Po Vašem mišljenju, koji su najveći problemi sa kojima se suočavaju SPC i pravoslavni vernici u Hrvatskoj?
 
– Mi se kao Crkva trudimo da se u svim hramovima i manastirima Eparhije dalmatinske vrše redovna bogosluženja, da bi naši ljudi mogli učestvovati u svetotajinskom životu i tako čuvati svoju pravoslavnu veru. Uz to svakako i svoju kulturu, ćirilično pismo i svoje običaje. U tom smislu je veoma značajno što na prostoru čitave Eparhije dalmatinske imamo organizovanu veronauku u osnovnim školama, tamo gde ima pravoslavne dece. Cilj nam je da na taj način našu omladinu vaspitamo u duhu pravoslavlja. To je prva, duhovna dimenzija. Sa druge strane, naši ljudi imaju i konkretne životne probleme, jer većina živi veoma skromno. Ima mnogo slučajeva da ljudi kada se vrate, u kući nemaju ni najneophodnije za život: ni krevet, ni sto, a mnogi nemaju ni krov nad glavom, pa kuće prekrivaju najlonom. Ovde smo viđali i viđamo zaista biblijsku sirotinju. I po ovom pitanju se kao Crkva trudimo da pomognemo koliko možemo, organizujući humanitarnu pomoć po Eparhiji i pomažući našim ljudima, posebno onim najsiromašnijim.
 
Na kraju, Preosvećeni Vladiko kažite nam kakva su Vaša iskustva u vezi sa saradnjom Rimokatoličke i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj?
 
–Naš odnos sa svim ljudima, pa i sa predstavnicima Rimokatoličke crkve, definisan je našom verom, tj. Svetim Jevanđeljem. Kada to kažemo, mislimo na korektan hrišćanski i ljudski odnos, naravno, poštujući kanone i tradiciju naše Crkve. Nije dobro padati u hrišćanski sentimentalizam, niti sa druge strane zagovarati ekstremni zilotizam, već se i po ovom pitanju najbolje držati carskog puta svetootačkog pravoslavlja. Naša briga o Dalmaciji je prvenstveno briga o pravoslavnim vernicima, jer za to imamo pastirsku odgovornost. Naravno, da sa druge strane imamo odgovornost i prema ljudima koji ispovedaju drugu veru: rimokatolicima, protestantima i predstavnicima drugih religija. Potrebno je da i njima, kako životom, tako i u dijalogu, pokažemo i posvedočimo naš pravoslavni etos i lik Gospoda našeg Isusa Hrista, koji čuvamo, kako u svojoj veri i bogosluženju, tako i u pravoslavnoj umetnosti, pa ko ima oči da vidi, neka vidi.

 
Razgovarala: Snežana Krupniković
Izvor: http://www.mitropolija-zagrebacka.org
 

Pročitano: 5568 puta