MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

JEROMONAH JEFREM: O SIRIJI, RATU I NE SAMO TOME…



«Parohijan» se susreo s jeromonahom Jefremom (Paškovim). Danas otac Jefrem vrši dužnost Predstavnika Patrijarhata moskovskog i cele Rusije pri Patrijaršijskom prestolu Velike Antiohije i celog Istoka. Imao je prilike da boravi u Siriji, gde se vodi krvavi rat.
 
— Oče Jefreme, o čemu ste razmišljali u avionu na svom prvom putu u Siriju?
 
— To je bilo u aprilu. Misli su bile uznemirujuće.
 
— Koju ste najmudriju misao čuli u Siriji, u vreme Vašeg boravka tamo?
 
— „Ako ljudi imenom Boga prikrivaju svoja nedela, to znači da nemaju nikakve predstave o Bogu, tim pre, nemaju ljubavi prema Njemu, i uopšte nikakvog odnosa s Njim“. Te reči je izgovorio Veliki muftija zemlje, Ahmad Badredin Hasun. On je veoma jaka i harizmatična ličnost. Kada sam prvi put leteo u Siriju, on je bio u istom avionu sa mnom. „Ja se više ničega ne bojim“, - rekao je Ahmad Badredin. Iako je imao više nego dobre razloge da se boji: pobunjenici su streljali njegovog sina i objavili nagradu za glavu samog Ahmada, zato što podržava stranu predsednika zemlje, Bašara Asada. Ali on nije postao ogorčen zbog toga, i govori da ne planira da se sveti i priziva kaznu za ubice.
 
 
 
— A kako obični Sirijci doživljavaju sve što se dešava?
 
— Trude se da ne očajavaju.
 
— Kako je, po Vašem mišljenju, postao moguć građanski rat u Siriji?
 
— Treba pamtiti, da na Zemlji ne može biti idealne države, ako ni zbog čega drugog, ono zbog toga što u miru caruje greh, i ničeg idealnog ni ne može biti. U građanskom ratu nema krivaca i pravednika. Krive su obe strane. Možda su greške predsednika omogućile to da se na talasu protesta rasplamsa rat. Bili su i ti, koji su želeli eskalaciju protesta.
 
— Može li se u izvorima mržnje naći i međuverska pozadina?
 
— Ne. U zemlji su odlično koegzistirali predstavnici raznih religioznih pravaca. Išli smo po Damasku i videli žene prekrivene velovima, kao i onih obučenih u potpunosti evropski. Neki muškarci nose brade, drugi – ne. I to u vreme rata, što, uzgred rečeno, na svoj način dokazuje da su religije u zemlji ravnopravne – ruše se ne samo pravoslavne svetinje, već i mečete, kojima je i više od hiljadu godina.
 
— U kakvom položaju se nalazila Pravoslavna crkva u Siriji, pre rata? Koliko je bilo hrišćana u zemlji, i koliko je bilo hramova?
 
— Do proleća 2011. godine, u zemlji je živelo 20 miliona ljudi, od kojih su dva miliona bili pravoslavni. Vernici Sirije i Libana su osnovni deo Antiohijske crkve, koja ima svoje vernike i u Latinskoj Americi, a ima svoje parohije i u Severnoj Americi, Evropi, Australiji. Što se tiče hramova, tu je pre rata bila u toku aktivna obnova i restauracija drevnih manastira. U nekim od njih, monaški život se nije prekidao tokom 1 500 godina. Država je Crkvi plaćala komunalne usluge. Kako sada stoji situacija, teško je reći. Do nekih manastira se ne može doći zbog ratnih dejstava. 
 
— Podsetite, molim vas, naše čitaoce o pravoslavnim svetinjama Sirije, koji su sveci proslavili ovu zemlju?
 
— Prvih vekova naše ere, Velika Sirija je bila kolevka hrišćanstva, zajedno sa Svetom Zemljom. Antiohijska crkva je osnovana 27. godine, apostolima Petrom i Pavlom. Apostol Pavle je kršten upravo u glavnom gradu Sirije, Damasku, i to mesto je očuvano do današnjih dana. Pravi ukras sirijske istorije je svetitelj Jovan Zlatoust. Prepodobni Jefrem Sirin, Isak Sirin – to su isto oci Vaseljenske crkve. Takođe, u ovoj zemlji poštuju pomoćnicu svim podvižnicima, svetu ravnoapostolnu Teklu i sveštenomučenika Ignjatija Bogonosca.
 
— Pomenuli ste, da ste u Siriji služili Liturgiju?
 
— Da, bilo je to 2. avgusta 2013. godine u hramu Svetog Krsta, najvećem hramu Damaska. Na podvorju Ruske crkve je bilo opasno služiti – opozicija se iz poznatih razloga, loše odnosila prema svemu ruskom, pa nije bila isključena mogućnost organizovanja terorističkih akata. Ipak, služio sam na podvorju moleban i ispovedao nekoliko naših parohijana.
 
 
 
— Ima li razlika u tradicijama naših crkava?
 
— Kada sam služio s vladikom Isakom, episkopom Apimejskim, nisu se čitali treći i šesti časovi. Jevanđelje je čitao sam episkop, a ne đakon, i pri čitanju se okrenuo licem prema narodu. Takva tradicija naglašava to, da Jevanđelje čitaju radi ljudi. Sam episkop, a ne đakon, zajedno sa narodom čita „Oče naš“ i „Verujem“. Nema jektenije oglašenih. Nema ni tropara trećeg časa za vreme evharističkog kanona – „Gospodi, Iže Presvjatago Tvojego Duha“. Uzgred, to nije osobenost samo Antiohijske crkve, već i Istočnih crkava, uopšte – to je kasnije uneto u bogosluženje, i oni ga ne uključuju. U Siriji je prihvaćeno vizantijsko pevanje, a ne višeglasno, kao kod nas. U horu pevaju samo muškarci. Razlike postoje, kao i to, što Antiohijska crkva živi po novom kalendaru.
 
— Na kom jeziku ste služili?
 
— Na crkvenoslovenskom.
 
— Šta ljudi očekuju od ruskog sveštenika i monaha, koji dolazi kod njih u ratno vreme?
 
— Oni uvek s zahvalnošću govore, da su podrška i razumevanje važni za njih, ponekad čak više od humanitarne pomoći (mada je i ona važna, jer je njihov položaj veoma težak). Za Sirijce je veoma važno to, što postoje zemlje koje im nisu okrenule leđa, i pamte one koji nisu dozvolili da kroz Savet bezbednosti prođe rezolucija i dokumenti, koji bi imali za posledicu razaranje Sirije.
 
— Vi ste monah, i putovanje u ratnu Siriju je poslušanje. Kako ste ga primili?
 
— Monaštvo, po automatizmu, ne čini čoveka svetim. Bile su u meni sumnje i kolebanja. Pitao sam za savet vladiku Vadima, mitropolita Irkutskog. Vladika je rekao: „Čim predlažu, ne otkazuj“.
 
— Oče Jefreme, koja je konkretno Vaša misija u toj zemlji?
 
— Pre svega, dostava humanitarne pomoći, koju prikuplja Ruska crkva i narod.
 
— Koliko je poznato, pomoć Siriji od pomesnih pravoslavnih Crkava pruža samo Ruska?
 
— Za sada, da.
 
 
 
— Da li ste u mogućnosti da se gradskim ulicama krećete bez pratnje?
 
— Nije moguće stalno imati pratioca, ni zbog situacije, ni zbog same vrste posla. Za vreme svog prvog dolaska, aprila meseca, skoro stalno sam se nalazio u ambasadi, jer mi je kategorički bilo zabranjeno da se bilo gde pojavljujem sam. Ali pri drugom dolasku, avgusta meseca, mi smo izlazili u grad – bilo nas je četvoro, i ništa strašno se nije dogodilo.
 
— Kojim rečima su Vas ispraćali iz Sirije, poslednji put?
 
— „Nadamo se da će, kada se sledeći put budete ovde vraćali, u Siriji biti mir“.
 
— I kada će on, po Vama, i nastupiti?
 
—Ne znam. Ljudi su znali kako da započnu rat, ali nemaju predstavu kako da ga završe. To je, uostalom, i uobičajeno za poslednje ratove. Mnogo toga rešava politika. Nadamo se na čudo i radimo to što od nas zavisi. Sada sakupljamo humanitarnu pomoć. Svako može da donira nešto za Siriju. U hramu sv. Ilije proroka, na Ostoženki, vrši se prikupljanje sredstava za kupovinu dečje hrane. Posebno je neophodna dečja hrana i suvo mleko. Najvažnije je da uspemo da pošaljemo tu robu u Siriju pre momenta, kada počnu – ukoliko počnu – ozbiljna ratna dejstva.
 
________________________________________
 
Razgovor vodio Ivan Tihomirov
 
Prevod sa ruskog S. M.
27 maj 2015 god.
 
Izvor: http://prihozhanin.msdm.ru/home/

Pročitano: 6286 puta