MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

O SVETOM NIKODIMU AGIORITU I KOLJIVARSKIM OCIMA



Sveti Nikodim Agiorit se slavi Jula 14/27. Bio je asketa, isihasta, i veliki pisac o dubinama duhovnog života. Njemu pripada zasluga za prikupljanje dela koja sačinjavaju Dobrotoljublje i Crkvene kanone, kojima je dodao interpretaciju svakog od njih. Sveti Nikodim je takođe poznat kao otac “Koljivarskog” pokreta koji je podvlačio bitnost čestog Pričešćivanja i posebnosti Nedelje u liturgijskom životu Crkve. 
 
Leta 2013, Arhimandrit Nikodim Skretas, profesor teologije na Solunskom Univerzitetu, koji je istraživao i pisao o Svetom Nikodimu i Koljivarskim Ocima, održao je predavanje grupi Američkih studenata. Njegove reči otkrivaju veliku ljubav prema Ocima, pogotovo prema Koljivarima, ali takođe i veliku ljubav koju su Koljivarski Oci imali.  
 
* * *
 
Braćo u Hristu, nadam se da će te na mene gledati kao na brata, koji će vam govoriti kao nepismen, po rečima Svetog Simeona Novog Teologa. Kada bi Sveti Simeon pričao o dubinama teologije govorio je “ovo su reči nepismenog.” Zašto? Zato što je, po rečima Sveca, svetlost znanje, a ne obrnuto. On je želeo da stoji nasuprot racionalizmu Zapada koji je je učio da je čovek prosvetljen mnogim doktrinama i znanjem mnogih stvari. U Pravoslavnoj Tradiciji mi doživljavamo potpuno suprotno: kada se pričestimo na Svetoj Liturgiji pojemo “mi smo videli pravu svetlost.” Sveti Isak Sirin kaže da postoji vera od znanja i znanje od vere. Drugim rečima, kada neko čuje propoved i kada poveruje i kada je ubeđen onda dolazi sledeće znanje – znanje o Bogu. Ovo znanje je mistično, kao ono o kome je govorio Sveti Simeon. Po ovom kontekstu su Koljivatrski Oci živeli i učili.    
Koljivarski Oci Dobrotoljublja
 
Nasuprot takozvanom veoma učenom zapadnom čoveku koji živi intenzivno u svom “prosvetljenju” i u njegovom velikom znanju, Koljivari postavljaju mučenike i askete koji traže svetost. U ovom kontekstu osvećenja i svetosti su Koljivarski Oci Dobrotoljublja živeli.  
 
Turski jaram je bio veoma težak period za Pravoslavni Istok zbog opasnosti kojima je nacija bila izložena i zbog socijalnih promena koja su se događala, ali i zbog mrtvog ritualizma koji se uvlačio među ljude. Zbog toga je duhovni život Grka bio traženje balansa između starog i novog koje dolazi, između tradicije i obnove. U isto vreme mnogi su odlazili u Evropu, što zbog Turaka, što zbog zapadnih misionara. Takođe, mnogo dece je odvedeno u janjičare. Zbog svega toga nastao je “anti-zapadni pokret”, ne onaj pun mržnje, već onaj koji čvrsto stoji u odbrani Pravoslavne Vere.  
Nacije i ljudi su nalazili zaštitu u ličnostima Svetaca. Vremenom je Crkva postala i vođa naroda. Pravoslavni narodi različitih nacija su počeli da se skupljaju u zajednice da bi sačuvali svoju veru i identitet i tako je nastala dijaspora. Sveti mučenici su postavili temelj svojom krvlju, a ostali su se trudili da sebe nadgrađuju. Učitelji su ponovo počeli da uče ono što su izgubili ili zaboravili. U tom periodu Turskog jarma je postojalo veoma duboko traženje svog duhovnog identiteta i ljudi su pokušavali da se vrate starom načinu života. 
 
Sveti Kozma Aetolijski je pravi primer. U doba tame Turskog perioda osnovao je 200 škola, pokušavajući da sakupi i inspiriše Pravoslavne ljude, a Koljivarski Oci su pokušavali da vrate Svetu Liturgiju u život naroda. Nasuprot njima su se nalazali Grci povratnici sa zapada, kao na primer Adamantios Korais zajedno sa Voltaireom, koji su pokušavali da uvedu bizarne paganske običaje i norme, u kontekstu racionalizma Francuske Revolucije. Ovaj ateistički pokret se zasnivao na stavu da su Grci dali svetlost zapadu i da zapad treba da uzvrati svojom svetlošću istoku. 
 
Kao odgovor Koljivari su pokušavali da narodu omoguće Pravoslavnu svetlost. Oni su insistirali na Tradiciji Crkve i zato je njihov pokret bio poznat kao isihastički i dobrotoljubiv. Tako da su Koljivari nasuprot zapadnom svetlu doneli svetlo Svete Liturgije. Nasuprot viskoučenih ljudi Koljivari su postavali ljude koji su postali bogovi blagodaću kroz Svetu Liturgiju. Ista borba i danas postoji, ali mi danas imamo Koljivare da se na njih ugledamo. Na zapadu postoji trend na dole zbog ritualizma i istacanja spoljašnjosti, kao i zbog ne selektivne modernizacije. Sve to utiče negativno na Pravoslavnu Tradiciju. Koljivari su pokušavali da održe balans kroz prosvetiteljstvo. Borili su se da probude ljude koristeći život Svetaca kao primer. Borili su se da uče ljude dogmatici i tradiciji Crkve. Zbog toga su često prelazili granice svoje zemlje i ulazili u Pravoslavni svet i na taj način duhovno obnavljali Crkvu. Sveti Atanasije Paroski se borio protiv Koraisa, ne zbog mržnje prema zapadu, već zbog odbrane čistog Pravoslavlja.  
 
Arhimandrit Nikodim Skretas
 
Čemu su se Sveti Oci tačno protivili? Pre svega prevelikoj ljubavi nekih Grka prema zapadu – to zapadno ludilo koje su osećali. Sledeće, borili su se protiv preterano ambicioznog nagomilavanja enciklopedijskog znanja. Ljudi su želeli da nauče mnogo, ali na pogrešan način. Takođe su se borili protiv materijalizma i protiv racionalističkog humanizma zapada. Konačno, bili su protiv ateizma zapada. Zbog toga je rečeno da je svetlost znanje, a ne obrnuto. 
 
U zapadnoj tradiciji čovek uvek traži više znanja. Dok kroz Koljivare Pravoslavlje nije ograničeno Pravoslavnom Grčkom već pripada celoj Crkvi. Koljivari predstavljaju univerzalnost Pravoslavlja, a ovo je bitno jer se na taj način spasavamo od etničkog nacionalizma nekih. Postoje lokalne Pravoslavne Crkve ali ne postoje etničke crkve, ovo drugo je obmana i jeres u očima Pravoslavlja. Zbog toga, tradicija Koljivara ne sme da ostane u muzeju jer daje život Crkvi, kako sada tako i u budućnosti. Koljivari su imali najveće znanje svog vremena i njihova dela bi mogla da napune biblioteku. Oni su uprostili tekstove, interpretirali stare spise, i ispravili velika dela koristeći naučni i kritički pristup. Dovoljno je da pogledamo Pedalion i Pet Čula Svetog Nikodima da bi ovo uvideli. Na kraju knjige koja sadrži duhovne savete Sveti Nikodim objašnjava šta se nalazi u ljudskom srcu, koristeći čak i anatomiju da bi objasnio kako se molitva odvija u srcu. 
 
Prisustvo Koljivara na Atosu je bilo blagoslov za celu Crkvu. Oni su se vratili srži Tradicije Crkve. Oni su Sveci i prosvetitelji koji su nam pokazali Pravoslavni put. Ali više od svega oni su bili iskusni služitelji Svete Liturgije i tu su bili bez kompromisa pogotovo kada se govorilo o Pričešću i bitnosti Nedelje. Zbog toga su se borili da očuvaju Svetu Liturgiju u svom vremenu. Koljivari su se pre svega borili za promenu pravila koja ne dozvoljavaju pričešće ako nije prošlo 40 dana od predhodnog pričešća, čak iako je neko smrtno bolestan. Koljivarski Oci su govorili da je ovo besmisleno i da to ne može da bude život Crkve! Hvala Bogu da je starac Jefrem ovo promenio u 19 veku, jer je bilo pravilo, čak i monaha, da se ne pričešćuju više od tri puta godišnje. 
 
Ovaj nesporazum dolazi od Vizantijskog Perioda. Imperator Leo VI Mudri 920 godine se oženio po četvrti put i zbog toga mu je Crkva odredila epitemiju. Postojala je soba u crkvi Svete Sofije gde je imperator menjao svoju odeću i tu mu je određeno da ostane tokom cele Liturgije. Pošto je nastala velika rasprava između Patrijarha i Imperatora zbog ovoga došlo je do Sabora Jedinstva 920 godine na kome je obnovljen dobar odnos između njih dvojice, a nastao je kanon po kome oni koji stupaju u brak po treći put ne smeju da se pričeste 5 godina, a nakon pet godina samo tri puta godišnje i to na Vaskrs, Božić, i Uspenje. Za vreme Turskog perioda ovaj kanon je postao deo Liturgijskih knjiga, kao što je Horologion, ali je poslednji deo o tri braka bio izostavljen, pa su ga primenjivale na sve Hrišćane. Koljivari su rekli da je ovo nemoguće i bili su veoma striktni u svojoj reakciji kada je ovo otkrio sveti Nikodim u Pedalionu.
 
Sveti Makarije Korintski 
 
Sveti Makarije Korintski je inspirisao Koljivare, a Sveti Nikodim je bio njihov pisac i dogmatičar. Uzeo je odgovornost da piše o ovoj problematici, da ide svuda po Atosu i da istražuje u bibliotekama knjige i spise o Svetoj Liturgiji i Nedelji. Otkrio je osnovu za obnovljenu Svetu Liturgiju i zapisao je učenja Svetih Otaca u svojoj knjizi Ispovedanje Vere. Koljivarima nisu verovoli i bili su proganjani. U početku njihov pokret je izgledao kao tragedija, ali je postao blagoslov za Crkvu. U mnogim mestima Grčke su podignute crkve i manastiri Koljivarima koji čuvaju njihovo učenje. Koljivari nisu doneli nove ideje i da bi bili jasni koristili su Tradiciju Otaca i izvore koje niko nije mogao da povrgne. Oni nisu inovatori ni u kom smislu. Oni su ispovedali učenje Vere, oni su iskusili Pravoslavlje i put oboženja. Oni su čist izvor Svete Tradicije.
 
Koljivari su istražili sve izvore i Svete Oce, kao na primer savete Svetaca (Svetog Dionisija Areopagita, Svetog Germana, Svetog Simeona, Svetog Nikole Kavasilasa…) u vezi Liturgije. Oni su od korena obnovili Tradiciju Crkve. Tako da su vratili moć liturgijske tradicije na svoje mesto. 
 
Koljivari su razmatrali dva pitanja. Prvo, koliko često se smemo pričešćivati i drugo je bilo u vezi sa Nedeljom i njenom mestu u liturgijskom životu Crkve, kao i da li treba služiti parastose Nedeljom. U liturgijskoj Tradici Crkve ne postoje zadušnice koje padaju Nedeljom, već Subotom, koja je dan mučenika i upokojenih. Nedelja je dan Vaskrsenja Gospodnjeg. Svaka nedelja ponovo vodi Gospodnjem Vaskrsenju i Nedeljnoj Liturgiji.  
 
Sveti Grigorije Teolog je napisao tekst o novoj Nedelji u kome detaljno govori o bitnosti Nedelje, koja je prvi i najbitniji praznik Crkve kao što možemo da vidimo u Otkrovenju Svetog Jovana Teologa. Ovaj dan ima specijalno mesto u liturgijskom životu Crkve i Koljivari su nastavili i podržavali ovu tradiciju. Nedelja je dan Vaskrsenja,  radosti i veselja... Nedeljom tri stvari nisu dozvoljene: klečanje, strog post, i parastos(dok sahrane mogu biti služene). Ako četrdeseti dan upokojenog pada u Nedelju onda parastos treba održati u ponedeljak. Ovo znamo, jer od Lazareve Subote do Tomine Nedelje ni jedan parastos nije bio održavan, već pomeren za kasnije.   
 
U Skitu Svete Ane, 1754, glavna crkva je bila uništena. Oci su započeli ponovo gradnju, a čovek po imenu Dimitrije je donirao puno novca za obnovu crkve i tražio je da se služi parastos za njegove bližnje. Naravno, parastosi bi trebalo da se služe Subotom, ali je subotom bio pijačni dan u Kareji na Atosu i bilo je neophodno izneti rukodelje da bi preživeli. Problem je nastao kada održati parastos. Odlučili su da održe parastos u Nedelju i tu je nastao problem. Koljivari koji su znali Crkveni tipik nisu mogli da se slože sa tim. Problem nije koljivo ili parastos već kvarenje vesele atmosfere Vaskršnjeg dana. Oni su zaista znali šta Nedelja znači. Čak iako se ovo može dogoditi u svetu, na Svetoj Gori se ne bi trebalo nikada dogoditi jer tu ljudi znaju Tipik.
 
Ovo je bio toliko veliki problem da su Koljivare ubijali i njihova tela su nađena u moru. Koljivari se nisu branili, dok je druga strana konstantno slala ljude da ih osude, pa su Koljivari stradali mučeničkom smrću.
 
Mnoge laži su rečene u vezi Koljivara, a ime su im dali njihovi neprijatelji. Ipak to ime im je ostalo. Nazivali su ih i Masonima jer su bili misteriozni za druge i jer nisu mnogo pričali. Pričalo se da Koljivari ne veruju da je Pričešće sveto, što je bila velika laž. Ljudi im nisu verovali u tom periodu. Sve do dvadesetog veka kada su pronašli njihove knjige i spise. Tek onda su postali poznati. Reč Koljivari, koja je postala naziv pokreta, znači oni koji prave koljivo. Koljivarski Oci su velika inspiracija za sve Pravoslavne. Oni nam otkrivaju izvor Pravoslavne Vere i baš zbog toga su inspiracija. Tražili su Božansko znanje i svetlost kroz Svetu Liturgiju, a ne svetlost svetovnog znanja. Njihovi životi svedoče da su primili tu svetlost i bili prosvetljeni da prenesu istu celoj Crkvi, iako ih je to iziskivalo ogromne podvige u njihovim životima. Neka njihov primer mučeništva nastavi da vodi Crkvu danas i u vekove, vekova. 
 
Arhimandrit Nikodim Skretas
 
Prevod sa Engleskog: čtec Vladimir (Srbljak)
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/80945.htm

Pročitano: 5629 puta