MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

STARAC EVDOKIM IZ SKITA SVETOG DIMITRIJA (DEO 1.)



Ovog svetog čoveka sam upoznao prvih godina mog boravka na Svetoj Gori. Možda je on bio i prvi pravi svetogorac, koga sam sreo: blag, iskren, nesebičan, nepristrastan, direktan i jednostavan. Bio je rodom iz grada Pasalimani, blizu Propontide. Njegovi roditelji su se zvali Konstantin i Anastasija Bitsiju. Rodio se 1914. godine, s 14 godina je došao na Svetu Goru, jer je u tom periodu njegova porodica, već za stalno, živela u selu, susednom s Uranopolisom. I pored toga što svi manastirski ustavi strogo zabranjuju boravak maloletnih u manastirima, očevidno je da su se povremeno činili izuzeci. To pravilo su obično narušavali u kelijama, gde su živeli rođaci.
 
U Vatopedskom skitu, u keliji svetog Pantelejmona, rođake je imao i starac Evdokim. Mali Lefteris – tako su nazvali starca na krštenju – je čuo da u toj keliji prave ukusne krofne – cirihta, kako ih zovu žitelji istočne Grčke, i otišao je iz svog sela. Tih godina je to putovanje bilo dugo – kontakt s Svetom Gorom nije bio uspostavljen, i tamo se moglo dospeti samo na čamcu. Tako se Lefteris našao u skitu, da bi okusio krofne. Da li su one zaista bile tako ukusne, da je zbog toga dečak ostao tamo još od početka svog prelaznog perioda, kada nas đavo upoznaje sa sablaznima ovog sveta, i to zauvek?
 
Mislim da su krofne bile samo nekakva privlačnost, samo njegov prvi kontakt s monaškim životom. Mali Lefteris je bio rođen, da bi predao sebe Hristu. On se u potpunosti predao Bogu, od najranijih godina, pa sve do tog časa, kada je svoje telo predao majci zemlji. Starcu se više svideo surovi život u skitu, od bezbrižnog života na selu. Tih godina, u skitu Svetog Dimitrija, bilo je zabranjeno čuvanje životinja, korišćenih za putovanja. Monasi su do manastira išli pešice, noseći razne potrepštine na leđima, što je, kao po pravilu, bilo poslušanje mladih monaha.
 
Nas dvanaestorica smo se naselili u manastiru Dohijar, jula 1980. god. Otvoreno ću vam reći, bilo je to ovako. U mestu, u koje smo došli, bili smo „neraspoređeni“: tada su se prema bratstvima, koja su dolazila na Svetu Goru iz drugih mesta, odnosili kao prema nekoj vrsti običaja. Tamo ih je bilo iz raznih organizacija, grupa, bilo je zilota… Mi smo bili sami za sebe, i zato nam je bilo teško da se zbližimo sa starcima. Nas, sa Evritanskih planina, s dubokim korenima s ostrva Pafos,  dočekivali su nekako zbunjeno.
 
Starac Evdokim je bio iznad svega toga. U kelije nas je primao svečano, od sveg srca, ne obraćajući pažnju na to što smo predstavljali monahe-pijetiste, koji su došli da isprave složenu situaciju na Svetoj Gori. Ta činjenica, da smo bili novi monasi, bila je problem, koji nije bilo lako rešiti.  Ali starac, ne hvaleći se svojim podvizima i dugogodišnjim boravkom na Svetoj Gori, ljubazno nas je primio sa svojim poslušnikom, monahom Germanom, koji je kasnije primio veliku shimu pod imenom Ignjatije. Radosnog lica, on nas je mirno i spokojno dočekivao i ispraćao, kao stidljivo dete, govoreći:
 
– Videćemo, kada će nam Bog dozvoliti da se ponovo sretnemo.
 
On se nije tako ponašao zato što je bio mudri starac, koji već mnogo godina živi na Svetoj Gori, a mi – deca. Naprotiv, uvek nas je dočekivao smireno, s uvažavanjem, nežno i s istinskom ljubavlju. U tom čoveku nije bilo ni senke laži. Njegov osmeh je bio iskren izraz srčane radosti, a ne pretvaranje. Starac nije bio od onih ljudi, koji čoveku u lice kažu jedno, a iza leđa pričaju drugo. Pored njega smo proživeli mnogo predivnih minuta. Uvek kada smo dolazili u njegovu kolibu, postavljao je sto. Često nas je čekao da zajedno jedemo. Njegova obična hrana su bile konzerve lignji sa svežim lukom i koprom. 
 
Ponekad sam ga zvao telefonom, iako nije baš dobro umeo da koristi taj aparat:
 
– Kako je, starče Evdokime?
 
– Trudim se da sačuvam mir sa bratom?
 
Mi to moramo da držimo u svom srcu: „Trudim se da održim mir sa bratom“. Starac Evdokim i monah Ignjatije, zapravo nisu bili starac i poslušnik, jer je Ignjatije došao iz druge kelije. Kada su njegovi starci umrli, on se doselio u keliju Evdokima, da ne bi bio sam. Starac Evdokim i monah Ignjatije su imali različite navike i običaje. Zajednički život, bilo to u porodici ili u manastiru – je pravo mučeništvo.
 
Prvo što moramo da nadvladamo, - to su osobine našeg karaktera, koje mi na monaškom jeziku zovemo svojenravlje (devijantnost karaktera). Moramo da se smirujemo, potčinjavamo, da živimo jedni pored drugih, čak i s životinjama, da bismo se naučili da živimo u svetu s ljudima, ma kakvi oni bili. Mučeništvo, i istovremeno tajinstvo zajedničkog života ljudi iz raznih mesta i različitog vaspitanja, mnogo puta sam posmatrao u svom životu, pa i učestvovao u njemu. Starcu Evdokimu je bilo teško s monahom Ignjatijem, ali, i pored toga, živeli su u miru, ponavljajući frazu: „Trudim se da održim mir s bratom“, praćenu ne tužnim uzdahom, već blagim osmehom.

Nastavak sledi…DEO 2. <<<klkini 
 
Izvor: Manastir Dohijar, Sveta Gora Aton, 2010.
Prevod s novogrčkog: redakcija internet-izdanja „Pemptusija“.
 
Prvod sa ruskog S. M.
20 maj 2015 god.
 
Izvor: http://www.pemptousia.ru/

Pročitano: 4511 puta